Priča o Iliji Pavloviću i “Betonskoj Iznutrici – Izgubljenoj Gromači”

Kako arhitekt i zidar zajedno rješavaju problem kreativnog pristupa suhozidu na suvremenoj zgradi? Čitajte blog Idisa Turata!

 

Priča o Iliji Pavloviću i “Betonskoj Iznutrici – Izgubljenoj Gromači”

Piše: Idis Turato
članak u originalu čitajte na http://www.idisturato.com/2012/11/18/prica-o-iliji-pavlovicu-i-betonskoj-iznutrici-izgubljenoj-gromaci/

Published under Realizacije dana 

Ilija Pavlović je radnik zidar građevinskog poduzeća GP Krk iz Krka. U suradnji s njime posljednjih desetak godina razradio sam, testirao, i izveo nekoliko građevinsko-obrtničkih eksperimenata i projekata.

GP Krk, to danas veoma ugledno poduzeće nastalo je i razvilo se iz malog obrtničkog zdruga meni dragog i poticajnog imena “Progres”, koje je 60-ih godina 20-og stoljeća održavalo puteve i luke na otoku Krku. S djelatnicima u ovom poduzeću izveli smo mnoge građevine i sigurno mogu reći da su oni presudno utjecali na njihovu više manje uspješnu realizaciju. Otvorenost i kreativnost ljudi koji rade u pripremi i praćenju projekta bila je presudna za razvoj nekih meni osobno dragih elemenata prefabrikacije.

U svim tim iskušenjima, izvedbama i realizacijama, intenzivno i veoma srčano sudjelovao je običan radnik, zidar opće prakse Ilija Pavlović. Temperamentni Bosanac, žilavog, ispijenog lica veoma se energično i živopisno unosio u sve neočekivane situacije koje su mu se kroz moje projekte otvarale. Ne samo da je ispunjavao ciljeve koji su bili nedvosmisleno definirani projektnim zadacima, već se veoma inteligentno i domišljato nosio sa svim mojim izazovima, traženjima i nedoumicama koje sam gotovo pa intuitivno stavljao pred njega.

Prvi naš “kreativni” susret bio je na jednom manjem gradilištu u Krku početkom 2000. godine kada sam odlučio izvesti prve elemente “prefabricirane gromače”. Inspiriran crtežima, slikama i razgovorima s Otonom Glihom odlučio sam iscrtane zidove projekta na periferiji grada izvesti tehnološki suvremenijom metodom od klasične suhe gradnje i slaganja kamenja u gromače. Tražio sam novu graditeljsko tehnološku interpretaciju klasičnog suhozida, njegovu moguću kreativnu predgotovljenu građevinsko-artističku transpoziciju. Zidove okoliša odlučio sam izvesti armiranobetonskim pločastim prefabrikatima koje sam oblagao kamenjima drobljenim u lokalnom kamenolomu pored sela Garica.

Kamenja veličine ljudske šake, Ilija je prema svojoj intuitivnoj provedbenoj zamisli strpljivo i precizno slagao u svaki od prefabrikata. Uokvirujući komade oplate, betonirao bi donji sloj, te s dvojicom svojih kolega umakao prethodno spremna kamenja u žitki beton. Svaki kamen imao je svoje mjesto i svoj položaj. Ilija je slagao kamene elemente u ploče, poput umjetnika koji slaže mozaik velike slike. Kad nešto ne bi valjalo glasno bi vikao na svoje suradnike i ispravljao graške.

Nakon nekoliko projekata, izvedenih prototipova i ispitivanja mogućnosti transporta i slaganja krenuli smo u masovnu proizvodnju. Prefabriciranom gromačom obujmili smo i zaokružili cijelu građevinu vrtića Katarina Frankopan u Krku. U samo dva mjeseca Ilija je sa svojim radnim timom uspio preciznim i ustrajnim radom proizvesti i montirati nešto više od 300 metara zida “prefabricirane gromače”. Danas je taj zid dio standardne ponude prefabricirane armirano-betonske galanterije GP Krka i možete ga naručiti i ugraditi gdje god zaželite. Gromača kao globalno prisutni proizvod.

Nakon ovog projekta odlučio sam izvesti zid koji će biti svojevrsni negativ gromače. Izgubljeni i nestali kamen u velikom zidnom platnu. Svojevrsna interpretacija Rachel Whiteread-inih skulptura “negativnog prostora” koji se pokazuje kao prostorno utjelovljenje praznog, stvarnog ali sada nepostojećeg predmeta, u mom slučaju gromače. Također, postavio sam pred sebe i drugu, dugo traženu temu. Zid kao nabubrena, deformirana i destruirana opna, poput platna Lucia Fontane i Alberta Burria o kojima sam već pisao.

Jednog zimskog dana šetao sam gradilištem i u maloj raspukloj najlonskoj vrećici vido komad stvrdnutog betona. Izgledao je poput nekog okamenjenog bubrega, izvađenog organa. Njegova je površina bila glatka, ljigavo sjajna, a istovremeno neočekivano tvrda i okamenjena. Težina i masivnost predmeta zbunjivala je dojam kojeg bi imali kada bi ga samo gledali. Taj komad betona bio je poput fosila, otisak i okamina nekog prošlog vremena, predmeta i akcije. Inspiriran ovim jednostavnim oktkrićem shvatio sam da betonom i najlon vrećicom mogu ostvariti neočekivane oblike i organske otiske. U suradnji sa Ilijom razradio sam tehniku slaganja kamenja gromače u drveni okvir, oplatu preko koje smo položili velike najlonske plahte. Na takvu ograđenu i “presvučenu” površinu izlili smo žitki beton, te nakon 24 sata podigli betonski prefabrikat iz svoje kamene oplate. Dobivena je prekrasno ružna okamina, “Betonska Iznutrica”, “Izgubljena Gromača”, zid za neke nove mogućnosti.

Danas ovi zidovi uokviruju i zatvaraju multifunkcionalnu dvoranu u Krku koja za Božić čeka svoje prve posjetitelje. Ilija i ja svakog tjedna obilazimo gradilište, gledamo, diramo, milujemo i pazimo naš novi zajednički projekt.

turato izgubljena gromača.001
turato izgubljena gromača.002
turato izgubljena gromača.008 2
turato izgubljena gromača.004
turato izgubljena gromača.006
turato izgubljena gromača.009
turato izgubljena gromača.007

2 komentara

  1. zadivljen sam vasim radom. rado bi radio s ilijom ivama.lijep pzdrav.

  2. Hvala Miroslave! Predložili smo Turatu da organiziramo neku akciju sa Ilijom, vidjet ćemo hoće li se javiti.

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hrHR