Prvi maj u Dragodidu

May 4, 2018 in Arhiva reportaža by kravosas

tekst: Filip Šrajer
foto: FŠ, Jelena Kulušić, Julia Bakota

Ovo je izvještaj s produljene vikend-akcije u selu Dragodid na otoku Visu. Zadatak je bio hitna sanacija jednog kamenog krova koji se počeo urušavati, a tijekom zadnjega dana ekipi iz udruge Dragodid se pridružilo i tridesetak studenata Udruge studenata krajobrazne arhitekture USKA, pa je bilo ruku i za razne poslove kojima na selu nikad kraja: popravke (nekoliko suhozida, jedne drvene klupice), čišćenje vegetacije i dopremu drva iz buška.

Akcija je financirana iz projekta pod nazivom “Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma putem interventne sanacije stanja u selu Dragodid”, koji je već drugu godinu za redom na natječaju Grada Komiže osvojim 8.000 kn donacije. Nije puno, ali za put, hranu i TMS (vojnim riječnikom “tehničko-materijalna sredstva”) dovoljno, a u ovome je trenutku svaka pomoć Nedjeljki Burić, posljednjoj (povremenoj ali redovitoj) stanovnici Dragodida, potrebna da sačuva te dvije tri kućice od zuba vremena koji ih nemilice nagriza.

Prošle je godine glavna tema bio krov na njenoj “stambenoj” kući, ujedno i najstarijoj kući u selu. Izvještaj o cijelom programu, koji je uključio nekoliko radnih posjeta članova udruge, poludnevnu turističku radionicu gradnje suhozida, posjet dječjeg vrtića i konačno, angažman lokalnih profesionalaca na obnovi cijeloga krova (što je najvećim dijelom financirala Nedjeljka svojom ušteđevinom) nalazi se ovdje. Sad, kad smo bili u selu i vidjeli stvar izbliza (završvalo se oko Nove godine i nismo bili prisutni) može se reći da kameni pokrov nije baš najbolje izveden i majstori su ostali dužni doći i doraditi posao.

A za potvrdu da poslu nikad kraja, početkom ove je godine na drugoj kući pukao jedan truli rog i zinula rupa na krovu od kojih 0,5×2 m. Nije bilo druge nego ponovno napisati projekt i od Grada u Nedjeljkino i naše ime još jednom zatražiti novce za pokriti troškove puta i ostaloga. Načelno za ovakve poslove uvijek radije tražimo lokalnog znalca jer nam nije cilj domaćima uzimati posao, nego bilježiti i učiti njihovo umijeće, ali kako smo se opekli prošle godine, a ovo je bio manji zalogaj, pala je odluka da sami to napravimo. Dugi prvomajski vikend činio se kao dobra prilika, a kad su nam studenti krajobraza najavili da bi rado došli dati ruku jedan dan, više nije bilo dvojbe.

Uspon u Dragodid tovarećim hodom. Ja vučem i natežem tvrdoglavog tovara Gricka (Grickota po komiški), tovar vuče alate, hranu i moju torbu. Stipe, mladi školski pedagog iz Splita, pomaže Grickotu otraga sa šibom i vuče svoje stvari. Dragodidova vlaška povjerenica, studentica etnologije Jelena s Miljevaca i Primorka inženjerka Ivona iz Praputnjaka vuku svoje… Tovari su glavno, a za Nedjeljku, najčešće i za nas, jedino prijevozno sredstvo. Počela je lagano sezona, a i gradi se, sumporava vinograde, pa se ne može računati na džipove, tamiće i ostala motorna pomagala naših domaćih prijatelja.

Akcija pažljivog skidanja ploča. Pažljivog – da se ne upadne unutra. Naravno da se ispostavilo da je, osim tog jednog roga koji je pao, istrulilo i napuklo još najmanje 5 komada.

Otvorena jedna strana krova. Vrh lastavice (zabata) betoniran je u jednoj starijoj sanaciji, nakon teške havarije uzrokovane padom velike grane bora. Uslijed istog događaja odvojilo se unutrašnje od vanjskog lica zabatnog zida i ispod betoniranog vrha zinula je rupa. Na drugoj, nepristupačnijoj strani krova smo morali zamijeniti samo jedan rog, ali letve su bile trule na još dva, pa smo i s njih morali skinuti ploče. Na ostatku krova rogovi su koliko-toliko OK, ali letve su skroz trule i morat će se također hitno zamijeniti.

Novi rogovi. Autohtona građa ubrana za prošlogodišnju akciju potrošena je, ali srećom smo u Dragodidu imali nešto piljene drvene građe otprije. Koliko god da smo se rano ustajali, i koliko god da je krajem travnja dugi dan, svejedno smo nedjelju uvečer radili pod čeonim lampama da prije dolaska studenata dovršimo bar taj “drveni” dio posla. Na noćnoj slici se vidi i sanirani zabatni zid. Drvenim batom smo kamen vratili nazad u originalnu formu zida koliko se moglo, a šupljinu smo napunili škaljom u cementnom mortu.

Ivona Miloš inače vodi program prezentacije čuvenih bakarskih prezida u okviru Rijeke Europske prijestolnice kulture 2020. Nju i njenu prijateljicu Enu iz Rijeke je dopala većina posla u kuhinji, jer je nas ostale malo iskusnije Dragodiđane skroz konzumirao popravak krova i vođenje radionice.

Ponedjeljak 30.4. je bio dan masovke sa studentima. Jelena i Julia vode radionicu, ekipa je brojna i sa svih strana Hrvatske. Čisti se, zida se, nose se drva. Južina je, dosta je sparno, ali ambijent je prekrasan a neki stvarno motivirani. Na selu – ne samo ovome – kronično fali ruku, siguran sam da bi malo redovitiji posjeti ovakvih volonterskih grupa mogli biti spas za ovo ali i brojna slična sela, odnosno njihove osamljene stanovnike koji jednostavno ne stižu sve sami.

Prvi svibnja. Od jučerašnje gužve, samo nas troje ostalo je u Dragodidu. Trajekt nam ide popodne i budimo se zorom radi završavanja krova. Iscrpljeni smo skroz, ali uspijevamo završiti krov i sjuriti se dolje prema Komiži. Krov izgleda dobro, iznutra se vidi da ima nešto rupa, ali ionako treba još malo popuniti pokrov s tankim kamenim pločicama, skajicama, što može i Nedjeljka …

I tako smo još jednom bili na Visu bez da smo kavu popili u civilizaciji Hvala na pomoći USKA, Marnel Tomić i Nikola Jovović … doviđenja zna se gdje!

Share and Enjoy:

Najava: Japlenica 2020.

July 31, 2020 in radne akcije by Levantinka

U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:

U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:

Otvorene su prijave za 4. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida – Vodice – Srima 2020

July 29, 2020 in skupovi, tečajevi by Mario Zaccaria

4.Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida, u organizaciji LAG-a More 249 i udruge 4 Grada Dragodid, održat će se u subotu 19. rujna u Vodicama, točnije kod Domaćinove bunje na području poluotoka Srime gdje danas na tridesetak četvornih kilometara ima tisuću kilometara suhozida.

Pozivamo sve zainteresirane: one koji su se okušali u gradnji suhozida, ali i one koji to još nisu, a htjeli bi, da sastave ekipe i prijave se. Dobrodošle su ekipe iz cijele Hrvatske kao i iz inozemstva.

Okupljanje sudionika će biti od 08:00 do 8:30 na arheološkom lokalitetu Prižba. Nakon parkiranja i uplate kotizacija slijedi zajednički odlazak pješice na Domaćinovu bunju gdje će se održati natjecanje.

Domaćinova bunja kao najviša nepravo svođena suhozidna građevina u Hrvatskoj (preko 5m visine) centralna je lokacija Prvenstva. Bunja je građena kao pomoćni objekt u nepreglednim vinogradima zemljoradnika iz Prvić Luke, a svoju impozantnost, osim vještini graditelja i obilnim količinama raspoloživog kamena, duguje dobrim dijelom upravo velikoj udaljenosti od matičnog naselja – zbog potrebe za dužim boravkom u vinogradu od čak nekoliko mjeseci. Pokraj bunje, ukopana u gomilu nalazi se i manja bunja koja je služila kao hladnjak tj. spremište hrane. Hvala obitelji Rodin – Domaćinovima uz čiju dozvolu se okupljamo kraj bunje.

Natjecanje će se održati na gomili u neposrednoj blizini bunje, a cilj će biti izgraditi gledalište za grupna posjećivanja bunje, kao i platformu za upriličavanja likovnih kolonija. Sudjelovanje ekipa će se zabilježiti u strukturi zida.

Pravila natjecanja ove godine su nešto drukčija od prethodnih godina.

Cilj je u zadanom vremenu (3h) od kamena raspoloživog na gomili izgraditi što kvalitetniji podzid/klupu, unaprijed zadanih dimenzija (duljine, visine, dubine). Sve ekipe grade istovremeno, jedna do druge, svaka svoj segment zida. Vrednovat će se završenost segmenta, te kvaliteta zida.

Nakon gradnje slijedi zajednički ručak, žiriranje i proglašenje pobjednika.

Obnova urušenih vanjskih prstenova bunje će uslijediti poslijepodne, nakon natjecateljskog dijela, ručka i kraćeg predaha, a mogu se priključiti svi zainteresirani sudionici.

Ekipu čini do 4 člana / članice starija od 16 godina.

Kotizacija po ekipi iznosi 200 kn i plaća se prilikom registracije na licu mjesta. Svi natjecatelji dobivaju majice te im je osigurano osvježenje i ručak, a pobjednička ekipa osim pehara dobiva i novčanu nagradu koja se pokriva iz kotizacija.

Prijave se šalju e-mailom na adresu info@dragodid.org do 10.9.2020. a trebaju sadržavati

imena i adrese svih članova ekipe, te kontakt telefon i mail adresu najmanje jednog člana/članice ekipe. Broj ekipa je ograničen!

*Navedeno je podložno manjim izmjenama, a bit će definirano nakon što se bude znao točan broj ekipa. U slučaju lošeg vremena natjecanje se odgađa za sljedeću subotu 26.9.2020.

Važno: Natjecanje se održava na otvorenom, te će se osigurati sve epidemiološke mjere koje u tom trenutku budu na snazi. Sve sudionike pozivamo na odgovornost i pridržavanje istih.

Projekt podupiru Ministarstvo kulture, Muzej grada Šibenika, Šibensko-kninska županija, Grad Vodice

4.Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida, u organizaciji LAG-a More 249 i udruge 4 Grada Dragodid, održat će se u subotu 19. rujna u Vodicama, točnije kod Domaćinove bunje na području poluotoka Srime gdje danas na tridesetak četvornih kilometara ima tisuću kilometara suhozida. Pozivamo sve zainteresirane: one koji su se okušali u gradnji suhozida, ali i […]

Raž i srp umjesto kamena i čekića

July 22, 2020 in Arhiva reportaža, na rubu teme, radne akcije by Maja Flajsig

Rano ustajanje i kretanje na put nije nam ništa nepoznato. Ništa drugačije nije bilo ni u petak 17. srpnja 2020. godine kada smo se Ana Burić i ja, Stipe Božinović, zaputili na nešto drugačiju radnu akciju. Ovoga puta nije bilo ni kamena ni čekića. Ono što nas je čekalo bili su raž i srp.

Mjesto radnje – Veliki Godinj. Zaseok Rašćana koji teritorijalno pripadaju Vrgorcu, Veliki Godinj smješten je u Parku prirode Biokovo. Gotovo u cijelosti je zaštićen kao primjer pučke arhitekture i graditeljstva o čemu računa vodi Konzervatorski odjel Imotski. Mjesto Godinja pojavljuje se na kartama još 1792. godine premda lokalni mještani danas ne znaju zašto je tada bilo toliko važno. Danas Veliki Godinj ima samo dvoje stalnih stanovnika i barem tri ploče sa znakom apartmana. Kao i dobar dio malih mjesta u Dalmatinskoj zagori do naglog opadanja broj stanovnika došlo je 1950ih kada se ljudi sele u obližnje gradove, primarno Makarsku, ali se i raseljavaju po svijetu.

Slika 1: Vrijedni lokalci sa žetvom su počeli u 5 ujutro, mi smo im se pridružili oko 7:30

Ali nama je važnija akcija koja se odvijala. Preko navedenog Konzervatorskog odjela par dana ranije saznali smo da mještani pripremaju akciju žetve raži kako bi pripremili slamu za krov. Na mjestu akcije dočekala nas je Žana Pervan Odak, ravnateljica Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca te nas upoznala s lokalcima. Idejni začetnici svega su sestra i brat – Nada (jedna do dvoje stalnih stanovnika Velikog Godinja) i Nediljko Pavlinović zvan Ćurako[1]. Raž su posijali na svojoj zemlji te aktivirali još nekoliko lokalnih ljudi da im pomognu u njenoj žetvi. Naš mentora bio je i gospodin Rajko Lendić koji nas je kasnije učio povezivati raž u snopove.

[1] Nadimak je jasno priča za sebe.

Slika 2: Panoramski pogled – ne radi se o velikoj oranici, samo o komadu zemlje otetom kršu

Osobnosti mještana su osebujna, baš onakvim kakvim ih očekujete u malom mjestu koje živi u nekoj svojoj posebnoj priču, u posebnoj vremenskoj zoni. Ana je u kratkom roku gospodinu Rajku postala unuka, a uz to je svako malo ubacivao engleske fraze, često uz napomenu „Šta bi Englezi rekli…“. Ja sam gospođi Nadi postao kum, a gospodin Ćurako čitav doživljaja je upotpunio recitiranjem čitavih antologija hrvatskog pjesništva.

Slika 3: Barba Rajko: “Slikaj je, Slikaj je, nek se vidi kako dobro radi”

Premda ih je naš dolazak i na prvu obradovao, jer je netko pridao pažnju tome što rade, oni nisu znali da mi dolazimo s namjerom pomoći im u radu. Ljudi su se očito navikli da im u posjet dolaze ljudi koji ih slikaju, snime i idu dalje o svom poslu. Nakon kratkog uvjeravanja da smo stvarno došli raditi i naučiti što možemo oduševljenje je bilo još veće. Nekoliko osnovnih uputa kako raditi sa srpom i sačuvati sve prste na broju kasnije i rad je moga početi. Jednom kada je raž bila požeta trebalo je ponovno uvjeriti da želimo naučiti i vezivati je u strukove. Sa svakom izmjenom njihove „Nemoj se ljuti. Krivo radiš.“ I naše „Šta ćemo se ljuti. Recite šta je krivo. Tu smo da naučimo.“ zadovoljstvo lokalaca je raslo jer netko želi od njih učiti.

Raž je ostala povezana u snopovima na polju da se suši, a za desetak dana će se na guvnu i mlatiti. Plan gospodina Ćuraka je da jednu stranu krova kroz dogledno vrijeme on pokrije sam (potrebno je još napraviti i drvenu konstrukciju), a drugu stranu krova napraviti na lokalnoj fešti, zadnju subotu u kolovozu. Tada bi se okupilo više ljudi kojima bi se ta vještina prezentirala. Sve u svemu Ana i ja se nadamo da je ovo samo vol. 1 izvještaja iz Velikog Godinja.

Slika 4: Prizor nakon žetve

Slika 5: Prizor nakon vezivanja raži

Slike i tekst: Stipe Božinović

Najava: 12. Festival levande

July 6, 2020 in radne akcije by Levantinka

Udruga Pjover s partnerima najavljuje 12. Festival levande kojemu ”korona ne može ništa”. Održat će se u hvarskom Velom Grablju 24.-25.7.2020. i svi su pozvani! Mi ćemo se, kao i svake godine, odazvati i pomoći pri obnovi hvarskih suhozida.

Žetva i destilacija levande, radionica obnove suhozida, različite izložbe i prezentacije (poput one o izradi dezinficijensa od lavandinog hidrolata), predavanja, koncerti, film itd. itd. Sve detalje pratitie na facebook stranici udruge Pjover, a slijedi nekoliko najavnih plakata:

Udruga Pjover s partnerima najavljuje 12. Festival levande kojemu ”korona ne može ništa”. Održat će se u hvarskom Velom Grablju 24.-25.7.2020. i svi su pozvani! Mi ćemo se, kao i svake godine, odazvati i pomoći pri obnovi hvarskih suhozida. Žetva i destilacija levande, radionica obnove suhozida, različite izložbe i prezentacije (poput one o izradi dezinficijensa […]

Izvještaj: Kotorski suhozidi – uređenje spusta prema Guljanovom dolcu

July 6, 2020 in radne akcije by Josipa Popovic

Tekst i foto: Ante Senjanović

Post nubila Phoebus, rekli bi stari Latini, iako u trenutku kojem ovo pišem prije vrijedi reći: Poslije korone je prije korone. Ma koliko je ne bih spominjao, ne da ju se izbjeći. Zidarska se akcija na kotorskom brdu iznad Crikvenice trebala održati još u četvrtom mjesecu, ali se, zbog već spomenute korone, održala tek nedavno.

Ekipa iz gradskog muzeja se godinama već trudi urediti okolicu starog naselja Kotor, kako bi se dobila jedna, Crikveničanima i gostima pristupačna, park šuma. Na brdu i visoravni je označena i uređena mreža puteva koja povezuje interesantne stvari u krajobrazu, uz koju se, s našom suradnjom, svake godine na proljeće popravljaju oštećene gromače. Te radne akcije su inače uvijek organizirane kao volonterske radionice, no ove godine su u Muzeju zaključili kako to ne bi imalo smisla jer su se sva društva, na čije članove bi se inače dalo računati, nakon prekida zabrane rada uhvatila nadoknađivati propušteno, tako da svi rade nešto svoje. Ova je akcija, stoga, bila jedna mala Dragodidova ekspedicija odrađena usred tjedna.

Glavni zadatak nam je bio urediti spust s visoravni u Guljanov dolac. Put tuda ide niz strminu, kroz urušenu ogradu i onda niz sklisku šumsku zemlju. Još smo 2017. godine radili na uređenju donjeg dijela tog puta, pod hrastovima na ulazu u dolac. To veliko, staro drveće je zaštićeno kao spomenik prirode pa je valjalo posvetiti pažnju njihovoj okolini. Ove godine na red je došao gornji dio puta, ali ne prije nego što smo prvo malo uredili donji: očistili ga od napadalog granja i kamenja odronjenog s urušenih ograda na padini iznad, popravili oštećenja koja nam je to kamenje napravilo, a onda malo uredili bliže dijelove tih gromača.

Za gornji dio, početni nam je plan bio samo napraviti stepenice na strmim dijelovima i raščistiti urušenu gromaču da bude lakše proći. Odrezali smo zatim granje okolnih stabala koje je ometalo pristup i uklonili grmlje i stabalca koja su počela rasti iz urušenog materijala pa se uhvatili raščišćavanja. Pokazalo se, kako to često već bude, da je ono što smo smatrali razinom tla ustvari samo utabani nasip, kojega također treba ukloniti ako želimo da teren bude siguran za gaženje. I tako smo, malo-pomalo, raskopali prolaz, stvorili cijelu novu gomilu kamena sa strane i zaključili da je najbolje da sve to vratimo nazad na način da rekonstruiramo dio stare gromače, ali ovaj put s pravim prolazom i stubištem.

U strmini između rekonstruirane gromače i ruba visoravni, napravili smo stepenice od masivnog pločastog kamenja, kojeg je, srećom, bilo dovoljno u urušenom materijalu. Tlo je mješavina zemlje i kamenog nasipa, pa je bilo lako na pravim mjestima iskopati rupe za postavljanje stepenica. Položaje smo im određivali isprobavajući može li se prirodno koračati uz i niz njih. Kamenje smo postavljali na temelj pripremljen od sitnih kamenčića, s nagaznom plohom nagnutom unazad. Dio na kojeg se ne gazi je zatrpan sitnim kamenjem i zemljom, tako da prati okolnu kosinu, s nadom da će okolno bilje ponovno početi rasti na tom dijelu i zaštititi ga od erozije (postojeći mali nasipi su bez problema izdržali jedan veliki pljusak tih dana pa vjerujemo kako će plan uspjeti).
Vremenska prognoza nas je strašila kišama, olujama, daždima i potopima, stoga smo računali kako ćemo biti sretni nađemo li u četiri predviđena dana dovoljno suhog vremena za planirani posao. Ali, eno, igrali se danima Feb Apolon i oblaci, da bi se na kraju otvorilo nebo u četvrtak u zoru, istreslo sve što je imalo i ostavilo nas da i dalje radimo na miru. Znači, ne samo da smo bez problema uspjeli završiti glavni zadatak, nego nam je ostalo i dovoljno vremena da krenemo na rezervne. Prvi je bio popravljanje urušene ograde uz put prema Stolniću. Zadatak je klasičan, bez potrebe za nekom mudrošću: ukloniti urušeno i nagnuto, naći da je temelj u dobrom stanju, vratiti kamike nazad na pravi način i eto ga na. I oznaka udaljenosti je ponovo vidljiva.

Kad smo već kod Stolnića, taj lokalitet dobro ilustrira probleme s kojima se susreću oni voljni da urede i predstave krajobrazne ljepote crikveničkog i vinodolskog područja (odnosno, ono što je ostalo od njih). Stolnić je tumul na prijevoju – upečatljiva točka u prostoru, uz put, na granici dvaju područja. Niti naši infrastrukturaši nisu imuni na snagu takvog mjesta pa su, s izvanrednom preciznošću, postavili stup dalekovoda točno nad grobnu komoru tumula (na drugoj strani brda, sličnu preciznost su pokazali pri postavljanju stupova na ostatke kotorske gradine), a tu negdje će, u ne tako dalekoj budućnosti, proći i autoput. Blizu gore spomenutog Guljanovog dolca dugo godina je bio kamenolom, čiji je impresivni amfiteatar upravo ušao u proces sanacije, a koja uključuje zatrpavanje otpadom. Ipak, sretna strana kotorskog područja je što se čovjek brzo nađe iza nekog zavijutka, među nekim ogradama, zaklonjen drvećem i može se praviti kao da nema ni Crikvenice ni vikendica ni apartmana nigdje blizu. Vrijedi to.

No, dobro, pustimo digresije i uhvatimo se još par stvari koje smo stigli napraviti. Prošle jeseni su se na radionici obnovili zidovi oko kotorske lokve, samo, kako nema nijedne dobre stvari koja nekome nije bez veze, tako se i ovdje netko zabavljao vađenjem kamenja iz zida i bacanjem u lokvu. I to smo popravili.

Nadalje, uz put od Kotora prema lokvi nalazi se lijep potez obostranog zida, koji je na donjoj strani puta dosta oštećen. U Muzeju s pravom žele taj potez obnoviti, ali to će biti predmet nekih budućih radionica. Na ovoj akciji smo ipak iskoristili ono malo vremena što nam je ostalo za sređivanje jednog malog poteza zida koji se bio rasuo po putu.

Vidimo se ponovo gore na Kotoru – možda već najesen, a sigurno idućeg proljeća.

Tekst i foto: Ante Senjanović Post nubila Phoebus, rekli bi stari Latini, iako u trenutku kojem ovo pišem prije vrijedi reći: Poslije korone je prije korone. Ma koliko je ne bih spominjao, ne da ju se izbjeći. Zidarska se akcija na kotorskom brdu iznad Crikvenice trebala održati još u četvrtom mjesecu, ali se, […]