Prvi maj u Dragodidu

tekst: Filip Šrajer
foto: FŠ, Jelena Kulušić, Julia Bakota

Ovo je izvještaj s produljene vikend-akcije u selu Dragodid na otoku Visu. Zadatak je bio hitna sanacija jednog kamenog krova koji se počeo urušavati, a tijekom zadnjega dana ekipi iz udruge Dragodid se pridružilo i tridesetak studenata Udruge studenata krajobrazne arhitekture USKA, pa je bilo ruku i za razne poslove kojima na selu nikad kraja: popravke (nekoliko suhozida, jedne drvene klupice), čišćenje vegetacije i dopremu drva iz buška.

Akcija je financirana iz projekta pod nazivom “Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma putem interventne sanacije stanja u selu Dragodid”, koji je već drugu godinu za redom na natječaju Grada Komiže osvojim 8.000 kn donacije. Nije puno, ali za put, hranu i TMS (vojnim riječnikom “tehničko-materijalna sredstva”) dovoljno, a u ovome je trenutku svaka pomoć Nedjeljki Burić, posljednjoj (povremenoj ali redovitoj) stanovnici Dragodida, potrebna da sačuva te dvije tri kućice od zuba vremena koji ih nemilice nagriza.

Prošle je godine glavna tema bio krov na njenoj “stambenoj” kući, ujedno i najstarijoj kući u selu. Izvještaj o cijelom programu, koji je uključio nekoliko radnih posjeta članova udruge, poludnevnu turističku radionicu gradnje suhozida, posjet dječjeg vrtića i konačno, angažman lokalnih profesionalaca na obnovi cijeloga krova (što je najvećim dijelom financirala Nedjeljka svojom ušteđevinom) nalazi se ovdje. Sad, kad smo bili u selu i vidjeli stvar izbliza (završvalo se oko Nove godine i nismo bili prisutni) može se reći da kameni pokrov nije baš najbolje izveden i majstori su ostali dužni doći i doraditi posao.

A za potvrdu da poslu nikad kraja, početkom ove je godine na drugoj kući pukao jedan truli rog i zinula rupa na krovu od kojih 0,5×2 m. Nije bilo druge nego ponovno napisati projekt i od Grada u Nedjeljkino i naše ime još jednom zatražiti novce za pokriti troškove puta i ostaloga. Načelno za ovakve poslove uvijek radije tražimo lokalnog znalca jer nam nije cilj domaćima uzimati posao, nego bilježiti i učiti njihovo umijeće, ali kako smo se opekli prošle godine, a ovo je bio manji zalogaj, pala je odluka da sami to napravimo. Dugi prvomajski vikend činio se kao dobra prilika, a kad su nam studenti krajobraza najavili da bi rado došli dati ruku jedan dan, više nije bilo dvojbe.

Uspon u Dragodid tovarećim hodom. Ja vučem i natežem tvrdoglavog tovara Gricka (Grickota po komiški), tovar vuče alate, hranu i moju torbu. Stipe, mladi školski pedagog iz Splita, pomaže Grickotu otraga sa šibom i vuče svoje stvari. Dragodidova vlaška povjerenica, studentica etnologije Jelena s Miljevaca i Primorka inženjerka Ivona iz Praputnjaka vuku svoje… Tovari su glavno, a za Nedjeljku, najčešće i za nas, jedino prijevozno sredstvo. Počela je lagano sezona, a i gradi se, sumporava vinograde, pa se ne može računati na džipove, tamiće i ostala motorna pomagala naših domaćih prijatelja.

Akcija pažljivog skidanja ploča. Pažljivog – da se ne upadne unutra. Naravno da se ispostavilo da je, osim tog jednog roga koji je pao, istrulilo i napuklo još najmanje 5 komada.

Otvorena jedna strana krova. Vrh lastavice (zabata) betoniran je u jednoj starijoj sanaciji, nakon teške havarije uzrokovane padom velike grane bora. Uslijed istog događaja odvojilo se unutrašnje od vanjskog lica zabatnog zida i ispod betoniranog vrha zinula je rupa. Na drugoj, nepristupačnijoj strani krova smo morali zamijeniti samo jedan rog, ali letve su bile trule na još dva, pa smo i s njih morali skinuti ploče. Na ostatku krova rogovi su koliko-toliko OK, ali letve su skroz trule i morat će se također hitno zamijeniti.

Novi rogovi. Autohtona građa ubrana za prošlogodišnju akciju potrošena je, ali srećom smo u Dragodidu imali nešto piljene drvene građe otprije. Koliko god da smo se rano ustajali, i koliko god da je krajem travnja dugi dan, svejedno smo nedjelju uvečer radili pod čeonim lampama da prije dolaska studenata dovršimo bar taj “drveni” dio posla. Na noćnoj slici se vidi i sanirani zabatni zid. Drvenim batom smo kamen vratili nazad u originalnu formu zida koliko se moglo, a šupljinu smo napunili škaljom u cementnom mortu.

Ivona Miloš inače vodi program prezentacije čuvenih bakarskih prezida u okviru Rijeke Europske prijestolnice kulture 2020. Nju i njenu prijateljicu Enu iz Rijeke je dopala većina posla u kuhinji, jer je nas ostale malo iskusnije Dragodiđane skroz konzumirao popravak krova i vođenje radionice.

Ponedjeljak 30.4. je bio dan masovke sa studentima. Jelena i Julia vode radionicu, ekipa je brojna i sa svih strana Hrvatske. Čisti se, zida se, nose se drva. Južina je, dosta je sparno, ali  ambijent je prekrasan a neki stvarno motivirani. Na selu – ne samo ovome – kronično fali ruku, siguran sam da bi malo redovitiji posjeti ovakvih volonterskih grupa mogli biti spas za ovo ali i brojna slična sela, odnosno njihove osamljene stanovnike koji jednostavno ne stižu sve sami.

Prvi svibnja. Od jučerašnje gužve, samo nas troje ostalo je u Dragodidu. Trajekt nam ide popodne i budimo se zorom radi završavanja krova. Iscrpljeni smo skroz, ali uspijevamo završiti krov i sjuriti se dolje prema Komiži. Krov izgleda dobro, iznutra se vidi da ima nešto rupa, ali ionako treba još malo popuniti pokrov s tankim kamenim pločicama, skajicama, što može i Nedjeljka …

I tako smo još jednom bili na Visu bez da smo kavu popili u civilizaciji Hvala na pomoći USKA, Marnel Tomić i Nikola Jovović  … doviđenja zna se gdje!