Sanja Buble, Stočarski krajolik otoka Visa – lokva Krušovica, Klesarstvo i graditeljstvo god. XXIV, br. 1-2, svibanj 2013, str. 21-31
lokacija Krušovice na Suhozid.hr
SAŽETAK
U srednjovjekovnoj ekonomiji otoka Visa, uz zemljoradnju i ribarstvo, stočarstvo je bilo važna grana privređivanja. Tijekom vremena stočarstvo je u opadanju, iako je još sredinom 19. stoljeća sir bio jedan od važnijih otočkih izvoznih proizvoda. Krajem 19. i u 20. stoljeću stočarstvo na otoku Visu je potpuno nestalo. O stočarskom krajoliku Visa svjedoče dvije lokve zabilježene u austrijskoj katastarskoj izmjeri u prvoj polovici 19. stoljeća, lokva u Velom polju i lokva Krušovica. Posebno je zanimljiva lokva Krušovica budući da je transformacijom otočke ekonomije i ona preoblikovana i prilagođena novoj funkciji.
Lokva Krušovica nastala je kao prirodna akumulacija kišnice na glinovitom terenu na brdu Krušovica između Podhumlja i Dračevog polja. Položena je na pašnjacima, daleko od naselja. U vrijeme transformacija otočke ekonomije kada je stočarstvo počelo ustupati mjesto vinogradarstvu i ribarstvu, lokva je produbljena i obzidana suhozidnim podzidima, dno joj je popločano kamenim pločama, a za silazak na vodu izgrađene su stube na tri strane. Pretvorena je u bunar čiju su vodu za pranje rublja koristili stanovnici Podhumlja, Žena Glave i Duboke. Činjenica da je lokvi na Krušovici dat poseban katastarski broj (čestica) i da je na katastarskoj karti iz 1834. godine zabilježena plavom bojom upućuje na to da je ona obzidana prije (ili u vrijeme) izrade austrijskog katastra. Do Krušovice vode tri puta. Svako je selo imalo svoj prilaz Krušovici i svoje stube za silazak na vodu, odnosno svoje mjesto uz lokvu.
Krušovica je unikatan spomenik tradicijskog graditeljstva na otoku Visu. Svojim nazivom lokva koji se sačuvao u narodu svjedoči o davnoj prošlosti otoka u kojoj je danas zaboravljeno stočarstvo bilo značajna grana privređivanja, a svojim oblikom svjedoči o transformacijama otočke ekonomije polovicom devetnaestog stoljeća u kojima je u novoj funkciji bunara imala značajno mjesto u komiškoj tradicijskoj kulturi.
Stari puti 1 (Veprinac 8-9.06)
Tekst:Mario Zaccaria
Fotke: Mario Zaccaria, Rajko Ukić, Ante Senjanović
Zahvaljujući lokapatriotu i gospodinu Rajku Ukiću koji je anagažirao lokalnu zajednicu (Mjesni odbor Veprinac-Učka, Grad Opatija, lokalne firme i građane Veprinca), članovi udruge Dragodid angažirani su kao voditelji radionice na putu veprine (lat. ruscus aculeatus), točnije na ulazu za put i na raskrižju puta Krčvedine kamenim skalinama koje vode za Brituh na vrhu Veprinca (poznata panoramska točka pored crkve Sv.Marka).
Da bi se shvatilo gdje smo radili treba najprije reći nekoliko stvari o mjestu. Veprinac je kontuinirao naseljen od brončanog doba kao prapovjesni kaštelir sa suhozidnim bedemom na lako branjivoj uzvisini između mora i Zvončevog vrsta. Takva pozicija omogućavala je život od mora i gorja. Od vinogradarstva, maruna i maslina do stočarstva s transhumancom.
Valvasorov prikaz Veprinca. Krajem 17.stoljeća još uvijek nije bilo Opatije kao naseljenog mjesta (osim po opati sv.Jakova po kojem je i dobila ime), a Veprinac je seoska komuna, u Kastavskoj gospoštiji, zajedno sa Mošćenicama i Rijekom; sa svojim statutom iz 1507.
Fotografija Veprinca iz 1906.g.
Današnji Veprinac iz zraka.
Već s prvim povijesnim fotkama vidljivo je da nema više zidina te da je krenuo postepeni proces ruralizacije. Kakogod, još početkom 20.stoljeća brojne suhozidne terase su i dalje korištene, ali sa odlaskom ljudi u Amerike, na rad u obližnju Opatiju, i s Jugoslavijom, u tvornice i škver, bivaju napuštene te je krenula rasti šuma koja nam je za vrijeme radionice pružala duboki hlad.
8.09 (subota). Okupljanje ispred crkve Sv.Jelene i početno teorijsko predavanje. Na radionicu se prvog dana odazvalo čak 40 polaznika željni akcije i učenja. Osim ljudi sa Kvarnera priključili su nam se i Talijani koji su se prije godinu preselili iz sjevera Italije na Veprinac.
Valjalo je za početak prionuti čišćenju urušenog podzida koji drži put leprine. Prije samog početka obnove i slaganja kamenja, valja očistiti prostor od bršljana, očistiti pristup podzidu, urušiti opasne djelove te odvojiti korisne što pravilnije blokove od škarta i škalje koji će završiti iza obnovljenog lica. U podzidu su pronađeni ulomci fragmente drške vrča iz 18 stoljeća, ali i brončanodobna rupičasta keramika koja nam daje do znanja koliko je zapravo Veprinac star.
Klopu oba dana koja je bila za prste polizati nismo stigli dokumentirati jer su žlice radile brže od objektiva. Nakon subotnje akcije dragodiđani su prespavali u domu na Poklonu gdje nam je dužnost podignuti digitalni spomenik za Maria i Dianu Aničić, volontere i domare iz Planinarskog društva Opatija. Takvu gostoljubivost je teško opisati.
Navečer smo se nagradili pogledom sa Vojaka gdje je na kuli lijepo objašnjenjo koji su vrhovi u okruženju.
Kako zbog velikog obima radova na podzidu u šumi radovi nisu još uvijek gotovi tako nam se predstavlja prilika da se družimo još ove godine na jedan dan u rujnu ili listopadu.
Dakle, da parafrazitramo Mancetovu pjesmu iz Booke: to nije kraj, to je tek novi početak
Vidimo se uskoro!
Tekst:Mario Zaccaria Fotke: Mario Zaccaria, Rajko Ukić, Ante Senjanović Zahvaljujući lokapatriotu i gospodinu Rajku Ukiću koji je anagažirao lokalnu zajednicu (Mjesni odbor Veprinac-Učka, Grad Opatija, lokalne firme i građane Veprinca), članovi udruge Dragodid angažirani su kao voditelji radionice na putu veprine (lat. ruscus aculeatus), točnije na ulazu za put i na raskrižju puta Krčvedine kamenim […]
Read More »