Sanja Buble, Stočarski krajolik otoka Visa – lokva Krušovica, Klesarstvo i graditeljstvo god. XXIV, br. 1-2, svibanj 2013, str. 21-31
lokacija Krušovice na Suhozid.hr
SAŽETAK
U srednjovjekovnoj ekonomiji otoka Visa, uz zemljoradnju i ribarstvo, stočarstvo je bilo važna grana privređivanja. Tijekom vremena stočarstvo je u opadanju, iako je još sredinom 19. stoljeća sir bio jedan od važnijih otočkih izvoznih proizvoda. Krajem 19. i u 20. stoljeću stočarstvo na otoku Visu je potpuno nestalo. O stočarskom krajoliku Visa svjedoče dvije lokve zabilježene u austrijskoj katastarskoj izmjeri u prvoj polovici 19. stoljeća, lokva u Velom polju i lokva Krušovica. Posebno je zanimljiva lokva Krušovica budući da je transformacijom otočke ekonomije i ona preoblikovana i prilagođena novoj funkciji.
Lokva Krušovica nastala je kao prirodna akumulacija kišnice na glinovitom terenu na brdu Krušovica između Podhumlja i Dračevog polja. Položena je na pašnjacima, daleko od naselja. U vrijeme transformacija otočke ekonomije kada je stočarstvo počelo ustupati mjesto vinogradarstvu i ribarstvu, lokva je produbljena i obzidana suhozidnim podzidima, dno joj je popločano kamenim pločama, a za silazak na vodu izgrađene su stube na tri strane. Pretvorena je u bunar čiju su vodu za pranje rublja koristili stanovnici Podhumlja, Žena Glave i Duboke. Činjenica da je lokvi na Krušovici dat poseban katastarski broj (čestica) i da je na katastarskoj karti iz 1834. godine zabilježena plavom bojom upućuje na to da je ona obzidana prije (ili u vrijeme) izrade austrijskog katastra. Do Krušovice vode tri puta. Svako je selo imalo svoj prilaz Krušovici i svoje stube za silazak na vodu, odnosno svoje mjesto uz lokvu.
Krušovica je unikatan spomenik tradicijskog graditeljstva na otoku Visu. Svojim nazivom lokva koji se sačuvao u narodu svjedoči o davnoj prošlosti otoka u kojoj je danas zaboravljeno stočarstvo bilo značajna grana privređivanja, a svojim oblikom svjedoči o transformacijama otočke ekonomije polovicom devetnaestog stoljeća u kojima je u novoj funkciji bunara imala značajno mjesto u komiškoj tradicijskoj kulturi.
Suhozidni dani u Komiži
Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima.
Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop.
Jedan od sudionika radionice, Fabio Gržinčić, prvostupnik elektrotehnike i informacijske tehnologije iz Klane, nam šalje svoj osvrt na provedeno vrijeme među komiškim suhozidima:
”Ovaj intenzivni, ali ugodni produženi vikend proveden u Komiži ostat će mi u sjećanju po mnogočemu lijepome.
Počevši od prvog dana, upoznavanja novih suhozidnih kolega, noćne vožnje trajektom, ugodnog dočeka od našeg domaćina Tončija i njegove familije, do prvog upoznavanja s Komižom i njenim živopisnim ljudima.
Zahvaljujući lijepom vremenu koje nas je dočekalo ujutro, u trenutku mi je postalo jasno zašto ljudi toliko vole Komižu. Smještena u jugozapadno orijentiranom zaljevu, pruža prekrasan pogled prema moru i Biševu, istovremeno pružajući osjećaj udobnosti i sigurnosti zakriljena obroncima. Svojom bezvremenom gradnjom, ljudima i načinom života daje osjećaj topline koji se danas rijetko sreće. Krhka, a opet toliko ukorijenjena, kao da je oduvijek tamo, i kao da će zauvijek biti.
Pješačenjem desetak minuta simpatičnim šumskim putom i dolaskom na Tončijeve novosagrađene terase s limunima, rogozima, avokadom, raznoraznim mediteranskim biljem…, javlja se isti osjećaj. To ne treba čuditi; s obzirom da ih je izgradio Igor, majstor zanata, uz pomoć Tončija. Obojica vrijedni ljudi, ljudi na koje Komiža utječe na takav način da nisu imali izbora nego napraviti nešto ovako lijepo, i time ju još više upotpuniti.
Nakon Igorovog uvoda u zidanje suhozida za one kojima je to bio prvi put, i divljenja krajoliku, krenuli smo kopati temelje i postavljati prvi red kamenja. Kao i obično, početak je težak. Čak malo obeshrabrujući, s obzirom da znaš da je cilj zid od metra i pol, dva visine, a u prvih sat vremena nismo niti prvi red postavili; međutim, kamen za kamenom, nekako se udubiš i zaboraviš na vrijeme. Netko slaže kamenja, netko nosi manja kamenja i šutu za ispunu, pa se zamijene, pa još malo… Zastaneš nakon sat, dva, pogledaš, i vidiš zid od pola metra! Onda još malo zidaš, i evo ga Tonči s marendom. Još dva tri sata zidanja i već smo se svi dobro uhodali, ali i začudili kako nam dobro ide. Vuče zidat dalje. Radni dan je jako brzo prošao. Onda ručak kod izvrsne kuharice i domaćice Jadranke, Tončijeve majke, pa večernje druženje s Komižanima.
Raspored je svaki dan bio isti, ali svaki dan naravno posve različit.
Zidanje na prekrasnoj lokaciji, ugodni ljudi i atmosfera, padanje pod teretom prikolice, prah u kosi, lagani povjetarac i grijanje sunca, smijeh, zadovoljstvo kada kamen ‘legne od prve’, orada na gradele i komiška pogača, komiške priče, pogled u daljinu…
Nismo se niti okrenuli, prošlo je 4 dana. Zid nije bio gotov do vrha, ali zadovoljstvo napravljenim je bilo sveprisutno. Svi smo nešto naučili o podzidima i stekli dodatne sigurnosti u sebe za daljnje zidanje. Obogaćeni, krenuli smo doma, znajući da se želimo jednog dana vratiti, makar provjeriti ako nam zid još stoji.
Hvala Tončiju, Igoru, kolegama, Jadranki, Čedotu, udruzi Dragodid, Komiži i svima koji su omogućili ovo volontiranje.”
Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima. Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop. Jedan od sudionika radionice, […]
Read More »