izvor: Jadran Kale, blog Vrulje, 2015.
Skup o očuvanju i održivom korištenju hrvatskih kulturnih krajolika kojim se u Zagrebu završavaju ovogodišnji Dani europske baštine me podsjeća blogirati najljepši primjer postavljanja volumena u otvorenom prostoru kojeg sam pronašao u svojem dvadesetpetogodišnjem etnološkom radu. To je jedna bunja s otoka Oruta (Zmajana). Ona je prošle subote izgledala ovako:
Građevina se nalazi u jednoj od izohipsnih barijera usporednih s obalom koje su zaprječavale osipanje tla. Nagib padine se može osjetiti po razlici visine niskog zidića s vrha (ovdje zdesna) i dva metra visokog ulaza u dvor pred građevinom, koji izgleda ovako:
Okomica je u toj visini savršena, kao i u ostatku dvora i bunje kao da je bila poravnavana viskom. U ulazu su stepenice od krupnih doklesanih komada uglavljenih u zidovima, tako da se nisu mogle razlabaviti stupanjem ma koliko opterećenih ljudi. Zarušenosti koje postoje su, karakteristično, sa sjevernih strana i vjerojatno duguju povod hidrauličkom djelovanju ledene kiše pod jakom burom (što se vidi na najvećim ovakvim građevinama na Srimi, također napuštenima već puno stoljeće), a otpočela zarušavanja mogli su povećati lovci na kuniće. Mnogi orutski zidovi i bunje su izrovani žicama za okrutno vađenje tih životinja iz pribježišta u pukotinama suhozida.
Dakle, prostor je najprije razdijeljen uredno poslaganim ravnim zidovima paralelnima s obalom, nedaleko žala Zakljošćice gdje je i pri vjetru moguće mirno pristati brodom. Tkivo te barijere je po ranijem planu raščlanjeno prostorom dvora i građevinom, a sam dvor još pravilno zasiječen i kamenom klupom. U drugom zidu dvora je zanimljiva pojedinost:
Šteta, sve je već u sjeni jer sam mjesto uspio naći tek u poznom popodnevu. U već staroj borovoj šumi sam po naputku 96-godišnjeg Prvićanina Nedjeljka Jurlina po tragu ostataka najurednijih staza i najravnijih zidova tražio bunju (ovdje “kućicu”) za koju je rekao da je najbolja od svih na Orutu. Vidjevši prije toga što su Prvićani izgradili na Srimi (najvišu ovakvu građevinu kod nas, kao i krčevinsku gomilu veću od ukopnih tumula prethistorijskih ilirskih knezova), bilo je jasno kako je letvica dignuta visoko. Kod “Vladićeve kućice” na južnom kraju Oruta, za koju se čini da joj je u ruševini najšira ovakva prostorija kod nas, se našlo isto takvo sjedalo u zidu:
U nekadašnjem intenzivno vinogradarskom krajoliku (po riječima 96-godišnjaka, “Orut je bio izvor prvićkog grožđa”), takvo je sjedalo dorađeni podanak (počivalo) s osloncima za ruke ne bi li opterećeni vinogradar mogao lakše rasprtiti ubrani teret. Takvih podanaka za podizanje tereta, oslonac pri pritezanju i trenutnom počinku ili spuštanju u krškim krajolicima ima mnogo. Evo prilagođenog zida iz takvog uniformnog niza s Pegora na samom Orutu:
Na takav način se, noseći kakav težak teret, može otpočinuti zahvaljujući krajobraznom pomagalu i nad Kravljačicom na Kornatu (staza se nazire slijeva počivala):
Sjedalo za spuštanje tereta grožđa (vjerojatno drvenog korita poput vučije) pred “Vladićevom kućicom” je uvučenije, toga se moglo naslagati više ili je netko još mogao i pripomoći pri skidanju. U našem dvoru za nizanje skinutih tereta je bila praktičnija druga ploha, ona kamene klupe s naslonom zida. Ništa u tom dvoru nije bilo oblikovano ili poravnato bez potrebe, a graditelj kao da si je izlizao kutomjer i visak. Iza sjedala je nasip dijelom popločan krupnim kamenim pločama, sličan onome uz bunju najvećeg vinograda na Kaknju:
Kako su tamo rekli potomci, jedanaest metara dug nasip s pločama u vinogradu “Pod brakom” Mate Radovčića-Klike iz Kaprija služio je za sušenje maraštine. U osi tog vinarskog “sturića” iza masline je bunja (ovdje “kujica”, kućica) s ležajem na gredama u zidu, obiteljska spavaća soba vinogradara iz sezone dozrijevanja vinograda. Kamene ploče na podovima kakanjskih bunja, uključivo i s uzglavljima, svjedoče o čestim noćenjima u njima, no ovo je jedina tako dorađena građevina – rječit znak žive potrebe ukućana usred desetak hektara velikog vinograda. Kaprijski vinogradari Kaknja su na ovako izdvojenim posjedima bili u sličnom položaju kao i Prvić-Lučani na Orutu, s tom razlikom da je Kakanj krčen za vinograde još u XV. stoljeću (na ovdje susjednoj Vodotoči) dok se Orut u vinarskoj konjukturi druge polovice XIX. st. krenuo krčiti nakon korištenja otoka za kamenolome i vapnenice a potom kao pasišta ovaca i koza.
O sušenju grožđa na Orutu može posvjedočiti i neobična pojedinost nedalekog nekadašnjeg vinograda:
Jedinstveni suhozidni “zubi” (na pročeljima starih primorskih kuća mogli su ponijeti vratila tkalačkih stanova s tekstilom ovješenim prije rezanja u komade) koji se u zidu nad niskim podankom protežu desetcima metara u vinogradu imaju malo smisla osim za oslanjanje gredica na kakvima bi se za sušenje mogli ovjesiti grozdovi aromatičnijeg grožđa, slično kako se to na suncu izloženim dijelovima kuća radilo i u naselju. S ovakvim graditeljskim domišljajima nije čudno što su Vlahovi sa svojim vlahovcem i kasnijim maraskinom potekli upravo s Prvića.
Uđimo i u samu “kućicu”. Iz njene unutrašnjosti je jasno kako je izgrađena na odgovarajućem mjestu gole stijene:
Unutrašnji pogled na ulaz i krovište odaje solidnost gradnje, npr. nad samim ulazom su dovratnici pomno odabrani, doklesani i sljubljeni. Niti nakon čitavog stoljeća nemaju naprslina, što znači da su opterećeni s mjerom:
Iz žablje perspektive se krovište vidi u pravilnim koncentričnim krugovima, što je među ovakvim građevinama znak najboljih gradnji. Tako su, uostalom, poredani i klesanci Atrejeve grobnice u Mikeni.
U pačetvorinastoj Šupljoj gromili kod Bilica takvo pučko graditeljstvo “pod špagu” izgleda ovako:
Ovi koncentrični krugovi, pak, odaju kako je pod špagu napravljen ne samo maslinik Ive Čorkala-Konta već i ostatak zadnje velike krčevine ove vrste s početka 1950-tih godina na poluotoku Binjuš između Tisnog i Tribunja. Nadimak Konto (“grof”) je bio zaslužen zbog pedantnosti:
U kažunu Moscarda u Galižani, najurednijoj štali svoje vrste (vidljive grede su nosile sijeno), takva je pomnja dala ovakav rezultat:
Čitava je opisana arhitektura nad Zakljošćicom na Orutu podsjetnik na savjesno upravljan krajolik. Graditeljske pojedinosti dostaju za njegovo datiranje. Građevina ima masivno flankiran prilaz, ali bez fortifikacijskih detalja poput puškarnice u starijim Fantovim dvorima kod Ivinja. Stepenice daju znati kako dvor nije bio korišten u kasnijoj ovčarsko-maslinarskoj poljodjelskoj simbiozi, s ravno pristupnim dvorima zaprječivih izlaza za pastirski nadzor stada pred mnogim drugim bunjama. Građevina je vinogradarska, ali u njenoj arhitekturi nema redovitog detalja kasnijih gradnji – škrape za vodnjenje modre galice radi prskanja vinograda. Takve su uvijek izgrađene uz pomoć betona, kojem ovdje nema traga a škrapi ni mjesta. Sorte grožđa koje su se ovdje gojile vjerojatno su prethodile novijim vrstama uvedenima nakon pojave filoksere. Danas je usred borove šume u kakvima namjernici danas podsijecaju granje za tim bolji hlad na izletima, no na takav način nije privlačna jer nije uza samu obalu.
S povodom skupa o očuvanju i održivom korištenju kulturnih krajolika, skupa s izlaskom prve hrvatske knjige o kulturnim krajolicima s kakvom bi se u ruci moglo očekivati usustavljivanje stručne pozornosti nad ovakvim najširim otiscima kulture u prostoru, opis valja završiti perspektivom očuvanja i korištenja i ovog povijesno uzornog otiska u krajoliku. Ova krška ljepotica ravnog čela ima vrlo rijetke goste i puno je stoljeće zaboravljena u krajoliku koji je danas ostao korišten samo u borovim hladovinama blizu žala. Uklapa se kao biser u ogrlici generalnog narativa “tradicijskog krajolika”, nasljeđu formativne ideologije nacionalnih država s nepomućenom tradicijom kao antidozom modernih tjeskoba. Takve “izvorne tradicije” nisu nikada postojale. Samo u ovom okolišu, izoliranom i relativno jednostavnom, kulturni krajolik se može stratificirati u nekoliko povijesnih slojeva koji su svi “tradicijski”. Takav je i ovaj aktualni krajolik fikcionalne renaturalizacije u kojem alohtoni bor atribuira “netaknutu prirodu”, kakva mora da leži u skladnom dosluhu i s tradicijom.
Disonantna potka ovog krajobraznog narativa leži u periodizaciji krajolika koja ga čvrsto smješta u okrilje moderniteta. Čitava je prezentna krška artikulacija bila potaknuta kapacitetima industrijskog doba, s novim potražnjama vina i likera kakva su isplativima učinila i krčenja čitavih otoka. Poput mnogih usporedivih ambijenata, Orut kao suhozidima ispresijecan otok s ovakvim pomnim arhitekturama i težačkim urbanizmima nije mogao nastati u predindustrijsko vrijeme. S istočne strane Jadranskog mora parnjak regalnim poticajima krajobraznih kultivacija iz francuskog XVIII. st. (povijesnim roditeljem krajobraznih građevina Provanse) je jedino Takala. Postoje i stariji kulturni krajolici, poput agera i hore, ali oni su u osnovi krajobrazni palimpsesti. Mjera današnjih očuvanja i upravljanja leži u nošenju s takvim krajobraznim dinamizmima, na ovakvom mjestu ponajprije s turizmom a drugdje i s npr. sadašnjim čupanjem vinograda da se sadi utrživije smilje kakvo ne treba tolikih suhozida. Postoji li prostorno-planski i konzervatorski alat za takav zadatak? S druge strane mora on je učinkovito ograničen na obuhvate poput kulturno-povijesnih cjelina u naseljima (Alberobello), ili pak pod povećalom agronoma koji u njemu s pravom prepoznavaju ruralni povijesni krajolik i nalaze mu postmoderno mjesto u industriji doživljaja. Međutim, tamo je put zasebne konzervatorske kategorije počeo pred čitavo stoljeće dok je nama u rukama prošle godine dorađen konzervatorski zakon i dalje bez pojma “kulturni krajolik”. U međuvremenu se krajobrazni dinamizmi odvijaju bez mnogo regulacijskih prepoznatljivosti, čak i u najbiranijim okolišima. Za takav dijalog skidamo s usta povez i ovoj orutskoj ljepotici, doličnoj da se po njenim maketama studenti uče funkcionalnom skladu volumena u prostoru.
Planet Brusnik
Piše: Ana Burić
Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić
Početkom listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.
Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala smješteni na samom vrhu otoka.
Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.
Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.
Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.
Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.
Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.
Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.
Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.
Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.
Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.
Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).
I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.
Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.
Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]
Read More »