Izvještaj sa Brača: SVAKA STINJA GRADI!

Prošli tjedan od četvrtka do nedjelje šesteročlana ekspedicija Dragodida boravila je na otoku Braču radi sudjelovanja na seminaru „Suhozid-TURISTIČKA ATRAKCIJA“ koji se održao u Supetru, i radi vođenja suhozidne radionice na imanju GeaViva u Milni.

Uz već tradicionalna hrvatska svibanjska suhozidna središta Vodnjan i Srimu, ove se godine otok Brač u velikom stilu upisao na kartu proljetnih suhozidnih događanja, i to ni manje ni više nego prvim ikada održanim službenim seminarom o suhozidu u Hrvatskoj, te jednom malom, ali internacionalnom radionicom.

Piše: Filip Šrajer, foto: FŠ, GeaViva


Seminar Suhozid-turistička atrakcija održan u četvrtak 22.5. najavili smo ovdje, a bio je organiziran u partnerstvu lokalne Udruge za otočki razvoj Brač, te najjače francuske suhozidne organizacije APARE i Francuske ambasade u Hrvatskoj, i to zahvaljujući vrlo konkretnoj vezi koju su Udruga Brač i APARE uspostavile u protekle tri godine kroz projekt Eurotour Heritage – kojemu je APARE bio voditelj, a bračka udruga pridruženi partner.

Tako je sudionike skupa u svojstvu organizatora pozdravila i francuska veleposlanica Michèle Boccoz, dok je nažalost unatoč pozivu izostala prisutnost odgovarajućeg ranga sa strane našeg Ministarstva kulture i lokalnih samouprava (od ukupno 8 načelnika odn. gradonačelnika koliko ih ima na otoku skup je pozdravila samo gradonačelnica Supetra Ivana Marković). Od institucionalnih gostiju tu je bila još Ivana Žura iz Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, Hrvoje Vuletić iz Konzervatorskog odjela u Splitu, te prof. Katja Marasović i doc. Robert Plejić sa  Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Kao uvod, dr.sc. Lucija Puljak, u dvostrukoj ulozi glavne organizatorice skupa i urednice, predstavila je učeničko-profesorski projekt Osnovne škole Pučišća, fotomonografiju i izložbu Brački suhozidi (link na .pdf).


Ive Cvitanić, direktor turističke zajednice Supetar pokazao je aktivnosti za uključenje kulturne baštine u turističku ponudu. Voditelji APARE Matthieu Guary (predsjednik) i Jean-Michel André (koordinator radionica i svega u vezi suhozida) predstavili su rad svoje vrlo impresivne organizacije koja godišnje organizira više desataka međunarodnih radionica, kampova i seminara. Gradonačelnik provansalskog mjesta  Bedoin Luc Reynard predstavio je krajolik svog zavičaja vrlo sličan našem kršu i aktivnosti svoje lokalne samouprave na aktiviranju kulturne baštine, a sa druge strane Zlatko Jakšić iz Udruge Brač predstavio je ideje vezane na povezivanju bračkih lokaliteta u tematske rute. Vaš, Francuzi bi rekli reporteur, je kao predstavnik Dragodida ukratko pokazao neke značajne hrvatske suhozidne lokalitete, te ispričao priču o suhozidnoj sceni u Hrvatskoj koja je u posljednjih nekoliko godina međunarodni baštinski fenomen. Završni panel vodio je Frédéric Frapaise, francuski ataše za administrativnu i europsku suradnju. Cilj je bio naći konkretne lokacije i zahvate koji bi se mogli aktivirati kroz još aktualni Eurotour Heritage projekt, te one koji bi se u budućnosti mogli prijavljivati na Europski fond za ruralni razvoj (EAFRD ili po francuski FEADER).


Ovdje vidimo društvo mrvicu prorijeđeno nakon što je otišla ambasadorica.

Diskusija o potencijalnim lokacijama nastavila se tijekom radnog obilaska otoka u petak 23.5. Prvo smo obišli smo gradilište jedne male nove svoltone kućice odn. bunje u središtu Postira uz ured Turističke zajednice, neposredno uz autobusnu stanicu. Ivana Jelinčić iz turističke zajednice, inače etnologinja po struci, odala nam je imena dvojice meštara koji su upravo počeli postavljati svod na bunji. To su Ivo Cvitanić (81) i Jure Šantić (87) iz Postira, a pomagale su im mlade snage koji su nam se predstavili kao Tomislav i Jure. Gradnju bunje možete vidjeti na Facebooku TZ ovdje.


Konačni dojam možda malo kvari (pre)ravan, cementom učvršćen zid bunje, ali investitori Ivana i načelnik Postira Ivica Mihačić objasnili su nam da nisu željeli riskirati zbog djece koja će se čekajući autobus verati po bunji. To smo prihvatili, ali smo se Željko Blažević iz Udruge Brač i ja ipak morali nasmijati kad smo vidjeli kako šef gradilišta livelom provjerava bunju 🙂 Ja se ne bi usudio njima dvojici doći s livelom…


Inače, već samo vozeći se povrh mjesta na sjevernoj obali Brača čovjek može vidjeti jako puno jako zanimljivih bunja. Ova sa svojevrsnim predvorjem je slikana iz autobusa negdje na prijevoju od Škripa prema Nerežišćima. Slika dakle nije kronološka jer smo u Škrip stigli tek kasnije, ali mi je jedina jer su mi za nju zaustavili bus – ove druge nisam uspio uloviti u vožnji.


Iza Postira otišli smo do Dola, iznad kojega je pronađen kompleks od dvjestotinjak kamenih košnica kakve su karakteristične za otok Brač (jedan takav veliki kompleks je primjerice na imanju Pustinje Blaca).


U Dolu je bilo zanimljivo za vidjeti i kamen “hrapaćušu”, prirodno cementiranu vapnenačku breču po kojoj je dobila ime i lokalna torta od oraha.

  
Iza Dola toga smo posjetili antički kamenolom Rasohe, odn. „Tematsku stazu Herkules“ nazvanu po reljefu uklesanom u stijeni iz koje se vadio kamen za Dioklecijanovu palaču.


Tu smo se dosta zadržali jer je ambijent iznimno interesantan, sa čitljivim tragovima samog postupka vađenja kamena (pašarini -kanali uklesani u živoj stijeni) i tragovima privođenja bivšeg kamenoloma gospodarskom korištenju u kasnijim razdobljima (velika gomila i dvije kućice).

 
Lokalitet je kroz nekoliko radionica uredila Udruga Brač, a iz kratkog videa kojega je prilikom obnove jedne od kućica snimio Željko Blažević potiče i naslov ovog teksta izvađen iz odgovora meštra na Željkovo pitanje što je najvažnije kod zidanja.

„Svaka stinja gradi! Ne diraj joj šetu*! Ili metar livo ili metar desno, naćeš joj misto!” 
* ne tuci je

Nakon toga smo otišli i do nezaobilaznog Škripa, gdje smo u Muzeju otoka Brača čuli nešto o njegovoj prošlosti. Voditeljica Andrea Matoković ispričala nam je kako posjetitelji često pitaju za crno-bijelu fotografiju gomila povrh Nerežiškog polja, koju je tamo negdje sedamdesetih-osamdesetih snimio Živko Bačić, jer nisu sigurni radi li se o prirodnom ili kulturnom fenomenu. Navodno su nekim Japancima potekle suze od ganuća kad su saznali da se radi o djelu ljudskih ruku 🙂

 


Tko želi vidjeti zaista drevne zidove, ovdje u najdonjem sloju može vidjeti kamene koji su postavljeni u dubokoj prošlosti, negdje kad je zidana i Mikena prije više od 3000 godina. Nekako na osobnoj razini, mene se drevnošću dojmila škalja, sitan kamen vidljiv u dubini zida između blokova – kao da direktnije od tih golemih stijena svjedoči o ljudskim rukama (možda ženskim, možda dječjim) koje su je ubacivale u utrobu zida dok su kiklopi zidali…

S malo namaza i likera od maslina, te domaćeg vina, presjekli smo dvjesto metara dalje u nedavno otvorenom Muzeju uja. To je privatni muzej kojega je Kruno Cukrov doselivši se iz Zagreba na djedovinu uredio u nekadašnjoj uljari svoje obitelji.

  
Njegov entuzijazam i velika osobna ulaganja na obnovi vrijedne kulturne baštine dojmila su se Francuza te su odmah pali načelni dogovori oko određene pomoći pri uređenju i promociji, kako Muzeja, tako i kaštela i perivoja Cerineo koji također pripadaju njegovoj obitelji…
Dalje u šetnji Škripom nailazimo na jednu suvremenu varijantu kamene kuće gdje je kamen iznutra nošen opekom i tankom betonskom ljuskom na krovu.

  
Eh sad… Naravno da industrijski materijali na određeni način razbijaju čaroliju kamena ali majstorima se mora priznati uredna izvedba. Kameni zid izgleda malo plastično i moglo bi ga se malo ubiti vapnenom žbukom, ali krov je baš dobar. Za pohvaliti je štedljivost u cigli i betonu (bez onih masivnih horizontalnih serklaža) i domišljate detalje odušaka na krovu (kako ih zovu na Braču?) koji su na betonskoj ljusci nužni.  Ovo je što se tiče detalja izvedbe korisno i za one koje teže ka nekom suvremenijem ili eksperimantalnijem oblikovanju kamene kuće.

Na vrhu Vidove gore gdje smo u slast marendali lunch pakete s pogledom na Hvar iz ptičje perspektive. Tu je jedna zanimljivost, slijepa bunja koja je izgrađena 1956.  kao memorijal nekih partizanskih sastanaka na vrhu Brača. Izgleda kao da nikad nije niti imala unutarnji prostor nego je bila samo spomenik, sigurno netko zna priču o njoj pa neka javi. Sada je uz nju priljepljena i zgrada antene.

  
Nakon predaha na vrhu, posjetili smo možda najzanimljiviji lokalitet na našem obilasku, Trolokve u podnožju Vidove gore. Kompleks se kako mu i ime kaže sastoji od tri velike lokve usred pašnjaka, od kojih je srednja ograđena mjestimično preko 2 m visokim zidom koji je priječio stoci i divljači pristup vodi.

 
Najzapadniju lokvu zatekli smo bez vode, a da ova obzidana ne presušuje, ili bar ne često, dokaz su zlatne ribice koje je netko ovdje ubacio. Ovim se lokalitetom otok Brač na neki način izdvaja od ostalih srednjedalmatinskih otoka (Hvar, Šolta, Korčula, Vis…) čiji je krajolik gotovo potpuno transformiran poljodjelstvom i gdje više nema ovakvih tipičnih stočarskih amijenata.

 
Jean-Michel André, voditelj APARE suhozidnih radionica nije odolio namistiti par stina u razrušenom zidu lokve.


Francuzi Guary, Frapaise i André.


Dobar trenutak za grupnu fotografiju, slijeva: slikarica Hana-Marta Jurčević-BulićMladen Alujević iz Udruge Brač, Lucija Puljak, Matthieu Guary, Jean-Michel André, Frédéric Frapaise, Jacques Franquet, svojedobno visokopozicionirani francuski dužnosnik, a sada česti posjetitelj Brača i prevodilac knjige Brački suhozidi, i reporteur.


Popodne je jugo ipak uspjelo zamutiti nebo. Obilazak Brača završili smo u radionici Klesarske škole Pučišća gdje nas je dočekao ravnatelj Tonči Vlahović. Nakon što smo obišli radionicu i dodirnuli alate i učeničke radove u kamenu, svi smo zajedno otišli u „bazu“ ovog projekta, Osnovnu školu Pučišća kojoj je gđa. Lucija ravnateljica.


U zbornici smo održali završni sastanak kojega je opet vodio Frédéric Frapaise iz Veleposlanstva. Kako je i red kad je u prostoriji dvoje školskih ravnatelja, najviše se pričalo o uspostavljanju programa za obrazovanje i certificiranje suhozidnih graditelja. Francuzi su se složili ispitati koje mogućnosti nude EU programi poput ERASMUS+, a svi smo se složili uprijeti sa svoje strane. Tako je, uz puno dobrih želja i planova, te uz dogovore o nekim konkretnim koracima poput organizacije izložbe Brački suhozidi  u Francuskom institutu u Zagrebu, završilo naše druženje.


Isto jutro dok sam ja sa delegacijom kretao na izlet po Braču, ostatak ekipe već je bio na ranču GeaViva gdje je počinjala volonterska radionica suhozida na kojoj smo sudjelovali kao voditelji i organizatori dolaska dijela volontera.

GeaVivu vodi Sabine Engelhardt, jedna stalno nasmijana mlada Njemica koja već pet godina živi u Hrvatskoj. Sabine je arhitektica po struci, ali se nakon godina rada u Njemačkoj, Engleskoj, pa i Hrvatskoj i Sloveniji odlučila okrenuti geomantiji i permakulturi, te je od novca zarađenih od prodaje kuće u Engleskoj kupila parcelu povrh Milne i jedrilicu od 8,5 m na kojoj živi u marini u mjestu.


Sama parcela je jedan plitki dolac površine preko 1 ha okružen niskim brežuljcima, fantastičan što se tiče suhozidne baštine – cijeli je iskrižan plitkim terasama-gomilama a na njemu se nalazi dobro sačuvan vanjski plašt paljene  japjenice, jedna manja bunja i jedna lijepa pudarica.

 
Sabine, njena kolegica Manuela Kaniški i njihova ekipa prošle su godine usred parcele doniranim kamenim obeliscima izgradile geomantijski amfiteatar koji služi za neku vrstu meditacije i predstave. Osim što je arhitektica, Sabine je i stolar(ka), što je u Njemačkoj česta kombinacija profesija, pa je dosta elemenata uređenja kampa njenih ruku djelo. Nažalost sad je bila vrlo zaposlena oko pripreme tečaja permakulture koji je počinjao u nedjelju, pa nije stigla puno raditi s nama.

     
Ali ruku nije manjkalo. Na radionici je zadatak bio urediti podzide terena prema putu u zoni amfiteatra. Sudjelovalo 6 ljudi iz Dragodida – uključujući i našeg novopridruženog mladog člana Seana Kennedyja, Australca studenta arhitekture šoltanskih korijena koji je preko ljeta došao živjeti u Hrvatsku – zatim 5 volontera iz Splita, jedan iz Zagreba, u petak i nekoliko učenika Osnovne škole Milna, a na imanju smo našli i jednog skoro sedamdesetogodišnjeg vitalnog Nijemca koji je u Hrvatsku dopješačio iz Dresdena. Bilo je jako radno, vruće i veselo, a noći pod zvjezdanim nebom bez svjetala civilizacije podsjetile su nas na naša Petrebišća i Dragodid. Svemu lijepom dođe kraj, nadamo se Sabini vratiti i pomoći popraviti bunju, a u Split smo se te nedjelje vratili prijepodnevnim trajektom.


Više fotki vidi na:
Dropbox galerija FŠ
Facebook galerija GeaViva

Jedan komentar

  1. Stvarno se puno toga dogodilo u tih par dana i svaki dan bi mogao dobiti zaseban izvještaj. Seminar jetakođer bio dosta intenzivan, odnosno dan prožet hrpom predavanja, pogotovo kad se uzme u obzir da su se 3 predavanja održavala na francuskom uz simultan prijevod što stvarno zahtijeva strpljenje i koncentraciju prevoditelja i slušatelja. Naš skrmoni reporteur je izvrsno izložio svoju prezentaciju i stvarno se vidilo da se rudi da ništa ne ostane nerazjašnjeno dok se za Francuze to ne bi moglo reći. U svakom slučaju jako dobar program seminara i popratnih aktivnosti, lijepa radionica u sjajnom ambijentu , sa brojnom šarolikom ekipom dobrovoljaca i iznimno gostoljubivoj Sabini. Hvala Dragodidu – Svaka stinja gradi!!!

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

hrHR