Izvještaj sa Brača: SVAKA STINJA GRADI!

Uz već tradicionalna hrvatska svibanjska suhozidna središta Vodnjan i Srimu, ove se godine otok Brač u velikom stilu upisao na kartu proljetnih suhozidnih događanja, i to ni manje ni više nego prvim ikada održanim službenim seminarom o suhozidu u Hrvatskoj, te jednom malom, ali internacionalnom radionicom.

Piše: Filip Šrajer, foto: FŠ, GeaViva


Seminar Suhozid-turistička atrakcija održan u četvrtak 22.5. najavili smo ovdje, a bio je organiziran u partnerstvu lokalne Udruge za otočki razvoj Brač, te najjače francuske suhozidne organizacije APARE i Francuske ambasade u Hrvatskoj, i to zahvaljujući vrlo konkretnoj vezi koju su Udruga Brač i APARE uspostavile u protekle tri godine kroz projekt Eurotour Heritage – kojemu je APARE bio voditelj, a bračka udruga pridruženi partner.

Tako je sudionike skupa u svojstvu organizatora pozdravila i francuska veleposlanica Michèle Boccoz, dok je nažalost unatoč pozivu izostala prisutnost odgovarajućeg ranga sa strane našeg Ministarstva kulture i lokalnih samouprava (od ukupno 8 načelnika odn. gradonačelnika koliko ih ima na otoku skup je pozdravila samo gradonačelnica Supetra Ivana Marković). Od institucionalnih gostiju tu je bila još Ivana Žura iz Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, Hrvoje Vuletić iz Konzervatorskog odjela u Splitu, te prof. Katja Marasović i doc. Robert Plejić sa  Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Kao uvod, dr.sc. Lucija Puljak, u dvostrukoj ulozi glavne organizatorice skupa i urednice, predstavila je učeničko-profesorski projekt Osnovne škole Pučišća, fotomonografiju i izložbu Brački suhozidi (link na .pdf).


Ive Cvitanić, direktor turističke zajednice Supetar pokazao je aktivnosti za uključenje kulturne baštine u turističku ponudu. Voditelji APARE Matthieu Guary (predsjednik) i Jean-Michel André (koordinator radionica i svega u vezi suhozida) predstavili su rad svoje vrlo impresivne organizacije koja godišnje organizira više desataka međunarodnih radionica, kampova i seminara. Gradonačelnik provansalskog mjesta  Bedoin Luc Reynard predstavio je krajolik svog zavičaja vrlo sličan našem kršu i aktivnosti svoje lokalne samouprave na aktiviranju kulturne baštine, a sa druge strane Zlatko Jakšić iz Udruge Brač predstavio je ideje vezane na povezivanju bračkih lokaliteta u tematske rute. Vaš, Francuzi bi rekli reporteur, je kao predstavnik Dragodida ukratko pokazao neke značajne hrvatske suhozidne lokalitete, te ispričao priču o suhozidnoj sceni u Hrvatskoj koja je u posljednjih nekoliko godina međunarodni baštinski fenomen. Završni panel vodio je Frédéric Frapaise, francuski ataše za administrativnu i europsku suradnju. Cilj je bio naći konkretne lokacije i zahvate koji bi se mogli aktivirati kroz još aktualni Eurotour Heritage projekt, te one koji bi se u budućnosti mogli prijavljivati na Europski fond za ruralni razvoj (EAFRD ili po francuski FEADER).


Ovdje vidimo društvo mrvicu prorijeđeno nakon što je otišla ambasadorica.

Diskusija o potencijalnim lokacijama nastavila se tijekom radnog obilaska otoka u petak 23.5. Prvo smo obišli smo gradilište jedne male nove svoltone kućice odn. bunje u središtu Postira uz ured Turističke zajednice, neposredno uz autobusnu stanicu. Ivana Jelinčić iz turističke zajednice, inače etnologinja po struci, odala nam je imena dvojice meštara koji su upravo počeli postavljati svod na bunji. To su Ivo Cvitanić (81) i Jure Šantić (87) iz Postira, a pomagale su im mlade snage koji su nam se predstavili kao Tomislav i Jure. Gradnju bunje možete vidjeti na Facebooku TZ ovdje.


Konačni dojam možda malo kvari (pre)ravan, cementom učvršćen zid bunje, ali investitori Ivana i načelnik Postira Ivica Mihačić objasnili su nam da nisu željeli riskirati zbog djece koja će se čekajući autobus verati po bunji. To smo prihvatili, ali smo se Željko Blažević iz Udruge Brač i ja ipak morali nasmijati kad smo vidjeli kako šef gradilišta livelom provjerava bunju 🙂 Ja se ne bi usudio njima dvojici doći s livelom…


Inače, već samo vozeći se povrh mjesta na sjevernoj obali Brača čovjek može vidjeti jako puno jako zanimljivih bunja. Ova sa svojevrsnim predvorjem je slikana iz autobusa negdje na prijevoju od Škripa prema Nerežišćima. Slika dakle nije kronološka jer smo u Škrip stigli tek kasnije, ali mi je jedina jer su mi za nju zaustavili bus – ove druge nisam uspio uloviti u vožnji.


Iza Postira otišli smo do Dola, iznad kojega je pronađen kompleks od dvjestotinjak kamenih košnica kakve su karakteristične za otok Brač (jedan takav veliki kompleks je primjerice na imanju Pustinje Blaca).


U Dolu je bilo zanimljivo za vidjeti i kamen “hrapaćušu”, prirodno cementiranu vapnenačku breču po kojoj je dobila ime i lokalna torta od oraha.

  
Iza Dola toga smo posjetili antički kamenolom Rasohe, odn. „Tematsku stazu Herkules“ nazvanu po reljefu uklesanom u stijeni iz koje se vadio kamen za Dioklecijanovu palaču.


Tu smo se dosta zadržali jer je ambijent iznimno interesantan, sa čitljivim tragovima samog postupka vađenja kamena (pašarini -kanali uklesani u živoj stijeni) i tragovima privođenja bivšeg kamenoloma gospodarskom korištenju u kasnijim razdobljima (velika gomila i dvije kućice).

 
Lokalitet je kroz nekoliko radionica uredila Udruga Brač, a iz kratkog videa kojega je prilikom obnove jedne od kućica snimio Željko Blažević potiče i naslov ovog teksta izvađen iz odgovora meštra na Željkovo pitanje što je najvažnije kod zidanja.

„Svaka stinja gradi! Ne diraj joj šetu*! Ili metar livo ili metar desno, naćeš joj misto!” 
* ne tuci je

Nakon toga smo otišli i do nezaobilaznog Škripa, gdje smo u Muzeju otoka Brača čuli nešto o njegovoj prošlosti. Voditeljica Andrea Matoković ispričala nam je kako posjetitelji često pitaju za crno-bijelu fotografiju gomila povrh Nerežiškog polja, koju je tamo negdje sedamdesetih-osamdesetih snimio Živko Bačić, jer nisu sigurni radi li se o prirodnom ili kulturnom fenomenu. Navodno su nekim Japancima potekle suze od ganuća kad su saznali da se radi o djelu ljudskih ruku 🙂

 


Tko želi vidjeti zaista drevne zidove, ovdje u najdonjem sloju može vidjeti kamene koji su postavljeni u dubokoj prošlosti, negdje kad je zidana i Mikena prije više od 3000 godina. Nekako na osobnoj razini, mene se drevnošću dojmila škalja, sitan kamen vidljiv u dubini zida između blokova – kao da direktnije od tih golemih stijena svjedoči o ljudskim rukama (možda ženskim, možda dječjim) koje su je ubacivale u utrobu zida dok su kiklopi zidali…

S malo namaza i likera od maslina, te domaćeg vina, presjekli smo dvjesto metara dalje u nedavno otvorenom Muzeju uja. To je privatni muzej kojega je Kruno Cukrov doselivši se iz Zagreba na djedovinu uredio u nekadašnjoj uljari svoje obitelji.

  
Njegov entuzijazam i velika osobna ulaganja na obnovi vrijedne kulturne baštine dojmila su se Francuza te su odmah pali načelni dogovori oko određene pomoći pri uređenju i promociji, kako Muzeja, tako i kaštela i perivoja Cerineo koji također pripadaju njegovoj obitelji…
Dalje u šetnji Škripom nailazimo na jednu suvremenu varijantu kamene kuće gdje je kamen iznutra nošen opekom i tankom betonskom ljuskom na krovu.

  
Eh sad… Naravno da industrijski materijali na određeni način razbijaju čaroliju kamena ali majstorima se mora priznati uredna izvedba. Kameni zid izgleda malo plastično i moglo bi ga se malo ubiti vapnenom žbukom, ali krov je baš dobar. Za pohvaliti je štedljivost u cigli i betonu (bez onih masivnih horizontalnih serklaža) i domišljate detalje odušaka na krovu (kako ih zovu na Braču?) koji su na betonskoj ljusci nužni.  Ovo je što se tiče detalja izvedbe korisno i za one koje teže ka nekom suvremenijem ili eksperimantalnijem oblikovanju kamene kuće.

Na vrhu Vidove gore gdje smo u slast marendali lunch pakete s pogledom na Hvar iz ptičje perspektive. Tu je jedna zanimljivost, slijepa bunja koja je izgrađena 1956.  kao memorijal nekih partizanskih sastanaka na vrhu Brača. Izgleda kao da nikad nije niti imala unutarnji prostor nego je bila samo spomenik, sigurno netko zna priču o njoj pa neka javi. Sada je uz nju priljepljena i zgrada antene.

  
Nakon predaha na vrhu, posjetili smo možda najzanimljiviji lokalitet na našem obilasku, Trolokve u podnožju Vidove gore. Kompleks se kako mu i ime kaže sastoji od tri velike lokve usred pašnjaka, od kojih je srednja ograđena mjestimično preko 2 m visokim zidom koji je priječio stoci i divljači pristup vodi.

 
Najzapadniju lokvu zatekli smo bez vode, a da ova obzidana ne presušuje, ili bar ne često, dokaz su zlatne ribice koje je netko ovdje ubacio. Ovim se lokalitetom otok Brač na neki način izdvaja od ostalih srednjedalmatinskih otoka (Hvar, Šolta, Korčula, Vis…) čiji je krajolik gotovo potpuno transformiran poljodjelstvom i gdje više nema ovakvih tipičnih stočarskih amijenata.

 
Jean-Michel André, voditelj APARE suhozidnih radionica nije odolio namistiti par stina u razrušenom zidu lokve.


Francuzi Guary, Frapaise i André.


Dobar trenutak za grupnu fotografiju, slijeva: slikarica Hana-Marta Jurčević-BulićMladen Alujević iz Udruge Brač, Lucija Puljak, Matthieu Guary, Jean-Michel André, Frédéric Frapaise, Jacques Franquet, svojedobno visokopozicionirani francuski dužnosnik, a sada česti posjetitelj Brača i prevodilac knjige Brački suhozidi, i reporteur.


Popodne je jugo ipak uspjelo zamutiti nebo. Obilazak Brača završili smo u radionici Klesarske škole Pučišća gdje nas je dočekao ravnatelj Tonči Vlahović. Nakon što smo obišli radionicu i dodirnuli alate i učeničke radove u kamenu, svi smo zajedno otišli u „bazu“ ovog projekta, Osnovnu školu Pučišća kojoj je gđa. Lucija ravnateljica.


U zbornici smo održali završni sastanak kojega je opet vodio Frédéric Frapaise iz Veleposlanstva. Kako je i red kad je u prostoriji dvoje školskih ravnatelja, najviše se pričalo o uspostavljanju programa za obrazovanje i certificiranje suhozidnih graditelja. Francuzi su se složili ispitati koje mogućnosti nude EU programi poput ERASMUS+, a svi smo se složili uprijeti sa svoje strane. Tako je, uz puno dobrih želja i planova, te uz dogovore o nekim konkretnim koracima poput organizacije izložbe Brački suhozidi  u Francuskom institutu u Zagrebu, završilo naše druženje.


Isto jutro dok sam ja sa delegacijom kretao na izlet po Braču, ostatak ekipe već je bio na ranču GeaViva gdje je počinjala volonterska radionica suhozida na kojoj smo sudjelovali kao voditelji i organizatori dolaska dijela volontera.

GeaVivu vodi Sabine Engelhardt, jedna stalno nasmijana mlada Njemica koja već pet godina živi u Hrvatskoj. Sabine je arhitektica po struci, ali se nakon godina rada u Njemačkoj, Engleskoj, pa i Hrvatskoj i Sloveniji odlučila okrenuti geomantiji i permakulturi, te je od novca zarađenih od prodaje kuće u Engleskoj kupila parcelu povrh Milne i jedrilicu od 8,5 m na kojoj živi u marini u mjestu.


Sama parcela je jedan plitki dolac površine preko 1 ha okružen niskim brežuljcima, fantastičan što se tiče suhozidne baštine – cijeli je iskrižan plitkim terasama-gomilama a na njemu se nalazi dobro sačuvan vanjski plašt paljene  japjenice, jedna manja bunja i jedna lijepa pudarica.

 
Sabine, njena kolegica Manuela Kaniški i njihova ekipa prošle su godine usred parcele doniranim kamenim obeliscima izgradile geomantijski amfiteatar koji služi za neku vrstu meditacije i predstave. Osim što je arhitektica, Sabine je i stolar(ka), što je u Njemačkoj česta kombinacija profesija, pa je dosta elemenata uređenja kampa njenih ruku djelo. Nažalost sad je bila vrlo zaposlena oko pripreme tečaja permakulture koji je počinjao u nedjelju, pa nije stigla puno raditi s nama.

     
Ali ruku nije manjkalo. Na radionici je zadatak bio urediti podzide terena prema putu u zoni amfiteatra. Sudjelovalo 6 ljudi iz Dragodida – uključujući i našeg novopridruženog mladog člana Seana Kennedyja, Australca studenta arhitekture šoltanskih korijena koji je preko ljeta došao živjeti u Hrvatsku – zatim 5 volontera iz Splita, jedan iz Zagreba, u petak i nekoliko učenika Osnovne škole Milna, a na imanju smo našli i jednog skoro sedamdesetogodišnjeg vitalnog Nijemca koji je u Hrvatsku dopješačio iz Dresdena. Bilo je jako radno, vruće i veselo, a noći pod zvjezdanim nebom bez svjetala civilizacije podsjetile su nas na naša Petrebišća i Dragodid. Svemu lijepom dođe kraj, nadamo se Sabini vratiti i pomoći popraviti bunju, a u Split smo se te nedjelje vratili prijepodnevnim trajektom.


Više fotki vidi na:
Dropbox galerija FŠ
Facebook galerija GeaViva

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

One Comment

  1. Kokoš
    Posted June 1, 2014 at 12:07 | Permalink

    Stvarno se puno toga dogodilo u tih par dana i svaki dan bi mogao dobiti zaseban izvještaj. Seminar jetakođer bio dosta intenzivan, odnosno dan prožet hrpom predavanja, pogotovo kad se uzme u obzir da su se 3 predavanja održavala na francuskom uz simultan prijevod što stvarno zahtijeva strpljenje i koncentraciju prevoditelja i slušatelja. Naš skrmoni reporteur je izvrsno izložio svoju prezentaciju i stvarno se vidilo da se rudi da ništa ne ostane nerazjašnjeno dok se za Francuze to ne bi moglo reći. U svakom slučaju jako dobar program seminara i popratnih aktivnosti, lijepa radionica u sjajnom ambijentu , sa brojnom šarolikom ekipom dobrovoljaca i iznimno gostoljubivoj Sabini. Hvala Dragodidu – Svaka stinja gradi!!!

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »