Izvještaj sa Brača: SVAKA STINJA GRADI!

Uz već tradicionalna hrvatska svibanjska suhozidna središta Vodnjan i Srimu, ove se godine otok Brač u velikom stilu upisao na kartu proljetnih suhozidnih događanja, i to ni manje ni više nego prvim ikada održanim službenim seminarom o suhozidu u Hrvatskoj, te jednom malom, ali internacionalnom radionicom.

Piše: Filip Šrajer, foto: FŠ, GeaViva


Seminar Suhozid-turistička atrakcija održan u četvrtak 22.5. najavili smo ovdje, a bio je organiziran u partnerstvu lokalne Udruge za otočki razvoj Brač, te najjače francuske suhozidne organizacije APARE i Francuske ambasade u Hrvatskoj, i to zahvaljujući vrlo konkretnoj vezi koju su Udruga Brač i APARE uspostavile u protekle tri godine kroz projekt Eurotour Heritage – kojemu je APARE bio voditelj, a bračka udruga pridruženi partner.

Tako je sudionike skupa u svojstvu organizatora pozdravila i francuska veleposlanica Michèle Boccoz, dok je nažalost unatoč pozivu izostala prisutnost odgovarajućeg ranga sa strane našeg Ministarstva kulture i lokalnih samouprava (od ukupno 8 načelnika odn. gradonačelnika koliko ih ima na otoku skup je pozdravila samo gradonačelnica Supetra Ivana Marković). Od institucionalnih gostiju tu je bila još Ivana Žura iz Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, Hrvoje Vuletić iz Konzervatorskog odjela u Splitu, te prof. Katja Marasović i doc. Robert Plejić sa  Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Kao uvod, dr.sc. Lucija Puljak, u dvostrukoj ulozi glavne organizatorice skupa i urednice, predstavila je učeničko-profesorski projekt Osnovne škole Pučišća, fotomonografiju i izložbu Brački suhozidi (link na .pdf).


Ive Cvitanić, direktor turističke zajednice Supetar pokazao je aktivnosti za uključenje kulturne baštine u turističku ponudu. Voditelji APARE Matthieu Guary (predsjednik) i Jean-Michel André (koordinator radionica i svega u vezi suhozida) predstavili su rad svoje vrlo impresivne organizacije koja godišnje organizira više desataka međunarodnih radionica, kampova i seminara. Gradonačelnik provansalskog mjesta  Bedoin Luc Reynard predstavio je krajolik svog zavičaja vrlo sličan našem kršu i aktivnosti svoje lokalne samouprave na aktiviranju kulturne baštine, a sa druge strane Zlatko Jakšić iz Udruge Brač predstavio je ideje vezane na povezivanju bračkih lokaliteta u tematske rute. Vaš, Francuzi bi rekli reporteur, je kao predstavnik Dragodida ukratko pokazao neke značajne hrvatske suhozidne lokalitete, te ispričao priču o suhozidnoj sceni u Hrvatskoj koja je u posljednjih nekoliko godina međunarodni baštinski fenomen. Završni panel vodio je Frédéric Frapaise, francuski ataše za administrativnu i europsku suradnju. Cilj je bio naći konkretne lokacije i zahvate koji bi se mogli aktivirati kroz još aktualni Eurotour Heritage projekt, te one koji bi se u budućnosti mogli prijavljivati na Europski fond za ruralni razvoj (EAFRD ili po francuski FEADER).


Ovdje vidimo društvo mrvicu prorijeđeno nakon što je otišla ambasadorica.

Diskusija o potencijalnim lokacijama nastavila se tijekom radnog obilaska otoka u petak 23.5. Prvo smo obišli smo gradilište jedne male nove svoltone kućice odn. bunje u središtu Postira uz ured Turističke zajednice, neposredno uz autobusnu stanicu. Ivana Jelinčić iz turističke zajednice, inače etnologinja po struci, odala nam je imena dvojice meštara koji su upravo počeli postavljati svod na bunji. To su Ivo Cvitanić (81) i Jure Šantić (87) iz Postira, a pomagale su im mlade snage koji su nam se predstavili kao Tomislav i Jure. Gradnju bunje možete vidjeti na Facebooku TZ ovdje.


Konačni dojam možda malo kvari (pre)ravan, cementom učvršćen zid bunje, ali investitori Ivana i načelnik Postira Ivica Mihačić objasnili su nam da nisu željeli riskirati zbog djece koja će se čekajući autobus verati po bunji. To smo prihvatili, ali smo se Željko Blažević iz Udruge Brač i ja ipak morali nasmijati kad smo vidjeli kako šef gradilišta livelom provjerava bunju :) Ja se ne bi usudio njima dvojici doći s livelom…


Inače, već samo vozeći se povrh mjesta na sjevernoj obali Brača čovjek može vidjeti jako puno jako zanimljivih bunja. Ova sa svojevrsnim predvorjem je slikana iz autobusa negdje na prijevoju od Škripa prema Nerežišćima. Slika dakle nije kronološka jer smo u Škrip stigli tek kasnije, ali mi je jedina jer su mi za nju zaustavili bus – ove druge nisam uspio uloviti u vožnji.


Iza Postira otišli smo do Dola, iznad kojega je pronađen kompleks od dvjestotinjak kamenih košnica kakve su karakteristične za otok Brač (jedan takav veliki kompleks je primjerice na imanju Pustinje Blaca).


U Dolu je bilo zanimljivo za vidjeti i kamen “hrapaćušu”, prirodno cementiranu vapnenačku breču po kojoj je dobila ime i lokalna torta od oraha.

  
Iza Dola toga smo posjetili antički kamenolom Rasohe, odn. „Tematsku stazu Herkules“ nazvanu po reljefu uklesanom u stijeni iz koje se vadio kamen za Dioklecijanovu palaču.


Tu smo se dosta zadržali jer je ambijent iznimno interesantan, sa čitljivim tragovima samog postupka vađenja kamena (pašarini -kanali uklesani u živoj stijeni) i tragovima privođenja bivšeg kamenoloma gospodarskom korištenju u kasnijim razdobljima (velika gomila i dvije kućice).

 
Lokalitet je kroz nekoliko radionica uredila Udruga Brač, a iz kratkog videa kojega je prilikom obnove jedne od kućica snimio Željko Blažević potiče i naslov ovog teksta izvađen iz odgovora meštra na Željkovo pitanje što je najvažnije kod zidanja.

„Svaka stinja gradi! Ne diraj joj šetu*! Ili metar livo ili metar desno, naćeš joj misto!” 
* ne tuci je

Nakon toga smo otišli i do nezaobilaznog Škripa, gdje smo u Muzeju otoka Brača čuli nešto o njegovoj prošlosti. Voditeljica Andrea Matoković ispričala nam je kako posjetitelji često pitaju za crno-bijelu fotografiju gomila povrh Nerežiškog polja, koju je tamo negdje sedamdesetih-osamdesetih snimio Živko Bačić, jer nisu sigurni radi li se o prirodnom ili kulturnom fenomenu. Navodno su nekim Japancima potekle suze od ganuća kad su saznali da se radi o djelu ljudskih ruku :)

 


Tko želi vidjeti zaista drevne zidove, ovdje u najdonjem sloju može vidjeti kamene koji su postavljeni u dubokoj prošlosti, negdje kad je zidana i Mikena prije više od 3000 godina. Nekako na osobnoj razini, mene se drevnošću dojmila škalja, sitan kamen vidljiv u dubini zida između blokova – kao da direktnije od tih golemih stijena svjedoči o ljudskim rukama (možda ženskim, možda dječjim) koje su je ubacivale u utrobu zida dok su kiklopi zidali…

S malo namaza i likera od maslina, te domaćeg vina, presjekli smo dvjesto metara dalje u nedavno otvorenom Muzeju uja. To je privatni muzej kojega je Kruno Cukrov doselivši se iz Zagreba na djedovinu uredio u nekadašnjoj uljari svoje obitelji.

  
Njegov entuzijazam i velika osobna ulaganja na obnovi vrijedne kulturne baštine dojmila su se Francuza te su odmah pali načelni dogovori oko određene pomoći pri uređenju i promociji, kako Muzeja, tako i kaštela i perivoja Cerineo koji također pripadaju njegovoj obitelji…
Dalje u šetnji Škripom nailazimo na jednu suvremenu varijantu kamene kuće gdje je kamen iznutra nošen opekom i tankom betonskom ljuskom na krovu.

  
Eh sad… Naravno da industrijski materijali na određeni način razbijaju čaroliju kamena ali majstorima se mora priznati uredna izvedba. Kameni zid izgleda malo plastično i moglo bi ga se malo ubiti vapnenom žbukom, ali krov je baš dobar. Za pohvaliti je štedljivost u cigli i betonu (bez onih masivnih horizontalnih serklaža) i domišljate detalje odušaka na krovu (kako ih zovu na Braču?) koji su na betonskoj ljusci nužni.  Ovo je što se tiče detalja izvedbe korisno i za one koje teže ka nekom suvremenijem ili eksperimantalnijem oblikovanju kamene kuće.

Na vrhu Vidove gore gdje smo u slast marendali lunch pakete s pogledom na Hvar iz ptičje perspektive. Tu je jedna zanimljivost, slijepa bunja koja je izgrađena 1956.  kao memorijal nekih partizanskih sastanaka na vrhu Brača. Izgleda kao da nikad nije niti imala unutarnji prostor nego je bila samo spomenik, sigurno netko zna priču o njoj pa neka javi. Sada je uz nju priljepljena i zgrada antene.

  
Nakon predaha na vrhu, posjetili smo možda najzanimljiviji lokalitet na našem obilasku, Trolokve u podnožju Vidove gore. Kompleks se kako mu i ime kaže sastoji od tri velike lokve usred pašnjaka, od kojih je srednja ograđena mjestimično preko 2 m visokim zidom koji je priječio stoci i divljači pristup vodi.

 
Najzapadniju lokvu zatekli smo bez vode, a da ova obzidana ne presušuje, ili bar ne često, dokaz su zlatne ribice koje je netko ovdje ubacio. Ovim se lokalitetom otok Brač na neki način izdvaja od ostalih srednjedalmatinskih otoka (Hvar, Šolta, Korčula, Vis…) čiji je krajolik gotovo potpuno transformiran poljodjelstvom i gdje više nema ovakvih tipičnih stočarskih amijenata.

 
Jean-Michel André, voditelj APARE suhozidnih radionica nije odolio namistiti par stina u razrušenom zidu lokve.


Francuzi Guary, Frapaise i André.


Dobar trenutak za grupnu fotografiju, slijeva: slikarica Hana-Marta Jurčević-BulićMladen Alujević iz Udruge Brač, Lucija Puljak, Matthieu Guary, Jean-Michel André, Frédéric Frapaise, Jacques Franquet, svojedobno visokopozicionirani francuski dužnosnik, a sada česti posjetitelj Brača i prevodilac knjige Brački suhozidi, i reporteur.


Popodne je jugo ipak uspjelo zamutiti nebo. Obilazak Brača završili smo u radionici Klesarske škole Pučišća gdje nas je dočekao ravnatelj Tonči Vlahović. Nakon što smo obišli radionicu i dodirnuli alate i učeničke radove u kamenu, svi smo zajedno otišli u „bazu“ ovog projekta, Osnovnu školu Pučišća kojoj je gđa. Lucija ravnateljica.


U zbornici smo održali završni sastanak kojega je opet vodio Frédéric Frapaise iz Veleposlanstva. Kako je i red kad je u prostoriji dvoje školskih ravnatelja, najviše se pričalo o uspostavljanju programa za obrazovanje i certificiranje suhozidnih graditelja. Francuzi su se složili ispitati koje mogućnosti nude EU programi poput ERASMUS+, a svi smo se složili uprijeti sa svoje strane. Tako je, uz puno dobrih želja i planova, te uz dogovore o nekim konkretnim koracima poput organizacije izložbe Brački suhozidi  u Francuskom institutu u Zagrebu, završilo naše druženje.


Isto jutro dok sam ja sa delegacijom kretao na izlet po Braču, ostatak ekipe već je bio na ranču GeaViva gdje je počinjala volonterska radionica suhozida na kojoj smo sudjelovali kao voditelji i organizatori dolaska dijela volontera.

GeaVivu vodi Sabine Engelhardt, jedna stalno nasmijana mlada Njemica koja već pet godina živi u Hrvatskoj. Sabine je arhitektica po struci, ali se nakon godina rada u Njemačkoj, Engleskoj, pa i Hrvatskoj i Sloveniji odlučila okrenuti geomantiji i permakulturi, te je od novca zarađenih od prodaje kuće u Engleskoj kupila parcelu povrh Milne i jedrilicu od 8,5 m na kojoj živi u marini u mjestu.


Sama parcela je jedan plitki dolac površine preko 1 ha okružen niskim brežuljcima, fantastičan što se tiče suhozidne baštine – cijeli je iskrižan plitkim terasama-gomilama a na njemu se nalazi dobro sačuvan vanjski plašt paljene  japjenice, jedna manja bunja i jedna lijepa pudarica.

 
Sabine, njena kolegica Manuela Kaniški i njihova ekipa prošle su godine usred parcele doniranim kamenim obeliscima izgradile geomantijski amfiteatar koji služi za neku vrstu meditacije i predstave. Osim što je arhitektica, Sabine je i stolar(ka), što je u Njemačkoj česta kombinacija profesija, pa je dosta elemenata uređenja kampa njenih ruku djelo. Nažalost sad je bila vrlo zaposlena oko pripreme tečaja permakulture koji je počinjao u nedjelju, pa nije stigla puno raditi s nama.

     
Ali ruku nije manjkalo. Na radionici je zadatak bio urediti podzide terena prema putu u zoni amfiteatra. Sudjelovalo 6 ljudi iz Dragodida – uključujući i našeg novopridruženog mladog člana Seana Kennedyja, Australca studenta arhitekture šoltanskih korijena koji je preko ljeta došao živjeti u Hrvatsku – zatim 5 volontera iz Splita, jedan iz Zagreba, u petak i nekoliko učenika Osnovne škole Milna, a na imanju smo našli i jednog skoro sedamdesetogodišnjeg vitalnog Nijemca koji je u Hrvatsku dopješačio iz Dresdena. Bilo je jako radno, vruće i veselo, a noći pod zvjezdanim nebom bez svjetala civilizacije podsjetile su nas na naša Petrebišća i Dragodid. Svemu lijepom dođe kraj, nadamo se Sabini vratiti i pomoći popraviti bunju, a u Split smo se te nedjelje vratili prijepodnevnim trajektom.


Više fotki vidi na:
Dropbox galerija FŠ
Facebook galerija GeaViva

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

One Comment

  1. Kokoš
    Posted June 1, 2014 at 12:07 | Permalink

    Stvarno se puno toga dogodilo u tih par dana i svaki dan bi mogao dobiti zaseban izvještaj. Seminar jetakođer bio dosta intenzivan, odnosno dan prožet hrpom predavanja, pogotovo kad se uzme u obzir da su se 3 predavanja održavala na francuskom uz simultan prijevod što stvarno zahtijeva strpljenje i koncentraciju prevoditelja i slušatelja. Naš skrmoni reporteur je izvrsno izložio svoju prezentaciju i stvarno se vidilo da se rudi da ništa ne ostane nerazjašnjeno dok se za Francuze to ne bi moglo reći. U svakom slučaju jako dobar program seminara i popratnih aktivnosti, lijepa radionica u sjajnom ambijentu , sa brojnom šarolikom ekipom dobrovoljaca i iznimno gostoljubivoj Sabini. Hvala Dragodidu – Svaka stinja gradi!!!

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Izvještaj: Druga jesen na Paklenici

Tekst: Miran Križanić
Foto: M.K., Andreja Španović, Goran Ovanin

 

Ove jeseni imali smo priliku održati drugu po redu radionicu suhozida u suradnji s NP Paklenica i KUD-om Podgorac. Prošle godine je akcija ispala sjajno, pa smo se rado odazvali pozivu iz Parka da ponovimo suradnju. Započeli smo u petak navečer uvodnim predavanjem o suhozidima koje su održali članovi Dragodida, a nastavili u subotu ujutro sa svima najdražim dijelom – praktičnom radionicom. Ove godine, radi ravnopravnosti, lokacija radionice je premještena iz kanjona Velike Paklenice (čiji ulaz spada pod Starigrad), na ulaz u kanjon Male Paklenice koji pripada Selinama. Kanjon Male Paklenice manje je poznat i izazovniji za uspon.

 

dav

 

dav
Planinarski put koji od info centra preko kanaliziranih potoka vodi dalje u kanjon, prolazi kraj lijepog ali zapuštenog suhozida. Vlasnik parcele uz put nam je dao dozvolu da na njegovom zidu održimo radionicu. Vrijeme je poslužilo, pa je i odaziv bio dobar – 50-ak sudionika rasporedilo se u manjim grupama po urušenim punktovima uzduž zida.

 

Osim organizatora iz NP Paklenica, KUD Podgorac, okupilo se dosta domaćih entuzijasta raznih uzrasta. U goste su došli i predstavnici NP Sjeverni Velebit a Dragodid ekipa „potegnula“ je iz Zadra, Splita, Sinja, Crikvenice, Rijeke, pa i Zagreba. Profil zida bio je zanimljiv – na prvu izgleda kao klasična duplica ali zapravo se radi o međi u formi
niskog podzida, jer parcela je na nešto višoj razini od puta.

 

Foto3

 

Foto4

 

Kamen mjestimično impoznatnih dimenzija nije bilo uvijek lako namjestiti. Otvaranjem urušenja otkrivali su se novi problemi pa smo neka mjesta i više puta preslagivali, dok smo nešto ostavili i za drugi put. Zid je očito bio u više navrata obnavljan ali ne uvijek prema školskim pravilima, nego kako se stiglo. Ponegdje je zid imao „dva lica“ jer se obanvljao na način da su urušenja jednostavno prikrivena novim zidom. Ipak, u dobrom društvu nije nam bilo teško temeljito ga istražiti i pretresti.

 

Foto5
Nismo mjerili, ali prema procjeni iz Parka obnovljeno je oko 50 metara suhozida, s čime smo svi otišli kućama više nego zadovoljni.

 

 

Foto6

 

 

Foto7

 

Za iće i piće na terenu se kao i prošle godine pobrinula ekipa iz KUD Podgorac. Akcija „Posadi drvo – ne budi panj“ također se održavala taj vikend pa su posađena i tri mlada stabla u blizini lokacije. Hvala organizatorima na pozivu i nadamo se još mnogim pakleničkim suhozidima.

Tekst: Miran Križanić Foto: M.K., Andreja Španović, Goran Ovanin   Ove jeseni imali smo priliku održati drugu po redu radionicu suhozida u suradnji s NP Paklenica i KUD-om Podgorac. Prošle godine je akcija ispala sjajno, pa smo se rado odazvali pozivu iz Parka da ponovimo suradnju. Započeli smo u petak navečer uvodnim predavanjem o suhozidima […]

Read More »

 atts
0

Dragodid u 2019.

Godišnji izvještaj o radu udruge DRAGODID u 2019. godini

U 2019., udruga DRAGODID je uspješno provodila svoje ciljeve: istraživanje i reaktualizaciju suhozidnog graditeljstva i ostalih tradicijskih graditeljskih tehnika kao temelja za održivi razvoj i očuvanje okoliša te zaštitu materijalne i nematerijalne kulturne baštine.

pablo(5)
Nakon više provedenih godišnjih istraživanja diljem Hrvatske, udruga je Ministarstvu kulture predložila upis novih 37 nositelja umijeća suhozidne gradnje, a svi su i prihvaćeni te službeno uvršteni u Popis nositelja, koji sada okuplja 90 meštara suhozida i organizacija koje se njime bave. Vijest je značajna jer se radi o prvoj nadopuni Popisa nositelja nakon što je umijeće u prosincu 2016. godine dobilo trajnu zaštitu kao nematerijalno kulturno dobro RH.
Popis svih nositelja

pablo(2)
Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati u Konavlima.

Kongres i stručni izlet će se održati 2.-4. listopada, a prethodit će mu međunarodna suhozidna radionica, 28. rujna – 1. listopada. Prijave su otvorene:
http://www.dragodid.org/prijaveapplications-xvii-medunarodni-suhozidni-kongres-international-congress-on-dry-stone/

Nakon 2018. i službenog osnutka mreže REPS čiji je glavni zadatak uspostava i vođenje buduće europske suhozidne kulturne rute, s partnerskim smo organizacijama nastavili rad. Na Skupštini i Upravnom odboruMreže smo sudjelovali 2.-3. travnja, na francuskoj Korzici, gdje smo planirali buduće sastavnice Rute i prijavu za uvrštenje u službene kulturne rute Vijeća Europe.

pablo
U subotu 5. listopada u mjestu Gardun kod Trilja, s udrugom „Gaius Laberius“ suorganizirali smo 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki suhozid (duplicu) širine u podnožju 70 cm i visine 1 m. Pobjedu je ove godine odnijela ekipa Golinjevo s punih, ležerno izgrađenih, 5,01 m. Izvještaj

Udruga je imala svoju momčad i na europskom natjecanju u gradnji suhozida ,,Sassi e non solo” koje se 15.-16. lipnja održalo u mjestu Terragnolo u Italiji. Znatno drugačijih kriterija od domaćeg, cilj ovog natjecanja je bio impresionirati žiri stabilnošću, statikom i estetikom suhozidnog podzida 2.5 metara dugačkog i 2 metra visokog, za što nije bila presudna brzina, već vještina i osjećaj za detalje. Pobjedu su odnijeli – Švicarci! Izvještaj

pablo(3)
(1) Voditelji radionice obnove suhozida u marjanskom zoološkom vrtu, Split, 7. veljače

(2) Sudionici Erasmus+ treninga za vođenje baštinskih kampova u okviru projekta Heritage Volunteers and Leaders, Villandraut, Francuska, 10.-16.ožujka

(3) Voditelji i volonteri radionice obnove podzida u vinogradu Takala nad Bakarskim zaljevom u suradnji s Poljoprivrednom zadrugom Dolčina Praputnjak i udrugom Praputnjak-kulturni krajolik, 30.-31. ožujka Izvještaj

(4) Supervizori volontera volonterskog programa ”Suhozidar Parka prirode Vransko jezero, 1.-6. travnja Izvještaj

(5) Sudionici Erasmus+ suhozidne razmjene mladih u okviru projekta Heritage Volunteers and Leaders, Miers, Francuska, 18.-28. travnja

(6) Voditelji radionice suhozidne gradnje ,,Kamik i gromači II” u organizaciji udruge Interval u Lovranu, 7.-8. svibnja

(7) Voditelji i volonteri radionice suhozidne gradnje u Milni na Braču u organizaciji udruge Gea Viva, 10.- 11. svibnja

(8) Voditelji i volonteri radionice suhozidne gradnje u Jezerima na Murteru,11. svibnja

(9,10) Voditelji dviju radionica obnove suhozida na Kotoru u Crikvenici u organizaciji Muzeja Grada Crikvenice, 17.-19. svibnja, 26.-27. listopada Izvještaj1, Izvještaj2

(11) Voditelji radionice obnove suhozida ”UNESCO Youth” u Zadru u organizaciji Službe za UNESCO Ministarstva kulture, 22. svibnja

(12) Sudionici radionice na manifestaciji Moj kažun u organizaciji Grada Vodnjana, 25. svibnja Film

(13) Organizatori i voditelji radionice sanacije suhozidnih objekata u selu Dragodid, 30. svibnja – 2. lipnja Izvještaj

(14) Voditelji radionice suhozidne gradnje u okviru Ravanjskih ljetnih dana kulture (BiH), u organizaciji Općine Ravno i udruga Stijen, 1. lipnja

(15) Voditelji radionice suhozidne gradnje za djecu, u organizaciji O.Š.Mejaši, Split, 7. lipnja

(16,17) Voditelji dvije radionice suhozidne gradnje na budućoj poučnoj stazi veprine, Veprinac, Opatija, 8.-9. lipnja; 28.9. Izvještaj1, Izvještaj2

(18) Voditelji radionice MOCIR KAPAR #4 u organizaciji platforme SEA Silba Environment Art, 21. lipnja

(19, 20) Organizatori, voditelji i volonteri radionice obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima, 22.-25. lipnja; 3. listopada Izvještaj Film

(21) Voditelji radionice suhozida u sklopu 11. Festivala levande u Velom Grablju na Hvaru u organizaciji udruge Pjover, 28. lipnja

(22) Organizatori, voditelji i volonteri arheološkog sondiranja zone kanjona Drage i Peruna na Učki, 24.-31. srpnja

(23) Organizatori, voditelji i volonteri suhozidnog međunarodnog volonterskog kampa Petrebišća X. u Petrebišćima na Učki, 27. srpnja -4. kolovoza Izvještaj

(24) Voditelji radionice obnove suhozida u sklopu istraživačko-edukacijskog projekta “Insula Auri” udruge BIUS, Zlarin

(25) Sudionici međunarodne radionice kogulavanja, Kalderimi x2, Grčka, 16.-27. listopada

(26) Voditelji učeničke radionice izgradnje suhozidnog uređenja vrta OŠ Vladimira Nazora u Crikvenici, 22.-25. listopada. Izvještaj

(27) Voditelji i volonteri radionice obnove suhozida u organizaciji NP Paklenica,26.-27. listopada

(28) Voditelji i volonteri land art suhozidne radioniceu Petrebišćima na Učki,  1. studenoga

pablo
Predavanjima o valorizaciji i obnovi suhozidne baštine smo gostovali smo na skupovima, sveučilištima i radionicama u zemlji i inozemstvu za raznovrsnu publiku: Poslijediplomski specijalistički studij Arhitektura i urbanizam, Arhitektonski fakultet UNIZG, 22. veljače; Veprinac, Opatija 29. ožujka; Lovran, 23. i 27. travnja; Krajolici budućnosti, Praputnjak, 29. kolovoza; Ljetna škola Ambientura, Pučišća, 3. rujna; Muzej triljskog kraja, Trilj, 4. listopada; Preddiplomski sveučilišni studij, Akademija likovnih umjestnosti UNIZG, 2. prosinca.

Najmlađi zaljubljenici u suhozid i oni koji će to tek postati su imali priliku saznati više o temi na predavanjima u osnovnim školama Mejaši, Split (31. siječnja) i Gruda, Konavle (27. i 31. svibnja).

pablo(1)
Ponosni smo na osvojenu nagradu Tripun Bokanić 2019. Klesarske škole Pučišća i Oris Kuće arhitekture, kojom se vrednuju iznimna ostvarenja i postignuća na području oblikovanja u kamenu, u kategoriji ”najuspješniji edukacijski, kustoski, publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad”.

Dragodid je 2019. ispratio s 69 članica i članova (popis). Julia Bakota Švencbir je predsjednica, a osim nje u upravnom odboru 2019. su bili Miran Križanić, Marko Pejić, Ante Senjanović i Filip Šrajer. Udruga najveći dio svojih aktivnosti obavlja zahvaljujući dugotrajnom volontiranju svojih članova.

Godišnji izvještaj o radu udruge DRAGODID u 2019. godini U 2019., udruga DRAGODID je uspješno provodila svoje ciljeve: istraživanje i reaktualizaciju suhozidnog graditeljstva i ostalih tradicijskih graditeljskih tehnika kao temelja za održivi razvoj i očuvanje okoliša te zaštitu materijalne i nematerijalne kulturne baštine. Nakon više provedenih godišnjih istraživanja diljem Hrvatske, udruga je Ministarstvu kulture predložila […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Crikvenica – i djeca vole zidati

Tekst: Ante Senjanović

Foto: Ante Senjanović, OŠ Crikvenica, Muzej Grada Crikvenice

 

Nad Crikvenicom, postoji seoce Kotor. Visoko na svom gradinskom položaju gleda, kako rječica Dubračina kroz prolaz u brdima ide prema moru. Niz godina već, crikvenički gradski muzej pomalo uređuje i prezentira povijesno naslijeđe tog krajolika, pa i nas pozovu svako proljeće da vodimo radionice popravka kotorskih gromača. E, sad, to je proljeće, a ovo pišem pred sam kraj godine. Ma zašto? Nije da smo preažurni s izvještajima (nostra culpa, nostra maxima culpa), ali ovaj ne kasni toliko (a ja nisam kriv niti što kasni ovoliko koliko kasni; gađajte kamenjem druge). Naime, ove godine smo nakon proljetne radionice, dobili i još jedan dvostruki poziv iz Crikvenice: za jesen je dogovoren novi Kotor, ali i edukacijska radionica u OŠ Vladimira Nazora, pa vam o tome sad pišem.

 

Krenimo po redu. U osnovnoj školi, poželjeli su urediti svoje stražnje dvorište. Tamo rastu masline, i ima jedna lijepo održavana, ali malo neugledna livada, odvojena od rijeke drvećem i grmljem, pa su na nju htjeli nešto postaviti, i to tako da u izradi sudjeluju i učenici. Ideja je bila da to bude neka tradicijska vještina; a gromača ima svugdje po primorju, pa čeg li onda boljeg, nego da djeca usuho sazidaju nešto. Sad, purist bi mogao prigovoriti kako nije red na livadi zidati gromaču, i suštinski bio bi u pravu. Ali, gledajmo ovo prije kao krajobrazno uređenje, za koje je izabrana jedna narodna tehnika gradnje u kojoj svatko s malo volje i vježbe može sudjelovati – za djecu idealno. A ni livada u dvorištu nije polje, pa nije neka šteta. 

 

Došli smo u školu dan prije početka radionice, kako bismo izvidili teren i vidjeli što ravnateljica i učiteljice imaju na pameti. U razgovoru se došlo na ideju malog auditorija, kako bi se na lijepe dane neke lekcije mogle održavati u dvorištu. Navečer smo mi malo promislili, malo skicirali i odlučili se za najjednostavnije: polukružnu klupu, dovoljno dugačku da na nju može sjesti jedan cijeli razred (njihovi nisu preveliki).

 

Imali smo tih dana sreće s vremenom, jer nas je usred kišnog razdoblja dočekalo nekoliko krasnih jesenjih dana. Iako, jutrom hladnih, moram reći. A pogotovo iza škole, gdje uz Dubračinu dolazi hladni zrak iz Vinodola, a sama zgrada skriva sunce, da su se djeca obgrljivala rukama i skakutala da im ne bude zima (naravno, mogla su obući svoje jakne – ali koje dijete će to napraviti ako mu mama nije tu da ga natjera?). No dobro, to je kratko trajalo, a poslije bi zatoplilo, a bome i zavrućilo. Na mjestu nas je dočekao materijal, kamen iz gromača srušenih pri širenju crikveničkog groblja, i dok nisu došla prva djeca iscrtali smo temelje i počeli pomalo kopati.

 

Slika 1

 

Slika 2

 

Radionica je bila zamišljena u tri jutarnje smjene, za vrijeme nastave. Svaka dva školska sata, došla bi nova skupina djece, a prethodna bi, uglavnom nerado, otišla nazad u učionice. Mislav bi, kao jedini s bradom među nama i tako jedini koji im može uliti strahopoštovanje, svakoj novoj grupi održao malo predavanje o gromačama i o tome kako da sazidaju nešto čvrsto, a da pri tom ne ozlijede ni druge ni sebe. 

 

Slika 3

 

Tu smo zapravo imali jedan mali problem: svaka edukacijska radionica, po definiciji, uključuje zidare početnike – polaznike koji nisu nikad, ili su vrlo malo zidali, pa kad krenu raditi to najčešće nije baš dobro. Što je normalno, jer svakome treba vježbe u nekoj novoj vještini. Kad se obnavlja neka stara gromača uz put, ili neki prezid, ili nešto takvo, nije bitno da rezultat bude savršen, jer je sama masa kamena dovoljna da stvar stoji, ako baš nisu napravljene grozne greške – a mi smo tu da ih spriječimo. No, ovdje je bilo malo delikatnije, jer smo, kako rekoh, zidali klupu; nešto što je samo po sebi zahtjevan zadatak. Nije jednostavno napraviti nizak čvrsti zid po kojemu će netko svaki dan hodati, skakati, sjediti. Ukratko, nije baš za početnike, ali ne možemo djecu razočarati, ipak trebaju sudjelovati. A da bi bilo još teže, nas je troje, a djece po petnaest, i ne može se na svakoga u detalj paziti što i kako radi.

 

Stoga, napravili smo klasičan radionički kompromis – uposlili ih kao škaljare, a oni znatiželjniji su se sami izborili za zidanje. Škaljanje je donošenje manjeg i sitnog kamenja (iliti: škalje (čisti talijanizam inače; vidi u riječniku pod scaglia)) kojim se zapunjuje zid. Nije glamurozno, ali ni ništa manje važno od bilo kojeg drugog dijela gradnje. Zid stoji zbog velikog kamenja, a traje zbog sitnog. Djeca kao djeca, od sveg naprave zabavu, pa su neke curice punjenje kanti škaljom pretvorile u neku vrst arkadne igrice – jedna skupina baca kamenčiće, a druga trči okolo i hvata ih u kante. Brzo ih je prekinula učiteljica. Šteta.

 

Slika 4

 

No, kako bilo, djeca kao ljudi, svatko je pristupio različito: neki zainteresirani, neki samo sretni što nisu na satu, neki slušaju, neke nije puno briga. Neki priča drugome kako on sluša pravi, tvrdi njemački rap. Jedan mali Rom se zafrkava sa stereotipima (“Mama će mi bit sretna kad joj kažem da sam prvi put nešto radio u životu.”; duhovit mali, a radišan). A neki, prepuni energije: rješavamo mi jedan završni kut klupe i pripremamo ležaj za jednu gromadu koju tek planiramo dotegliti s drugog kraja livade. Mozgamo, slažemo, štimamo, štemamo, koncentrirani na zid, i zadovoljni se okrećemo da ćemo po taj kamen, a evo ti grupe momčića koja kotrlja tih par stotina kila kamena prema nama. E, pa bravo. Neki na svoju ruku zidaju, pa ih upozorimo kako treba, a neki malo organiziranije pod nadzorom. Nešto od toga je bilo dobro, pa je moglo ostati, a nešto je trebalo poslije zamijeniti – lijepo je da su se uključili, ali ipak treba biti čvrsto.

 

Slika 5

 

Slika 6

 

 

Bilo je i novinara da poprate akciju, što pravih, što budućih. Tako je Novi list pisao o učenicima graditeljima, a valjda su nešto i učenici o samima sebi. Bila je naime i njihova školska novinarska grupa, koju je dovela učiteljica, da malo vježbaju opisati i ispitati situaciju. Kako saznati što se događa, kako intervjuirati uključene u događaj, i tako to. 

 

Slika 7

 

Slika 8

 

To su bile te jutarnje smjene. Djeca bi do 14 sati pomalo otišla kućama, a nama bi došlo vrijeme za marendu, preko puta u Pandori. Nakon tog nazad, da malo popravimo i još doradimo, jer ipak – najbrže se radi kad ne moramo paziti na djecu. I tako, u tri planirana dana, dovršila se klupa i veći posao od očekivanog (još su nam dva puta donosili dodatni materijal, jer bismo donešeno pouzidavali). Djeluje čvrsto, djeluje uredno. U školi su zadovoljni, a zadovoljni smo i mi. Valjda će izdržati djecu. Javimo Vam na proljeće je li preživjela.

 

Slika 9

 

Slika 10

 

E, to je bio prvi dio, odrađen radnim danom, a imamo i drugi, odrađen taj vikend: povratak na Kotor, drugu ovogodišnju radionicu popravka gromača, nazvanu Kotor calling. To mjestašce od desetak kuća, uglavnom napuštenih, starije je od Crikvenice. Barem ako računamo kad je tamo stavljen najstariji kamen, jer gradinski ostaci na kotorskoj glavi datiraju iz brončanog doba, a ne smijemo zanemariti ni tamošnje ostatke tri srednjovjekovne crkve. Danas su tamo žive samo dvije kuće koje je obnovio gospodin Šarar i još jedna u kojoj živi starija gospođa kojoj se nažalost ne mogu sjetiti imena. Ostâle su ruševine. Kotor je živio od dvije stvari: terasiranog poljoprivrednog krajolika, koji je nekada morao biti spektakularan, ali je danas zarastao, nevidljiv i pomalo se urušava potkopan korijenjem drveća, te od vještine stanovnika koji su putovali naokolo kao vješti obrađivači kamena.

 

Lijepo vrijeme koje sam spomenuo se nastavilo i za vikend. No, pokazalo se kao jedan nesavršeni blagoslov. Kako su nama to bili prekrasni dani za rad u prirodi, tako su i drugima bili povod da iskoriste zadnje tople jesenje dane, pa su ih svi aktivni prirodoljupci i sva društva otputovali iskoristiti što dalje mogu. Pa se tako, osim nas troje udrugara i organizatorice Tee iz muzeja, skupilo još šestero dobrovoljaca. Jedna je naletjela na nas kod sportske dvorane, oboružane poljodjelskim alatima (nema gradnje bez mašklina i motike) i pomislila da smo mi akcija sadnje drveća na koju se bila uputila. Kako ni tamo nije bilo puno ljudi, priključila nam se nešto kasnije na brdu.

 

Slika 11

 

Slika 12

 

Sa manje ljudi, manje je bio ambiciozan i program gradnje. Ima na Kotoru čudo toga što bi se dalo popravljati, i izvorna namjera je bila obnoviti gromače uz put od Kotora do lokve. No, umjesto toga smo kao prikladno brojnom stanju uzeli obnavljati okoliš same lokve, na četiri mjesta urušene gromače. Na strmom kotorskom terenu se urušeni materijal, s godinama, često otkotrljao daleko nizbrdo, ali smo ovdje na zaravni oko lokve imali sreće, pa je sav bio na mjestu. I tako, na blagom jesenjem suncu, u tišini jesenje šume, bez žurbe, ugodnim radom smo svi skupa to popravili. Još smo imali i vremena za laganu šetnju naokolo. Taj zarasli krajolik je prekrasan kao nekakav park. Čistine i kameni labirinti među starim nedirnutim stablima. Vidjeli smo ogoljeni dio livade, gdje se jazavac nekad valjao pred svojom jazbinom – ali je to očito pred dosta vremena bilo, jer nju nismo nigdje uspjeli vidjeti. Vidjeli smo i uspravno kamenje, postavljeno na gromače tako da se na njeg popne loza.

 

Slika 13

 

Taj napušteni krajolik će teško ikad ponovno postati kakav je nekad bio, živo, poljodjelsko zemljište. Jedino ostaje ovo što se pomalo radi – crikveničko šetalište u prirodi, daleko od gužve, po uređenim i označenim stazama, kojima Muzej i Grad unazad zadnjih nekoliko godina predstavljaju povijest i naslijeđe kraja: gromače, crkve, gradinu Badanj, dolce, Kotor.

Vidimo se na proljeće, ako želite pomoći u tome.

Tekst: Ante Senjanović Foto: Ante Senjanović, OŠ Crikvenica, Muzej Grada Crikvenice   Nad Crikvenicom, postoji seoce Kotor. Visoko na svom gradinskom položaju gleda, kako rječica Dubračina kroz prolaz u brdima ide prema moru. Niz godina već, crikvenički gradski muzej pomalo uređuje i prezentira povijesno naslijeđe tog krajolika, pa i nas pozovu svako proljeće da vodimo […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Sv. Barbara, Konavle

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj umijeća suhozidne gradnje, uz članove udruge Dragodid.

DSC07000

O LOKALITETU

Srednjovjekovno groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare smješteno je sjeverno od sela Dubravka u Konavlima na lokalitetu Varino brdo, izloženo suncu i vjetru, ali ujedno i s prekrasnim pogledom na gotovo cijelo Konavle s tipičnim krškim poljem. Crkvena parcela ograđena je suhozidom dugim oko 150 metara i s dva ulaza. Groblje je sačuvano gotovo in situ s grobovima smještenim na terasastima padinama orijentacije većinom sjeveroistok – jugozapad. Groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare jedno je od najvrijednijih izvorno sačuvanih srednjovjekovnih sakralnih cjelina na širem dubrovačkom području. 2016. godine postaje dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

DSC06997

TIJEK OBNOVE I EDUKACIJE

Program obnove je započeo edukativnom radionicom za sve zainteresirane volontere u periodu od 22. do 25. lipnja, 2019. Uz naše članove, obnovu suhozida i prezentaciju tehnike gradnje predvodio je lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina. Mina se od početka godine nalazi na popisu nositelja umijeća suhozidne gradnje Ministarstva kulture. Svojim umijećem vrlo aktivno djeluje na području Konavala, te valja spomenuti da je Mina 2000. godine izgradio i zapalio posljednju klačinu (japjenicu) u Konavlima.

DSC07051

Kroz četverodnevnu radionicu, uz prisutnost volontera iz Konavala i Dubrovnika, se obnovilo oko 50 metara zida na sjeveroistočnom dijelu parcele gdje je zid bio najviše oštećen i zatrpan kamenjem koje se tu godinama odlagalo. Najprije je trebalo otkopati isto kako bi se došlo do lica zida, zatim ga presložiti do same krune zida koji je na tom dijelu visok do 120 cm s unutarnjeg dijela parcele. Polaznici radionice su imali priliku saznati više informacija o samom lokalitetu i načinu upravljanja od strane Jelene Beželj, mlade arheologinje i predstavnice partnera u projektu – Muzeja i galerija Konavala. Ovu fazu programa je uspješno dokumentirala ekipa Vizantropa čiji je film moguće pogledati na njihovom Youtube kanalu. Mina je sa svojim pomagačem – Vlahom Pržićem, do kraja lipnja obnovio preostali dio zida gdje je na najvećem dijelu bilo potrebno izravnati krunu zida.

DSC07053

ZAVRŠNICA PROGRAMA OBNOVE

Završni dio programa se odvio 2. listopada kada je održana pokazna radionica gradnje suhozida za 70 učenika 3. i 4. razreda Osnovne škole Gruda, te učenike područnih škola Dubravka, Pridvorje, Popovići i Radovčići. Radionicu je također predvodio Ivo Antunović – Mina, s članicom naše udruge i uz pomoć učiteljica Osnove škole Gruda, kao partnera programa. Djeci su na početku radionice podijeljene zaštitne rukavice, te su bili podijeljeni u tri grupe. Uz pomoć voditelja, vješto su postavljali kamenje na zid i zapunjali sredinu sa sitnim kamenjem. Ovime je službeno završen projekt čiji je program prvenstveno uključivao edukaciju građana o važnosti kulturne baštine – stećaka kao nepokretne arheološke baštine, te nematerijalne baštine umijeća suhozidne gradnje. Program je financiralo Ministarstvo kulture, a partneri su bili udruga Dragodid, Muzeji i galerije Konavala, te Osnovna škola Gruda.

DSC08296

DSC08315

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Petrebišća X.

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

1

 

2

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

3

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

4

(AK)

 

5

 

6

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

7

 

8

 

9

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

10

(AS)

 

11

(AŠ/GO)

 

12

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

13

 

14

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

15

 

16

(AS)

 

17

(AŠ/GO)

 

18

(AK)

 

19

(AŠ/GO)

 

20

(AS)

 

21

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

22

 

23

(AS)

 

24

(AŠ/GO)

 

25

 

26

(AS)

 

27

 

28

(AŠ/GO)

 

29

(AB)

 

30

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

31

(AK)

 

32

(AS)

 

33

(AB)

 

34

(AŠ/GO)

 

35

(AB)

 

36

 

37

(AS)

 

38

(AB)

 

Do iduće godine.

 

39

(IM)

tekst: Ante Senjanović slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin   Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti […]

Read More »