Bumbakova bunja na Orutu

Foto i tekst: Jadran Kale

Ovo je najbliže što u našem dijelu Sredozemlja postoji da podsjeća na sv. Mihovila na Skelligu u Irskom moru, gdje su nekidan snimali Ratove zvijezda. Radi se o Orutu, otoku u šibenskom otočju. Na zemljovidima je inercijom prepisivan kao Zmajan, kako se zove najviše brdo na otoku. Vlasnici zemljišta na otoku su iz Prvić-Luke a oni ga zovu Orutom, tako da je njihova riječ zadnja.

Kultiviranje iz Prvić-Luke je najvažniji dio orutske povijesne krajobrazne slagalice. Sa istog otoka kultivirano je i susjedno područje na kopnu, Srima. Tamo se nalaze izuzetne suhozidne građevine poput Domaćinove bunje, najviše u Dalmaciji, i Rodinih stana u kojima je istančan masivni suhozidni kompleks čije sve pojedinosti nisu još ni pobrojane. Posve dovoljna pozivnica za orutski izlet.

Južni kraj otoka se na zemljovidu može pročitati imenovan kao rt Sir, no Prvićani ga nazivaju Donjom orutskom puntom. Na tom mjestu otok obilaze lokalne brodske i trajektne linije, mnogi brodovi, jedrilice i jahte. Gužvu na moru razrjeđuje tek jugo, jer je prostor ovdje otvoren na tu stranu. Zimske oluje juga ovdje znaju biti divljačke. Za razliku od bure, olujno jugo ima konstantan pritisak. S mora se na južnoj padini brda Golubinjak mogu vidjeti zarušeni zidovi velike bunje, vidljiv je i njen ulaz, no koloplet zidova izdaleka nema razaznatljiv raspored.

Pred samom građevinom se vidi kako se radi o vrlo velikoj bunji i burobranu – ovdje bi bilo točnije reći jugobranu – pred njenim ulazom. Taj je zid u očuvanim dijelovima visok 2,65 m a dug 12 m, tako da je pred bunjom (gdje se nalazi i klupa) uklonio izloženost vjetru a ostavio osunčanost. Jugobrani su u domišljatim verzijama prisutni i pred drugim okolnim bunjama. U bunji je prostorija puna zarušenog kamenja do iznad ulaza, i na toj visini je najveća širina prostorije kao u osnovici Domaćinove bunje – preko četiri metra. Znači, ova je bila veća. Pročelje je široko 6,5 m, također veće od Domaćinove bunje. Graditelj je uljudno ostavio posjetnicu na dovratniku, čitljivi dio je 1883. godina.

Posebno je iznenađenje struktura zidova, kako ovog i nešto nižeg istaknutog jugobrana tako i na mnogim okolnim zidovima. Otok obiluje pločastim kamenjem i zidovi se u mnogim dijelovima sastoje od ploča postavljenih na nož, ali u sekcijama i slojevima. Na nižoj terasi je posebno izbačen dio ograde (6×2 m) u kojem su nizovi slojeva kamenih ploča postavljenih na nož. Izvorna kultura ovih terasa je bila vinova loza, pa nije jasno jesu li ovako posebno zaštićeni dijelovi sagrađeni zbog voćki. Njihova struktura može imati veze s položajem na udaru olujnog juga. To što se jugobran pred bunjom na sredini zarušio ne mora značiti da tehnika nije izdržala svoju vjetrovitu kušnju, već se iz otvorenog dijela vidi kako veznjaci koji naizmjence svaki sa svoje strane ulaze u dubinu zida nisu onako uzorno udžbenički napravljeni kao na početku zida – tamo kao da je presjek skinut iz priručnika.

Da zaključimo: Bumbakova bunja (nalazi se na posjedu obitelji Bumbak) ulazi u klub 5+ istočnojadranskih lažno svođenih građevina, izvorno viših od pet metara. U Dalmaciji su svega dvije, to je Domaćinova bunja na Donjoj Srimi (danas se zarušava, u visini je od 4,8 m) i ova ovdje. Šačica preostalih se nalazi u sjeverozapadnoj Vodnjanštini, među kojima je kažun obitelji Moscardo u Galižani sa svojih 7 m visine najviši. Koliko je Bumbakova bunja na Orutu mogla biti visoka? Šest, sedam ili osam metara? Za bolju pretpostavku valjalo bi steći točniju predodžbu osnovice prostorije. Sad se može izmjeriti njena širina na visini 0,5-1 m iznad ulaza, koji je visok 0,95 m. U bunjama okomica počinje prelaziti u lažni luk na oko 1-1,5 m visine, pa bi se moglo pretpostaviti kako pod izmjerivom širinom prostorije leži možda još jedan metar raspona. To bi onda moglo dati 6-7 m visoku prostoriju. I uopće je čitav utisak kako su ova dva djela prvićkih ruku zajedno s najboljim kažunima nadrasla istočnojadransku ligu, pa pravo pripadaju u najjaču mediteransku reprezentaciju koja se u Apuliji, na Balearima i drugdje stere u visinama između 7 i 15 m (arheološki primjer Atrejeve grobnice je visok 13,5 m, ali s klesancima).

Najvažnije pitanje pred Bumbakovim bunjom, ali i njenom izuzetnom okolicom, je što danas učiniti s time. Bunja već dugo propada, jedan dio zida je pao prije nekoliko godina. Taman i da se argumentira kao najveća, najbolja itd., što bi se po slovu i praksi zakona s njom moglo dogoditi? Zamislimo čak i da je konzervatorska služba kao zarušavajuće kulturno dobro potpuno i uzorno vrati u izvorno stanje, kakva bi bila njena budućnost? Na takvom mjestu tek bi čekala buduće oluje juga. Turisti amo pješke neće dolaziti. Međutim, pod njom je teško naći trenutak bez nekog proplovljavajućeg broda. Kao što je tisuće ljudi prije nisu uočili kao vrijednu, tako bi joj za iduće tisuće opažanja trebalo panoramski naglasiti. Dakle, obnoviti i nju i “jugobran” da se otvori pogledu s prolazećih brodova. Takvog nečeg nemaju ni Apulija, ni Baleari. Pod njom je svjetionik, a lako bi i ona mogla postati orijentir i krajobrazno mjesto čuvenja. Dalo bi se i nju, bez osjetljive tehnike, istaknuti svjetlom npr. ako se unutrašnja strana “jugobrana” okrenuta prema zapadu pobijeli da je navečer difuzno dosvijetli (ta se strana zida s mora ne vidi), ili na neki drugi način.

Održivo očuvanje fenomena bi težilo ponavljanju razloga koji su do ovakvog graditeljskog čuda uopće doveli. To je poljodjelstvo. To je danas u izvornim okolnostima apstraktno, jer loze okolo više uopće nema niti će je ovdje itko doći uzgajati. Vlasnika zemljišta bi se trebalo vrlo poticajno motivirati da brine o građevini (pasivni način), a naročito poduprijeti njegovo upravljanje imanjem kakvo bi je uključilo u neku održivu ekonomiju (aktivni način). Pred takav posao je potreban kompromis o tome što je prežaljivo, a što se ne smije mijenjati.

Današnja konzervacija kroz postavljene oblike kulturnog dobra i nematerijalnog kulturnog dobra na ovakvim primjerima nema budućnosti, o čemu sam podrobnije pisao za Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske br. 36. Postoje mnogi vernakularni lokaliteti gdje su konzervatori učinili izvrstan posao, ali npr. Prijamni centar PP Lonjsko polje u Krapju unutar pomno obnovljene drvene kuće ima budućnost jer joj je prvi susjed OPG s restoranom začinjenim etnografskom zbirkom, u selu i okolici ih je još nekoliko, a biolozi su determinirali temeljnu kariku održivog predindustrijskog upravljanja kulturnim krajolikom i podupiru uzgoj turopoljske svinje. Dati proračunski novac da se na ovom mjestu građevina vraća u polazni gabarit, da bi se nakon manje ili više vremena bez svojih kultivatora zbog ovakve izloženosti opet počela rušiti, dugoročno nema smisla. Radi toga je sam Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara nedovoljan bez spoja s propisima i radom Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Zakonsko operiranje fenomena ne raspolaže niti kategorijalnim alatom “kulturnog krajolika”, a kamoli još tako delikatnim međuresorskim spojem. Bojim se da za ovakav izazov nije stasala ni civilna scena, i u principu bi bilo važno dokumentirati zatečenu dozu nesrušenosti koliko god se to još da učiniti.

Inače, na otoku ima još biranih primjera uzorne prizmatične gradnje po vodičko-tribunjskom uzusu kubusa nad četvorinom, a među njima je bunja na Colinom boku osobito velika i uredno sagrađena. Načelni je dogovor idući put doći s motornim pilama, jer su bunju počeli okruživati borovi. S očišćenim okolišem njene bi se jasne forme također vidjele izdaleka, praktično kao svojevrsni krajobrazni spomenik.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

3 Comments

  1. Mate
    Posted October 14, 2014 at 19:38 | Permalink

    Budu li ovakve građevine-spomenici dugo stajali bez stanara mogli bi završiti na paletama..!?

  2. Jadran Kale
    Posted October 21, 2014 at 08:35 | Permalink

    U ovom tekstu spominjem svoj članak predan i povoljno recenziran za 36. Godišnjak za zaštitu spomenika kulture, jer nisam vjerovao da će se s time još nešto zakomplicirati. Ipak, jest – članak je pred tiskanje časopisa odbijen. Postavio sam ga na http://vrulje.wordpress.com/2014/10/20/zastita-vjestine-gradnje-suhozida-kao-nematerijalne-kulturne-bastine/

    Što se paleta tiče, na taj način stradava ono što je blizu dohvata. Jedna od najvećih suhozidnih građevina ovog dijela Sredozemlja, četrdesetak metara velika ziguratski složena Poncina kula u Mandalini kod Šibenika je nestala još u austro-ugarsko vrijeme kad se širila vojna luka, na mjestu sadašnje izgradnje hotela i marine. Srećom su mnoge značajne građevine zabačene, poput Vidovića trima na Hvaru ili samogradskog Starog i Novog stana na Žirju. Tim je važnija pionirska regulacija gradilišta istarskog Ipsilona od pulskih konzervatora prije desetak godina, kad je premješteni kažun postao prvi u nizu “Mojih kažuna”, popravljanih i građenih sve do Engleske (sa svojom lokacijskom dozvolom, našim suhozidnim događajem bez presedana).

  3. Jadran Kale
    Posted November 14, 2014 at 16:02 | Permalink

    U međuvremenu je stigao odgovor na prijavu lokaliteta konzervatorima, što je bilo poslano u isti mah. “Utvrđeno” je kako se radi o kulturnom dobru od lokalnog značaja, te se napućuje prijaviti ga lokalnoj samoupravi kojoj će se potom izdati mišljenje.

    Odgovor je anticipativno vrijedan, jer nagovještava kako se razrada mjera zaštite za također zarušavajuću i nižu Domaćinovu bunju također ne može očekivati tamo gdje ih je određeno propisivati.

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »