Bumbakova bunja na Orutu

Foto i tekst: Jadran Kale

Ovo je najbliže što u našem dijelu Sredozemlja postoji da podsjeća na sv. Mihovila na Skelligu u Irskom moru, gdje su nekidan snimali Ratove zvijezda. Radi se o Orutu, otoku u šibenskom otočju. Na zemljovidima je inercijom prepisivan kao Zmajan, kako se zove najviše brdo na otoku. Vlasnici zemljišta na otoku su iz Prvić-Luke a oni ga zovu Orutom, tako da je njihova riječ zadnja.

Kultiviranje iz Prvić-Luke je najvažniji dio orutske povijesne krajobrazne slagalice. Sa istog otoka kultivirano je i susjedno područje na kopnu, Srima. Tamo se nalaze izuzetne suhozidne građevine poput Domaćinove bunje, najviše u Dalmaciji, i Rodinih stana u kojima je istančan masivni suhozidni kompleks čije sve pojedinosti nisu još ni pobrojane. Posve dovoljna pozivnica za orutski izlet.

Južni kraj otoka se na zemljovidu može pročitati imenovan kao rt Sir, no Prvićani ga nazivaju Donjom orutskom puntom. Na tom mjestu otok obilaze lokalne brodske i trajektne linije, mnogi brodovi, jedrilice i jahte. Gužvu na moru razrjeđuje tek jugo, jer je prostor ovdje otvoren na tu stranu. Zimske oluje juga ovdje znaju biti divljačke. Za razliku od bure, olujno jugo ima konstantan pritisak. S mora se na južnoj padini brda Golubinjak mogu vidjeti zarušeni zidovi velike bunje, vidljiv je i njen ulaz, no koloplet zidova izdaleka nema razaznatljiv raspored.

Pred samom građevinom se vidi kako se radi o vrlo velikoj bunji i burobranu – ovdje bi bilo točnije reći jugobranu – pred njenim ulazom. Taj je zid u očuvanim dijelovima visok 2,65 m a dug 12 m, tako da je pred bunjom (gdje se nalazi i klupa) uklonio izloženost vjetru a ostavio osunčanost. Jugobrani su u domišljatim verzijama prisutni i pred drugim okolnim bunjama. U bunji je prostorija puna zarušenog kamenja do iznad ulaza, i na toj visini je najveća širina prostorije kao u osnovici Domaćinove bunje – preko četiri metra. Znači, ova je bila veća. Pročelje je široko 6,5 m, također veće od Domaćinove bunje. Graditelj je uljudno ostavio posjetnicu na dovratniku, čitljivi dio je 1883. godina.

Posebno je iznenađenje struktura zidova, kako ovog i nešto nižeg istaknutog jugobrana tako i na mnogim okolnim zidovima. Otok obiluje pločastim kamenjem i zidovi se u mnogim dijelovima sastoje od ploča postavljenih na nož, ali u sekcijama i slojevima. Na nižoj terasi je posebno izbačen dio ograde (6×2 m) u kojem su nizovi slojeva kamenih ploča postavljenih na nož. Izvorna kultura ovih terasa je bila vinova loza, pa nije jasno jesu li ovako posebno zaštićeni dijelovi sagrađeni zbog voćki. Njihova struktura može imati veze s položajem na udaru olujnog juga. To što se jugobran pred bunjom na sredini zarušio ne mora značiti da tehnika nije izdržala svoju vjetrovitu kušnju, već se iz otvorenog dijela vidi kako veznjaci koji naizmjence svaki sa svoje strane ulaze u dubinu zida nisu onako uzorno udžbenički napravljeni kao na početku zida – tamo kao da je presjek skinut iz priručnika.

Da zaključimo: Bumbakova bunja (nalazi se na posjedu obitelji Bumbak) ulazi u klub 5+ istočnojadranskih lažno svođenih građevina, izvorno viših od pet metara. U Dalmaciji su svega dvije, to je Domaćinova bunja na Donjoj Srimi (danas se zarušava, u visini je od 4,8 m) i ova ovdje. Šačica preostalih se nalazi u sjeverozapadnoj Vodnjanštini, među kojima je kažun obitelji Moscardo u Galižani sa svojih 7 m visine najviši. Koliko je Bumbakova bunja na Orutu mogla biti visoka? Šest, sedam ili osam metara? Za bolju pretpostavku valjalo bi steći točniju predodžbu osnovice prostorije. Sad se može izmjeriti njena širina na visini 0,5-1 m iznad ulaza, koji je visok 0,95 m. U bunjama okomica počinje prelaziti u lažni luk na oko 1-1,5 m visine, pa bi se moglo pretpostaviti kako pod izmjerivom širinom prostorije leži možda još jedan metar raspona. To bi onda moglo dati 6-7 m visoku prostoriju. I uopće je čitav utisak kako su ova dva djela prvićkih ruku zajedno s najboljim kažunima nadrasla istočnojadransku ligu, pa pravo pripadaju u najjaču mediteransku reprezentaciju koja se u Apuliji, na Balearima i drugdje stere u visinama između 7 i 15 m (arheološki primjer Atrejeve grobnice je visok 13,5 m, ali s klesancima).

Najvažnije pitanje pred Bumbakovim bunjom, ali i njenom izuzetnom okolicom, je što danas učiniti s time. Bunja već dugo propada, jedan dio zida je pao prije nekoliko godina. Taman i da se argumentira kao najveća, najbolja itd., što bi se po slovu i praksi zakona s njom moglo dogoditi? Zamislimo čak i da je konzervatorska služba kao zarušavajuće kulturno dobro potpuno i uzorno vrati u izvorno stanje, kakva bi bila njena budućnost? Na takvom mjestu tek bi čekala buduće oluje juga. Turisti amo pješke neće dolaziti. Međutim, pod njom je teško naći trenutak bez nekog proplovljavajućeg broda. Kao što je tisuće ljudi prije nisu uočili kao vrijednu, tako bi joj za iduće tisuće opažanja trebalo panoramski naglasiti. Dakle, obnoviti i nju i “jugobran” da se otvori pogledu s prolazećih brodova. Takvog nečeg nemaju ni Apulija, ni Baleari. Pod njom je svjetionik, a lako bi i ona mogla postati orijentir i krajobrazno mjesto čuvenja. Dalo bi se i nju, bez osjetljive tehnike, istaknuti svjetlom npr. ako se unutrašnja strana “jugobrana” okrenuta prema zapadu pobijeli da je navečer difuzno dosvijetli (ta se strana zida s mora ne vidi), ili na neki drugi način.

Održivo očuvanje fenomena bi težilo ponavljanju razloga koji su do ovakvog graditeljskog čuda uopće doveli. To je poljodjelstvo. To je danas u izvornim okolnostima apstraktno, jer loze okolo više uopće nema niti će je ovdje itko doći uzgajati. Vlasnika zemljišta bi se trebalo vrlo poticajno motivirati da brine o građevini (pasivni način), a naročito poduprijeti njegovo upravljanje imanjem kakvo bi je uključilo u neku održivu ekonomiju (aktivni način). Pred takav posao je potreban kompromis o tome što je prežaljivo, a što se ne smije mijenjati.

Današnja konzervacija kroz postavljene oblike kulturnog dobra i nematerijalnog kulturnog dobra na ovakvim primjerima nema budućnosti, o čemu sam podrobnije pisao za Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske br. 36. Postoje mnogi vernakularni lokaliteti gdje su konzervatori učinili izvrstan posao, ali npr. Prijamni centar PP Lonjsko polje u Krapju unutar pomno obnovljene drvene kuće ima budućnost jer joj je prvi susjed OPG s restoranom začinjenim etnografskom zbirkom, u selu i okolici ih je još nekoliko, a biolozi su determinirali temeljnu kariku održivog predindustrijskog upravljanja kulturnim krajolikom i podupiru uzgoj turopoljske svinje. Dati proračunski novac da se na ovom mjestu građevina vraća u polazni gabarit, da bi se nakon manje ili više vremena bez svojih kultivatora zbog ovakve izloženosti opet počela rušiti, dugoročno nema smisla. Radi toga je sam Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara nedovoljan bez spoja s propisima i radom Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Zakonsko operiranje fenomena ne raspolaže niti kategorijalnim alatom “kulturnog krajolika”, a kamoli još tako delikatnim međuresorskim spojem. Bojim se da za ovakav izazov nije stasala ni civilna scena, i u principu bi bilo važno dokumentirati zatečenu dozu nesrušenosti koliko god se to još da učiniti.

Inače, na otoku ima još biranih primjera uzorne prizmatične gradnje po vodičko-tribunjskom uzusu kubusa nad četvorinom, a među njima je bunja na Colinom boku osobito velika i uredno sagrađena. Načelni je dogovor idući put doći s motornim pilama, jer su bunju počeli okruživati borovi. S očišćenim okolišem njene bi se jasne forme također vidjele izdaleka, praktično kao svojevrsni krajobrazni spomenik.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

3 Comments

  1. Mate
    Posted October 14, 2014 at 19:38 | Permalink

    Budu li ovakve građevine-spomenici dugo stajali bez stanara mogli bi završiti na paletama..!?

  2. Jadran Kale
    Posted October 21, 2014 at 08:35 | Permalink

    U ovom tekstu spominjem svoj članak predan i povoljno recenziran za 36. Godišnjak za zaštitu spomenika kulture, jer nisam vjerovao da će se s time još nešto zakomplicirati. Ipak, jest – članak je pred tiskanje časopisa odbijen. Postavio sam ga na http://vrulje.wordpress.com/2014/10/20/zastita-vjestine-gradnje-suhozida-kao-nematerijalne-kulturne-bastine/

    Što se paleta tiče, na taj način stradava ono što je blizu dohvata. Jedna od najvećih suhozidnih građevina ovog dijela Sredozemlja, četrdesetak metara velika ziguratski složena Poncina kula u Mandalini kod Šibenika je nestala još u austro-ugarsko vrijeme kad se širila vojna luka, na mjestu sadašnje izgradnje hotela i marine. Srećom su mnoge značajne građevine zabačene, poput Vidovića trima na Hvaru ili samogradskog Starog i Novog stana na Žirju. Tim je važnija pionirska regulacija gradilišta istarskog Ipsilona od pulskih konzervatora prije desetak godina, kad je premješteni kažun postao prvi u nizu “Mojih kažuna”, popravljanih i građenih sve do Engleske (sa svojom lokacijskom dozvolom, našim suhozidnim događajem bez presedana).

  3. Jadran Kale
    Posted November 14, 2014 at 16:02 | Permalink

    U međuvremenu je stigao odgovor na prijavu lokaliteta konzervatorima, što je bilo poslano u isti mah. “Utvrđeno” je kako se radi o kulturnom dobru od lokalnog značaja, te se napućuje prijaviti ga lokalnoj samoupravi kojoj će se potom izdati mišljenje.

    Odgovor je anticipativno vrijedan, jer nagovještava kako se razrada mjera zaštite za također zarušavajuću i nižu Domaćinovu bunju također ne može očekivati tamo gdje ih je određeno propisivati.

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Izvještaj: Sv. Barbara, Konavle

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj umijeća suhozidne gradnje, uz članove udruge Dragodid.

DSC07000

O LOKALITETU

Srednjovjekovno groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare smješteno je sjeverno od sela Dubravka u Konavlima na lokalitetu Varino brdo, izloženo suncu i vjetru, ali ujedno i s prekrasnim pogledom na gotovo cijelo Konavle s tipičnim krškim poljem. Crkvena parcela ograđena je suhozidom dugim oko 150 metara i s dva ulaza. Groblje je sačuvano gotovo in situ s grobovima smještenim na terasastima padinama orijentacije većinom sjeveroistok – jugozapad. Groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare jedno je od najvrijednijih izvorno sačuvanih srednjovjekovnih sakralnih cjelina na širem dubrovačkom području. 2016. godine postaje dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

DSC06997

TIJEK OBNOVE I EDUKACIJE

Program obnove je započeo edukativnom radionicom za sve zainteresirane volontere u periodu od 22. do 25. lipnja, 2019. Uz naše članove, obnovu suhozida i prezentaciju tehnike gradnje predvodio je lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina. Mina se od početka godine nalazi na popisu nositelja umijeća suhozidne gradnje Ministarstva kulture. Svojim umijećem vrlo aktivno djeluje na području Konavala, te valja spomenuti da je Mina 2000. godine izgradio i zapalio posljednju klačinu (japjenicu) u Konavlima.

DSC07051

Kroz četverodnevnu radionicu, uz prisutnost volontera iz Konavala i Dubrovnika, se obnovilo oko 50 metara zida na sjeveroistočnom dijelu parcele gdje je zid bio najviše oštećen i zatrpan kamenjem koje se tu godinama odlagalo. Najprije je trebalo otkopati isto kako bi se došlo do lica zida, zatim ga presložiti do same krune zida koji je na tom dijelu visok do 120 cm s unutarnjeg dijela parcele. Polaznici radionice su imali priliku saznati više informacija o samom lokalitetu i načinu upravljanja od strane Jelene Beželj, mlade arheologinje i predstavnice partnera u projektu – Muzeja i galerija Konavala. Ovu fazu programa je uspješno dokumentirala ekipa Vizantropa čiji je film moguće pogledati na njihovom Youtube kanalu. Mina je sa svojim pomagačem – Vlahom Pržićem, do kraja lipnja obnovio preostali dio zida gdje je na najvećem dijelu bilo potrebno izravnati krunu zida.

DSC07053

ZAVRŠNICA PROGRAMA OBNOVE

Završni dio programa se odvio 2. listopada kada je održana pokazna radionica gradnje suhozida za 70 učenika 3. i 4. razreda Osnovne škole Gruda, te učenike područnih škola Dubravka, Pridvorje, Popovići i Radovčići. Radionicu je također predvodio Ivo Antunović – Mina, s članicom naše udruge i uz pomoć učiteljica Osnove škole Gruda, kao partnera programa. Djeci su na početku radionice podijeljene zaštitne rukavice, te su bili podijeljeni u tri grupe. Uz pomoć voditelja, vješto su postavljali kamenje na zid i zapunjali sredinu sa sitnim kamenjem. Ovime je službeno završen projekt čiji je program prvenstveno uključivao edukaciju građana o važnosti kulturne baštine – stećaka kao nepokretne arheološke baštine, te nematerijalne baštine umijeća suhozidne gradnje. Program je financiralo Ministarstvo kulture, a partneri su bili udruga Dragodid, Muzeji i galerije Konavala, te Osnovna škola Gruda.

DSC08296

DSC08315

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Petrebišća X.

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

1

 

2

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

3

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

4

(AK)

 

5

 

6

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

7

 

8

 

9

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

10

(AS)

 

11

(AŠ/GO)

 

12

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

13

 

14

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

15

 

16

(AS)

 

17

(AŠ/GO)

 

18

(AK)

 

19

(AŠ/GO)

 

20

(AS)

 

21

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

22

 

23

(AS)

 

24

(AŠ/GO)

 

25

 

26

(AS)

 

27

 

28

(AŠ/GO)

 

29

(AB)

 

30

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

31

(AK)

 

32

(AS)

 

33

(AB)

 

34

(AŠ/GO)

 

35

(AB)

 

36

 

37

(AS)

 

38

(AB)

 

Do iduće godine.

 

39

(IM)

tekst: Ante Senjanović slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin   Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj s radionice u Veprincu

Tekst: Oleg Miklić
Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić

 

Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok je naša suhozidna ekipa krenula na završavanje radova započetih na prvoj radionici. Kako je lokacija već bila očišćena od vegetacije i kamen je bio odvojen, odmah smo krenuli sa radovima. Nastavili smo ziđati visoki podzid, te zapunjavati stražnju stranu zida sa čkaljom.

 

1

 

2

 

3

 

Radovi su tekli brzo, pa smo do marende u 13:00 skoro završili sa podizanjem zida na visinu od oko 2,5m, te smo skoro potrošili sav kamen i čkalju iz originalnog podzida. Marenda je bila odlična, ali vrijeme se je pogoršalo, počela je padati kiša.

 

4

 

 

To razočarenje je trajalo koliko i siesta poslije marende, kiša je stala, te smo odmah krenuli sa nastavkom radova, da nas kiša opet ne prekine. Na našu sreću i nije, te smo po suhome i čak sa nekoliko tračaka sunca nastavili radove. Visoki podzid je završen, ostavljena je pola metra široka berma, te je do staroga puta sagrađen do pola metra visok i par metara dug podzid.

 

 

5

 

Za to smo materijal morali potražiti u okolici, ali je i taj dio posla protekao brzo. Bermu koja je bila napravljena od čkalje smo kamuflirali sa zemljom, te je po ideji domaćina u nju presađena veprina. Ukoliko se ulovi, mogla bi napraviti prirodnu ogradu između puta i 3 metra duboke provalije. Na kraju radova smo rezimirali odrađeno, te načeli temu novih ideja za nastavak radova na lokaciji. Veprinačka priča se nastavlja..

 

6

 

7

Tekst: Oleg Miklić Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić   Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok […]

Read More »

 atts
2

Izvještaj s III. prvenstva Hrvatske u gradnji suhozida

Tekst: Filip Šrajer
Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić

U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki suhozid (duplicu) širine u podnožju 70 cm i visine 1 m.

davEkipe „Dragodid“ (lijevo) i „Gaius Laberius“ (desno) otvorile su događaj.

2Vidik s Garduna na Trilj, donji dio Sinjskog polja, rijeku Cetinu i planinu Kamešnicu na granici s BiH.

Gardun je ujedno i jedan od poznatijih antičkih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj, mjesto gdje se nalaze ostaci građevina rimskog legijskog logora, koji je s povišenog položaja kontrolirao jedan od povijesno najvažnijih prijelaza preko rijeke Cetine, na raskrižju putova koji vode iz Splita prema Bosni i prema Hercegovini. Ovaj povijesno vrlo zanimljiv i ambijentalno upečatljiv lokalitet, međutim, nije bio presudan za odabir domaćinstva ove manifestacije, već je to bila odlična ekipa iz Udruge „Gaius Laberius“ iz Garduna, koja se prošle godine pojavila na volonterskom kampu na Vranskom jezeru i na 2. prvenstvu Hrvatske na Murteru i sve osvojila svojom neposrednošću i energijom.

Predviđanja da će Gardunjani dati sve od sebe na organizaciji ovog događaja obistinila su se: na otvorenju se pojavila i srdačnu podršku dala cijela politička hijerarhija, od predsjednika mjesnog odbora, preko gradonačelnika, do župana, a logistički ničega nije manjkalo. Svi su bili vrlo veseli i opušteni i entuzijastični oko nastavka ove i sličnih manifestacija u budućnosti.

Večer uoči natjecanja u Muzeju triljskog kraja održan je mali teorijski uvod gdje je poviješću i nalazima bogat lokalitet predstavila ravnateljica, mlada arheologinja Sanja Budić Leto, a autor ovoga teksta pričao o fenomenu hrvatske suhozidne baštine.

Samo natjecanje otvorile su ekipe organizatora, nakon čega su se zaredale različite, uglavnom domaće ekipe – od srednoškolaca do veterana. Kamen je došao iz obližnjega kamenoloma pod Mosorom i bio je svojim oblikom zahtjevniji za gradnju od prošlogodišnjega na Murteru, pa se nije očekivalo da će biti prebačena prošlogodišnja pobjednička duljina od 4,66 m. Međutim, superiornim nastupom, ekipa Golinjevo (kapetan Dujo Šipić, Ante Čalo, Silvio Odrljin, Milan Skejić i izbornik Martin Roguljić) odnijela je pobjedu s punih 5,01 m, a stekao se dojam da su mogli i dulje da je poligon bio dulji.

3Ekipa „Golinjevo“ slavi pobjedu

4
Mlada ekipa „ONK Gardun“

5

Ekipa Arduba prije starta: omladina i legendarni seoski učitelj u mirovini Ante Kutleša

Druga je bila makarsko-zadarska ekipa „Pomalo“, a treće mjesto osvojila je sinjska ekipa „Vlaji“, i to u pripetavanju – u bacanju kamena s ramena. Naime, ekipe „Dragodid“ i „Vlaji“ imale su u centimetar istu duljinu zida, te su iskoristile popratno natjecanje u bacanju kamena s ramena da se međusobno razračunaju. Najdalje je dobacio i „prvak Hrvatske u bacanju kamena s ramena za suhozidare“ postao Tomislav Tokić.

Na koncu su sve ekipe uz pomoć publike, pa i one najmlađe, natjecateljski kamen ugradile u međašnji zid koji će ostati na lokalitetu kao funkcionalni element i trajna uspomena na – svi su se složili – fenomenalno uspio događaj.

6Gradnja zajedničkog zida na kraju

Prvenstvo je popratilo još nekoliko medija, a galerije fotografija ćemo nastavljati objavljivati ovdje kako budu stizale.

HTV1

Hrvatski radio

Portal Ferata

Portal Dalmacija danas

Tekst: Filip Šrajer Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki […]

Read More »

 atts
0

Prijave/applications: XVII. međunarodni suhozidni kongres / International Congress on dry stone

LOGO

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION

FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION

Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti,

Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle.

71563658_2973292269387717_368932704269369344_o
Foto: Konavoski osnovnoškolci nakon edukativne suhozidne radionice, listopad 2019.
Konavle elementary school children after an educational dry stone workshop, October 2019

Svi zainteresirani mogu sudjelovati kao sudionici radionice, slušatelji, izlagači i/ili izlagači plakata. Rok za registriranje kao izlagač i/ili izlagač plakata je do 29. veljače 2020. Rok za registriranje kao slušatelj ili sudionik radionice je do 30. lipnja 2020.

*** Prijavnica, informacije o kotizaciji i ostali detalji nalaze se ovdje: INFO SHEET + PRIJAVNICA ***

Organizatori potiču na što ranije registracije. Ukoliko se predviđeni kapacitet registacija popuni prije navedenog roka, registracije će biti zatvorene.

Zahvaljujući učenicima i studentima, mladim profesionalcima, uključenom lokalnom stanovništvu te lokalnoj i državnoj podršci, konavosko suhozidno naslijeđe se detaljno istražuje, dokumentira i promovira. Radionice, aktivnosti s djecom, festivali, istraživanje suhozidnih tehnika s majstorima, umjetnicima i građanima održavaju naslijeđe živim i dinamičnim.

Dođite, iskusite i uvjerite se!

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti, Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle. Foto: […]

Read More »