Intervju: Sven Kulušić – Kad kamen progovori

Intervju: Sven Kulušić
Razgovarao: Filip Šrajer
Foto: arhiva S.K.

KAD KAMEN PROGOVORI

Šibenski etnolog Jadran Kale je pišući o višeprostornim bunjama, kojih ima samo nekoliko duž cijele naše obale, primijetio da je svaka od tih osobenih građevina vezana uz svoje osobene graditelje, i da ćemo tom dijelu graditeljske baštine sadržajnije prići „tražimo li umjesto šupljih gomila graditeljski i karakterno predisponirane ljude među prethodnim naraštajima“.

Sven Kulušić, geograf sa murtersko-zadarsko-zagrebačko-etiopsko-američkim životnim itinererom izniman je na vrlo sličan način kao i ovi legendarni graditelji. U svom znanstvenom radu fokusiran na murterski kraj, prvi je i jedini do sada kod nas teorijski obuhvatio fenomen gradnje „u suho“, evidentiravši 19 tipova suhozida u krajoliku Kornata i povezavši ih sa prostorom i gospodarskim, pa i političkim okolnostima u kojima su nastali.

Dok čitamo Kulušićevu „Knjigu o Kornatima“, skraćenu doktorsku disertaciju na 400 stranica velikog formata, koje su suhozidi samo jedan dio, zapanjuje količina arhivskih podataka, ali još više količina i kvaliteta vlastitih zapažanja sa terena. Kako je Kulušić tijekom 50-ih godina bio sportska klasa i prvak države u više sportova, kao dječak sam izradio svoje prve kajake od odbačenog plovka hidroaviona i avionskog rezervoara, kasnije preveslao od Murtera do Opatije i natrag u sandolini, prošao pješice gro bivše Juge, Afrike i Amerike, izradio plastični gliser u dnevnom boravku, profesionalno plovio Atlantikom i još bogzna što, tema za razgovor i mimo znanstvenog rada i suhozida bilo bi dovoljno. Umjesto slikama suhozida, koje je lako naći i drugdje, ovaj smo intervju ilustrirali fotografijama iz Kulušićevog  života.


1947. Kornati – nakon minulih ratnih pustolovina šesnaestogodišnji Sven Kulušić sjedi na drvenoj sandolini izrađenoj u Betini. Ovdje na oplovljavanju Pašmana, a kasnije će njome veslati od Murtera do Opatije

F.Š.:        Da li su svi uspješni geografi takvi pustolovi?

S.K.: Bili su, jer je svako terensko istraživanje samo po sebi bilo pustolovina, a pogotovo u onim prostorima gdje ste osjećali “u zraku” da niste dobrodošli. Stari kredo terenskih istraživanja pok. profesora Rubića i Roglića osakatilo je vrijeme. Otkad su došli novi alati u struku, poput kompjutera, uz internetom servirana znanja i sređene statističke podatke svih mogućih profila, smatram da je rad geografa uz osnovno geografsko školovanje postepeno postao sličan radu statističkog analitičara koji za razliku od njih te podatke raznim simbolima stavlja na kartografsku osnovu. Sigurno da je takav način znanstvenog rada jednostavniji i egzaktniji jer “brojevi objektivno govore” sami od sebe, za razliku od prije, kada je “broj” bio potvrda slike i sadržaja prostora kojim smo se kretali i čije “tajne” tek pokušali otkriti. Svakako da bi se o tome dalo više pričati jer pod istu kapu ne možemo staviti sve geografske “specijalnosti”.  Za sada neka to ostane moje, a za mnoge vjerojatno moje krivo uvjerenje. Ružno i jalovo je govoriti protiv, ili jednostrano o vlastitoj struci, ali koliko mi je poznato, u ono naše arhajsko vrijeme opće je geografsko obrazovanje bilo bogatije brojnijim raznovrsnim uzajamno povezanim kolegijima. Iz relativno nedavnih iskustava: prema mišljenju mlađih “uspješnijih” kolega trebalo je iz mog rada, kao nepotrebno, odstraniti osnovne sastojke prirodne osnove, a radilo se o kompleksnoj regionalnoj studiji. Uostalom, “novo vrijeme novi običaji”, možda je važnije danas proizvesti veći broj profesora nego nastavnika geografije, a možda je o Hrvatskoj  sve što je važno već rečeno pa se sa ostalim ne treba suviše gnjaviti.

F.Š.:        Vaša tipologija prava je forenzika suhozida. Kako je tekla istraga? Odakle ste krenuli?

S.K.: Odgovor je relativno jednostavan i na ovo je pitanje lako odgovoriti. U prvom redu ja sam odrastao na kršu i mislim: jedino je kamen koji daje odgovore na sva pitanja objektivne i subjektivne naravi. Uostalom da usput spomenem sjećanja na prvo pravo kamenje iz najranijoj mladosti. Posebno poštovanje i povlastica je bila pogoditi ili se približiti kamenom nekom cilju. Taj cilj je bio u igri na “pljoske” ili “škrile”, ili nekoga ili nešto pogoditi. To je na kraju rezultiralo u sudjelovanju u  zadnjem seoskom “buju” između Betine i Murtera, kao i u Pirovcu između “Varošana” i onih drugih. E taj dragi kamen moje mladosti čiji si oblik i veličinu znao odabrati i upotrijebiti u svakoj prilici (za “na itac” u daljinu, plosnati za “laskanje” po moru ili za “gundac” koji je rotirajući oko svoje osi ulijevao “neprijatelju” strah u kosti, a babina sol je bila posebno dragocjena u “ratovanju” iza suhozida kad se rasprskavala na “puškaicama”).

Eto, radi se samo kako i na koji način postaviti pitanje i steći povjerenje kamena da na njega odgovori. Ono što me je istinski zapanjilo: da nitko drugi nije vidio u što je gledao cijeli život. I meni je dugo trebalo da me kamen prihvati i progovori. Kamen u koji sam gledao nikad nije bio niti oblikom, niti sadržajem, niti funkcijom dva puta isti. Kad sam spoznao da postoje razlozi zašto dva ista kamena taknuta rukom čovjeka nisu nikad potpuno ista, počeo sam tražiti te razloge. Brzo se nakupilo dosta toga, pa sam počeo sam crtati i stavljati na papir različitosti koje se ne ponavljaju, i one koje se ponavljaju, nastojeći vremenski definirati jedno i drugo. Srećom opažanja sam započeo u prostoru koji sam gospodarski, povijesno i osobno dobro poznavao. Šireći vidokrug uočio sam zakonitosti istovjetnih pojava i oblika kamenih tvorevina uvjetovanih sličnim ili istim orografskim, klimatskim, gospodarskim pa i političkim prilikama. Odatle tih mojih19 tipova suhogradnje koje bi mogao danas dopuniti sa još dva i to: najnovijim oblikom kockastog “pakiranja” rasutog kamena u  metalnim mrežama uz najnovije prometnice, i drugo: sve većom pojavom zidanih prilaznih “rampi” na novije prometnice koje su se izdigle iznad nivoa okolnog zemljišta. Žao mi je priznati, ali su mi promakli neki oblici bunja na koje nisam naišao, a koje je Kale otkrio u vodičkom zaleđu i na Žirju.


1950. Kornati – sandolinom kroz kornatske sike. Kulušić će uskoro upisati geografiju u Zagrebu.

F.Š.:        Koliko je Vaša tipologija primjenjiva na druge lokacije kod nas? Koliko su Kornati specifični?

S.K.: Možda je neskromno ustvrditi, ali vjerujem da je moja tipologija primjenjiva u svim krajevima svijeta i na svakom mjestu gdje je kamen diktirao način gospodarenja. “Tipologija” je slučajno rođena u Kornatima jer su tamo pronađeni gotovo svi oblici koje navodim. Mislim da bi se uz izvjesne grafičke dopune i jasnije likovno prezentiranje “suhogradnje” mogao uraditi jedan koristan opće-odgojni katalog, vodič ili nešto takvo, u interesu zaštite tog trajnog svjedoka grčevite borbe čovjeka sa škrtom negostoljubivom prirodom.

F.Š.:        Ima li među tih 19 tipova nekih koji su samo kornatski raritet? Ili: koji suhozidni tip, odnosno vrstu suhozidne građevine treba najpažljivije čuvati?

S.K.: Dok sam bio, a čini se da sam i sada još uvijek opijen Kornatima, najintrigantnije su bile najstarije suhogradnje, i to prethistorijske gradine koje je najteže bilo prepoznati, potom tumuli, i na kraju “limesi” koji su dijelili teritorijalne interesne sfere naselja vezanih za pojedine gradine. Te prastare gradnje su impresivne, a nalazimo ih često na neočekivanim mjestima. Iako su neke sa stanovišta arheologa “nedokazane”, jer su neistražene, ipak su davale sliku naseljenosti toga davno minulog vremena. Neke suhogradnje ostale su meni zagonetkom. Na jednom mjestu postoji nekoliko koncentričnih polukružnih zidova koji tvore klasične terase obradivog zemljišta. Međutim, one to nisu bile jer rastresiti pokrov tih terasa ne postoji, niti je mogao postojati, jer radi velikog kamenog strmca iznad njih rastresiti materijal nije mogao biti akumuliran… Možda bi trebalo sačuvati i zaštititi suhogradnju u cjelini, a posebno Kornata jer je u najvećem dijelu izrađena “munjevito” tj. u roku od desetak i manje godina.

F.Š.:        Od kada potječu oni najmarkantniji kornatski suhozidi „od mora do mora“ i kojem tipu pripadaju?

S.K.: Ti  zidovi su prvi koji bude znatiželju jer im se ne vidi kraja, i stoga htjeli ili ne, bude znatiželju do kuda vode i potiču drugo pitanje: zašto su bili građeni kad je prostor sa obje strane tih, uglavnom “u duplo” građenih zidova, jednako jadan: kamenit i polupust. Tek malobrojni, poštovanja vrijedni, koji se penju po kornatskom kamenjaru, mogu ih vidjeti u svoj dužini, ali i oni (sa još snažnijom željom) traže odgovore na pitanje tko, kada i zašto je uložio toliko truda, znoja, muke i samoodricanja da ih sagradi. Vjerujem da sam malobrojnima u svojoj “Knjizi o Kornatima” odgovorio na to pitanje, a onima kojima je ta intrigantna pojava ostala i dalje misterij, mogu ukratko odgovoriti. Nastali su u vremenu onda kad se jedva preživljavalo, kad rad nije bio uludo utrošeno vrijeme i kad je svaki “pedalj” zida označavao granice podmirene gladi za pašnjakom, a svaka “noga” iskrčene zemlje jedan obrok više. U vremenu oni su uglavnom građeni i sagrađeni od početka 20. stoljeća do njegove prve petine. Ti najduži su stari tek toliko. Tri su komponente podmirivanja te pomame za “zemljom” izrazito važne: austrougarska primjena katastra i promjena uvjeta oporezivanja koja je doslovno ekonomski “prisilila” dotadašnje feudalce – vlasnike Kornata – da prodaju posjede koji nisu nosili korist. To je ujedno vrijeme “kupovština” i “dilidbi”. Usput napomenimo da su uglavnom Murterini, uz Betinjane i Zaglavce, gotovim novcem, založivši sve što su imali, uz kamate kupili Kornate. Drugo; Murter je bio jedan od “najgladnijih” prenaseljenih otoka kome je jedino zemlja  obećavala spas. Treće; spas je došao igrom slučaja, tj. sreća našega primorja u cjelini, a Murtera posebno, bila je nesreća pojavom filoksere koja je na svoj pogubni marš krenula sa zapada prema istoku Sredozemlja. U tih desetak godina dok zla kob nije dosegla našu obalu, a kornatske vinograde sasvim dotukla između 1909. i 1910., stvorio se vremenski  “tampon” privremenog, do tada nepoznatog blagostanja, u kojem niču današnje zelene oaze maslina Kornata. Ponovno srećom, uz urgiranje Austrije, u euforiji sadnje vinograda obično se na rubnim dijelovima iskrčenih vinograda sadila maslina, koja je taman toliko odrasla da je mogla prehraniti gladne nakon propasti vinove loze. A na kraju da odgovorim da su mnogo stariji suhozidi Kornata dobro skriveni ispod morske razine i to rimski vivarij na otoku Svršati i dvije rive na otoku Trstikovcu, a najstariji zidovi su prethistorijske gradine od kojih je najvidljivija sa svojim “limesom” na poluotoku Tomasovac.


1951. Zadar – 6 godina prije rođenja Dolfa Lundgrena plavokosi mladić pozira na olupini jahte talijanskog nobelovca i pionira radiotelefonije Guglielma Marconija (mnogi bi dodali „onog koji je pokrao Teslu“)

F.Š.:        Dugački stočarski pregradni zidovi iz razdoblja „kupovština“ morali su biti sagrađeni jako brzo, i to odjednom od početka do kraja. Pola zida ne bi imalo nikakvu svrhu?

S.K.: Svaki zid ma kako krnji ili od početka nedovršen ima svoju svrhu. On je važan onoliko koliko je važan sadržaj koji ograđuje ili dijeli. U dekadansi kornatskog stočarstva nalazimo sve nijanse suhozida i postepeno se ovaj pretvara u oznake “sinjale” smjera kojim je obilježena granica posjeda. U svakom slučaju svaki zid je za razliku od mosta represivan oblik gradnje. On razdvaja i dijeli, a most spaja i povezuje. Kod mosta je pitanje koja strana nosi sreću, koja nesreću. Tako je i sa zidom: jedna strana je strana napada , a druga je strana zaštite. Kornatski suhozidi u cjelini su isključivo namjenski i izvorno dimenzijom i oblikom definirani. Osnovna namjena je bila granica posjeda i prepreka stoci “da ne zajde u tuje”. Nije se uvijek poštivalo dogovoreno da trebaju biti visoki  “metar i osam centi”, ali onaj tko te mjere nije poštivao snosio je odgovornost za sve eventualne štete. Postepeno je uz druge ekonomske pa i geopolitičke razloge ovca sasvim istisnula kozu sa tla Kornata, Tako je nadozidani suhozid ostao jedini živi svjedok vremena kad je staru ovcu čuvanu pastirima dopunila ili zamijenila koza, a potom noviji običan dvostruki suhozid zabilježio povratak ovce bez pastira. Vratimo se na suhozid koji naoko nema svoga početka niti kraja. On jednostavno “visi” u prostoru ne dijeleći ništa od ničega. To je “sakatur” domišljat alat malobrojnih čobana sa relativno velikim stadima. Taj zid vodio je gonjenu stoku u “sak” – “vreću” odnosno uzak prostor gdje bi stoka bila hvatana.


1961. armijski dani koje Kulušić provodi kao specijalac u Danilovgradu na granici Crne Gore i Albanije. Iskonska planinska Crna Gora i sport: ovdje na armijskom prvenstvu u Kninu

F.Š.: Suhozidi su danas in. Općom aklamacijom je prihvaćen Bašićev natječajni rad za poginule vatrogasce i izgradnja suhozidnih križeva volonterskim radom brojnih DVD-a, organizacija i pojedinaca. Vaše mišljenje?

S.K.: Kad već pitate moram reći da u znak sućuti promociju “Knjige o Kornatima” 2007. godine nisam htio imati, jer ne bi bilo pošteno promovirati prostor na kojoj se dogodila tragedija (na kraju smo je ipak održali, sa zakašnjenjem od preko godinu dana). Spominjanje onih koji su memorijal osmislili, onih koji ga grade i onih radi kojih se memorijal gradi nameću mi obavezu da budem obazriv jer sam po majci Zagrepčan, po ocu Murterin, a rođenjem Tišnjanin, tako da mnoge osobno cijenim i poznajem. Situaciju čini delikatnijom činjenica da je još uvijek cijela tragedija zavijena misterijom koja čeka odgovor.

Razmišljajući o memorijalnim simbolima stradalih u bilo kojem vremenu i neovisno o kriterijima “opravdanosti” podizanja bilo kakvog memorijala, nametnule su se misli i pojavile dileme o kakvom bi se memorijalu moglo voditi računa. Ako ne sada, a onda u budućnosti i na nekom drugom mjestu. Već su stari Rimljani upozorili “de gustibus et coloribus non est diputandum” tj. da o ukusima ne treba raspravljati i zato ove primjedbe neka ostanu kao moje osobne opće primjedbe, bez ikakvih pretenzija popravljanja ili dopunjavanja Bašićevog izvrsnog prostornog i estetskog rješenja kornatskih u suho zidanih križeva.

Evo nekih pitanja i dilema u vezi spomenika uopće, koje su se nametnule, a na koja niti ja nemam decidirani, “potpuno zadovoljavajući” odgovor. Prvo; koja dominantna komponenta treba biti odabrana i naglašena; vertikalna ili horizontalna? Drugo; da li spomenik automatski svojom markantnošću treba da privlači pogled ili znajući da on postoji treba da se traži ili da se “slučajno” na njega naiđe? Treće:da li se, kad se radi o “zbirnom” spomeniku, prezentiranim u bilo kakvom likovnom obliku, on treba postepeno doživljavati ili da negdje postoji fokalna točka sa  koje je cijeli “disperzan” spomenik obuhvaćen jednim pogledom. Četvrto; koja vizura je najpogodnija za sagledanje memorijala, tj. iz “žablje”, “ptičje” ili horizontalne perspektive? Peto; da li materijal iz kojega je spomenik učinjen treba biti “stopljen” sa dominantnim prirodnim karakteristikama pejzaža ili sasvim suprotno; da je jednostavno nametnut, tj.da “da bode oči” odnosno da se zna da je učinjen voljom čovjeka u namjeri da bude viđen? Šesto; kojih optimalnih dimenzija treba biti “spomenik”, da li primarno onakav kakvim sredstvima raspolažemo ili treba biti dimenzijom određen brojem i važnošću žrtava ili u širem smislu sadržajem koji simbolizira?

Da odgovorim i na komentar o popularnosti suhozidne gradnje. Činjenica da je “moja” suhogradnja poslije skoro deset godina konačno “in” godi taštini, ali što je daleko važnije i vrednije, “gradnja u suho” je našla i pobudila zanimanje u nekim mladim ljudima poput vaše ekipe, Jadrana Kale, a možda i paških Lunjana, pa i same udruge “Suhozid”, za dokaze neprekidnog postojanja nas na svojemu. Ta pobuda  postaje sve važnija u vremenu kad je nas na svojemu sve manje, stranaca na našemu sve više, a pošto “magle i gusaka” u Hrvatskoj ima obilato, u nedalekoj budućnosti možemo očekivati koješta.


1980. Kornati – Žut …da bi se Kornate doživjelo u njihovoj pravoj dimenziji, potrebno se zaputiti pješice. Ovaj janjac slučajni je nađen i izvučen iz prirodne zamke od drače. Ovce su životinje aktivnih, paljenih pašnjaka i ne odgovara im nabujala prizemna vegetacija kakva se danas širi našim krškim krajolikom

F.Š.:        Suhozidi su kao znanstveni članak objavljeni 1999. u Geografskom glasniku, postoje kao poglavlje u doktorskoj disertaciji (obranjenoj 1997.), a za potrebe informiranja šire javnosti objavili ste ih u Hrvatskoj reviji i uvrstili u Knjigu o Kornatima. Ispada da su od svih vaših tema oni najviše publicirani.

S.K.: Da pravo kažem i sam sam začuđen tim nenadanim interesom za “gradnju u suho”. To govorim radi toga jer je prošlo trinaest godina od kada je gradnja u suho “otkrivena” u mom doktoratu. Vjerujem da probuđeni interes za “suhogradnju” otvara niz mogućnosti kojim bi s moglo pomoći zaštititi njenih već dobrano “nagrizenih” oblika, a nekakvim, nazovimo to priručnikom, mogao bi se aktualizirati i popularizirati interes za njihovo prepoznavanje i zaštitu.

Samo rođenje moje suhogradnje nije proteklo bez porođajnih bolova. Izgleda da me u tom pogledu prati peh. Evo kako je to bilo; ja sam 1999. održao referat na 4. kongresu geografa Hrvatske. Mislim da sam bio najstariji predavač, a naslov je bio “Tipska obilježja gradnje ‘u suho’ na kršu Hrvatskog primorja, na primjeru Kornatskih otoka”. U znak poštovanja u rasporedu predavanja imao sam posljednji termin, a na predavanju su ostali uglavnom “znatiželjni” i najpristojniji dok je većina uvaženih znanstvenika otišla kojekuda. O toj manje više uvredljivoj slučajnosti nisam vodio računa, ali nešto drugo zasmetalo me mnogo više. Referat nije ušao u zbornik radova, iz zapravo neuvjerljivih razloga, tj. tobože radi manjka crteža koji se, da se htjelo, mogli bez muke izvući iz PC-a. Umjesto toga “suhozidi” su tiskani u “Geografskom glasniku”, ali je zapravo njihovo pravo rođenje bilo tek kasnije kad su tiskani u “punom sjaju” u Hrvatskoj reviji, zahvaljujući interesu njenog urednika Mladena Klemenčića. Pa i tu nije objavljena meni posebno važna slika tlocrta 98 aerofotogrametrijski ubiciranih prethistorijskih gradina. Sve to skupa uz postepeno umiranje mojih starih kolega iz asistentskog vremena, uz nekoliko izuzetaka, nije me zbližilo sa mladom generacijom geografa. Izgleda da uzajamno ne nedostajemo mnogo jedni drugima.


1999. Kornati…ovo je jedan od najtipičnijih kadrova Kornata. Kad mine osjetilni doživljaj veličanstvenog prizora kruna, mirisa mora, zvuka broda, osjeta sunca i vjetra na koži, javljaju se pitanja o opsegu i načinu zaštite kornatskog arhipelaga

F.Š.:        Osim suhozida, koja vam je još bitna tema vezana uz Kornate?

S.K.: I opet jedno na izgled jednostavno pitanje. Meni kao autoru knjige o Kornatima sve je bitno, jer se smatram dijelom tog prostora i jer ga volim. Osim toga ja nisam birao temu o kojoj ću pisati, ona se nametnula sama. Ja sam živio u i sa Kornatima praktički od rođenja. Po naslijeđu preko djeda Jose strica Jakova i strine Luje ja sam danas vlasnik jednog velikog dijela otoka Žuta. Taj dio smatram djedovinom i to u klasičnom smislu iz onoga vremena kad je djedovina kao i domovina bila svetinja.  Kako bih slikovito opisao kako mi je bitna bila svaka napisana riječ? To možete zaključiti sami: u jednom času jedna mi je od nesuđenih urednica rekla da je tekst predug i da ga moram za otprilike 1/3 skratiti. Ono što sam pisao mjesecima ja sam “križao” i “prekrižio” u pola sata. Pri tome radu mi je potekla iz nosa prva kaplja krvi u životu.

Najvažnije je bilo da knjiga izađe, a da je mogla izaći bolja i bezbolnije; mogla je. O tome bi se dala napisati jedna druga mala knjižica koja bi u sebi, osim frustracije, nezadovoljstva, i koješta drugoga, imala i svoju smiješnu stranu. Da ovu sumornu temu prekinem mogu vam ispričati nešto za dobro raspoloženje. Jedna druga nesuđena urednica koja je napisala gotovo dvije stranice nedostataka knjige, kompetentnost je najbolje ilustrirala pri pojašnjenju ocjene primjedbom uz sliku 34. Rekla je otprilike ovo: “Što bi rekao gospodin Erikson kad bi pročitao ove retke? On bi se sigurno uvrijedio.”, a za opis slike na 12. stranici: da “Kornati nisu Amazona” iako je tekst realan i pisan iz osobnog iskustva. Ni danas ne znam otkud i o kojem važnom gospodinu Eriksonu se radilo, možda onom u vezi sa mobitelima, a primjedba sa Amazonom potvrdila je da nije znala mnogo o prostoru i problematici o kojoj je sudila…

F.Š.:        U bilješci uz uvod knjige nabrajate 77 naslova polemičkih članaka vezanih uz NP Kornati i konflikte koje je izazvala zaštita.

S.K.: To je samo manji dio onoga što se sve pisalo o Kornatima. Onda kad se stvarao Park to je bilo nešto novo, sasvim nepoznato, i strasti su se razbuktavale, pogotovo sa restrikcijama koje su različiti propisi  predviđali. Međutim, ljudi su kao stoka; vremenom se naviknu na batine. U originalnom “prekriženom” dijelu knjige o Kornatima, kojemu je pisano o tome kako se to Park stvarao i na kraju nastao, pisano je dosta. Mislim da sada više nema smisla govoriti o tome, iako neke stvari nisu riješene, a možda ih niti nije moguće na zadovoljstvo sviju riješiti. Krivci na koje se obično upiralo prstom bili su najmanje krivi za “nepravde” koje su učinjene. Kad sam o Kornatima pisao, a znalo se da pišem, najvažnije  pitanje u vezi Kornata bilo je tko ima, a tko nema pravo, i čiji su Kornati. Sve se to danas manje-više sleglo. Od 1980. godine kad je Park proglašen pojavili su se novi tada nepredvidivi problemi, iako su neki od njih ostali i stari su koliko i Park, a posebno akutni za cijeli otočni i priobalni prostor, opet posebno Šibensko-kninske županije. Danas više nije najvažnije čije je što nego smije li se ili ne smije graditi.

Da ilustriram svoju nedoumicu, navest ću samo nekoliko pitanja na koja barem ja nisam dosad našao zadovoljavajući odgovor, a koja donose zabunu i siju “zlu krv” u cijelu dobronamjernu polemiku o otocima. Na primjer banalno pitanje: koliko je široka obalna crta odnosno “maretina” koja pripada državi? Je li ona široka 6 m, 10 m, onoliko koliko je i kako je ucrtana u katastarskim kartama, 70 m, ili nešto treće? Tko određuje pravo njena korištenja, a time i gradnje na takvoj površini, i da li je za cijelu državu Hrvatsku širina te imaginarne trake ista? Po kojim kriterijima, i tko je definirao ili odredio parametre pojmova hrid, greben, otočić i otok? Tko diktira, odnosno odobrava gospodarsko iskorištavanje teritorijalnog prostora otoka ili otočića, do dosega i izvan dosega obalne crte, a da bude u skladu sa “zaštitom” prirode? Tko i na kojoj osnovi, i po kojem kriteriju, izdaje “koncesije” za “bove”, mrjestilišta, rive ili tome slično?  Tko izdaje, i da li itko uopće izdaje zakonsku dozvolu za “paljenje” travnatih ili miniranih površina? I na kraju tko određuje, po kojem kriteriju i koje povijesne spomenike treba i kako zaštititi, jer su mnogi na granici urušavanja kao na primjer bizantski Tarac -Tureta i dio bazilike na Kornatu iz 6 st. Nabrajanje ovih pitanja na koje barem ja nemam odgovor sugeriraju da nešto u cijelom procesu “zaštite” otoka i obale nije najsretnije postavljeno.


1999.-2005. modernim morskim kajakom Kulušić obilazi sjevernodalmatinski arhipelag. „Od punte Ploče do Grujice sve moje!“

F.Š.:        Može se reći da ste Vi, odnosno vaš članak Kornatski otoci objavljen 1965. kumovali proglašenju Kornata rezervatom, kasnije nacionalnim parkom. Iz današnje perspektive znanstvenika, ali i korisnika tog prostora, što je u zaštiti dobro, a gdje se griješi?

S.K.: Gdje se radi tu se i griješi. Majstorija je raditi, a da se griješi što manje. Kako to postići – vjerojatno svakoga tko radi u  Parku, voli prirodu i posao koji obavlja muči isto pitanje. Kaže se “koliko para toliko muzike”. Za uglazbiti Kornate mislim da treba puno više para. Ne radi moga lokal-patriotizma nego radi njihove rasutosti i dimenzija. U prvom redu premalo je osoblja koje bi svojom funkcijom moglo s uspjehom obavljati zadani posao u tako ogromnom prostoru sa stotinu vratiju otvorenim, posao koji je i vremenskim prilikama otežan. Isto tako se kaže da “ni aspirin nije dobar za svaku bolest”. Sa Parkom se krenulo bez prethodnih iskustava. Ali neke slabosti su ostale nakon toliko vremena gotovo iste. Maritimni park, takvih hidrografskih i prostornih karakteristika nemoguće je samofinancirati od ulaznica, kao bilo koji drugi park na kopnu. Zato bi trebalo, ako to nije, da način financiranja bude drugačiji. Bio sam u prilici vidjeti kako službenici parka love brodove poput zečeva da naplate ulaznice. Ne samo da to daje ružnu sliku nego izlaže neugodnostima i lovce i lovljene. Mislim da bi bilo dobro kad bi sredstava za NP Kornati, ili ispravnije, za cijeli Kornatski arhipelag bez obzira na stupanj zaštite, financijska sredstva namjenski odvajala prilikom izdavanja pojedinih vrsta dozvola npr. za plovidbene, sportske aktivnosti, ribarske i slično. U takvo financiranje mogao bi biti uključen Mljet, pa i Brijuni. Iako sam prvi spomenuo mogućnost stvaranja nacionalnog parka, nisam siguran da je najsretnije izabrana njegova veličina. Mislim da je trebao biti ili puno manji, obuhvatiti samo vanjski, piškerski otočni niz, ili puno veći, koji bi obuhvatio cijeli Kornatski arhipelag. O tome bi se još dalo pričati, ali neka to ostane za neku drugu zgodu.

Istini za volju trebam reći da sam poznavao i imao kontakte sa svim ravnateljima NP Kornati i da su od svih njih, prvi, pretposljednji i sadašnji pokazali izuzetnu susretljivost, te njima i ostalom osoblju  Parka i ovom prilikom zahvaljujem.

F.Š.:        Znači može se reći da službenici Parka rade svoj posao u okvirima koji su im zadani. A što je s tim okvirima, Zakonom i Prostornim planom NP Kornati?

S.K.: Iz onoga što sam malo prije  rekao dade se naslutiti moj odgovor. Nije dovoljno na nijedno pitanje odgovoriti jednostavno što je dobro, a što nije, ako ne popratimo objašnjenjem zašto. Smatram da je NP Kornati u dobroj mjeri sanirao erozivni proces anarhije u zaštititi prostora. Sa iskrenim odgovorom na ovo pitanje stavljate me u nezgodnu poziciju jer i “vrapci pjevaju” što je ispravno, a što nije. Istina, njihova pjesma je u disonanci jer su i “krive” kao i “ispravne” stvari podložne različitim interesima različitih vrabaca. Činjenica je da se i danas u Kornatima nezakonito gradi, da se Kornati kupuju, odnosno prodaju na veliko i na malo. Da ne postoji “nešto u zraku” što trgovačke transakcije nekretninama ohrabruje, istih ne bi niti bilo. Osobno iz sentimentalnih i nekih drugih razloga ne prodajem avitum bonum, pa ipak je njegov veći dio stavljen na prodaju ili prodan. Kad ostanem sam na  svome okružen “strancima” ili budem pritisnut nevoljom, neće više postojati razlog da i ja ne uradim ono što drugi rade ili da nezakonitom gradnjom povećam njegovu vrijednost. Negdje sam napisao dilemu: da li posjedovati Kornate znači blagoslov ili prokletstvo? Blagoslov jer su lijepi i unikatni, a prokletstvo jer za razliku od drugih kategorija nekretnina poput tvornica ili nečeg sličnog moji Kornati nisu samo moji jer njima gospodare drugi više nego ja.

Pravi “pojas za spašavanje” u opravdavanju nametnute zaštite su prostorni planovi kojima direktno ili indirektno putem natječaja dirigira Zagreb, prije Beograd, a doskora će to raditi Bruxelles. Naivno je pitati tko radi i tko odlučuje prihvaćanje takvih planova zaštite, kad znamo da je izredana polovica svih postojećih ministarstava. Sve u redu, jer je protokolarno cijeli plan nizom instanci i ekspertizama zadovoljen i konačno odobren. U cijeloj priči “planova” se najviše nazire dalekosežni interes države kojoj u realnosti smetaju vlastiti građani, jer su nažalost vlasnici prostora “zaštite” koji su ga svojom prisutnošću i novim, možda neukusnim sadržajima, “uprljali”.

Pošto je najbolnija točka svakog budućeg plana bespravna, divlja, nezakonita i ne znam kako sve nazvana gradnja na vlastitom posjedu nastaviti ću s tim od sebe. Činjenica da je teškom mukom moj djed i pradjed, za na dug skupljeni novac, kupio dio Žuta koji je do tada bio otvoreni pašnjak bez pregradnih zidova i bez ijednog metra kvadratnog obradivog zemljišta  Krčenjem i gradnjom kuće bez privole i dozvole države po zakonu samoodržanja oni su po današnjim mjerilima učinili strašan grijeh prirodi jer je narušio primarni pašnjački pejzaž. Pitam; da li je svojim činom  narušio ili oplemenio pejzaž gradnjom kuće, iskrčenim vinogradom i maslinjakom? Odgovorite bez dodatnog “to je bilo onda” kao da se ne radi o istom prostoru u jednom drugom vremenu kad smo se svim silama nastojali odvojiti od “strašne vladavine” Austrije da bi postupno dobivali sve manje “slobode” od svih naknadnih političkih tvorevina. Činjenica ostaje da je meni danas isti postupak zabranjen.

Pitam se; ako je prihvaćen zakon o golf igralištima izglasan pod kapom “nacionalnog interesa” onda i sve ostalo može biti predmet od nacionalnog interesa i u skladu s tim represijom primijenjeno.

Evo jedne neozbiljnosti, ali koja je ostvariva. Zašto se ne bi cijeli današnji “nagrđujući” sadržaj kornatskih otoka uništio i vratio u prethodno stanje zabilježeno u katastarskim kartama iz 1824.- 30. Sa dva bagera i četvero ljudi zaista ne bi bio veliki trošak. To bi bilo ostvarivo jer je  danas brzim čamcima doseg najudaljenijih Kornata sveden na 45 minuta. Moglo bi se uz visoke kazne domaćim ljudima zabraniti i boravak preko noći. Pošto vise nema tradicionalnih gospodarskih aktivnosti nije potrebna niti bilo kakva gradnja, a svakako s tim u vezi i nikakav “plan zaštite” Jedini uvjet koji Kornatari moraju ispuniti je taj da nabave glisere.ili brze čamce. Na taj bi način imala Hrvatska krasan djevičanski prostor sa kojim bi mogla raditi što želi i kako želi. Da bi se Kornate “očistilo” od ljudi koji ih danas posjeduju jednostavno treba udariti visoku “zemljarinu” po jedinici površine, pa bi Kornatari sami otpali kao što su iz istih razloga otpali feudalci.

Evo jedne konstruktivnije ideje; ako ne postoje idealna rješenja o gradnji, zašto se ne bi pokušalo sa stvaranjem rastera gradnje tj. stavilo donju granicu površinu posjedovane zemlje, npr. 2 ha, po kojoj nitko ispod te posjedovane površine ne smije graditi. Time bi gustoća potencijalne izgradnje po određenim uvjetima bila dovoljno u prostoru “nevidljiva” da bi mogla zadovoljiti kriterije očuvanja pejzaža, a istovremeno ograničila navedenim limitom prekomjernu gradnju. Sličan uvjet po broju stabala ili broju čokota vinove loze nije sretan jer je varijabilan i u relativno kratko vremenu ostvariv.

U svakom slučaju ne zavidim nikome tko učestvuje u poslu planiranja zaštite, a pogotovo ne onima koji to rade u dobroj namjeri, jer stara poslovica kažem “da je put u pakao popločan dobrim namjerama”.

F.Š.:        Još jedno pitanje vezano uz vatru. Kada se Kornate prestalo organizirano paliti?

S.K.: Kad ste spomenuli požare i paljenje Kornata takli ste jedno bolno mjesto za mnoge ljude. Ja se sjećam da sam iz Murtera sa vrha od Gradine 1950. gledao u sumrak plamteći “hrbat” cijelog Kornata. O tom se u Murteru pričalo jedan dan i na to se zaboravilo. Vjerojatno će moja priča biti još jedno lajanje na Mjesec, a karavane će prolaziti i dalje bez odgovora koji je bitan. Ipak, mislim da mi je dužnost još jednom upozoriti na jedno dosad nejasno fundamentalno pitanje koje danas izgleda smiješno i deplasirano, ali nije. Za koga je Park stvoren i od koga Park i ostale Kornate treba zaštititi i kako ih zaštititi? Napomenimo da je cijeli Kornatski prostor ovakav kakav je (i radi čega ga se pokušava zaštititi) zbog njegove totalne vjekovne nezaštićenosti, uvjetovane specifičnim gospodarskim aktivnostima, posebno stočarskim.

Paradoksalno, ali je istinito da je današnji pejzaž formiran sistematskim vjekovnim paljenjem pašnjaka, i to radi podmlađivanja trave za ispašu. Nemojte me smatrati  piromanom. Zaštitarima prirode se diže kosa na glavi kad im spomenete paljenje kao “lijek”. U sjeni posljednje tragedije paljenje je tabu i nezahvalna tema, ali nažalost to je u stvari jedini način na koji se slične tragedije mogle izbjeći. To je istovremeno i jedini način kojim možemo krajolik Kornata kakav poznajemo i kakav imamo sačuvati. Ako želimo imati Kornate ovakve onda se njih mora kao i uvijek prije kontrolirano paliti. Pod kontroliranim smatram zaštititi i gasiti požare koji ugrožavaju ljude, kuće i obradivo zemljište. Prije je to bilo lakše raditi jer su suhozidi bili granica preko koje vatra nije prelazila ili ako je prešla bilo je lako gašena jer je zemlja ispod maslina i loze bila okopana i bez trave. Danas su zidovi na puno mjesta razvaljeni, a travu ispod maslina malo tko čisti, tako da je opasnost od podivljalog nezaustavljivog požara unutar obradivog zemljišta velika. Za ovce ne treba brinuti jer ih svega nekoliko ljudi goji, a druge podivljale slobodno se kreću Kornatom u potrazi za ispašom i vodom. One su bez vlasnika i njih se lovi puškom.

U vise sam navrata i na stručnim skupovima spomenuo i sada opet ponavljam da bi “netko” ili “neki” važni ljudi trebali znati žele li se Kornati sačuvati ovakvima kakvi su bili kad je (i radi čega je) Kornat proglašen Parkom, ili ih se treba bez ikakve intervencije ostaviti da se razviju i ozelene i postanu poput ostalih naših brojnih otoka. Koliko znam na to banalno pitanje još nema odgovora. Proces forestacije već je dobrano promijenio sliku Kornata i sve je brže mijenja. Nije popularno reći, ali tvrdim da bismo Kornate mogli fizionomski sačuvati jedino ako bismo ih kao prije sistematski uz maksimalnu opreznost i sudjelovanje nadležnih vatrogasnih službi – palili.


Crtež predrimskih i rimskih naseobina, te voda, na području između Zrmanje i Krke. Označene je lokalitete Kulušić unio 1960. godine analizirajući tadašnje vojne aero snimke.

F.Š.:        Imate li još kakvih znanstvenih ambicija?

S.K.: Pišem nešto za svoju dušu. Knjigu koja ima jedinu svrhu da me uvjeri i pokaže, ako poživim još koju godinu, koliko sam ishlapio i zapravo koliko je meni “novo” ono što sam napisao. U njoj pišem od  najmanjih sitnica i detalje kojih se sjećam od početka pamćenja. Namjerno izbjegavam za nju reći “memoari”, jer bi bila veliko iskušenje za nepozvane da u nju zavire. Radni joj je naslov: “Istinite priče-Laže-Paralaže”.

Međutim, imam dva nedovršena i nedotjerana rada. Jedan nosi naslov: “Plovidba Sredozemljem sa posebnim osvrtom na Jadran od vremena Psudo Skilaka do Anonimnog Ravenata”. Cilj pisanja nije da dokažem nestao novo, već da skrenem pažnju da nije sve moralo biti kao što je dosad pisano, nego da je moglo biti i mnogo drugačije. Mislim da je to dobar, dobro fundiran rad, jer je konzultirana više nego obilna literatura iz te problematike. Znam da ne bi bio popularan jer bi “dokazao” da nisu sve što se piše o toj temi “dokazi”. Zato sumnjam da bi mogao biti publiciran, a ionako od svega toga koristi nitko ne bi imao, a pogotovo ne onaj tko je izvan fakultetskog sustava . A moram priznati meni je dodijalo da me netko boduje, a pogotovo netko tko, kao što sam ranije rekao, zna manje nego ja.

Drugi rad, zapravo duži članak sa crtežima, je “O prethistorijskim gradinama između Krke, Zrmanje i mora”. U jednom sam trenutku 1960. godine preko dobrog prijatelja došao do vojnih aerofotogrametrijskih snimaka koje su služile za izradu geološke karte Jugoslavije. Iz tih snimaka pronašao sam i ubicirao devedesetak prethistorijskih gradina ili ispravnije rečeno mjesta koje su svojim tlocrtom tome u prilog govorila. Sav pun entuzijazma obratio sam se jednom poznatom povjesničaru, zapravo prijatelju očevih prijatelja. Brzo mi je potkresao krila primjedbom da bi trebalo arheološkim iskapanjem potvrditi moje “otkriće”. Imao je samo djelomično pravo; On respektiran profesor, a ja asistent žutokljunac: nisam imao šanse, nego “povući krake u se ko sipa”, pogotovo jer su fotogrami bili najstrože čuvana “vojna tajna” i nisam ih smio imati. Sa fotograma sam precrtao tlocrte svih “otkrivenih” gradina i skinuo koordinate sa karte u mjerilu 1:50.000 i visine na kojima se nalaze. Cijelu priču o njima smatram posebno važnom  jer danas dio njih prekrila vegetacija, a jedan veći dio je “okićen” minama. Prema tome će najmanje slijedećih 400 godina trebati proći da se arheološki može dokazati moj nalaz. Najsmješnije je u svemu da su meni te gradine trebale poslužiti kao dokaz gustoće naseljenosti kopnenog zaleđa moje tada prijavljene, nikad obranjene teze “Sjevernodalmatinska otočna skupina”. Kako vidiš, ta prastara “suhogradnja” bila je sjeme ostale moje priče o “suhogradnji”.

I na kraju, još je jedno pitanje koje me muči u vezi sa Kornatima: kad je nastala Magazinova škrila – odnosno Vela ploča kako je Ižani zovu?

Za kraj, odgovorit ću i na jedno imaginarno pitanje. Kornati, koji su danas tako aktualni, intimno za mene su pokopani kao i ljudi koji su u vremenu mojih lutanja u njima živjeli. Moje riječi o “planovima” neka dobronamjerni planer ne uzima srcu. Čvrsto vjerujem da će sve to što se “štiti” biti zaštićeno radi kupaca koji dolaze. To će se vjerojatno dogoditi onda kad netko otkrije da Kornati zbog tisuću i više razloga ne ispunjavaju uvjete da budu nacionalni park; oni će se naprosto pretvoriti u dobru državnu investiciju jer će domaći ljudi biti raznim načinima likvidirani. Majstora za transakcije ima već danas dovoljno, a svakim ih e danom sve više.


2001. na ruševinama rimskog logora Burnum iznad desne obale Krke kraj Ivoševaca. Područje između Krke i Zrmanje bogato je lokalitetima iz predrimskog i rimskog razdoblja, međutim danas su istraživanja otežana zbog nabujale vegetacije i mina

Afrika

Kad već spominjemo tu danas staru temu moram  priznati da sam izveo posebnu majstoriju. Uspio sam izgubiti godinu što je malo kome na geografiji uspjelo i to radi uskraćenog potpisa u indeksu iz “vježbi” koje nisam pohađao . Pohađao ih nisam jer sam otišao na skoro 8 mjeseci ocu u Afriku. Pogriješio sam jer poslije gubitka godine nisam prešao na studij geologije za koju sam trebao polagati samo jedan ili dva relativno laka diferencijalna ispita. Ono što se spominje kao crtica u mojoj biografiji zapravo je bio jedan dubok i intenzivan doživljaj Afrike. Afrika me fascinirala od prvog udaha njenog mirisa i treperavih svjetala Port Saida na sidrištu pred ulazom u Sueski kanal, do na povratku, radi rata doslovno sasvim puste Gize. Doživio sam Afriku u punoj njenoj misteriji opisanoj od Burroughsa, StanleyaLivingstonea, do naših braće Seljana. Tada „kalašnjikova“ još nije bilo, a na pragu raspada kolonijalizma, boja kože još se uvijek respektirala. Afrikom sam se družio i skitao sâm ili sa pustolovima svake vrste, od kamiondžija do trgovaca životinjama, i od vrlo bogatih do siromaha. Gubitak godine studija bila je jeftina cijena Africi, koju i danas u srcu nosim. Kako sam došao do Afrike? Jednostavno, otac mi je kao liječnik bio visoki funkcionar pri etiopskoj vladi Haile Selasija. U Murteru se znalo za njega reći da je on jedini Murterin “koi je ia iz zlatnih pijat” i “sidija za stolun sa carem”. Prije dika, a sad ni spomen.


1955. Etiopija –  u zoni drevnih koptskih gradova Aksuma i Adwe, spavanje u šatoru u savani


1955. Etiopija – Etiopska visoravan ili Krov Afrike u blizini Musolinijevog tunela (još uvijek se tako zove!)

Oltar Domovine

U vezi sa podizanjem memorijala stradalim vatrogascima poteže se pitanje spomena na bezbroj hrvatskih mučenika koji su stradali za druge u borbi ili izvan nje za druge  ili na suprotnim stranama iste bojišnice. Mislim da smo otišli sa ovom pričom predaleko, ali kad je tako zašto ne spomenuti temu spomenika koja se tako brzo zaboravila i obezvrijedila. Poznata mi je priča o Medvedgradu i puno toga u vezi s tim. Žalosno je da je npr. knjiga “Gospodari Medvedgrada” imala tako malo utjecaja u toj priči. Da li Hrvatska s obzirom na njenu povijest zaslužuje da ima svoj “oltar domovine”, jasno, bez ikakvih teatralnosti? Mislim ne samo da zaslužuje nego bi to trebao biti imperativ koji bi sjedinjavao i jednoj točci sva nasa nacionalna stremljenja i ujedno podsjećao Evropu da još postojimo i da smo njen sastavni dio. “Oltar” bi sa širokom platformom bio jednostavan vrlo visoki križ koji bi sa vidio iz “beskraja” koju vidljivost dopusta. Ispod platforme – vidikovca prostor bi služio kao zaklon stoci i sklonište ljudima. Takvu lokaciju nije teško odrediti niti odabrati. Nju treba izabrati na jednom od brojnih naših planinskih vrhunaca, bez obzira na blizinu ili udaljenost prometnica i gradskih centara. Da spomenem samo neke; jedna takva lokacija bi mogla biti na vrh Svetog Brda na južnom Velebitu, pa i na vrh Metline u Kornatima. Svaka misa bila bi usponom popraćena kapljom znoja u ime pokore.






neda kulusic
Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

One Trackback

  1. By U spomen: Sven Kulušić | Rudina Press on July 6, 2017 at 21:03

    […] ‘Intervju: Sven Kulušić – Kad kamen progovori’ istog autora iz 2010. godine može se pročitati OVDJE. […]

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »

 atts
0

U Lubenicama

Tekst: Tanja Kremenić
Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić

Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice.
Slika 1 Lubenice
Slika 1. Lubenice

Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. Osim činjenice da lubeničkog stanovništva više gotovo da i nema, razloge slabog odaziva iz okolnih mjesta možemo tražiti u jakoj buri, koja je posebice izražena u Lubenicama (nalaze se na 378 m n.v.) i koja je obilježila radnu subotu, te procesiji prema kapelici Blažene Djevice Marije na obližnjem nekadašnjem stočarskom stanu Grabrovice, koja se održala u nedjelju. A ako ćemo biti dalje iskreni i objektivno samokritični – i zbog organizacijskog slabijeg angažmana u promociji radionice.
Svemu tome unatoč, među prisutnima je bila dobra volja i dobar tempo – obnovile su se četiri provale (lokalno: lazi), na mjestima gdje se prosudilo da će biti od najveće koristi ili vidljivosti, a to je uzduž javnih putova. Prva lokacija je uz klanec (poljski put) koji vodi u ograjice (pašnjake) gdje se obnovila duplica i dio unjulice.
Slika 2 - Lokacija 1
Slika 2. Lokacija 1


Slika 3. Lokacija 1_final

Ostale tri obnove odradile su se duž glavnog asfaltiranog puta prema Lubenicama. Iskoristila se prilika da se počisti dio kod ulazne table.

Slika 4 - Lokacija 4_gradnja i final
Slika 4. Lokacija 4_gradnja i final

Slika 5 - Lokacija 2_gradnja i nakon
Slika 5 – Lokacija 2_gradnja i nakon

Slika 6 - Lokacija 3_prije i poslije
Slika 6. Lokacija 3_prije i poslije

Slika 7 - Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana_Oleg Miklic
Slika 7. Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana

Put do Lubenica, od groblja i crkve Sv. Marka, traje nekih 20 minuta autom, ako nema prometa, a poznat je upravo po tome što je cijelim putem opasan suhozidima. Iz istog je razloga poznat i po negodovanju putnika koji se ljeti svakih nekoliko metara moraju mimoilaziti na periodičnim cestovnim proširenjima, ali taj put ionako nije namijenjen utrkama. Lazi su na ovom području uzrokovani kombinacijom uznapredovale vegetacije, dodatno porušeni kretanjem ovaca koje si rado u tom lazu nađu novu trajektoriju ili nakupljanjem vode uz asfaltiranu cestu koja je dodatno nanijela teret čak i masivnijoj duplici. Za svaki laz ove radionice je trebalo prethodno počistiti vegetaciju, rastvoriti gromaču, razvrstati kameni materijal, riješiti kritične točke duž kojih se stvorio odron te ga vratiti opet na mjesto.

Slika 8 Gradnja i partecipanti
Slika 8. Gradnja i participanti

Na krilima obnovljenih suhozida uz putove, išlo se posjetiti Vele lokvi – dvije lokve, jedna do druge, na 15 min hoda istočno od Lubenice – koje su se razmotrile kao potencijalna lokacija iduće radionice. Kažu da jedna od njih gotovo nikada ne presuši. Opasana je s dva obruča suhozida, a u nju vodi jedan suhozidni kameni pristup (mulec od škriji). Svakako atraktivna lokacija za obnovu, ali lokve su poseban zahvat koji će ovaj put morati biti predmet dobrog planiranja i akcije.
Slika 9 - Potencijalna lokacija Vele lokvi
Slika 9. Potencijalna lokacija Vele lokvi

Tekst: Tanja Kremenić Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice. Slika 1. Lubenice Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. […]

Read More »

 atts
0

Drugi put na Silbi ove godine: oko lokve Drage

tekst: Ante Senjanović
foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić

Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom SEA (Silba environment art) i njenom voditeljicom Natashom Kadin. Premetalo se tih godina kamen na razne načine, i slagalo mocire za razne svrhe, ali ove godine se sve vrtilo oko lokve Drage.

Samu lokvu radili nismo, jer tu ima jedan teži problem prema čijem rješenju se polako traži put. Pa se tako ovim akcijama samo pokušava lokvu vratiti pred oči onima koji, kao mrzovoljna djeca prekriže ruke na prsima i okrenu glavu svaki put kad im stavite žlicu pred usta. Doduše, to zamišljeno dijete se dade razumjeti, jer ono što je na toj žlici nije baš lijepo. Naime, što – okolica lokve je dugi niz godina divlje odlagalište građevinskog otpada. Dio krivnje je na Gradu, jer nema organiziranog odvoza ni odlaganja, ali drugi dio, onaj masivni i utjelovljeni, je na dušu onima koji su na otoku i ne paze na njega. Koliko god da nije jednostavno drugačije napraviti, ipak nije red ovako.

Lokva je neobičnog položaja, u razini mora, od njega odvojena samo visokim žalom (i brdima lažine). Krasno je to mjesto u blagoj dragi, u usamljenoj uvali položenoj pred daleki modri zid Velebita, baš negdje oko granice između naseljenog središnjeg, nižeg dijela otoka i širokog sjevernog koji se uzdiže ka najvišem vrhu otoka, zvanome, naravno – Varh. Nekada je bila dio poljoprivrednog krajolika, okružena neprekinutim spletom puteva, ograda, polja, dolaca, … od kojeg se danas na većem dijelu otoka vide samo putevi, jer Silbu ponovno prekriva ono po čemu je dobila ime – šuma. I baš je širi okoliš lokve jedini značajniji očišćeni i obrađivani dio, koji je, koliko se sjećam priče, bio nečiji, sada zamrli, vinarski projekt.

1
Kako bilo, okolina lokve je blago rečeno neugledna. Razasuti građevni otpad, krhotine crijepova, opeke, stakla, kamena, pločica, WC školjki, pa plastična ambalaža, cijevi, kutije, vezice, kante, ostaci greda, armature, betona, alata, … a sve pod brdom istih tih stvari nasutih malo dalje – jednog ljudskih ruku brda (nešto kao mali Karepovac ili Jakuševac). Pred nešto godina je Grad (to Vam je ovdje Zadar) sanirao najgore, ali je mnoštvo tragova ostalo, a ljudi su i dalje nastavili nanositi. Šteta, je li.

2
Kako smo rekli, cilj ovogodišnjih djelovanja je skrenuti pažnju na problem kroz volonterske akcije. Neposredna okolica (a to je radijus od kakvih 150 m) nam nije bila pogodna za akciju, jer bi za to prvo bilo potrebno temeljito čišćenje. Ma zapravo, trebalo bi ono do čeg tek treba doći, a to je rješenje problema deponija i spašavanje same lokve, jer nema smisla išta obnavljati u sadašnjem okruženju. To bi samo bilo nekakvo vješanje goblena na zid u ruševini – na tren duhovito, ali otužno i ubrzo propalo.

Stoga, nastavili smo rad na istome mjestu kao i na proljeće. Sa zapadne strane, u gornjem dijelu drage, uz vinograde a taman prije nego što krene nered, ima jedno križanje puteva, kojemu smo bili popravili jugoistočni kut i dio zida prema lokvi. Ovaj put je došao na red južni put: obnovili smo jugozapadni kut i što očistili, a što obnovili 20ak metara zida sa zapadne strane u subotu, i u nedjelju popravili potez s istoka i još doradili i produžili obnovljeni dio na zapadu. Sve su to vanjska lica ogradnih zidova koja su pala jer je građevinu izguralo drveće koje je izraslo na nekad obrađenim površinama. Unutrašnje strane tih zidova su ustvari gomile za odlaganje kamena izvađenog iz obradivog tla, pa bi se tehnički moglo reći kako smo popravljali podzid, a ne zid, ali to su detalji.

3 4
Ponovno smo vidjeli neka lica koja postaju stalna na silbenskim radionicama, a i neka nova, uključujući dva ministranta s Ugljana (s nama samo u subotu, jer nedjeljom je misa). Mješavina domaćih, doseljenih, povratnika i gostiju, starijih, mlađih i jako mladih, ali svih vrijednih. Malo pomalo savladavaju vještine, a znamo svi koji smo probali kako treba puno vježbe za ovladati gradnjom usuho. Osnove su jednostavne i može se brzo složiti nešto što stoji, ali svaki kamen i svaki zid su svoj problem. Drugačije su danas i okolnosti negoli u doba kada su ti zidovi nastali. Tad se moralo graditi brže, jer je zid bio nasušna potreba, a ne hobi ni ukras. To obično i primijetimo kod obnove, jer se zid najčešće uruši tamo gdje je nešto bilo složeno nabrzinu (ako nije to, onda ga je srušilo stablo, divlja svinja ili teretni promet). No, to prije nije bio problem, jer je život bio u polju i svako oštećenje se odmah moglo odmah popraviti. Ali, što se popravi danas, mora trajati, jer – kad će netko opet doći zidati?

5 6
Samo zidanje nije bio kraj svih aktivnosti vezanih uz lokvu. Kako je želja dijela Silbenjana da se lokva i okoliš obnove, pokreću se inicijative i razmišlja o tome što napraviti, planira. Tako je onda zgodno i nimalo slučajno, na akciji je bio i naš član – ali, što je ovdje važnije i čovjek udruge Kal koja se bavi obnovom krških lokvi – Alen Čikada, koji je održao predavanje o lokvama pred mjesnom školom.

Predavanje se pretvorilo u razgovor, u raspravu o stanju lokve, o tome što napraviti. Na stranu sam okoliš koji je velika nevolja, druga je nevolja što je lokva nečišćena, jer lokve treba čistiti barem jednom godišnje ne želi li se da počnu propadati i nestajati. Nečišćena lokva zarasta i zamuljuje. A ove dosta sušne godine se dade vidjeti i, još gore, namirisati još jednu posljedicu nečišćenja: anoksiju koja nastaje neuravnoteženom biološkom aktivnošću unutar zatvorenog i izmučenog ekosustava malog vodnog tijela. Posljedica je bujanje i trulež, sumporovodik i pomor. Kao vatrogasnu mjeru, vlasnik jednog od popularnijih okupljališta na otoku nabavio je glinene kugle koje sadrže korisne mikroorganizme, koje su sudionici radionice zdušno hitali prema lokvi kao male bombe protiv neprijateljskog zadaha. Nada je da će već njihovim ubacivanjem lokva krenuti nabolje, barem da malo življa dočeka temeljito čišćenje.

7
Vratimo se još malo na predavanje: lokva je bitna za selice koje između sjevera i juga idu obalnim planinama i vanjskim otocima, koje i u ovakvom stanju lokve pokušavaju tu naći odmora. Sama lokva je vjerojatno nastala iz vrulje (trenutno je to nemoguće provjeriti), kakvih ima u okolici, zbog blizine mora je bočata. Kako bilo, treba je očistiti da bi mogla opet postati korisna, a što mora napraviti teški bager koji svojom kretanjem svog masivnog tijela dodatno stješnjuje i otvrdnjuje zaštitni, vodonepropusni sloj koji lokvu čini lokvom. Jednom kad je se očisti, lokva se brzo revitalizira, počne ponovno rasti vodno bilje (kojeg treba čistiti redovnim održavanjem – ali ne potpuno, jer je korisno dokle god je umjereno rasprostranjeno i ne guši lokvu) i pojavljuju se životinje: kukci, ptice, vodozemci. E, ti vodozemci se pojave iz svojih skrovišta gdje mogu godinama hibernirati u iščekivanju vode, ali ne i predugo, jer prođe li rok, eto vraga skok na skok i pokupi nam vodozemce. Valja s obnovom požuriti!

Zato je čišćenje prva stvar, a da bi sve imalo smisla, treba riješiti okoliš, i tek onda možemo pričati o obnovi ziđa same lokve. Tome se nadamo i veselimo, i iščekujemo jedan budući dolazak da pomognemo u uređivanju očišćenog krajolika žive lokve na Dragi.

tekst: Ante Senjanović foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom […]

Read More »