Intervju: Sven Kulušić – Kad kamen progovori

Intervju: Sven Kulušić
Razgovarao: Filip Šrajer
Foto: arhiva S.K.

KAD KAMEN PROGOVORI

Šibenski etnolog Jadran Kale je pišući o višeprostornim bunjama, kojih ima samo nekoliko duž cijele naše obale, primijetio da je svaka od tih osobenih građevina vezana uz svoje osobene graditelje, i da ćemo tom dijelu graditeljske baštine sadržajnije prići „tražimo li umjesto šupljih gomila graditeljski i karakterno predisponirane ljude među prethodnim naraštajima“.

Sven Kulušić, geograf sa murtersko-zadarsko-zagrebačko-etiopsko-američkim životnim itinererom izniman je na vrlo sličan način kao i ovi legendarni graditelji. U svom znanstvenom radu fokusiran na murterski kraj, prvi je i jedini do sada kod nas teorijski obuhvatio fenomen gradnje „u suho“, evidentiravši 19 tipova suhozida u krajoliku Kornata i povezavši ih sa prostorom i gospodarskim, pa i političkim okolnostima u kojima su nastali.

Dok čitamo Kulušićevu „Knjigu o Kornatima“, skraćenu doktorsku disertaciju na 400 stranica velikog formata, koje su suhozidi samo jedan dio, zapanjuje količina arhivskih podataka, ali još više količina i kvaliteta vlastitih zapažanja sa terena. Kako je Kulušić tijekom 50-ih godina bio sportska klasa i prvak države u više sportova, kao dječak sam izradio svoje prve kajake od odbačenog plovka hidroaviona i avionskog rezervoara, kasnije preveslao od Murtera do Opatije i natrag u sandolini, prošao pješice gro bivše Juge, Afrike i Amerike, izradio plastični gliser u dnevnom boravku, profesionalno plovio Atlantikom i još bogzna što, tema za razgovor i mimo znanstvenog rada i suhozida bilo bi dovoljno. Umjesto slikama suhozida, koje je lako naći i drugdje, ovaj smo intervju ilustrirali fotografijama iz Kulušićevog  života.


1947. Kornati – nakon minulih ratnih pustolovina šesnaestogodišnji Sven Kulušić sjedi na drvenoj sandolini izrađenoj u Betini. Ovdje na oplovljavanju Pašmana, a kasnije će njome veslati od Murtera do Opatije

F.Š.:        Da li su svi uspješni geografi takvi pustolovi?

S.K.: Bili su, jer je svako terensko istraživanje samo po sebi bilo pustolovina, a pogotovo u onim prostorima gdje ste osjećali “u zraku” da niste dobrodošli. Stari kredo terenskih istraživanja pok. profesora Rubića i Roglića osakatilo je vrijeme. Otkad su došli novi alati u struku, poput kompjutera, uz internetom servirana znanja i sređene statističke podatke svih mogućih profila, smatram da je rad geografa uz osnovno geografsko školovanje postepeno postao sličan radu statističkog analitičara koji za razliku od njih te podatke raznim simbolima stavlja na kartografsku osnovu. Sigurno da je takav način znanstvenog rada jednostavniji i egzaktniji jer “brojevi objektivno govore” sami od sebe, za razliku od prije, kada je “broj” bio potvrda slike i sadržaja prostora kojim smo se kretali i čije “tajne” tek pokušali otkriti. Svakako da bi se o tome dalo više pričati jer pod istu kapu ne možemo staviti sve geografske “specijalnosti”.  Za sada neka to ostane moje, a za mnoge vjerojatno moje krivo uvjerenje. Ružno i jalovo je govoriti protiv, ili jednostrano o vlastitoj struci, ali koliko mi je poznato, u ono naše arhajsko vrijeme opće je geografsko obrazovanje bilo bogatije brojnijim raznovrsnim uzajamno povezanim kolegijima. Iz relativno nedavnih iskustava: prema mišljenju mlađih “uspješnijih” kolega trebalo je iz mog rada, kao nepotrebno, odstraniti osnovne sastojke prirodne osnove, a radilo se o kompleksnoj regionalnoj studiji. Uostalom, “novo vrijeme novi običaji”, možda je važnije danas proizvesti veći broj profesora nego nastavnika geografije, a možda je o Hrvatskoj  sve što je važno već rečeno pa se sa ostalim ne treba suviše gnjaviti.

F.Š.:        Vaša tipologija prava je forenzika suhozida. Kako je tekla istraga? Odakle ste krenuli?

S.K.: Odgovor je relativno jednostavan i na ovo je pitanje lako odgovoriti. U prvom redu ja sam odrastao na kršu i mislim: jedino je kamen koji daje odgovore na sva pitanja objektivne i subjektivne naravi. Uostalom da usput spomenem sjećanja na prvo pravo kamenje iz najranijoj mladosti. Posebno poštovanje i povlastica je bila pogoditi ili se približiti kamenom nekom cilju. Taj cilj je bio u igri na “pljoske” ili “škrile”, ili nekoga ili nešto pogoditi. To je na kraju rezultiralo u sudjelovanju u  zadnjem seoskom “buju” između Betine i Murtera, kao i u Pirovcu između “Varošana” i onih drugih. E taj dragi kamen moje mladosti čiji si oblik i veličinu znao odabrati i upotrijebiti u svakoj prilici (za “na itac” u daljinu, plosnati za “laskanje” po moru ili za “gundac” koji je rotirajući oko svoje osi ulijevao “neprijatelju” strah u kosti, a babina sol je bila posebno dragocjena u “ratovanju” iza suhozida kad se rasprskavala na “puškaicama”).

Eto, radi se samo kako i na koji način postaviti pitanje i steći povjerenje kamena da na njega odgovori. Ono što me je istinski zapanjilo: da nitko drugi nije vidio u što je gledao cijeli život. I meni je dugo trebalo da me kamen prihvati i progovori. Kamen u koji sam gledao nikad nije bio niti oblikom, niti sadržajem, niti funkcijom dva puta isti. Kad sam spoznao da postoje razlozi zašto dva ista kamena taknuta rukom čovjeka nisu nikad potpuno ista, počeo sam tražiti te razloge. Brzo se nakupilo dosta toga, pa sam počeo sam crtati i stavljati na papir različitosti koje se ne ponavljaju, i one koje se ponavljaju, nastojeći vremenski definirati jedno i drugo. Srećom opažanja sam započeo u prostoru koji sam gospodarski, povijesno i osobno dobro poznavao. Šireći vidokrug uočio sam zakonitosti istovjetnih pojava i oblika kamenih tvorevina uvjetovanih sličnim ili istim orografskim, klimatskim, gospodarskim pa i političkim prilikama. Odatle tih mojih19 tipova suhogradnje koje bi mogao danas dopuniti sa još dva i to: najnovijim oblikom kockastog “pakiranja” rasutog kamena u  metalnim mrežama uz najnovije prometnice, i drugo: sve većom pojavom zidanih prilaznih “rampi” na novije prometnice koje su se izdigle iznad nivoa okolnog zemljišta. Žao mi je priznati, ali su mi promakli neki oblici bunja na koje nisam naišao, a koje je Kale otkrio u vodičkom zaleđu i na Žirju.


1950. Kornati – sandolinom kroz kornatske sike. Kulušić će uskoro upisati geografiju u Zagrebu.

F.Š.:        Koliko je Vaša tipologija primjenjiva na druge lokacije kod nas? Koliko su Kornati specifični?

S.K.: Možda je neskromno ustvrditi, ali vjerujem da je moja tipologija primjenjiva u svim krajevima svijeta i na svakom mjestu gdje je kamen diktirao način gospodarenja. “Tipologija” je slučajno rođena u Kornatima jer su tamo pronađeni gotovo svi oblici koje navodim. Mislim da bi se uz izvjesne grafičke dopune i jasnije likovno prezentiranje “suhogradnje” mogao uraditi jedan koristan opće-odgojni katalog, vodič ili nešto takvo, u interesu zaštite tog trajnog svjedoka grčevite borbe čovjeka sa škrtom negostoljubivom prirodom.

F.Š.:        Ima li među tih 19 tipova nekih koji su samo kornatski raritet? Ili: koji suhozidni tip, odnosno vrstu suhozidne građevine treba najpažljivije čuvati?

S.K.: Dok sam bio, a čini se da sam i sada još uvijek opijen Kornatima, najintrigantnije su bile najstarije suhogradnje, i to prethistorijske gradine koje je najteže bilo prepoznati, potom tumuli, i na kraju “limesi” koji su dijelili teritorijalne interesne sfere naselja vezanih za pojedine gradine. Te prastare gradnje su impresivne, a nalazimo ih često na neočekivanim mjestima. Iako su neke sa stanovišta arheologa “nedokazane”, jer su neistražene, ipak su davale sliku naseljenosti toga davno minulog vremena. Neke suhogradnje ostale su meni zagonetkom. Na jednom mjestu postoji nekoliko koncentričnih polukružnih zidova koji tvore klasične terase obradivog zemljišta. Međutim, one to nisu bile jer rastresiti pokrov tih terasa ne postoji, niti je mogao postojati, jer radi velikog kamenog strmca iznad njih rastresiti materijal nije mogao biti akumuliran… Možda bi trebalo sačuvati i zaštititi suhogradnju u cjelini, a posebno Kornata jer je u najvećem dijelu izrađena “munjevito” tj. u roku od desetak i manje godina.

F.Š.:        Od kada potječu oni najmarkantniji kornatski suhozidi „od mora do mora“ i kojem tipu pripadaju?

S.K.: Ti  zidovi su prvi koji bude znatiželju jer im se ne vidi kraja, i stoga htjeli ili ne, bude znatiželju do kuda vode i potiču drugo pitanje: zašto su bili građeni kad je prostor sa obje strane tih, uglavnom “u duplo” građenih zidova, jednako jadan: kamenit i polupust. Tek malobrojni, poštovanja vrijedni, koji se penju po kornatskom kamenjaru, mogu ih vidjeti u svoj dužini, ali i oni (sa još snažnijom željom) traže odgovore na pitanje tko, kada i zašto je uložio toliko truda, znoja, muke i samoodricanja da ih sagradi. Vjerujem da sam malobrojnima u svojoj “Knjizi o Kornatima” odgovorio na to pitanje, a onima kojima je ta intrigantna pojava ostala i dalje misterij, mogu ukratko odgovoriti. Nastali su u vremenu onda kad se jedva preživljavalo, kad rad nije bio uludo utrošeno vrijeme i kad je svaki “pedalj” zida označavao granice podmirene gladi za pašnjakom, a svaka “noga” iskrčene zemlje jedan obrok više. U vremenu oni su uglavnom građeni i sagrađeni od početka 20. stoljeća do njegove prve petine. Ti najduži su stari tek toliko. Tri su komponente podmirivanja te pomame za “zemljom” izrazito važne: austrougarska primjena katastra i promjena uvjeta oporezivanja koja je doslovno ekonomski “prisilila” dotadašnje feudalce – vlasnike Kornata – da prodaju posjede koji nisu nosili korist. To je ujedno vrijeme “kupovština” i “dilidbi”. Usput napomenimo da su uglavnom Murterini, uz Betinjane i Zaglavce, gotovim novcem, založivši sve što su imali, uz kamate kupili Kornate. Drugo; Murter je bio jedan od “najgladnijih” prenaseljenih otoka kome je jedino zemlja  obećavala spas. Treće; spas je došao igrom slučaja, tj. sreća našega primorja u cjelini, a Murtera posebno, bila je nesreća pojavom filoksere koja je na svoj pogubni marš krenula sa zapada prema istoku Sredozemlja. U tih desetak godina dok zla kob nije dosegla našu obalu, a kornatske vinograde sasvim dotukla između 1909. i 1910., stvorio se vremenski  “tampon” privremenog, do tada nepoznatog blagostanja, u kojem niču današnje zelene oaze maslina Kornata. Ponovno srećom, uz urgiranje Austrije, u euforiji sadnje vinograda obično se na rubnim dijelovima iskrčenih vinograda sadila maslina, koja je taman toliko odrasla da je mogla prehraniti gladne nakon propasti vinove loze. A na kraju da odgovorim da su mnogo stariji suhozidi Kornata dobro skriveni ispod morske razine i to rimski vivarij na otoku Svršati i dvije rive na otoku Trstikovcu, a najstariji zidovi su prethistorijske gradine od kojih je najvidljivija sa svojim “limesom” na poluotoku Tomasovac.


1951. Zadar – 6 godina prije rođenja Dolfa Lundgrena plavokosi mladić pozira na olupini jahte talijanskog nobelovca i pionira radiotelefonije Guglielma Marconija (mnogi bi dodali „onog koji je pokrao Teslu“)

F.Š.:        Dugački stočarski pregradni zidovi iz razdoblja „kupovština“ morali su biti sagrađeni jako brzo, i to odjednom od početka do kraja. Pola zida ne bi imalo nikakvu svrhu?

S.K.: Svaki zid ma kako krnji ili od početka nedovršen ima svoju svrhu. On je važan onoliko koliko je važan sadržaj koji ograđuje ili dijeli. U dekadansi kornatskog stočarstva nalazimo sve nijanse suhozida i postepeno se ovaj pretvara u oznake “sinjale” smjera kojim je obilježena granica posjeda. U svakom slučaju svaki zid je za razliku od mosta represivan oblik gradnje. On razdvaja i dijeli, a most spaja i povezuje. Kod mosta je pitanje koja strana nosi sreću, koja nesreću. Tako je i sa zidom: jedna strana je strana napada , a druga je strana zaštite. Kornatski suhozidi u cjelini su isključivo namjenski i izvorno dimenzijom i oblikom definirani. Osnovna namjena je bila granica posjeda i prepreka stoci “da ne zajde u tuje”. Nije se uvijek poštivalo dogovoreno da trebaju biti visoki  “metar i osam centi”, ali onaj tko te mjere nije poštivao snosio je odgovornost za sve eventualne štete. Postepeno je uz druge ekonomske pa i geopolitičke razloge ovca sasvim istisnula kozu sa tla Kornata, Tako je nadozidani suhozid ostao jedini živi svjedok vremena kad je staru ovcu čuvanu pastirima dopunila ili zamijenila koza, a potom noviji običan dvostruki suhozid zabilježio povratak ovce bez pastira. Vratimo se na suhozid koji naoko nema svoga početka niti kraja. On jednostavno “visi” u prostoru ne dijeleći ništa od ničega. To je “sakatur” domišljat alat malobrojnih čobana sa relativno velikim stadima. Taj zid vodio je gonjenu stoku u “sak” – “vreću” odnosno uzak prostor gdje bi stoka bila hvatana.


1961. armijski dani koje Kulušić provodi kao specijalac u Danilovgradu na granici Crne Gore i Albanije. Iskonska planinska Crna Gora i sport: ovdje na armijskom prvenstvu u Kninu

F.Š.: Suhozidi su danas in. Općom aklamacijom je prihvaćen Bašićev natječajni rad za poginule vatrogasce i izgradnja suhozidnih križeva volonterskim radom brojnih DVD-a, organizacija i pojedinaca. Vaše mišljenje?

S.K.: Kad već pitate moram reći da u znak sućuti promociju “Knjige o Kornatima” 2007. godine nisam htio imati, jer ne bi bilo pošteno promovirati prostor na kojoj se dogodila tragedija (na kraju smo je ipak održali, sa zakašnjenjem od preko godinu dana). Spominjanje onih koji su memorijal osmislili, onih koji ga grade i onih radi kojih se memorijal gradi nameću mi obavezu da budem obazriv jer sam po majci Zagrepčan, po ocu Murterin, a rođenjem Tišnjanin, tako da mnoge osobno cijenim i poznajem. Situaciju čini delikatnijom činjenica da je još uvijek cijela tragedija zavijena misterijom koja čeka odgovor.

Razmišljajući o memorijalnim simbolima stradalih u bilo kojem vremenu i neovisno o kriterijima “opravdanosti” podizanja bilo kakvog memorijala, nametnule su se misli i pojavile dileme o kakvom bi se memorijalu moglo voditi računa. Ako ne sada, a onda u budućnosti i na nekom drugom mjestu. Već su stari Rimljani upozorili “de gustibus et coloribus non est diputandum” tj. da o ukusima ne treba raspravljati i zato ove primjedbe neka ostanu kao moje osobne opće primjedbe, bez ikakvih pretenzija popravljanja ili dopunjavanja Bašićevog izvrsnog prostornog i estetskog rješenja kornatskih u suho zidanih križeva.

Evo nekih pitanja i dilema u vezi spomenika uopće, koje su se nametnule, a na koja niti ja nemam decidirani, “potpuno zadovoljavajući” odgovor. Prvo; koja dominantna komponenta treba biti odabrana i naglašena; vertikalna ili horizontalna? Drugo; da li spomenik automatski svojom markantnošću treba da privlači pogled ili znajući da on postoji treba da se traži ili da se “slučajno” na njega naiđe? Treće:da li se, kad se radi o “zbirnom” spomeniku, prezentiranim u bilo kakvom likovnom obliku, on treba postepeno doživljavati ili da negdje postoji fokalna točka sa  koje je cijeli “disperzan” spomenik obuhvaćen jednim pogledom. Četvrto; koja vizura je najpogodnija za sagledanje memorijala, tj. iz “žablje”, “ptičje” ili horizontalne perspektive? Peto; da li materijal iz kojega je spomenik učinjen treba biti “stopljen” sa dominantnim prirodnim karakteristikama pejzaža ili sasvim suprotno; da je jednostavno nametnut, tj.da “da bode oči” odnosno da se zna da je učinjen voljom čovjeka u namjeri da bude viđen? Šesto; kojih optimalnih dimenzija treba biti “spomenik”, da li primarno onakav kakvim sredstvima raspolažemo ili treba biti dimenzijom određen brojem i važnošću žrtava ili u širem smislu sadržajem koji simbolizira?

Da odgovorim i na komentar o popularnosti suhozidne gradnje. Činjenica da je “moja” suhogradnja poslije skoro deset godina konačno “in” godi taštini, ali što je daleko važnije i vrednije, “gradnja u suho” je našla i pobudila zanimanje u nekim mladim ljudima poput vaše ekipe, Jadrana Kale, a možda i paških Lunjana, pa i same udruge “Suhozid”, za dokaze neprekidnog postojanja nas na svojemu. Ta pobuda  postaje sve važnija u vremenu kad je nas na svojemu sve manje, stranaca na našemu sve više, a pošto “magle i gusaka” u Hrvatskoj ima obilato, u nedalekoj budućnosti možemo očekivati koješta.


1980. Kornati – Žut …da bi se Kornate doživjelo u njihovoj pravoj dimenziji, potrebno se zaputiti pješice. Ovaj janjac slučajni je nađen i izvučen iz prirodne zamke od drače. Ovce su životinje aktivnih, paljenih pašnjaka i ne odgovara im nabujala prizemna vegetacija kakva se danas širi našim krškim krajolikom

F.Š.:        Suhozidi su kao znanstveni članak objavljeni 1999. u Geografskom glasniku, postoje kao poglavlje u doktorskoj disertaciji (obranjenoj 1997.), a za potrebe informiranja šire javnosti objavili ste ih u Hrvatskoj reviji i uvrstili u Knjigu o Kornatima. Ispada da su od svih vaših tema oni najviše publicirani.

S.K.: Da pravo kažem i sam sam začuđen tim nenadanim interesom za “gradnju u suho”. To govorim radi toga jer je prošlo trinaest godina od kada je gradnja u suho “otkrivena” u mom doktoratu. Vjerujem da probuđeni interes za “suhogradnju” otvara niz mogućnosti kojim bi s moglo pomoći zaštititi njenih već dobrano “nagrizenih” oblika, a nekakvim, nazovimo to priručnikom, mogao bi se aktualizirati i popularizirati interes za njihovo prepoznavanje i zaštitu.

Samo rođenje moje suhogradnje nije proteklo bez porođajnih bolova. Izgleda da me u tom pogledu prati peh. Evo kako je to bilo; ja sam 1999. održao referat na 4. kongresu geografa Hrvatske. Mislim da sam bio najstariji predavač, a naslov je bio “Tipska obilježja gradnje ‘u suho’ na kršu Hrvatskog primorja, na primjeru Kornatskih otoka”. U znak poštovanja u rasporedu predavanja imao sam posljednji termin, a na predavanju su ostali uglavnom “znatiželjni” i najpristojniji dok je većina uvaženih znanstvenika otišla kojekuda. O toj manje više uvredljivoj slučajnosti nisam vodio računa, ali nešto drugo zasmetalo me mnogo više. Referat nije ušao u zbornik radova, iz zapravo neuvjerljivih razloga, tj. tobože radi manjka crteža koji se, da se htjelo, mogli bez muke izvući iz PC-a. Umjesto toga “suhozidi” su tiskani u “Geografskom glasniku”, ali je zapravo njihovo pravo rođenje bilo tek kasnije kad su tiskani u “punom sjaju” u Hrvatskoj reviji, zahvaljujući interesu njenog urednika Mladena Klemenčića. Pa i tu nije objavljena meni posebno važna slika tlocrta 98 aerofotogrametrijski ubiciranih prethistorijskih gradina. Sve to skupa uz postepeno umiranje mojih starih kolega iz asistentskog vremena, uz nekoliko izuzetaka, nije me zbližilo sa mladom generacijom geografa. Izgleda da uzajamno ne nedostajemo mnogo jedni drugima.


1999. Kornati…ovo je jedan od najtipičnijih kadrova Kornata. Kad mine osjetilni doživljaj veličanstvenog prizora kruna, mirisa mora, zvuka broda, osjeta sunca i vjetra na koži, javljaju se pitanja o opsegu i načinu zaštite kornatskog arhipelaga

F.Š.:        Osim suhozida, koja vam je još bitna tema vezana uz Kornate?

S.K.: I opet jedno na izgled jednostavno pitanje. Meni kao autoru knjige o Kornatima sve je bitno, jer se smatram dijelom tog prostora i jer ga volim. Osim toga ja nisam birao temu o kojoj ću pisati, ona se nametnula sama. Ja sam živio u i sa Kornatima praktički od rođenja. Po naslijeđu preko djeda Jose strica Jakova i strine Luje ja sam danas vlasnik jednog velikog dijela otoka Žuta. Taj dio smatram djedovinom i to u klasičnom smislu iz onoga vremena kad je djedovina kao i domovina bila svetinja.  Kako bih slikovito opisao kako mi je bitna bila svaka napisana riječ? To možete zaključiti sami: u jednom času jedna mi je od nesuđenih urednica rekla da je tekst predug i da ga moram za otprilike 1/3 skratiti. Ono što sam pisao mjesecima ja sam “križao” i “prekrižio” u pola sata. Pri tome radu mi je potekla iz nosa prva kaplja krvi u životu.

Najvažnije je bilo da knjiga izađe, a da je mogla izaći bolja i bezbolnije; mogla je. O tome bi se dala napisati jedna druga mala knjižica koja bi u sebi, osim frustracije, nezadovoljstva, i koješta drugoga, imala i svoju smiješnu stranu. Da ovu sumornu temu prekinem mogu vam ispričati nešto za dobro raspoloženje. Jedna druga nesuđena urednica koja je napisala gotovo dvije stranice nedostataka knjige, kompetentnost je najbolje ilustrirala pri pojašnjenju ocjene primjedbom uz sliku 34. Rekla je otprilike ovo: “Što bi rekao gospodin Erikson kad bi pročitao ove retke? On bi se sigurno uvrijedio.”, a za opis slike na 12. stranici: da “Kornati nisu Amazona” iako je tekst realan i pisan iz osobnog iskustva. Ni danas ne znam otkud i o kojem važnom gospodinu Eriksonu se radilo, možda onom u vezi sa mobitelima, a primjedba sa Amazonom potvrdila je da nije znala mnogo o prostoru i problematici o kojoj je sudila…

F.Š.:        U bilješci uz uvod knjige nabrajate 77 naslova polemičkih članaka vezanih uz NP Kornati i konflikte koje je izazvala zaštita.

S.K.: To je samo manji dio onoga što se sve pisalo o Kornatima. Onda kad se stvarao Park to je bilo nešto novo, sasvim nepoznato, i strasti su se razbuktavale, pogotovo sa restrikcijama koje su različiti propisi  predviđali. Međutim, ljudi su kao stoka; vremenom se naviknu na batine. U originalnom “prekriženom” dijelu knjige o Kornatima, kojemu je pisano o tome kako se to Park stvarao i na kraju nastao, pisano je dosta. Mislim da sada više nema smisla govoriti o tome, iako neke stvari nisu riješene, a možda ih niti nije moguće na zadovoljstvo sviju riješiti. Krivci na koje se obično upiralo prstom bili su najmanje krivi za “nepravde” koje su učinjene. Kad sam o Kornatima pisao, a znalo se da pišem, najvažnije  pitanje u vezi Kornata bilo je tko ima, a tko nema pravo, i čiji su Kornati. Sve se to danas manje-više sleglo. Od 1980. godine kad je Park proglašen pojavili su se novi tada nepredvidivi problemi, iako su neki od njih ostali i stari su koliko i Park, a posebno akutni za cijeli otočni i priobalni prostor, opet posebno Šibensko-kninske županije. Danas više nije najvažnije čije je što nego smije li se ili ne smije graditi.

Da ilustriram svoju nedoumicu, navest ću samo nekoliko pitanja na koja barem ja nisam dosad našao zadovoljavajući odgovor, a koja donose zabunu i siju “zlu krv” u cijelu dobronamjernu polemiku o otocima. Na primjer banalno pitanje: koliko je široka obalna crta odnosno “maretina” koja pripada državi? Je li ona široka 6 m, 10 m, onoliko koliko je i kako je ucrtana u katastarskim kartama, 70 m, ili nešto treće? Tko određuje pravo njena korištenja, a time i gradnje na takvoj površini, i da li je za cijelu državu Hrvatsku širina te imaginarne trake ista? Po kojim kriterijima, i tko je definirao ili odredio parametre pojmova hrid, greben, otočić i otok? Tko diktira, odnosno odobrava gospodarsko iskorištavanje teritorijalnog prostora otoka ili otočića, do dosega i izvan dosega obalne crte, a da bude u skladu sa “zaštitom” prirode? Tko i na kojoj osnovi, i po kojem kriteriju, izdaje “koncesije” za “bove”, mrjestilišta, rive ili tome slično?  Tko izdaje, i da li itko uopće izdaje zakonsku dozvolu za “paljenje” travnatih ili miniranih površina? I na kraju tko određuje, po kojem kriteriju i koje povijesne spomenike treba i kako zaštititi, jer su mnogi na granici urušavanja kao na primjer bizantski Tarac -Tureta i dio bazilike na Kornatu iz 6 st. Nabrajanje ovih pitanja na koje barem ja nemam odgovor sugeriraju da nešto u cijelom procesu “zaštite” otoka i obale nije najsretnije postavljeno.


1999.-2005. modernim morskim kajakom Kulušić obilazi sjevernodalmatinski arhipelag. „Od punte Ploče do Grujice sve moje!“

F.Š.:        Može se reći da ste Vi, odnosno vaš članak Kornatski otoci objavljen 1965. kumovali proglašenju Kornata rezervatom, kasnije nacionalnim parkom. Iz današnje perspektive znanstvenika, ali i korisnika tog prostora, što je u zaštiti dobro, a gdje se griješi?

S.K.: Gdje se radi tu se i griješi. Majstorija je raditi, a da se griješi što manje. Kako to postići – vjerojatno svakoga tko radi u  Parku, voli prirodu i posao koji obavlja muči isto pitanje. Kaže se “koliko para toliko muzike”. Za uglazbiti Kornate mislim da treba puno više para. Ne radi moga lokal-patriotizma nego radi njihove rasutosti i dimenzija. U prvom redu premalo je osoblja koje bi svojom funkcijom moglo s uspjehom obavljati zadani posao u tako ogromnom prostoru sa stotinu vratiju otvorenim, posao koji je i vremenskim prilikama otežan. Isto tako se kaže da “ni aspirin nije dobar za svaku bolest”. Sa Parkom se krenulo bez prethodnih iskustava. Ali neke slabosti su ostale nakon toliko vremena gotovo iste. Maritimni park, takvih hidrografskih i prostornih karakteristika nemoguće je samofinancirati od ulaznica, kao bilo koji drugi park na kopnu. Zato bi trebalo, ako to nije, da način financiranja bude drugačiji. Bio sam u prilici vidjeti kako službenici parka love brodove poput zečeva da naplate ulaznice. Ne samo da to daje ružnu sliku nego izlaže neugodnostima i lovce i lovljene. Mislim da bi bilo dobro kad bi sredstava za NP Kornati, ili ispravnije, za cijeli Kornatski arhipelag bez obzira na stupanj zaštite, financijska sredstva namjenski odvajala prilikom izdavanja pojedinih vrsta dozvola npr. za plovidbene, sportske aktivnosti, ribarske i slično. U takvo financiranje mogao bi biti uključen Mljet, pa i Brijuni. Iako sam prvi spomenuo mogućnost stvaranja nacionalnog parka, nisam siguran da je najsretnije izabrana njegova veličina. Mislim da je trebao biti ili puno manji, obuhvatiti samo vanjski, piškerski otočni niz, ili puno veći, koji bi obuhvatio cijeli Kornatski arhipelag. O tome bi se još dalo pričati, ali neka to ostane za neku drugu zgodu.

Istini za volju trebam reći da sam poznavao i imao kontakte sa svim ravnateljima NP Kornati i da su od svih njih, prvi, pretposljednji i sadašnji pokazali izuzetnu susretljivost, te njima i ostalom osoblju  Parka i ovom prilikom zahvaljujem.

F.Š.:        Znači može se reći da službenici Parka rade svoj posao u okvirima koji su im zadani. A što je s tim okvirima, Zakonom i Prostornim planom NP Kornati?

S.K.: Iz onoga što sam malo prije  rekao dade se naslutiti moj odgovor. Nije dovoljno na nijedno pitanje odgovoriti jednostavno što je dobro, a što nije, ako ne popratimo objašnjenjem zašto. Smatram da je NP Kornati u dobroj mjeri sanirao erozivni proces anarhije u zaštititi prostora. Sa iskrenim odgovorom na ovo pitanje stavljate me u nezgodnu poziciju jer i “vrapci pjevaju” što je ispravno, a što nije. Istina, njihova pjesma je u disonanci jer su i “krive” kao i “ispravne” stvari podložne različitim interesima različitih vrabaca. Činjenica je da se i danas u Kornatima nezakonito gradi, da se Kornati kupuju, odnosno prodaju na veliko i na malo. Da ne postoji “nešto u zraku” što trgovačke transakcije nekretninama ohrabruje, istih ne bi niti bilo. Osobno iz sentimentalnih i nekih drugih razloga ne prodajem avitum bonum, pa ipak je njegov veći dio stavljen na prodaju ili prodan. Kad ostanem sam na  svome okružen “strancima” ili budem pritisnut nevoljom, neće više postojati razlog da i ja ne uradim ono što drugi rade ili da nezakonitom gradnjom povećam njegovu vrijednost. Negdje sam napisao dilemu: da li posjedovati Kornate znači blagoslov ili prokletstvo? Blagoslov jer su lijepi i unikatni, a prokletstvo jer za razliku od drugih kategorija nekretnina poput tvornica ili nečeg sličnog moji Kornati nisu samo moji jer njima gospodare drugi više nego ja.

Pravi “pojas za spašavanje” u opravdavanju nametnute zaštite su prostorni planovi kojima direktno ili indirektno putem natječaja dirigira Zagreb, prije Beograd, a doskora će to raditi Bruxelles. Naivno je pitati tko radi i tko odlučuje prihvaćanje takvih planova zaštite, kad znamo da je izredana polovica svih postojećih ministarstava. Sve u redu, jer je protokolarno cijeli plan nizom instanci i ekspertizama zadovoljen i konačno odobren. U cijeloj priči “planova” se najviše nazire dalekosežni interes države kojoj u realnosti smetaju vlastiti građani, jer su nažalost vlasnici prostora “zaštite” koji su ga svojom prisutnošću i novim, možda neukusnim sadržajima, “uprljali”.

Pošto je najbolnija točka svakog budućeg plana bespravna, divlja, nezakonita i ne znam kako sve nazvana gradnja na vlastitom posjedu nastaviti ću s tim od sebe. Činjenica da je teškom mukom moj djed i pradjed, za na dug skupljeni novac, kupio dio Žuta koji je do tada bio otvoreni pašnjak bez pregradnih zidova i bez ijednog metra kvadratnog obradivog zemljišta  Krčenjem i gradnjom kuće bez privole i dozvole države po zakonu samoodržanja oni su po današnjim mjerilima učinili strašan grijeh prirodi jer je narušio primarni pašnjački pejzaž. Pitam; da li je svojim činom  narušio ili oplemenio pejzaž gradnjom kuće, iskrčenim vinogradom i maslinjakom? Odgovorite bez dodatnog “to je bilo onda” kao da se ne radi o istom prostoru u jednom drugom vremenu kad smo se svim silama nastojali odvojiti od “strašne vladavine” Austrije da bi postupno dobivali sve manje “slobode” od svih naknadnih političkih tvorevina. Činjenica ostaje da je meni danas isti postupak zabranjen.

Pitam se; ako je prihvaćen zakon o golf igralištima izglasan pod kapom “nacionalnog interesa” onda i sve ostalo može biti predmet od nacionalnog interesa i u skladu s tim represijom primijenjeno.

Evo jedne neozbiljnosti, ali koja je ostvariva. Zašto se ne bi cijeli današnji “nagrđujući” sadržaj kornatskih otoka uništio i vratio u prethodno stanje zabilježeno u katastarskim kartama iz 1824.- 30. Sa dva bagera i četvero ljudi zaista ne bi bio veliki trošak. To bi bilo ostvarivo jer je  danas brzim čamcima doseg najudaljenijih Kornata sveden na 45 minuta. Moglo bi se uz visoke kazne domaćim ljudima zabraniti i boravak preko noći. Pošto vise nema tradicionalnih gospodarskih aktivnosti nije potrebna niti bilo kakva gradnja, a svakako s tim u vezi i nikakav “plan zaštite” Jedini uvjet koji Kornatari moraju ispuniti je taj da nabave glisere.ili brze čamce. Na taj bi način imala Hrvatska krasan djevičanski prostor sa kojim bi mogla raditi što želi i kako želi. Da bi se Kornate “očistilo” od ljudi koji ih danas posjeduju jednostavno treba udariti visoku “zemljarinu” po jedinici površine, pa bi Kornatari sami otpali kao što su iz istih razloga otpali feudalci.

Evo jedne konstruktivnije ideje; ako ne postoje idealna rješenja o gradnji, zašto se ne bi pokušalo sa stvaranjem rastera gradnje tj. stavilo donju granicu površinu posjedovane zemlje, npr. 2 ha, po kojoj nitko ispod te posjedovane površine ne smije graditi. Time bi gustoća potencijalne izgradnje po određenim uvjetima bila dovoljno u prostoru “nevidljiva” da bi mogla zadovoljiti kriterije očuvanja pejzaža, a istovremeno ograničila navedenim limitom prekomjernu gradnju. Sličan uvjet po broju stabala ili broju čokota vinove loze nije sretan jer je varijabilan i u relativno kratko vremenu ostvariv.

U svakom slučaju ne zavidim nikome tko učestvuje u poslu planiranja zaštite, a pogotovo ne onima koji to rade u dobroj namjeri, jer stara poslovica kažem “da je put u pakao popločan dobrim namjerama”.

F.Š.:        Još jedno pitanje vezano uz vatru. Kada se Kornate prestalo organizirano paliti?

S.K.: Kad ste spomenuli požare i paljenje Kornata takli ste jedno bolno mjesto za mnoge ljude. Ja se sjećam da sam iz Murtera sa vrha od Gradine 1950. gledao u sumrak plamteći “hrbat” cijelog Kornata. O tom se u Murteru pričalo jedan dan i na to se zaboravilo. Vjerojatno će moja priča biti još jedno lajanje na Mjesec, a karavane će prolaziti i dalje bez odgovora koji je bitan. Ipak, mislim da mi je dužnost još jednom upozoriti na jedno dosad nejasno fundamentalno pitanje koje danas izgleda smiješno i deplasirano, ali nije. Za koga je Park stvoren i od koga Park i ostale Kornate treba zaštititi i kako ih zaštititi? Napomenimo da je cijeli Kornatski prostor ovakav kakav je (i radi čega ga se pokušava zaštititi) zbog njegove totalne vjekovne nezaštićenosti, uvjetovane specifičnim gospodarskim aktivnostima, posebno stočarskim.

Paradoksalno, ali je istinito da je današnji pejzaž formiran sistematskim vjekovnim paljenjem pašnjaka, i to radi podmlađivanja trave za ispašu. Nemojte me smatrati  piromanom. Zaštitarima prirode se diže kosa na glavi kad im spomenete paljenje kao “lijek”. U sjeni posljednje tragedije paljenje je tabu i nezahvalna tema, ali nažalost to je u stvari jedini način na koji se slične tragedije mogle izbjeći. To je istovremeno i jedini način kojim možemo krajolik Kornata kakav poznajemo i kakav imamo sačuvati. Ako želimo imati Kornate ovakve onda se njih mora kao i uvijek prije kontrolirano paliti. Pod kontroliranim smatram zaštititi i gasiti požare koji ugrožavaju ljude, kuće i obradivo zemljište. Prije je to bilo lakše raditi jer su suhozidi bili granica preko koje vatra nije prelazila ili ako je prešla bilo je lako gašena jer je zemlja ispod maslina i loze bila okopana i bez trave. Danas su zidovi na puno mjesta razvaljeni, a travu ispod maslina malo tko čisti, tako da je opasnost od podivljalog nezaustavljivog požara unutar obradivog zemljišta velika. Za ovce ne treba brinuti jer ih svega nekoliko ljudi goji, a druge podivljale slobodno se kreću Kornatom u potrazi za ispašom i vodom. One su bez vlasnika i njih se lovi puškom.

U vise sam navrata i na stručnim skupovima spomenuo i sada opet ponavljam da bi “netko” ili “neki” važni ljudi trebali znati žele li se Kornati sačuvati ovakvima kakvi su bili kad je (i radi čega je) Kornat proglašen Parkom, ili ih se treba bez ikakve intervencije ostaviti da se razviju i ozelene i postanu poput ostalih naših brojnih otoka. Koliko znam na to banalno pitanje još nema odgovora. Proces forestacije već je dobrano promijenio sliku Kornata i sve je brže mijenja. Nije popularno reći, ali tvrdim da bismo Kornate mogli fizionomski sačuvati jedino ako bismo ih kao prije sistematski uz maksimalnu opreznost i sudjelovanje nadležnih vatrogasnih službi – palili.


Crtež predrimskih i rimskih naseobina, te voda, na području između Zrmanje i Krke. Označene je lokalitete Kulušić unio 1960. godine analizirajući tadašnje vojne aero snimke.

F.Š.:        Imate li još kakvih znanstvenih ambicija?

S.K.: Pišem nešto za svoju dušu. Knjigu koja ima jedinu svrhu da me uvjeri i pokaže, ako poživim još koju godinu, koliko sam ishlapio i zapravo koliko je meni “novo” ono što sam napisao. U njoj pišem od  najmanjih sitnica i detalje kojih se sjećam od početka pamćenja. Namjerno izbjegavam za nju reći “memoari”, jer bi bila veliko iskušenje za nepozvane da u nju zavire. Radni joj je naslov: “Istinite priče-Laže-Paralaže”.

Međutim, imam dva nedovršena i nedotjerana rada. Jedan nosi naslov: “Plovidba Sredozemljem sa posebnim osvrtom na Jadran od vremena Psudo Skilaka do Anonimnog Ravenata”. Cilj pisanja nije da dokažem nestao novo, već da skrenem pažnju da nije sve moralo biti kao što je dosad pisano, nego da je moglo biti i mnogo drugačije. Mislim da je to dobar, dobro fundiran rad, jer je konzultirana više nego obilna literatura iz te problematike. Znam da ne bi bio popularan jer bi “dokazao” da nisu sve što se piše o toj temi “dokazi”. Zato sumnjam da bi mogao biti publiciran, a ionako od svega toga koristi nitko ne bi imao, a pogotovo ne onaj tko je izvan fakultetskog sustava . A moram priznati meni je dodijalo da me netko boduje, a pogotovo netko tko, kao što sam ranije rekao, zna manje nego ja.

Drugi rad, zapravo duži članak sa crtežima, je “O prethistorijskim gradinama između Krke, Zrmanje i mora”. U jednom sam trenutku 1960. godine preko dobrog prijatelja došao do vojnih aerofotogrametrijskih snimaka koje su služile za izradu geološke karte Jugoslavije. Iz tih snimaka pronašao sam i ubicirao devedesetak prethistorijskih gradina ili ispravnije rečeno mjesta koje su svojim tlocrtom tome u prilog govorila. Sav pun entuzijazma obratio sam se jednom poznatom povjesničaru, zapravo prijatelju očevih prijatelja. Brzo mi je potkresao krila primjedbom da bi trebalo arheološkim iskapanjem potvrditi moje “otkriće”. Imao je samo djelomično pravo; On respektiran profesor, a ja asistent žutokljunac: nisam imao šanse, nego “povući krake u se ko sipa”, pogotovo jer su fotogrami bili najstrože čuvana “vojna tajna” i nisam ih smio imati. Sa fotograma sam precrtao tlocrte svih “otkrivenih” gradina i skinuo koordinate sa karte u mjerilu 1:50.000 i visine na kojima se nalaze. Cijelu priču o njima smatram posebno važnom  jer danas dio njih prekrila vegetacija, a jedan veći dio je “okićen” minama. Prema tome će najmanje slijedećih 400 godina trebati proći da se arheološki može dokazati moj nalaz. Najsmješnije je u svemu da su meni te gradine trebale poslužiti kao dokaz gustoće naseljenosti kopnenog zaleđa moje tada prijavljene, nikad obranjene teze “Sjevernodalmatinska otočna skupina”. Kako vidiš, ta prastara “suhogradnja” bila je sjeme ostale moje priče o “suhogradnji”.

I na kraju, još je jedno pitanje koje me muči u vezi sa Kornatima: kad je nastala Magazinova škrila – odnosno Vela ploča kako je Ižani zovu?

Za kraj, odgovorit ću i na jedno imaginarno pitanje. Kornati, koji su danas tako aktualni, intimno za mene su pokopani kao i ljudi koji su u vremenu mojih lutanja u njima živjeli. Moje riječi o “planovima” neka dobronamjerni planer ne uzima srcu. Čvrsto vjerujem da će sve to što se “štiti” biti zaštićeno radi kupaca koji dolaze. To će se vjerojatno dogoditi onda kad netko otkrije da Kornati zbog tisuću i više razloga ne ispunjavaju uvjete da budu nacionalni park; oni će se naprosto pretvoriti u dobru državnu investiciju jer će domaći ljudi biti raznim načinima likvidirani. Majstora za transakcije ima već danas dovoljno, a svakim ih e danom sve više.


2001. na ruševinama rimskog logora Burnum iznad desne obale Krke kraj Ivoševaca. Područje između Krke i Zrmanje bogato je lokalitetima iz predrimskog i rimskog razdoblja, međutim danas su istraživanja otežana zbog nabujale vegetacije i mina

Afrika

Kad već spominjemo tu danas staru temu moram  priznati da sam izveo posebnu majstoriju. Uspio sam izgubiti godinu što je malo kome na geografiji uspjelo i to radi uskraćenog potpisa u indeksu iz “vježbi” koje nisam pohađao . Pohađao ih nisam jer sam otišao na skoro 8 mjeseci ocu u Afriku. Pogriješio sam jer poslije gubitka godine nisam prešao na studij geologije za koju sam trebao polagati samo jedan ili dva relativno laka diferencijalna ispita. Ono što se spominje kao crtica u mojoj biografiji zapravo je bio jedan dubok i intenzivan doživljaj Afrike. Afrika me fascinirala od prvog udaha njenog mirisa i treperavih svjetala Port Saida na sidrištu pred ulazom u Sueski kanal, do na povratku, radi rata doslovno sasvim puste Gize. Doživio sam Afriku u punoj njenoj misteriji opisanoj od Burroughsa, StanleyaLivingstonea, do naših braće Seljana. Tada „kalašnjikova“ još nije bilo, a na pragu raspada kolonijalizma, boja kože još se uvijek respektirala. Afrikom sam se družio i skitao sâm ili sa pustolovima svake vrste, od kamiondžija do trgovaca životinjama, i od vrlo bogatih do siromaha. Gubitak godine studija bila je jeftina cijena Africi, koju i danas u srcu nosim. Kako sam došao do Afrike? Jednostavno, otac mi je kao liječnik bio visoki funkcionar pri etiopskoj vladi Haile Selasija. U Murteru se znalo za njega reći da je on jedini Murterin “koi je ia iz zlatnih pijat” i “sidija za stolun sa carem”. Prije dika, a sad ni spomen.


1955. Etiopija –  u zoni drevnih koptskih gradova Aksuma i Adwe, spavanje u šatoru u savani


1955. Etiopija – Etiopska visoravan ili Krov Afrike u blizini Musolinijevog tunela (još uvijek se tako zove!)

Oltar Domovine

U vezi sa podizanjem memorijala stradalim vatrogascima poteže se pitanje spomena na bezbroj hrvatskih mučenika koji su stradali za druge u borbi ili izvan nje za druge  ili na suprotnim stranama iste bojišnice. Mislim da smo otišli sa ovom pričom predaleko, ali kad je tako zašto ne spomenuti temu spomenika koja se tako brzo zaboravila i obezvrijedila. Poznata mi je priča o Medvedgradu i puno toga u vezi s tim. Žalosno je da je npr. knjiga “Gospodari Medvedgrada” imala tako malo utjecaja u toj priči. Da li Hrvatska s obzirom na njenu povijest zaslužuje da ima svoj “oltar domovine”, jasno, bez ikakvih teatralnosti? Mislim ne samo da zaslužuje nego bi to trebao biti imperativ koji bi sjedinjavao i jednoj točci sva nasa nacionalna stremljenja i ujedno podsjećao Evropu da još postojimo i da smo njen sastavni dio. “Oltar” bi sa širokom platformom bio jednostavan vrlo visoki križ koji bi sa vidio iz “beskraja” koju vidljivost dopusta. Ispod platforme – vidikovca prostor bi služio kao zaklon stoci i sklonište ljudima. Takvu lokaciju nije teško odrediti niti odabrati. Nju treba izabrati na jednom od brojnih naših planinskih vrhunaca, bez obzira na blizinu ili udaljenost prometnica i gradskih centara. Da spomenem samo neke; jedna takva lokacija bi mogla biti na vrh Svetog Brda na južnom Velebitu, pa i na vrh Metline u Kornatima. Svaka misa bila bi usponom popraćena kapljom znoja u ime pokore.






neda kulusic
Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

One Trackback

  1. By U spomen: Sven Kulušić | Rudina Press on July 6, 2017 at 21:03

    […] ‘Intervju: Sven Kulušić – Kad kamen progovori’ istog autora iz 2010. godine može se pročitati OVDJE. […]

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
2

Najava/announcing: Petrebišća XIII.

Najavljujemo i pozivamo zainteresirane studente i mlade profesionalce na 13. suhozidni međunarodni volonterski kamp – Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki.
We proudly announce the 13th dry stone international student/young professionals’ volunteer camp – Petrebišća XIII. The camp will be held in an abandoned dry-stone seasonal village Petrebišća on Učka mountain, July 30th – August 7th 2022.

PLAKAT PTB 2022
Sudionici će:
– naučiti osnove suhozidne gradnje
– naučiti oblikovati kamen malim ručnim alatom
– sagraditi suhozid ”iz nule”
– obnavljati seoske kućice,  suhozidnu i drvenu infrastrukturu
– sudjelovati u međunarodnom neformalnom suhozidnom natjecanju i natjecanju u balotama!

Participants will:
- learn dry stone basics
- learn to shape stone using hand tools
- build a dry stone wall ”from scratch”
- repair a stone slate roof
- renovate dry stone and wooden village infrastructure
- participate in an informal dry stone competiton and a petanque competition!

Osim radnog programa, pripremili smo program predavanja i razgovora o ruralnom graditeljskom naslijeđu i vezanim temama, kao i pješačku i planinarsku turu po PP Učka.
There will be interesting lectures about building techniques, architectural heritage and related topics, as well as a walking and hiking tour along NP Učka.

Lokacija – jučer, danas, sutra
Napušteno ljetno selište Petrebišća iznad Mošćeničke Drage smješteno je u udolini ispod glavnog hrpta Učke. Uz spomeničku važnost za kulturu života na ovom prostoru, ovaj slikoviti lokalitet je otvaranjem Mitsko-Povijesne staze Trebišća-Perun dobio i turistički značaj kao jedan od njenih ključnih punktova. U suradnji udruge Dragodid i Općine Mošćenička Draga 2010. pokrenuta je organizacija  ljetnih studentskih radionica kroz koje bi se, praktičnim radom na obnovi selišta, znanja o  tradicijskim graditeljskim tehnikama prenijela na novu generaciju mladih profesionalaca. Namjera je obnovljene objekte i uređene površine pretvoriti u sadržaje poput planinarskog skloništa za posjetitelje Parka prirode Učka i otvorenog prostora za kulturna događanja.

Location – past, present, future
Petrebišća is an abandoned seasonal village of simple stone huts, situated on a high plateau on Učka mountain and surrounded by forest. The History and Mythology Trail Trebišća-Perun was established by Nature park Učka, adding touristic key-point significance to Petrebišća village. Since 2010., Dragodid Association, Mošćenička Draga Municipality and Nature Park Učka in collaboration have organized summer students’ workshops in Petrebišća. The goal is to transfer knowledge about traditional building techniques to generations of future young professionals. Reconstructed dry-stone buildings and landscape features are to be re-used as hikers’ shelters and open spaces for various cultural events.

Kome je radionica namijenjena?
Radionica je namijenjena studentima i mladim profesionalcima koji se bave prostorom, gradnjom i baštinom, te koje zanimaju tradicionalne tehnike gradnje, rad i zabava u prirodi.
Za ostale zainteresirane su (uz najavu) dobrodošli kraći jedno/dvo-dnevni posjeti. Sudionici moraju biti punoljetni.

Who is the workshop for?
The workshop is open for building and heritage students and enthusiasts interested in traditional building techniques and simple rewarding outdoor work.
Others are welcome to visit us for a day or two (upon prior notice). All participants must be 18+ years old.

Kako je organiziran kamp?
Smještaj tijekom radionice je u vlastitim šatorima i vrećama na lokaciji, u kampu na livadi s podosta hlada. Nema tople i tekuće vode a količina potrošnje vode je ograničena. Veliki šator služi kao kuhinja i zajednički dnevni boravak. Tuš je kamperski a WC poljski, pobliže šumski. GSM signal postoji ali je slab a struja se koristi samo za punjenje baterija. Na raspolaganju su tri obroka dnevno, od čega jedan ili dva kuhana. Vegetarijanci su dobrodošli. Dnevna zaduženja sudionika uključuju pomoć u pripremi hrane te održavanje reda u kampu i selu.

Iznos participacije: 350 kn. Jezik radionice engleski/hrvatski.

How is the camp organized?
The camp is situated on a nice and shady meadow. Everybody brings their own waterproof tent, sleeping bag & mattress. A big military tent is put up as a kitchen, storeroom and “living room” for all. Limited water usage, pit toilet, campers’ shower, 3 meals per day (1-2 cooked). Vegetarians welcome. GSM signal is weak, electricity is used only for charging batteries. Participants help with the food preparation and camp maintenance.

Participation fee: 350 kn. Working language: English/Croatian.

Kako se prijaviti?
Ako smo vas zainteresirali, prijave šaljite do 1.7. na adresu info@dragodid.org

Prijava mora sadržavati: ime i prezime, fakultet (ili druga organizacija), godina rođenja, kontakt mobitel, mail adresa.

Uz osnovne podatke šaljite nam i nešto kroz što ćemo vas najbolje ukratko upoznati. Prikaz onoga čime se inače bavite, koji su vam interesi i što vas je motiviralo za radionicu, na način koji vam najbolje leži – tekst, fotografije, crtež, ili bilo koju drugu formu. Cijenit ćemo duhovitost i kreativnost u prijavi. Kod selekcije sudionika će nam upravo kvaliteta vaših prijava biti od pomoći.

How to apply?
Send your applications until July 1st on: info@dragodid.org

Your application must contain: first and last name, University (or other organisation), birth year, contact mobile phone, e-mail address.

Along with your basic information send us something that will help us get to know you a little bit. Show us what you do, what your interests are, what motivated you to apply. Pick a form that suits you best: text, photo, drawing or anything else. Creative and witty applications will be appreciated. The quality of your applications will help us with participants selection.

Vidimo se na planini!
See you up on the mountain!

Najavljujemo i pozivamo zainteresirane studente i mlade profesionalce na 13. suhozidni međunarodni volonterski kamp – Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki. We proudly announce the 13th dry stone international student/young professionals’ volunteer camp – Petrebišća XIII. The camp will be held in […]

Read More »

 atts
0

Najava: obnova suhozida u Lubenicama

Zavičajno društvo Gerbin i Udruga Dragodid ovaj vikend obnavljaju suhozid koji omeđuje povijesno važnu lokvu u blizini Lubenica (Vele lokvi). Svi su pozvani dati ruku i naučiti kako se zida u suho!

Radi se u jutarnjim (7-11) i kasnim popodnevnim satima (16-20) u subotu, a nedjelju samo u jutarnjim satima (7-12). Rukavice, hrana i alat osigurani, ponijeti primjerenu odjeću i kapu.

Projekt financira Grad Cres.

WhatsApp Image 2022-06-08 at 12.53.48

Zavičajno društvo Gerbin i Udruga Dragodid ovaj vikend obnavljaju suhozid koji omeđuje povijesno važnu lokvu u blizini Lubenica (Vele lokvi). Svi su pozvani dati ruku i naučiti kako se zida u suho! Radi se u jutarnjim (7-11) i kasnim popodnevnim satima (16-20) u subotu, a nedjelju samo u jutarnjim satima (7-12). Rukavice, hrana i alat […]

Read More »

 atts
0

Baški mrgari ili hrvatski Nazca lines

Foto: Sanjin Ilić, Berislav Horvatić
Tekst: Mislav Tovarac

O mrgarima se već pisalo u nekoliko navrata, a i bili su predmetom izložbi, okruglih stolova i panela pa neću pokušavati ponovno prenijeti stvari koje su drugi već prenijeli i obrazložili. Radije ću prenijeti iskustva i dojmove sa trodnevne radionice obnove mrgara prošli tjedan. 

U tjednu koji je prethodio Crnoj ovci, festivalu janjetine, individualizma, kreativnosti, otočke baštine, popularne kulture i sporta, bili smo pozvani održati dvije radionice obnove suhozida u organizaciji Društva Sinjali, a uz financijsku podršku Općine Baška i TZO Baška. Prva dva dana radionice bila su namijenjena onima koji žele znati nešto više i fokus je bio na individualnom radu sa pojedincima koji su uspjeli usvojiti osnove tehnike gradnje u suho, stilom specifičnim za kvarnerske otoke, tzv. unjulicom. 

Unjulo je tip gradnje u kojem se statička čvrstoća standardnog duplog suhozida zanemaruje u korist vremenski efikasnije gradnje, te su takvi zidovi rađeni od samo jednog vertikalnog sloja kamenja. Pozitivna strana takvog stila je ta što je moguće sagraditi mnogo veće poteze zida u razmjerno kraćem vremenu nego što bi se moglo sagraditi klasičnog, dvostranog zida. Naravno gubi se na čvrstoći, ali takav zid je veoma lagano popraviti jer ne zahtijeva iskopavanje i slične radove potrebne u klasičnoj gradnji.

Primarna svrha takvom zidanju bila je podjela pašnjačkog prostora, tj. komunada  južnog dijela otoka Krka, jedne dramatične pustopoljine, bičevane vjetrovima  koja gleda na Velebitski kanal s jedne i Kvarnerić s druge strane. Mjestimično u tom nalaze se mrgari, suhozidne ovčare koje iz zraka svojim tlocrtom podsjećaju na cvjetove.

Na dan same Crne ovce održala se i treća radionica na kojoj su nam se uz lokalne volonterske snage pridružili i studenti etnologije i antropologije iz Zadra predvođeni profesorom Jadranom Kalom.

foto 1Nakon okupljanja na krajnjem rubu plaže Zarok u Baški, gdje i počinje put uzbrdo, nakon 45 minuta šetnje i postepenog uzdizanja iz borovog hlada na golu stijenu, dolazi se do našeg cilja – mrgara, čije latice smo naumili obnoviti. foto 2 foto 3

Nakon kratkog teorijskog uvoda, volonteri i voditelji bacili su se na praktični dio, te smo kroz jedno jutro i dio poslijepodneva popravili značajan dio urušenja u mrgaru.

foto 4 foto 5 foto 6 foto 7 foto 8 foto 9Radionice smo završili zajedničkim ručkom i kovanjem daljnjih suhozidnih planova. Ovim putem bi se htjeli zahvaliti svima prisutnima iz organizacije i svim volonterima na ukazanom povjerenju, trudu i vremenu koje su uložili u ovaj nemali pothvat, volonterima iz Baške, Krka, Rijeke, Zagreba i Čazme. Ostale fotografije možete pogledati uz toplu preporuku na Facebook stranici Društva Sinjali Baška ovdje.

Foto: Sanjin Ilić, Berislav Horvatić Tekst: Mislav Tovarac O mrgarima se već pisalo u nekoliko navrata, a i bili su predmetom izložbi, okruglih stolova i panela pa neću pokušavati ponovno prenijeti stvari koje su drugi već prenijeli i obrazložili. Radije ću prenijeti iskustva i dojmove sa trodnevne radionice obnove mrgara prošli tjedan.  U tjednu koji […]

Read More »

 atts
0

Dragodid na Lastovu ili Radno na praznik rada

Tekst: Mislav Tovarac
Foto: Anton Divić, Ines Bačan, Mislav Tovarac

U tjednu koji je prethodio međunarodnom prazniku rada bili smo pozvani održati jednu višednevnu radionicu, tj. podržati radnu akciju izgradnje suhozida na ulazu u OPG Podanje na Lastovu. Akcija je organizirana od strane Udruga Dobre Dobričević i Udruga Rukatac i Piculja Lastovo u vidu plana i programa, a podržana od naše strane u vidu edukacije i izvedbe. Suhozidi na Lastovu prisutni su u podjednakoj količini i funkciji kao i na ostatku obale i otocima pa smo prateći te parametre prionuli na posao. Zadatak je bio sagraditi 45 metara niskog zida koji slijedi cestu na ulazu u OPG Podanje te sprečava urušavanje terena sa te strane. Na naše veliko olakšanje dočekao nas je pripremljen, očišćen teren i obilje materijala za gradnju. Prvi dan je prošao u pripremi i selekciji materijala za gradnju, nešto temeljenja i dosta dolaženja sebi nakon dugog putovanja, te smo potegnuli samo manji dio zida, no i to je bilo dovoljno i za volontere i domaćine koji su nam kroz sve dane nudili vrhunsku okrepu u domaćim proizvodima, pitkim i jestivim.

FOTO 1
Drugi dan je prošao u radnoj atmosferi, no vrućine koje su već tada rasle do 30 stupnjeva i manjak bilo kakvog vjetra učinio je dan dosta iscrpljujućim. Na sreću imali smo pomoć mehanizacije i inspirativnu količinu domaćeg vina da nam pomogne pregrmiti sve poteškoće.

FOTO 2 FOTO 3 FOTO 4
Ostali dani prošli su u sjenovitijem dijelu gradilišta te je time i posao išao lakše, temeljni red zida bio je položen pa nam je ostalo jedino zidanje, bez kopanja i popratnih radnji vezanih uz gradnju. Promjena sezone i duži dan ostavili su nam i dovoljno vremena za razgledavanje otoka nakon radnog vremena što za razliku od gradilišta nismo fotodokumentirali, pa nastavno u tom tonu, ovo je konačni rezultat.

FOTO 5 FOTO 6 FOTO 7

Želimo se zahvaliti organizatorima, Udruzi Dobre Dobričević, Udruzi Rukatac i Piculja Lastovo, svim volonterima i volonterkama, domaćinima OPG Podanje na uloženom vremenu, trudu i dobroj volji. Nadamo se da ćete nas zvati ponovno.

FOTO 8

Pozdrav!

Radionica/edukacija obnove suhozida održana u sklopu projekta Društveni centar Lastovo kojeg sufinancira Europska unija u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali iz Europskog socijalnog fonda te Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Tekst: Mislav Tovarac Foto: Anton Divić, Ines Bačan, Mislav Tovarac U tjednu koji je prethodio međunarodnom prazniku rada bili smo pozvani održati jednu višednevnu radionicu, tj. podržati radnu akciju izgradnje suhozida na ulazu u OPG Podanje na Lastovu. Akcija je organizirana od strane Udruga Dobre Dobričević i Udruga Rukatac i Piculja Lastovo u vidu plana […]

Read More »

 atts
0

Radionica obnove suhozida u Drveniku

Tekst: Dora Raič
Foto: Ana Jadrijević, Dora Raič

20220514_154706
Pod obroncima Biokova, u Drveniku, od 13. do 15. svibnja održala se radionica obnove suhozida u suradnji s Turističkom Zajednicom Drvenik. Cilj radionice bio je obnova planinarske i pješačke Staze Alberta Fortisa.

Za početak pregledali smo prvih 50ak metara staze kako bi definirali točne pozicije za obnovu. U najvećem dijelu riječ je o podzidu maslinika, koji se kreće od nekih 0,5 m pa do skoro 2 m visine. S obzirom na nešto manji broj sudionika prvoga dana radionice, u petak, odlučili smo za zagrijavanje urediti sami početak staze. Na odabranoj lokaciji podzid je bio skoro u potpunosti urušen te se po običaju krenulo od rašćišćavanja vegetacije i razasutog materijala. Za završetak zone obnove odredili smo dio podzida na kojem je stepenasto bilo ugrađeno nekoliko povećeg kamenja, za koje smo zaključili da su postavljeni kako bi se lakše popelo do maslinika.

20220513_092949 20220513_093032
20220513_100033 20220513_100104
Do kraja radnog dijela dana, uspješno je uređen početni dio staze i obnovljeno oko 6 m podzida.

20220513_154856
Narednog dana, ekipa je dobila pojačanje te smo se odlučili prihvatiti obnove najizazovnijeg dijela podzida. Riječ je o skoro 2 m visokom dijelu podzida, na kojem su bile 3 velike provale. S obzirom na visinu podzida, s provalama je proklizala i velika količina zemlje te je prije gradnje bilo potrebno ukloniti.

20220514_091630 20220514_093832
Zajedničkim snagama, naizgled veliki zalogaj brzo je savladan. Teren je raščišćen, materijal za gradnju sortiran te se započelo s formiranjem novog lica.

20220514_120602
Prije nastavka radova, a nakon marende u odličnom društvu, počastili smo se partijom balota na ponajljepšem zogu na našoj obali.

20220513_120648 20220514_132753
Napunjenih baterija, vratili smo se u radnu atmosferu. Pohvale sudionicima koji su bili zainteresirani, motivirani i vrlo brzo pohvatali principe građenja te smo u nekoliko preostalih sati drugog dana radionice podigli veći dio podzida.

20220514_151502 20220514_151523 20220514_151612 20220514_164630
Zadnjeg radnog dana, u nedjelju kroz jutro, podiglo se nekoliko završnih redova podzida te je time uspješno obnovljena i druga lokacija u sklopu ove radionice.

20220515_111919
Zahvaljujemo našim domaćinima na izuzetno ugodnom gostovanju te se nadamo ponovnoj suradnji i još kojoj radionici u ovom suhozidno bogatom mjestu.

Tekst: Dora Raič Foto: Ana Jadrijević, Dora Raič Pod obroncima Biokova, u Drveniku, od 13. do 15. svibnja održala se radionica obnove suhozida u suradnji s Turističkom Zajednicom Drvenik. Cilj radionice bio je obnova planinarske i pješačke Staze Alberta Fortisa. Za početak pregledali smo prvih 50ak metara staze kako bi definirali točne pozicije za obnovu. […]

Read More »