Izvještaj: Srima, svibanj 2012.

piše: Jadran Kale

Arheološki lokalitet Prižba na Srimi se s Jadranske magistrale lako uoči po čempresima, a sa odvojka za Jadriju je označen smeđim putokazom. Piščeva fotografija.

Prošlog mjeseca su se na području Srime (poluotok koji između ušća rijeke Krke i Vodica sa sjeverozapada zatvara kanal sv. Ante pred Šibenikom) održale četiri gradionice i kolokvij posvećeni suhozidnom graditeljstvu. Prireditelj je bila šibenska udruga Težački dom, a voditelj pisac ovih redaka. Gradionice su se nadovezale na voditeljev ilustrirani članak o baštini i perspektivama suhozidnog krajolika Srime koji je kroz ožujak i travanj na lokalnim kioscima bio prisutan u popularno uređivanom dvomjesečniku “Šibenik”. Za način odvijanja ovih okupljanja dovoljno je bilo ugledati se u višegodišnji uzor Orbanićevih “Mojih kažuna”: zaokruženo područje, kombinirani lokaliteti, otvoreni pristup, neposredni rad, subote (istina, samo subotama prijepodne – za razliku od njegovih prijepodnevnih i poslijepodnevnih programa subotama i nedjeljama). Gradionice su bile najavljene u medijima, na lokalnim predavanjima o srimskim suhozidima, i, naravno, na virtualnom Dragodidu.

Poletno i susjedski na gradionici prvoj

Prve subote, 5. V., osmero je okupljenih uz kamene ograde maslina na Prižbi sagradilo tri klupe. Bili smo iz Bogdanovića, Šibenika, Pirovca i iz samog sela Srima. Na ovome mjestu vlasnici zemljišta na Srimi nakon travanjskog blagoslova polja pod vodstvom župnika iz Doca u Šibeniku (danas je to katedralni župnik, dušebrižnik i Bogdanovića na Srimi) posljednjih godina upriličavaju piknik za svoje obitelji i goste, pa će klupe u hladu maslina sigurno biti od koristi. Više se razmišljanja posvetilo načinu izgradnje stola, kakav bi mogao biti koristan i tim zgodama i svakom izletniku, no taj je posao ostao na početku.

Izgradnja kamenih klupa pod maslinama. Piščeva fotografija.

Malobrojno, ali ustrajno na gradionici drugoj

Druge smo subote osvanuli u skučenijem društvu petero suhozidara (Bogdanovići, Šibenik, Dazlina), pa smo na istom mjestu dovršili klupe i potom posjetili nedaleku najveću bunju, očistivši joj raslinje pred ulazom. Prižba je za suhozidarska okupljanja osobito prikladna jer je nakon arheoloških iskapanja iz 1970-tih na licu mjesta ostalo više uredno poslaganih nasipa iskopanog kamenja pa nema uobičajenog problema materijala za ovakve akcije. Postignut je dogovor s arheolozima, jer se novim sadržajima ne će zasjeniti osnovna atrakcija mjesta (ostatke dvostruke crkve iz VI. st.). U perspektivi bi ova muzejska parcela mogla biti ulazom u vođene obilaske suhozidnog krajolika koji ga okružuje. Teren je ravan pa se može obilaziti i invalidskim kolicima, a pojedine bi staze bile dobre i za ture turističkim vlakićem među suhozidima između Vodica, Srime i Jadrije – bez izlaska na magistralu.

Pogled na popravljenu bunju s vrha susjednog orijaša. Fotografija Ivane Rupić i Hrvoja Gunjače.

Treća gradionica: bunja je obnovljena!

Treće subote je petnaestak sudionika (Šibenik, Srima, Dazlina, Rogoznica) suhozidni okoliš dvojne bazilike oplemenilo još jednim detaljem iz krajobrazne baštine svojeg okoliša – klupom koja je gradnjom uvučena u zid – i oko deset sati počeli popravljati manju bunju uz orijaša posjećenog prije tjedan dana. Tada je nastupio nusefekt naširoko subvencioniranog maslinarstva iz predintegracijskih godina: društvo se odbijalo razići dok se krov bunje posve ne dovrši, s najangažiranijim sudionicima među maslinarima koji si u zadnje vrijeme obnavljaju djedovske maslinike a kopka ih znatiželja vezana za tehniku nepravog svođenja. Završili smo u jedan, a zadnji je kod bunje iza dva sata ostao novinar čije su tri minute snimateljskog i montažerskog djela emitirane tri dana kasnije u jutarnjem terminu televizijskih najava iz svih dijelova Hrvatske. Na obnovljenoj bunji se skrasio Tugomir, obrnuti smajlić zatečen među kamenjem, kao znak moguće zlohude sudbine živine koja se u ovako duboko ugrađenoj bunji mogla gojiti s isključivim izlaskom papcima prema naprijed (kako je to bio slučaj s bunjom bez prolaza u ogradi, u blizini Rašine bunje).

“Profesore, dođite vidjeti što smo pronašli!” Piščeva fotografija.

Gradionica četvrta: otkriće

Četvrta je suhozidarska gradionica 26. V. održana na trećem mjestu, u Rodinim stanima (stanovima) – nekadašnjem sezonskom naselju ovčara i maslinara Prvić Luke uz uvalu Vodena Jama (na pola puta između sela Srima i kupališta Jadrija). Građevina odabrana za susret je monumentalan suhozidni kompleks koji se sastoji od dvije pažljivo sagrađene gomile, velike bunje, platforme za sušenje smokava, dvora i neobičnih detalja poput minijaturnih nepravo svođenih prostorija – jedne uz prostoriju bunje i dvije izvan nje. Ovoga puta su zainteresirani suhozidari došli iz nedalekog sela Srima, zajedno s voditeljem i ranijim entuzijastom iz Dazline. Kompleks se nalazi u granicama građevinske zone T-2, a da bi se mogao premjeriti i dokumentirati prethodno ga je trebalo očistiti i koliko-toliko popraviti makar osnovne crte pružanja građevine.

Najvrjedniji trenutak svibanjskih gradionica između čišćenja gustiša i podizanja kamenja bio je povik “Dođite vidjeti što smo pronašli!” Do tog časa je bila jasna po jedna nepravo svođena prostorijica u unutrašnjosti i na vanjskom rubu kompleksa, no uklanjanjem kamena što je zasulo rampe za penjanje na vrh više gomile (njena je visina oko 9 metara, poslije se razjasnilo da čitavim tim usponom nije posrijedi rampa već kontinuirano stepenište) izronila je još jedna. To su unikatne pojedinosti ovog kompleksa, jer se ne radi o jednostavnim, pločasto natkrivenim zidnim udubinama već o kompletnim nepravo svođenim prostorima – iako u majušnom razmjeru. Takvo razvođenje podsjeća na pulješke trule, kod kojih svaki zasebni unutrašnji prostor (bilo veća prostorija ili ostava, cisterna, krušna peć i sl.) ima svoj vlastiti nepravi svod. U Hrvatskoj ovakve “nepravo svođene niše” nisu uobičajene, ove tri su najsličnije najmanjoj (krajnjoj sjeverozapadnoj)  od pet prostorija Starog stana, bunje na predjelu Samograd na otoku Žirju. Svrhe su im očito bile posve različite, samogradska se nalazi na koncu unutrašnjosti 12 metara duge ovčarske građevine dok smo za dvije vanjske prostorijice (okrenute su na jug i jugoistok) nagađali namjenu klopke za ptice (u otkopanoj je nađena jedna ptičja kost; pjevice su znale biti prodavane u gradu) ili ostave. Nakon ovog nalaza smo se posvetili njegovom popravljanju, a popravljen je i dio stepeništa s obično ugrađenom nišom pri njegovom početku.

Za vrijeme čišćenja, prije popravljanja nepravog svoda pronađene niše. Piščeva fotografija.

Kolokvij

Sutradan je na istim mjestima uslijedio kolokvij. Okupili smo se na Prižbi, posjetili najvišu bunju i zasjeli u prostranu bunju suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima koja je za ovakve zgode osobito prikladna zbog svoje kamene klupe (ovo je najveća od nekoliko takvih bunja na Srimi). Tu su bili Filip Šrajer i Filip Bubalo iz udruge “Dragodid” (jedni među autorima našeg prvog suhozidarskog priručnika, kojim smo uhvatili priključak u kompoziciji svjetskih suhozidnih velesila 🙂  ), Sanja Buble (autorica obrazloženja upisa kulturnog krajolika Muster u Komiži i cisterni Lorca na otoku Visu u Registar kulturnih dobara), Jasna Dasović (voditeljica ljetne škole analize kulturnog krajolika na otoku Drveniku koja se odvija poslijednje četiri godine), Filip Đinđić (autor obrazloženja upisa suhozidnog kompleksa Ugrinići na otoku Pašmanu u Registar kulturnih dobara), Berislav Horvatić (istraživač i objavljivač suhozidnih mošuna, zdenaca i mrgara na otoku Krku) i Jadran Kale (autor obrazloženja upisa Starog stana i Rašine bunje kod Vodica u Registar kulturnih dobara), a pridružila nam se i arhitektonska doktorantica Ivana Katurić te šibenska novinarka Jordanka Grubač čiji je članak o gradionicama i kolokviju ubrzo izašao u Slobodnoj Dalmaciji. Berislavu dugujemo zahvalnost za inventivnu fotografiju kolokvija iz ptičje perspektive (vrh bunje, kao i kod nedalekog orijaša, je zarušen), a bez Jordanke ne bi stekli ni dobrih fotografija svih suhovježa na okupu. Zbog nedolaska su se ispričali Branko Orbanić (Žminj), Tihana Stepinac Fabijanić (Rijeka), Borut Juvanec, Domen Zupančič (obojica iz Ljubljane), Robert Bilić (Pula), Biserka Bilušić Dumbović, Stela Cvetnić Radić (obje iz Zagreba), Ivo Šprljan (Šibenik) i Gordana Birin (Vodice).

U najvišoj bunji, slijeva nadesno: Buble, Horvatić, Kale, Đinđić, Bubalo, Dasović, Šrajer i Katurić. Fotografija Jordanke Grubač.

Ispod podvučene crte

Sve u svemu, u jednom familijarnom krajoliku smještenom uz veći (Šibenik) i manji grad (Vodice) Orbanićeva se formula iz “Mojeg kažuna” čini pogođenom: ako ne travanj, tada je najpogodnije vrijeme svibanj, i to trebaju biti ustrajno održavana (ne jednokratna) okupljanja – za što su najbolje subote. Koliko netko drži vrijednim ulagati svoje dragocjene subote u suhozide, ili uopće u bilo što, tiče se osobne računice. U ovoj računici voditeljstvo se moglo nasloniti na kolegijalnu odluku vlasnika zemljišta (stručni kolegij Muzeja Grada Šibenika), dobru volju uprave Grada Vodica na čijem su se području gradionice održavale, te udrugu koja je stajala iza samog voditelja. U razrješenju sudbine ovog neobičnog krajolika, ili makar u upućenom i zainteresiranom nošenju s tom sudbinom, u čitav se posao nije vrijedilo upuštati bez namjere njegova višegodišnjeg ustaljivanja. Kada se od sudionika kroz razne gradionice čulo kako bi vrijedilo dovesti i školsku djecu (ideja nastavnica), ili da bi nastavak valjalo upriličiti još ove godine u listopadu, takve su nade pomalo dobijale na težini.

Sudionika je bilo iz raznih mjesta i raznih profila: srednjih godina i mlađi, s djecom kod kuće ili dovedenom sa sobom, studenti, stariji i mlađi umirovljenici, nastavnici, zaposleni u obližnjim tvrtkama, iz prvih kuća i oni koji su imali voziti skoro sat. Imali smo sreću da su nam se reportažno posvetili najbolji novinari ovdašnjih dopisništava i redakcija pa su okupljanja uživala dobar odjek i jamstvo javne upoznatosti za iduće prilike. Voditeljev ponos vezan je za narav dogođenog otkrića: u jednom zaboravljenom krajoliku je poznavanje građevina iz drugih krajeva pomoglo da se lokalni ljudi nanovo dovedu do najvrjednijih točaka podneblja, ali da njegove izuzetnosti potom otkrivaju sami! Etnologov je zadatak u prvu ruku bio zajamčiti izuzetnost pojave, a kada se pažnja već svrnula vrjednije je otkrivanje bilo od baštinika krajolika nego od ekspertnog evidentičara. U XXI. st. više nitko od ovih lokalnih sudionika nije nepismeni seljak iz vremena kodificiranja nazora o tradicijama u XIX. st., svi su oni u svojoj mjeri upućeni, zainteresirani i motivirani dionici svojih lokalnih zajednica.

Ponosni pred popravljenom baštinom. Piščeva fotografija.

Iz više se razloga (društveni ukus retradicionalizacije, isticanje autohtonih vrijednosti kao dijaloške strategije antiglobalizacije, napose intenzivna reoleizacija jadranske Hrvatske u namicanju što veće ulazne kvote maslina za referentnu godinu pred europsku integraciju itd.) moglo pretpostaviti kako se može očekivati makar i manji broj vrlo zainteresiranih sudionika. U tom je tonu gradionička kruna bilo spontano komentiranje i divljenje popravljača suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima, poučavajući se i komplimentirajući svojim pretcima za trud, okretnost, odmjerenost i sklad rješenja koje su zatjecali raščišćavajući gomile popadale desetljećima pod udarom sleđujuće i razglavljujuće bure.

Samo okupljanje stručnjaka pred javnošću može pomoći u verifikaciji vrijednosti lokaliteta, a u okupljenom društvu smo od razmjene mišljenja koristi imali i sami. Osim izgleda za neposrednu sudbinu kompleksa predviđenog za rušenje, bilo je i dalekosežnijih ocjena s dobrim temeljima za razrade u stručnoj periodici. Vezano za najnovija zbivanja u upravljanju kulturnim krajolicima (vidjeti autorov članak u posljednjem broju Vijesti muzealaca i konzervatora), tim će se putem zasigurno nastaviti i dalje – u najmanju ruku dijaloški na idućim gradionicama.

Kolokvijaši. Između Ivane Katurić i Jasne Dasović se vidi ulaz zasebne unutrašnje male prostorije. Fotografija Berislava Horvatića.

U oproštajnom ovogodišnjem pasusu valja reći da će se kompleks radi boljeg dokumentiranja nastaviti popravljati, u suradnji s vlasnikom i predložiti za upis u Registar kulturnih dobara što bi ovoj parceli cijenu moglo samo podići a njenu konzumaciju iz jednokratne pretvoriti u kontinuiranu. Makar i za slučaj najcrnjeg scenarija, za tehnološki napredno dokumentiranje kompleksa (trodimenzionalno skaniranje posebnom kamerom iz nisko upravljanog balona) posredstvom građanske udruge valja namaknuti deset tisuća kuna. S takvom dokumentacijom u ruci kompleks bi se jednog dana mogao i nanovo sagraditi, slično kao što u nekadašnjim maslinicima zablaćkih Gaja surogatske suhozide turističkog Dalmatinskog sela preko kanala sv. Ante danas grade u hotelskom kompleksu Solaris. Orijaška bunja (4,6 m sačuvane visine, preko 5 m izvorne visine, prostorija veličine 3,3 x 4,4 m, uzorno sagrađeni prstenovi i složen raspored u kombinaciji s manjom sljubljenom bunjom) zavrjeđuje zaseban respekt Registra kulturnih dobara – no, nejasno je u kojoj kategoriji, jer su dosadašnji upisi savršenijih ostvarenja (najrazvedenija, najsavršenija i najstarija hrvatska građevina ove vrste) zavedeni kao kulturna dobra lokalnog značaja. Ova bi građevina, sudeći po tome, kao jedna od najboljih mediteranskih nepravo svođenih građevina s prstenovima imala biti podvedena među sublokalna kulturna dobra nacionalnog Registra?

Radnici su nakon obavljenog posla izvršili i nepristranu evaluaciju. Fotografija Ivane Rupić.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »