Izvještaj: Srima, svibanj 2012.

g4-popravljaci

piše: Jadran Kale

Arheološki lokalitet Prižba na Srimi se s Jadranske magistrale lako uoči po čempresima, a sa odvojka za Jadriju je označen smeđim putokazom. Piščeva fotografija.

Prošlog mjeseca su se na području Srime (poluotok koji između ušća rijeke Krke i Vodica sa sjeverozapada zatvara kanal sv. Ante pred Šibenikom) održale četiri gradionice i kolokvij posvećeni suhozidnom graditeljstvu. Prireditelj je bila šibenska udruga Težački dom, a voditelj pisac ovih redaka. Gradionice su se nadovezale na voditeljev ilustrirani članak o baštini i perspektivama suhozidnog krajolika Srime koji je kroz ožujak i travanj na lokalnim kioscima bio prisutan u popularno uređivanom dvomjesečniku “Šibenik”. Za način odvijanja ovih okupljanja dovoljno je bilo ugledati se u višegodišnji uzor Orbanićevih “Mojih kažuna”: zaokruženo područje, kombinirani lokaliteti, otvoreni pristup, neposredni rad, subote (istina, samo subotama prijepodne – za razliku od njegovih prijepodnevnih i poslijepodnevnih programa subotama i nedjeljama). Gradionice su bile najavljene u medijima, na lokalnim predavanjima o srimskim suhozidima, i, naravno, na virtualnom Dragodidu.

Poletno i susjedski na gradionici prvoj

Prve subote, 5. V., osmero je okupljenih uz kamene ograde maslina na Prižbi sagradilo tri klupe. Bili smo iz Bogdanovića, Šibenika, Pirovca i iz samog sela Srima. Na ovome mjestu vlasnici zemljišta na Srimi nakon travanjskog blagoslova polja pod vodstvom župnika iz Doca u Šibeniku (danas je to katedralni župnik, dušebrižnik i Bogdanovića na Srimi) posljednjih godina upriličavaju piknik za svoje obitelji i goste, pa će klupe u hladu maslina sigurno biti od koristi. Više se razmišljanja posvetilo načinu izgradnje stola, kakav bi mogao biti koristan i tim zgodama i svakom izletniku, no taj je posao ostao na početku.

Izgradnja kamenih klupa pod maslinama. Piščeva fotografija.

Malobrojno, ali ustrajno na gradionici drugoj

Druge smo subote osvanuli u skučenijem društvu petero suhozidara (Bogdanovići, Šibenik, Dazlina), pa smo na istom mjestu dovršili klupe i potom posjetili nedaleku najveću bunju, očistivši joj raslinje pred ulazom. Prižba je za suhozidarska okupljanja osobito prikladna jer je nakon arheoloških iskapanja iz 1970-tih na licu mjesta ostalo više uredno poslaganih nasipa iskopanog kamenja pa nema uobičajenog problema materijala za ovakve akcije. Postignut je dogovor s arheolozima, jer se novim sadržajima ne će zasjeniti osnovna atrakcija mjesta (ostatke dvostruke crkve iz VI. st.). U perspektivi bi ova muzejska parcela mogla biti ulazom u vođene obilaske suhozidnog krajolika koji ga okružuje. Teren je ravan pa se može obilaziti i invalidskim kolicima, a pojedine bi staze bile dobre i za ture turističkim vlakićem među suhozidima između Vodica, Srime i Jadrije – bez izlaska na magistralu.

Pogled na popravljenu bunju s vrha susjednog orijaša. Fotografija Ivane Rupić i Hrvoja Gunjače.

Treća gradionica: bunja je obnovljena!

Treće subote je petnaestak sudionika (Šibenik, Srima, Dazlina, Rogoznica) suhozidni okoliš dvojne bazilike oplemenilo još jednim detaljem iz krajobrazne baštine svojeg okoliša – klupom koja je gradnjom uvučena u zid – i oko deset sati počeli popravljati manju bunju uz orijaša posjećenog prije tjedan dana. Tada je nastupio nusefekt naširoko subvencioniranog maslinarstva iz predintegracijskih godina: društvo se odbijalo razići dok se krov bunje posve ne dovrši, s najangažiranijim sudionicima među maslinarima koji si u zadnje vrijeme obnavljaju djedovske maslinike a kopka ih znatiželja vezana za tehniku nepravog svođenja. Završili smo u jedan, a zadnji je kod bunje iza dva sata ostao novinar čije su tri minute snimateljskog i montažerskog djela emitirane tri dana kasnije u jutarnjem terminu televizijskih najava iz svih dijelova Hrvatske. Na obnovljenoj bunji se skrasio Tugomir, obrnuti smajlić zatečen među kamenjem, kao znak moguće zlohude sudbine živine koja se u ovako duboko ugrađenoj bunji mogla gojiti s isključivim izlaskom papcima prema naprijed (kako je to bio slučaj s bunjom bez prolaza u ogradi, u blizini Rašine bunje).

“Profesore, dođite vidjeti što smo pronašli!” Piščeva fotografija.

Gradionica četvrta: otkriće

Četvrta je suhozidarska gradionica 26. V. održana na trećem mjestu, u Rodinim stanima (stanovima) – nekadašnjem sezonskom naselju ovčara i maslinara Prvić Luke uz uvalu Vodena Jama (na pola puta između sela Srima i kupališta Jadrija). Građevina odabrana za susret je monumentalan suhozidni kompleks koji se sastoji od dvije pažljivo sagrađene gomile, velike bunje, platforme za sušenje smokava, dvora i neobičnih detalja poput minijaturnih nepravo svođenih prostorija – jedne uz prostoriju bunje i dvije izvan nje. Ovoga puta su zainteresirani suhozidari došli iz nedalekog sela Srima, zajedno s voditeljem i ranijim entuzijastom iz Dazline. Kompleks se nalazi u granicama građevinske zone T-2, a da bi se mogao premjeriti i dokumentirati prethodno ga je trebalo očistiti i koliko-toliko popraviti makar osnovne crte pružanja građevine.

Najvrjedniji trenutak svibanjskih gradionica između čišćenja gustiša i podizanja kamenja bio je povik “Dođite vidjeti što smo pronašli!” Do tog časa je bila jasna po jedna nepravo svođena prostorijica u unutrašnjosti i na vanjskom rubu kompleksa, no uklanjanjem kamena što je zasulo rampe za penjanje na vrh više gomile (njena je visina oko 9 metara, poslije se razjasnilo da čitavim tim usponom nije posrijedi rampa već kontinuirano stepenište) izronila je još jedna. To su unikatne pojedinosti ovog kompleksa, jer se ne radi o jednostavnim, pločasto natkrivenim zidnim udubinama već o kompletnim nepravo svođenim prostorima – iako u majušnom razmjeru. Takvo razvođenje podsjeća na pulješke trule, kod kojih svaki zasebni unutrašnji prostor (bilo veća prostorija ili ostava, cisterna, krušna peć i sl.) ima svoj vlastiti nepravi svod. U Hrvatskoj ovakve “nepravo svođene niše” nisu uobičajene, ove tri su najsličnije najmanjoj (krajnjoj sjeverozapadnoj)  od pet prostorija Starog stana, bunje na predjelu Samograd na otoku Žirju. Svrhe su im očito bile posve različite, samogradska se nalazi na koncu unutrašnjosti 12 metara duge ovčarske građevine dok smo za dvije vanjske prostorijice (okrenute su na jug i jugoistok) nagađali namjenu klopke za ptice (u otkopanoj je nađena jedna ptičja kost; pjevice su znale biti prodavane u gradu) ili ostave. Nakon ovog nalaza smo se posvetili njegovom popravljanju, a popravljen je i dio stepeništa s obično ugrađenom nišom pri njegovom početku.

Za vrijeme čišćenja, prije popravljanja nepravog svoda pronađene niše. Piščeva fotografija.

Kolokvij

Sutradan je na istim mjestima uslijedio kolokvij. Okupili smo se na Prižbi, posjetili najvišu bunju i zasjeli u prostranu bunju suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima koja je za ovakve zgode osobito prikladna zbog svoje kamene klupe (ovo je najveća od nekoliko takvih bunja na Srimi). Tu su bili Filip Šrajer i Filip Bubalo iz udruge “Dragodid” (jedni među autorima našeg prvog suhozidarskog priručnika, kojim smo uhvatili priključak u kompoziciji svjetskih suhozidnih velesila :-)  ), Sanja Buble (autorica obrazloženja upisa kulturnog krajolika Muster u Komiži i cisterni Lorca na otoku Visu u Registar kulturnih dobara), Jasna Dasović (voditeljica ljetne škole analize kulturnog krajolika na otoku Drveniku koja se odvija poslijednje četiri godine), Filip Đinđić (autor obrazloženja upisa suhozidnog kompleksa Ugrinići na otoku Pašmanu u Registar kulturnih dobara), Berislav Horvatić (istraživač i objavljivač suhozidnih mošuna, zdenaca i mrgara na otoku Krku) i Jadran Kale (autor obrazloženja upisa Starog stana i Rašine bunje kod Vodica u Registar kulturnih dobara), a pridružila nam se i arhitektonska doktorantica Ivana Katurić te šibenska novinarka Jordanka Grubač čiji je članak o gradionicama i kolokviju ubrzo izašao u Slobodnoj Dalmaciji. Berislavu dugujemo zahvalnost za inventivnu fotografiju kolokvija iz ptičje perspektive (vrh bunje, kao i kod nedalekog orijaša, je zarušen), a bez Jordanke ne bi stekli ni dobrih fotografija svih suhovježa na okupu. Zbog nedolaska su se ispričali Branko Orbanić (Žminj), Tihana Stepinac Fabijanić (Rijeka), Borut Juvanec, Domen Zupančič (obojica iz Ljubljane), Robert Bilić (Pula), Biserka Bilušić Dumbović, Stela Cvetnić Radić (obje iz Zagreba), Ivo Šprljan (Šibenik) i Gordana Birin (Vodice).

U najvišoj bunji, slijeva nadesno: Buble, Horvatić, Kale, Đinđić, Bubalo, Dasović, Šrajer i Katurić. Fotografija Jordanke Grubač.

Ispod podvučene crte

Sve u svemu, u jednom familijarnom krajoliku smještenom uz veći (Šibenik) i manji grad (Vodice) Orbanićeva se formula iz “Mojeg kažuna” čini pogođenom: ako ne travanj, tada je najpogodnije vrijeme svibanj, i to trebaju biti ustrajno održavana (ne jednokratna) okupljanja – za što su najbolje subote. Koliko netko drži vrijednim ulagati svoje dragocjene subote u suhozide, ili uopće u bilo što, tiče se osobne računice. U ovoj računici voditeljstvo se moglo nasloniti na kolegijalnu odluku vlasnika zemljišta (stručni kolegij Muzeja Grada Šibenika), dobru volju uprave Grada Vodica na čijem su se području gradionice održavale, te udrugu koja je stajala iza samog voditelja. U razrješenju sudbine ovog neobičnog krajolika, ili makar u upućenom i zainteresiranom nošenju s tom sudbinom, u čitav se posao nije vrijedilo upuštati bez namjere njegova višegodišnjeg ustaljivanja. Kada se od sudionika kroz razne gradionice čulo kako bi vrijedilo dovesti i školsku djecu (ideja nastavnica), ili da bi nastavak valjalo upriličiti još ove godine u listopadu, takve su nade pomalo dobijale na težini.

Sudionika je bilo iz raznih mjesta i raznih profila: srednjih godina i mlađi, s djecom kod kuće ili dovedenom sa sobom, studenti, stariji i mlađi umirovljenici, nastavnici, zaposleni u obližnjim tvrtkama, iz prvih kuća i oni koji su imali voziti skoro sat. Imali smo sreću da su nam se reportažno posvetili najbolji novinari ovdašnjih dopisništava i redakcija pa su okupljanja uživala dobar odjek i jamstvo javne upoznatosti za iduće prilike. Voditeljev ponos vezan je za narav dogođenog otkrića: u jednom zaboravljenom krajoliku je poznavanje građevina iz drugih krajeva pomoglo da se lokalni ljudi nanovo dovedu do najvrjednijih točaka podneblja, ali da njegove izuzetnosti potom otkrivaju sami! Etnologov je zadatak u prvu ruku bio zajamčiti izuzetnost pojave, a kada se pažnja već svrnula vrjednije je otkrivanje bilo od baštinika krajolika nego od ekspertnog evidentičara. U XXI. st. više nitko od ovih lokalnih sudionika nije nepismeni seljak iz vremena kodificiranja nazora o tradicijama u XIX. st., svi su oni u svojoj mjeri upućeni, zainteresirani i motivirani dionici svojih lokalnih zajednica.

Ponosni pred popravljenom baštinom. Piščeva fotografija.

Iz više se razloga (društveni ukus retradicionalizacije, isticanje autohtonih vrijednosti kao dijaloške strategije antiglobalizacije, napose intenzivna reoleizacija jadranske Hrvatske u namicanju što veće ulazne kvote maslina za referentnu godinu pred europsku integraciju itd.) moglo pretpostaviti kako se može očekivati makar i manji broj vrlo zainteresiranih sudionika. U tom je tonu gradionička kruna bilo spontano komentiranje i divljenje popravljača suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima, poučavajući se i komplimentirajući svojim pretcima za trud, okretnost, odmjerenost i sklad rješenja koje su zatjecali raščišćavajući gomile popadale desetljećima pod udarom sleđujuće i razglavljujuće bure.

Samo okupljanje stručnjaka pred javnošću može pomoći u verifikaciji vrijednosti lokaliteta, a u okupljenom društvu smo od razmjene mišljenja koristi imali i sami. Osim izgleda za neposrednu sudbinu kompleksa predviđenog za rušenje, bilo je i dalekosežnijih ocjena s dobrim temeljima za razrade u stručnoj periodici. Vezano za najnovija zbivanja u upravljanju kulturnim krajolicima (vidjeti autorov članak u posljednjem broju Vijesti muzealaca i konzervatora), tim će se putem zasigurno nastaviti i dalje – u najmanju ruku dijaloški na idućim gradionicama.

Kolokvijaši. Između Ivane Katurić i Jasne Dasović se vidi ulaz zasebne unutrašnje male prostorije. Fotografija Berislava Horvatića.

U oproštajnom ovogodišnjem pasusu valja reći da će se kompleks radi boljeg dokumentiranja nastaviti popravljati, u suradnji s vlasnikom i predložiti za upis u Registar kulturnih dobara što bi ovoj parceli cijenu moglo samo podići a njenu konzumaciju iz jednokratne pretvoriti u kontinuiranu. Makar i za slučaj najcrnjeg scenarija, za tehnološki napredno dokumentiranje kompleksa (trodimenzionalno skaniranje posebnom kamerom iz nisko upravljanog balona) posredstvom građanske udruge valja namaknuti deset tisuća kuna. S takvom dokumentacijom u ruci kompleks bi se jednog dana mogao i nanovo sagraditi, slično kao što u nekadašnjim maslinicima zablaćkih Gaja surogatske suhozide turističkog Dalmatinskog sela preko kanala sv. Ante danas grade u hotelskom kompleksu Solaris. Orijaška bunja (4,6 m sačuvane visine, preko 5 m izvorne visine, prostorija veličine 3,3 x 4,4 m, uzorno sagrađeni prstenovi i složen raspored u kombinaciji s manjom sljubljenom bunjom) zavrjeđuje zaseban respekt Registra kulturnih dobara – no, nejasno je u kojoj kategoriji, jer su dosadašnji upisi savršenijih ostvarenja (najrazvedenija, najsavršenija i najstarija hrvatska građevina ove vrste) zavedeni kao kulturna dobra lokalnog značaja. Ova bi građevina, sudeći po tome, kao jedna od najboljih mediteranskih nepravo svođenih građevina s prstenovima imala biti podvedena među sublokalna kulturna dobra nacionalnog Registra?

Radnici su nakon obavljenog posla izvršili i nepristranu evaluaciju. Fotografija Ivane Rupić.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Intervju: Kulturni biseri Hrvatske

BeFunky-collage
‘Kulturni biseri Hrvatske’ serijal je Hrvatskog katoličkog radija koji kroz 17 emisija predstavlja baštinu Hrvatske koja se nalazi na UNESCO-vim popisima nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

”Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova” naziv je emisije povećene ovoj vrijednoj vještini, a poslušati je možete ovdje:

Prenosimo i dio transkripta intervjua s predsjednicom udruge: Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova

‘Kulturni biseri Hrvatske’ serijal je Hrvatskog katoličkog radija koji kroz 17 emisija predstavlja baštinu Hrvatske koja se nalazi na UNESCO-vim popisima nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. ”Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova” naziv je emisije povećene ovoj vrijednoj vještini, a poslušati je možete ovdje: Prenosimo i dio transkripta intervjua s predsjednicom udruge: Suhozid – kameni spomenik […]

Read More »

 atts
0

Krš kao brend! Reportaža s manifestacije “Naš krš” i prvenstva Crne Gore u gradnji suvomeđe

Tekst i fotografije: Planinarski klub „Subra“ & Agencija za razvoj i zaštitu Orjena doo Herceg Novi

Prvenstvo CG, ekipa Ilić
Ekipa “Ilić” na natjecateljskom poligonu

Tokom vikenda održana je manifestacija “Naš krš“, koja je još  jednom ukazala kroz aspekt prirodnih ljepota karsta, ali i kroz  specifični kulturni pejzaž ponikao na simbiozi čovjeka i kraške prirode, na potrebu za njihovo revalorizaciju i pažljivo čuvanje.

Protekla dva dana, Orjensko sedlo (1600 m) bilo je centar programa posvećenog kršu i očuvanju tradicije života na njemu. Prvog dana planinari iz Herceg Novog i Podgorice („Subra“, „Gorica“ i individualci), izveliki su kružnu turu kroz centralni dio masiva, obilazeći njegove najviše ali i najkrševitije tačke, upoznajući se sa teškoćama prelaska ovakve vrste terena, a ujedno i sa skrivenom ljepotom Orjena. I pored značajne doze nepristupačnosti, Vučji zub (1805 m) i Veliki kabao (1894 m), bili su kroz vjekove značajne vojne granične tačke, kao i ustanička gnijezda. Do njih vode planinarske, pastirske, pa čak i stare švercerske staze.

Uspon na Vučji zub
Uspon na Vučji zub

Drugi dan bio je rezervisan za IV Prvenstvo Crne Gore u gradnji suvomeđe, događaj kojim se želi očuvati i oživjeti drevno umijeće gradnje u kamenu u tehnici na suvo, bez vezivnog materijala. Prenos ovog umijeća sa koljena na koljeno zaslužan je za naše prilagođavanje životu na kršu, odnosno, prilagođavanje krša našim potrebama. Ono što je nekad bila nužnost opstanka, danas je kulturna vrijednost, kako u aspektu nematerijalne, tako i u aspektu materijalne baštine. Takođe umijeće zidanja i kulturni pejzaž kao njegov produkt, sve su značajniji segmenti turističke ponude koja je davno prešla granicu sunca, plaže i mora. Važno  je da iz godine u godinu među domaćim stanovništvom raste svijest o značaju očuvanja ove tradicionalne vještine, između ostalog i kroz ova kulturološko-sportsko-rekreativna takmičenja.

Ekipa Ilić
Ekipa “Ilić”

Ekipa Podgorica na moru
Ekipa “Druga šansa”

Ekipa Druga šansa
Ekipa “Podgorica na moru”

Ove, baš kao i protekle godine, najuspješnija je bila ekipa „Ilić“ iz Bijele, koja je ustvari porodični tim sastavljen od čak tri generacije, objedinjen ljubavlju gradnje u kamenu. Drugo mjesto zauzela je mješovita hercegnovsko-trebinjska ekipa „Druga šansa“, dok je treće mjesto pripalo još jednoj miješanoj, podgoričko-hercegnovskoj ekipi, prigodno nazvanoj „Podgorica na moru“. Kapiteni ekipa, Jovan Ilić, Dejan Pavlović i Predrag Vujović, dobili su diplome, kao i rukom rađene gastro-suvenire, dar hercegnovskog NVU „Ruke“, dok je najboljoj ekipi pripao i prelazni pehar, kamena „Orjenska buža“ rad umjetnika i planinara, Dejana Veriga.

Pobjedničke ekipe zajedno
Pobjedničke ekipe zajedno

Odmor ispred planinarskog doma
Odmor ispred planinarskog doma

Organizaciju događaja su pomogli: Turistička organizacija Herceg Novi, Ministarstvo sporta, Planinarski savez Crne Gore i Opština Herceg Novi, dok su organizatori bili PK „Subra“ (planinarska tura i smještaj), odnosno Agencija za razvoj i zaštitu Orjena (Prvenstvo CG).

Herceg Novi, 01. 07. 2019.

 

Tekst i fotografije: Planinarski klub „Subra“ & Agencija za razvoj i zaštitu Orjena doo Herceg Novi Ekipa “Ilić” na natjecateljskom poligonu Tokom vikenda održana je manifestacija “Naš krš“, koja je još  jednom ukazala kroz aspekt prirodnih ljepota karsta, ali i kroz  specifični kulturni pejzaž ponikao na simbiozi čovjeka i kraške prirode, na potrebu za njihovo revalorizaciju i […]

Read More »

 atts
0

Dragodid se vraća kući

Tekst: Mislav Tovarac
Foto: Anton Divić, Nina Lišnić

Početkom prošlog mjeseca održana je višednevna radna akcija u selu Dragodid na Visu za nekoliko volontera. Mjesto koje je našoj udruzi dalo ime i gdje su prije više od 15 godina počele naše suhozidne aktivnosti specifično je po mnogo toga. Nalazi se sat vremena hoda od Komiže, dosta dobro skriveno sa ceste, te da nema magaraca i koza njegove jedine povremene stanovnice Nedjeljke Burić koji odaju da se tamo nalazi nešto više, bilo bi ga veoma lagano promašiti. Selo nema struje ni tekuće vode, uobičajena pojava za mala kamena mjesta kakvih ima na stotine na istočnoj obali Jadrana. Boravak u takvoj sredini interesantan je jer pruža uvid u način života koji je na našoj obali postojao sve do nedavno – uz minimum komfora i prilagođen teškim geografskim uvjetima.

Dragodid je kao i većina malih ruralnih mjesta po Jadranu naglo napušten sredinom prošlog stoljeća, no radi relativne blizine Komiži i povremenih stanovnika nije doživio sudbinu mnogih sebi sličnih mjesta – tihu smrt u zagrljaju šume. Danas je često posjećen, primarno zbog turizma, nekad i radi suhozida.

Naš boravak tamo prošao je u tradicionalnoj maniri. Obroci, kava i čaj kuhali su se na vanjskom otvorenom ognjištu, voda dovlačila iz gustirne, i gradilo se u suho.

slika 1
U sklopu naše višednevne akcije popravili smo nekoliko urušenja u selu, improvizirali novu štalu za koze i dobro se zabavili. Bivša urušenja nalaze se na kozama često korištenoj ruti livada – kuća, a zašto su nastala postane jasno svakome tko se u blizini tora kada se koze uvode ili puštaju van.

slika 2
slika 3
slika 4
Nakon naše intervencije, suhozidna ograda vraćena je na mjesto i znanstvenom metodom je potvrđeno da po novome podnosi opterećenje od minimalno tri koze i dva kozlića.

slika 5
slika 6
slika 7
S druge strane sela, na mjestu gdje je niknula nova štala pruža se fantastičan pogled na more tako da koze sada uz novu ogradu u stalnom boravištu imaju i ljetnikovac nepunih 10 minuta trčkaranja nizbrdo.

slika 8 slika 9 slika 10

Zahvaljujemo gradu Komiži na donaciji sredstava koja su nam omogućila ovu akciju, vinariji Senjanović na donaciji koja nas je krepila tokom akcije i Nedjeljki Burić na smještaju, društvu i vječitom duhu i atmosferi.

slika 11 slika 12
slika 13 slika 14

 

Tekst: Mislav Tovarac Foto: Anton Divić, Nina Lišnić Početkom prošlog mjeseca održana je višednevna radna akcija u selu Dragodid na Visu za nekoliko volontera. Mjesto koje je našoj udruzi dalo ime i gdje su prije više od 15 godina počele naše suhozidne aktivnosti specifično je po mnogo toga. Nalazi se sat vremena hoda od Komiže, […]

Read More »

 atts
0

Vremeplov: (G)radionica gromača, Kotor (Crikvenica), 17. i 18. svibnja 2019.

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Tea Rosić, Mislav Tovarac, Ante Senjanović

60420458_2097220553722348_3042573446874660864_n

17. i 18.05. održali smo tradicionalnu (g)radionicu gromača na najstarijem i najskrovitijem kutku Crikvenice, na Kotoru. Muzej Grada Crikvenice uz naše stručno vodstvo te uz potporu Ministarstva kulture i Grada Crikvenice organizira ovu radionicu već sedmu godinu zaredom.

Na (g)radionicama prenosimo znanje i tehniku gradnje “u suho”, a iskustvo koje pritom prenosimo nezamijenjivo je – istražujući kamen mi razmišljamo rukama, a gradeći zajedno, mic po mic, spašavamo selo od zuba vremena.

60303001_2721659754550971_5887102807814701056_n

S obzirom da je Kotor od svakodnevnih crikveničkih kretanja izoliran pola sata dugom pješačkom stazom, ne čudi kako su sve čari njegove primorske arhitekture ostale gotovo netaknute.

Trag čovjeka i njegovo višestoljetno nastojanje kultiviranja krajolika vidljivo je u svakom kutku Kotora i njegove okolice s kojom čini zaštićenu kulturno-povijesnu graditeljsku cjelinu velike arheološke i etnografske vrijednosti. Riječ je o staroj jezgri iz koje je niknula Crikvenica.

IMG_3737

Ove smo godine bili u nešto manjem broju no to nas nije spriječilo da obnovimo čak 3 podzida, 1 suhozid i dio stubišta na predjelu Placa. U radovima održavanja Kotora pomogli su i zaposlenici Eko Murvice koji su pokosili putove oko sela, a radionici se odazvalo i domaće stanovništvo.

60708166_2097220600389010_8365576701731667968_n

Rastavili smo 3 gromače i već isti dan obnovili dvije do pola i jednu manju do kraja.

1. gromača:

IMG_3692

IMG_5984

IMG_5994

IMG_3795

2. gromača

IMG_20190517_105501

IMG_3789IMG_5982

Drugog smo dana razmjenili svoja znanja sa još novih lica.

60408515_2723471681036445_8003981476641112064_n

Zajedno smo obnovili zidić, jednu srednje zahtjevnu i jednu zaista zahtjevnu gromaču radi koje moramo pohvaliti Antu koji je predvodio taj poduhvat.

IMG_20190517_180940

Povremenoj kiši nismo dozvolili da nas smeta! -ali navela nas je na razmišljanje: gradimo li zaista u suhoj, ili ipak, u mokroj tehnici? :D

Kako god bilo, definitivno gradimo u entuzijazmu. Stoga smo ostali i treći dan kako bi rješili još jedan problem.

20190519_3077

Na zamolbu kustosice Muzeja Grada Crikvenice Tee Rosić odlučili smo sanirati stubište u samom centru Kotora. Naime, sa dotičnog stubišta ispala su dva kamena radi kojih bi uskoro popadala cijela konstrukcija.

60700686_2100598656717871_1956318248542666752_n

Trebalo je počistiti zemlju sa stepenica, izbiti ogromni korijen, pronaći prave veličine kamenih blokova i ugraditi ih. Vještinom i brzinom iznenadili smo sami sebe, a ubrzo i turiste koji su se u to vrijeme našli u našem okruženju.

IMG_3937

Kada smo okončali s radovima obišli smo selo i odredili iduću lokaciju (g)radionice koja se sprema na jesen kada ćemo se opet družiti u zidarskim rukavicama!

Vidimo se!

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Tea Rosić, Mislav Tovarac, Ante Senjanović 17. i 18.05. održali smo tradicionalnu (g)radionicu gromača na najstarijem i najskrovitijem kutku Crikvenice, na Kotoru. Muzej Grada Crikvenice uz naše stručno vodstvo te uz potporu Ministarstva kulture i Grada Crikvenice organizira ovu radionicu već sedmu godinu zaredom. Na (g)radionicama prenosimo znanje i tehniku gradnje […]

Read More »

 atts
0

MIMO trih škalic od Skrbčić do Picika

Tekst “Kroz 10 škalic od Skrbčić do Picika” Berislava Horvatića, objavljen u travanjskom broju časopisa “Krčki val” i ekskluzivno ovdje na Dragodidu, u lipanjskome je broju dobio nastavak. I ovoga puta su nam autor i izdavač Denis Lešić (inače koautori vrlo zanimljive knjige “Tajne otoka Krka”) omogućili (pret)premijernu web-ekskluzivu.

I dalje je riječ o zanimljivom suhozidnom detalju – škalici, uskome prolazu kroz gromaču – ali sada nešto manje iz dokumentarističke perspektive, a nešto više iz perspektive razmatranja konflikta turizma i baštine.

Naime, kao kontrast krasnoj i očuvanoj stazi kroz 10 škalica, ovdje autor opisuje označenu biciklističku stazu na čijoj su trasi tri škalice morale biti djelomično devastirane radi omogućavanja prolaza – više ne KROZ, nego MIMO njih. Na ovu je stazu autora upozorio domaći čitatelj Nenad Kosić, a u međuvremenu je (u prošlom broju) svojim razmišljanjem reagirao i Rado Žic Mikulin. Osim suhozidne zanimljivosti i aktualnog pitanja može li “turizam biti sit i gromača cijela”, u cijeloj ovoj priči zanimljiva je i činjenica da je članak o suhozidnoj baštini potaknuo domaće na reagiranje i volontiranu informaciju. Pogođena tema i angažirana publika pokazuju se kao dobitna kombinacija za otkrivanje suhozidnih fenomena, standardno slabo pokrivenih pisanim izvorima…

Pročitajte sami: MIMO trih škalic od Skrbčić do Picika, Krčki val 78, lipanj 2019, pp. 2-4.

 

zatvarajovce

 

Tekst “Kroz 10 škalic od Skrbčić do Picika” Berislava Horvatića, objavljen u travanjskom broju časopisa “Krčki val” i ekskluzivno ovdje na Dragodidu, u lipanjskome je broju dobio nastavak. I ovoga puta su nam autor i izdavač Denis Lešić (inače koautori vrlo zanimljive knjige “Tajne otoka Krka”) omogućili (pret)premijernu web-ekskluzivu. I dalje je riječ o zanimljivom […]

Read More »