Izvještaj: Srima, svibanj 2012.

g4-popravljaci

piše: Jadran Kale

Arheološki lokalitet Prižba na Srimi se s Jadranske magistrale lako uoči po čempresima, a sa odvojka za Jadriju je označen smeđim putokazom. Piščeva fotografija.

Prošlog mjeseca su se na području Srime (poluotok koji između ušća rijeke Krke i Vodica sa sjeverozapada zatvara kanal sv. Ante pred Šibenikom) održale četiri gradionice i kolokvij posvećeni suhozidnom graditeljstvu. Prireditelj je bila šibenska udruga Težački dom, a voditelj pisac ovih redaka. Gradionice su se nadovezale na voditeljev ilustrirani članak o baštini i perspektivama suhozidnog krajolika Srime koji je kroz ožujak i travanj na lokalnim kioscima bio prisutan u popularno uređivanom dvomjesečniku “Šibenik”. Za način odvijanja ovih okupljanja dovoljno je bilo ugledati se u višegodišnji uzor Orbanićevih “Mojih kažuna”: zaokruženo područje, kombinirani lokaliteti, otvoreni pristup, neposredni rad, subote (istina, samo subotama prijepodne – za razliku od njegovih prijepodnevnih i poslijepodnevnih programa subotama i nedjeljama). Gradionice su bile najavljene u medijima, na lokalnim predavanjima o srimskim suhozidima, i, naravno, na virtualnom Dragodidu.

Poletno i susjedski na gradionici prvoj

Prve subote, 5. V., osmero je okupljenih uz kamene ograde maslina na Prižbi sagradilo tri klupe. Bili smo iz Bogdanovića, Šibenika, Pirovca i iz samog sela Srima. Na ovome mjestu vlasnici zemljišta na Srimi nakon travanjskog blagoslova polja pod vodstvom župnika iz Doca u Šibeniku (danas je to katedralni župnik, dušebrižnik i Bogdanovića na Srimi) posljednjih godina upriličavaju piknik za svoje obitelji i goste, pa će klupe u hladu maslina sigurno biti od koristi. Više se razmišljanja posvetilo načinu izgradnje stola, kakav bi mogao biti koristan i tim zgodama i svakom izletniku, no taj je posao ostao na početku.

Izgradnja kamenih klupa pod maslinama. Piščeva fotografija.

Malobrojno, ali ustrajno na gradionici drugoj

Druge smo subote osvanuli u skučenijem društvu petero suhozidara (Bogdanovići, Šibenik, Dazlina), pa smo na istom mjestu dovršili klupe i potom posjetili nedaleku najveću bunju, očistivši joj raslinje pred ulazom. Prižba je za suhozidarska okupljanja osobito prikladna jer je nakon arheoloških iskapanja iz 1970-tih na licu mjesta ostalo više uredno poslaganih nasipa iskopanog kamenja pa nema uobičajenog problema materijala za ovakve akcije. Postignut je dogovor s arheolozima, jer se novim sadržajima ne će zasjeniti osnovna atrakcija mjesta (ostatke dvostruke crkve iz VI. st.). U perspektivi bi ova muzejska parcela mogla biti ulazom u vođene obilaske suhozidnog krajolika koji ga okružuje. Teren je ravan pa se može obilaziti i invalidskim kolicima, a pojedine bi staze bile dobre i za ture turističkim vlakićem među suhozidima između Vodica, Srime i Jadrije – bez izlaska na magistralu.

Pogled na popravljenu bunju s vrha susjednog orijaša. Fotografija Ivane Rupić i Hrvoja Gunjače.

Treća gradionica: bunja je obnovljena!

Treće subote je petnaestak sudionika (Šibenik, Srima, Dazlina, Rogoznica) suhozidni okoliš dvojne bazilike oplemenilo još jednim detaljem iz krajobrazne baštine svojeg okoliša – klupom koja je gradnjom uvučena u zid – i oko deset sati počeli popravljati manju bunju uz orijaša posjećenog prije tjedan dana. Tada je nastupio nusefekt naširoko subvencioniranog maslinarstva iz predintegracijskih godina: društvo se odbijalo razići dok se krov bunje posve ne dovrši, s najangažiranijim sudionicima među maslinarima koji si u zadnje vrijeme obnavljaju djedovske maslinike a kopka ih znatiželja vezana za tehniku nepravog svođenja. Završili smo u jedan, a zadnji je kod bunje iza dva sata ostao novinar čije su tri minute snimateljskog i montažerskog djela emitirane tri dana kasnije u jutarnjem terminu televizijskih najava iz svih dijelova Hrvatske. Na obnovljenoj bunji se skrasio Tugomir, obrnuti smajlić zatečen među kamenjem, kao znak moguće zlohude sudbine živine koja se u ovako duboko ugrađenoj bunji mogla gojiti s isključivim izlaskom papcima prema naprijed (kako je to bio slučaj s bunjom bez prolaza u ogradi, u blizini Rašine bunje).

“Profesore, dođite vidjeti što smo pronašli!” Piščeva fotografija.

Gradionica četvrta: otkriće

Četvrta je suhozidarska gradionica 26. V. održana na trećem mjestu, u Rodinim stanima (stanovima) – nekadašnjem sezonskom naselju ovčara i maslinara Prvić Luke uz uvalu Vodena Jama (na pola puta između sela Srima i kupališta Jadrija). Građevina odabrana za susret je monumentalan suhozidni kompleks koji se sastoji od dvije pažljivo sagrađene gomile, velike bunje, platforme za sušenje smokava, dvora i neobičnih detalja poput minijaturnih nepravo svođenih prostorija – jedne uz prostoriju bunje i dvije izvan nje. Ovoga puta su zainteresirani suhozidari došli iz nedalekog sela Srima, zajedno s voditeljem i ranijim entuzijastom iz Dazline. Kompleks se nalazi u granicama građevinske zone T-2, a da bi se mogao premjeriti i dokumentirati prethodno ga je trebalo očistiti i koliko-toliko popraviti makar osnovne crte pružanja građevine.

Najvrjedniji trenutak svibanjskih gradionica između čišćenja gustiša i podizanja kamenja bio je povik “Dođite vidjeti što smo pronašli!” Do tog časa je bila jasna po jedna nepravo svođena prostorijica u unutrašnjosti i na vanjskom rubu kompleksa, no uklanjanjem kamena što je zasulo rampe za penjanje na vrh više gomile (njena je visina oko 9 metara, poslije se razjasnilo da čitavim tim usponom nije posrijedi rampa već kontinuirano stepenište) izronila je još jedna. To su unikatne pojedinosti ovog kompleksa, jer se ne radi o jednostavnim, pločasto natkrivenim zidnim udubinama već o kompletnim nepravo svođenim prostorima – iako u majušnom razmjeru. Takvo razvođenje podsjeća na pulješke trule, kod kojih svaki zasebni unutrašnji prostor (bilo veća prostorija ili ostava, cisterna, krušna peć i sl.) ima svoj vlastiti nepravi svod. U Hrvatskoj ovakve “nepravo svođene niše” nisu uobičajene, ove tri su najsličnije najmanjoj (krajnjoj sjeverozapadnoj)  od pet prostorija Starog stana, bunje na predjelu Samograd na otoku Žirju. Svrhe su im očito bile posve različite, samogradska se nalazi na koncu unutrašnjosti 12 metara duge ovčarske građevine dok smo za dvije vanjske prostorijice (okrenute su na jug i jugoistok) nagađali namjenu klopke za ptice (u otkopanoj je nađena jedna ptičja kost; pjevice su znale biti prodavane u gradu) ili ostave. Nakon ovog nalaza smo se posvetili njegovom popravljanju, a popravljen je i dio stepeništa s obično ugrađenom nišom pri njegovom početku.

Za vrijeme čišćenja, prije popravljanja nepravog svoda pronađene niše. Piščeva fotografija.

Kolokvij

Sutradan je na istim mjestima uslijedio kolokvij. Okupili smo se na Prižbi, posjetili najvišu bunju i zasjeli u prostranu bunju suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima koja je za ovakve zgode osobito prikladna zbog svoje kamene klupe (ovo je najveća od nekoliko takvih bunja na Srimi). Tu su bili Filip Šrajer i Filip Bubalo iz udruge “Dragodid” (jedni među autorima našeg prvog suhozidarskog priručnika, kojim smo uhvatili priključak u kompoziciji svjetskih suhozidnih velesila :-)  ), Sanja Buble (autorica obrazloženja upisa kulturnog krajolika Muster u Komiži i cisterni Lorca na otoku Visu u Registar kulturnih dobara), Jasna Dasović (voditeljica ljetne škole analize kulturnog krajolika na otoku Drveniku koja se odvija poslijednje četiri godine), Filip Đinđić (autor obrazloženja upisa suhozidnog kompleksa Ugrinići na otoku Pašmanu u Registar kulturnih dobara), Berislav Horvatić (istraživač i objavljivač suhozidnih mošuna, zdenaca i mrgara na otoku Krku) i Jadran Kale (autor obrazloženja upisa Starog stana i Rašine bunje kod Vodica u Registar kulturnih dobara), a pridružila nam se i arhitektonska doktorantica Ivana Katurić te šibenska novinarka Jordanka Grubač čiji je članak o gradionicama i kolokviju ubrzo izašao u Slobodnoj Dalmaciji. Berislavu dugujemo zahvalnost za inventivnu fotografiju kolokvija iz ptičje perspektive (vrh bunje, kao i kod nedalekog orijaša, je zarušen), a bez Jordanke ne bi stekli ni dobrih fotografija svih suhovježa na okupu. Zbog nedolaska su se ispričali Branko Orbanić (Žminj), Tihana Stepinac Fabijanić (Rijeka), Borut Juvanec, Domen Zupančič (obojica iz Ljubljane), Robert Bilić (Pula), Biserka Bilušić Dumbović, Stela Cvetnić Radić (obje iz Zagreba), Ivo Šprljan (Šibenik) i Gordana Birin (Vodice).

U najvišoj bunji, slijeva nadesno: Buble, Horvatić, Kale, Đinđić, Bubalo, Dasović, Šrajer i Katurić. Fotografija Jordanke Grubač.

Ispod podvučene crte

Sve u svemu, u jednom familijarnom krajoliku smještenom uz veći (Šibenik) i manji grad (Vodice) Orbanićeva se formula iz “Mojeg kažuna” čini pogođenom: ako ne travanj, tada je najpogodnije vrijeme svibanj, i to trebaju biti ustrajno održavana (ne jednokratna) okupljanja – za što su najbolje subote. Koliko netko drži vrijednim ulagati svoje dragocjene subote u suhozide, ili uopće u bilo što, tiče se osobne računice. U ovoj računici voditeljstvo se moglo nasloniti na kolegijalnu odluku vlasnika zemljišta (stručni kolegij Muzeja Grada Šibenika), dobru volju uprave Grada Vodica na čijem su se području gradionice održavale, te udrugu koja je stajala iza samog voditelja. U razrješenju sudbine ovog neobičnog krajolika, ili makar u upućenom i zainteresiranom nošenju s tom sudbinom, u čitav se posao nije vrijedilo upuštati bez namjere njegova višegodišnjeg ustaljivanja. Kada se od sudionika kroz razne gradionice čulo kako bi vrijedilo dovesti i školsku djecu (ideja nastavnica), ili da bi nastavak valjalo upriličiti još ove godine u listopadu, takve su nade pomalo dobijale na težini.

Sudionika je bilo iz raznih mjesta i raznih profila: srednjih godina i mlađi, s djecom kod kuće ili dovedenom sa sobom, studenti, stariji i mlađi umirovljenici, nastavnici, zaposleni u obližnjim tvrtkama, iz prvih kuća i oni koji su imali voziti skoro sat. Imali smo sreću da su nam se reportažno posvetili najbolji novinari ovdašnjih dopisništava i redakcija pa su okupljanja uživala dobar odjek i jamstvo javne upoznatosti za iduće prilike. Voditeljev ponos vezan je za narav dogođenog otkrića: u jednom zaboravljenom krajoliku je poznavanje građevina iz drugih krajeva pomoglo da se lokalni ljudi nanovo dovedu do najvrjednijih točaka podneblja, ali da njegove izuzetnosti potom otkrivaju sami! Etnologov je zadatak u prvu ruku bio zajamčiti izuzetnost pojave, a kada se pažnja već svrnula vrjednije je otkrivanje bilo od baštinika krajolika nego od ekspertnog evidentičara. U XXI. st. više nitko od ovih lokalnih sudionika nije nepismeni seljak iz vremena kodificiranja nazora o tradicijama u XIX. st., svi su oni u svojoj mjeri upućeni, zainteresirani i motivirani dionici svojih lokalnih zajednica.

Ponosni pred popravljenom baštinom. Piščeva fotografija.

Iz više se razloga (društveni ukus retradicionalizacije, isticanje autohtonih vrijednosti kao dijaloške strategije antiglobalizacije, napose intenzivna reoleizacija jadranske Hrvatske u namicanju što veće ulazne kvote maslina za referentnu godinu pred europsku integraciju itd.) moglo pretpostaviti kako se može očekivati makar i manji broj vrlo zainteresiranih sudionika. U tom je tonu gradionička kruna bilo spontano komentiranje i divljenje popravljača suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima, poučavajući se i komplimentirajući svojim pretcima za trud, okretnost, odmjerenost i sklad rješenja koje su zatjecali raščišćavajući gomile popadale desetljećima pod udarom sleđujuće i razglavljujuće bure.

Samo okupljanje stručnjaka pred javnošću može pomoći u verifikaciji vrijednosti lokaliteta, a u okupljenom društvu smo od razmjene mišljenja koristi imali i sami. Osim izgleda za neposrednu sudbinu kompleksa predviđenog za rušenje, bilo je i dalekosežnijih ocjena s dobrim temeljima za razrade u stručnoj periodici. Vezano za najnovija zbivanja u upravljanju kulturnim krajolicima (vidjeti autorov članak u posljednjem broju Vijesti muzealaca i konzervatora), tim će se putem zasigurno nastaviti i dalje – u najmanju ruku dijaloški na idućim gradionicama.

Kolokvijaši. Između Ivane Katurić i Jasne Dasović se vidi ulaz zasebne unutrašnje male prostorije. Fotografija Berislava Horvatića.

U oproštajnom ovogodišnjem pasusu valja reći da će se kompleks radi boljeg dokumentiranja nastaviti popravljati, u suradnji s vlasnikom i predložiti za upis u Registar kulturnih dobara što bi ovoj parceli cijenu moglo samo podići a njenu konzumaciju iz jednokratne pretvoriti u kontinuiranu. Makar i za slučaj najcrnjeg scenarija, za tehnološki napredno dokumentiranje kompleksa (trodimenzionalno skaniranje posebnom kamerom iz nisko upravljanog balona) posredstvom građanske udruge valja namaknuti deset tisuća kuna. S takvom dokumentacijom u ruci kompleks bi se jednog dana mogao i nanovo sagraditi, slično kao što u nekadašnjim maslinicima zablaćkih Gaja surogatske suhozide turističkog Dalmatinskog sela preko kanala sv. Ante danas grade u hotelskom kompleksu Solaris. Orijaška bunja (4,6 m sačuvane visine, preko 5 m izvorne visine, prostorija veličine 3,3 x 4,4 m, uzorno sagrađeni prstenovi i složen raspored u kombinaciji s manjom sljubljenom bunjom) zavrjeđuje zaseban respekt Registra kulturnih dobara – no, nejasno je u kojoj kategoriji, jer su dosadašnji upisi savršenijih ostvarenja (najrazvedenija, najsavršenija i najstarija hrvatska građevina ove vrste) zavedeni kao kulturna dobra lokalnog značaja. Ova bi građevina, sudeći po tome, kao jedna od najboljih mediteranskih nepravo svođenih građevina s prstenovima imala biti podvedena među sublokalna kulturna dobra nacionalnog Registra?

Radnici su nakon obavljenog posla izvršili i nepristranu evaluaciju. Fotografija Ivane Rupić.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »

 atts
0

U Lubenicama

Tekst: Tanja Kremenić
Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić

Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice.
Slika 1 Lubenice
Slika 1. Lubenice

Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. Osim činjenice da lubeničkog stanovništva više gotovo da i nema, razloge slabog odaziva iz okolnih mjesta možemo tražiti u jakoj buri, koja je posebice izražena u Lubenicama (nalaze se na 378 m n.v.) i koja je obilježila radnu subotu, te procesiji prema kapelici Blažene Djevice Marije na obližnjem nekadašnjem stočarskom stanu Grabrovice, koja se održala u nedjelju. A ako ćemo biti dalje iskreni i objektivno samokritični – i zbog organizacijskog slabijeg angažmana u promociji radionice.
Svemu tome unatoč, među prisutnima je bila dobra volja i dobar tempo – obnovile su se četiri provale (lokalno: lazi), na mjestima gdje se prosudilo da će biti od najveće koristi ili vidljivosti, a to je uzduž javnih putova. Prva lokacija je uz klanec (poljski put) koji vodi u ograjice (pašnjake) gdje se obnovila duplica i dio unjulice.
Slika 2 - Lokacija 1
Slika 2. Lokacija 1


Slika 3. Lokacija 1_final

Ostale tri obnove odradile su se duž glavnog asfaltiranog puta prema Lubenicama. Iskoristila se prilika da se počisti dio kod ulazne table.

Slika 4 - Lokacija 4_gradnja i final
Slika 4. Lokacija 4_gradnja i final

Slika 5 - Lokacija 2_gradnja i nakon
Slika 5 – Lokacija 2_gradnja i nakon

Slika 6 - Lokacija 3_prije i poslije
Slika 6. Lokacija 3_prije i poslije

Slika 7 - Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana_Oleg Miklic
Slika 7. Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana

Put do Lubenica, od groblja i crkve Sv. Marka, traje nekih 20 minuta autom, ako nema prometa, a poznat je upravo po tome što je cijelim putem opasan suhozidima. Iz istog je razloga poznat i po negodovanju putnika koji se ljeti svakih nekoliko metara moraju mimoilaziti na periodičnim cestovnim proširenjima, ali taj put ionako nije namijenjen utrkama. Lazi su na ovom području uzrokovani kombinacijom uznapredovale vegetacije, dodatno porušeni kretanjem ovaca koje si rado u tom lazu nađu novu trajektoriju ili nakupljanjem vode uz asfaltiranu cestu koja je dodatno nanijela teret čak i masivnijoj duplici. Za svaki laz ove radionice je trebalo prethodno počistiti vegetaciju, rastvoriti gromaču, razvrstati kameni materijal, riješiti kritične točke duž kojih se stvorio odron te ga vratiti opet na mjesto.

Slika 8 Gradnja i partecipanti
Slika 8. Gradnja i participanti

Na krilima obnovljenih suhozida uz putove, išlo se posjetiti Vele lokvi – dvije lokve, jedna do druge, na 15 min hoda istočno od Lubenice – koje su se razmotrile kao potencijalna lokacija iduće radionice. Kažu da jedna od njih gotovo nikada ne presuši. Opasana je s dva obruča suhozida, a u nju vodi jedan suhozidni kameni pristup (mulec od škriji). Svakako atraktivna lokacija za obnovu, ali lokve su poseban zahvat koji će ovaj put morati biti predmet dobrog planiranja i akcije.
Slika 9 - Potencijalna lokacija Vele lokvi
Slika 9. Potencijalna lokacija Vele lokvi

Tekst: Tanja Kremenić Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice. Slika 1. Lubenice Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. […]

Read More »

 atts
0

Drugi put na Silbi ove godine: oko lokve Drage

tekst: Ante Senjanović
foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić

Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom SEA (Silba environment art) i njenom voditeljicom Natashom Kadin. Premetalo se tih godina kamen na razne načine, i slagalo mocire za razne svrhe, ali ove godine se sve vrtilo oko lokve Drage.

Samu lokvu radili nismo, jer tu ima jedan teži problem prema čijem rješenju se polako traži put. Pa se tako ovim akcijama samo pokušava lokvu vratiti pred oči onima koji, kao mrzovoljna djeca prekriže ruke na prsima i okrenu glavu svaki put kad im stavite žlicu pred usta. Doduše, to zamišljeno dijete se dade razumjeti, jer ono što je na toj žlici nije baš lijepo. Naime, što – okolica lokve je dugi niz godina divlje odlagalište građevinskog otpada. Dio krivnje je na Gradu, jer nema organiziranog odvoza ni odlaganja, ali drugi dio, onaj masivni i utjelovljeni, je na dušu onima koji su na otoku i ne paze na njega. Koliko god da nije jednostavno drugačije napraviti, ipak nije red ovako.

Lokva je neobičnog položaja, u razini mora, od njega odvojena samo visokim žalom (i brdima lažine). Krasno je to mjesto u blagoj dragi, u usamljenoj uvali položenoj pred daleki modri zid Velebita, baš negdje oko granice između naseljenog središnjeg, nižeg dijela otoka i širokog sjevernog koji se uzdiže ka najvišem vrhu otoka, zvanome, naravno – Varh. Nekada je bila dio poljoprivrednog krajolika, okružena neprekinutim spletom puteva, ograda, polja, dolaca, … od kojeg se danas na većem dijelu otoka vide samo putevi, jer Silbu ponovno prekriva ono po čemu je dobila ime – šuma. I baš je širi okoliš lokve jedini značajniji očišćeni i obrađivani dio, koji je, koliko se sjećam priče, bio nečiji, sada zamrli, vinarski projekt.

1
Kako bilo, okolina lokve je blago rečeno neugledna. Razasuti građevni otpad, krhotine crijepova, opeke, stakla, kamena, pločica, WC školjki, pa plastična ambalaža, cijevi, kutije, vezice, kante, ostaci greda, armature, betona, alata, … a sve pod brdom istih tih stvari nasutih malo dalje – jednog ljudskih ruku brda (nešto kao mali Karepovac ili Jakuševac). Pred nešto godina je Grad (to Vam je ovdje Zadar) sanirao najgore, ali je mnoštvo tragova ostalo, a ljudi su i dalje nastavili nanositi. Šteta, je li.

2
Kako smo rekli, cilj ovogodišnjih djelovanja je skrenuti pažnju na problem kroz volonterske akcije. Neposredna okolica (a to je radijus od kakvih 150 m) nam nije bila pogodna za akciju, jer bi za to prvo bilo potrebno temeljito čišćenje. Ma zapravo, trebalo bi ono do čeg tek treba doći, a to je rješenje problema deponija i spašavanje same lokve, jer nema smisla išta obnavljati u sadašnjem okruženju. To bi samo bilo nekakvo vješanje goblena na zid u ruševini – na tren duhovito, ali otužno i ubrzo propalo.

Stoga, nastavili smo rad na istome mjestu kao i na proljeće. Sa zapadne strane, u gornjem dijelu drage, uz vinograde a taman prije nego što krene nered, ima jedno križanje puteva, kojemu smo bili popravili jugoistočni kut i dio zida prema lokvi. Ovaj put je došao na red južni put: obnovili smo jugozapadni kut i što očistili, a što obnovili 20ak metara zida sa zapadne strane u subotu, i u nedjelju popravili potez s istoka i još doradili i produžili obnovljeni dio na zapadu. Sve su to vanjska lica ogradnih zidova koja su pala jer je građevinu izguralo drveće koje je izraslo na nekad obrađenim površinama. Unutrašnje strane tih zidova su ustvari gomile za odlaganje kamena izvađenog iz obradivog tla, pa bi se tehnički moglo reći kako smo popravljali podzid, a ne zid, ali to su detalji.

3 4
Ponovno smo vidjeli neka lica koja postaju stalna na silbenskim radionicama, a i neka nova, uključujući dva ministranta s Ugljana (s nama samo u subotu, jer nedjeljom je misa). Mješavina domaćih, doseljenih, povratnika i gostiju, starijih, mlađih i jako mladih, ali svih vrijednih. Malo pomalo savladavaju vještine, a znamo svi koji smo probali kako treba puno vježbe za ovladati gradnjom usuho. Osnove su jednostavne i može se brzo složiti nešto što stoji, ali svaki kamen i svaki zid su svoj problem. Drugačije su danas i okolnosti negoli u doba kada su ti zidovi nastali. Tad se moralo graditi brže, jer je zid bio nasušna potreba, a ne hobi ni ukras. To obično i primijetimo kod obnove, jer se zid najčešće uruši tamo gdje je nešto bilo složeno nabrzinu (ako nije to, onda ga je srušilo stablo, divlja svinja ili teretni promet). No, to prije nije bio problem, jer je život bio u polju i svako oštećenje se odmah moglo odmah popraviti. Ali, što se popravi danas, mora trajati, jer – kad će netko opet doći zidati?

5 6
Samo zidanje nije bio kraj svih aktivnosti vezanih uz lokvu. Kako je želja dijela Silbenjana da se lokva i okoliš obnove, pokreću se inicijative i razmišlja o tome što napraviti, planira. Tako je onda zgodno i nimalo slučajno, na akciji je bio i naš član – ali, što je ovdje važnije i čovjek udruge Kal koja se bavi obnovom krških lokvi – Alen Čikada, koji je održao predavanje o lokvama pred mjesnom školom.

Predavanje se pretvorilo u razgovor, u raspravu o stanju lokve, o tome što napraviti. Na stranu sam okoliš koji je velika nevolja, druga je nevolja što je lokva nečišćena, jer lokve treba čistiti barem jednom godišnje ne želi li se da počnu propadati i nestajati. Nečišćena lokva zarasta i zamuljuje. A ove dosta sušne godine se dade vidjeti i, još gore, namirisati još jednu posljedicu nečišćenja: anoksiju koja nastaje neuravnoteženom biološkom aktivnošću unutar zatvorenog i izmučenog ekosustava malog vodnog tijela. Posljedica je bujanje i trulež, sumporovodik i pomor. Kao vatrogasnu mjeru, vlasnik jednog od popularnijih okupljališta na otoku nabavio je glinene kugle koje sadrže korisne mikroorganizme, koje su sudionici radionice zdušno hitali prema lokvi kao male bombe protiv neprijateljskog zadaha. Nada je da će već njihovim ubacivanjem lokva krenuti nabolje, barem da malo življa dočeka temeljito čišćenje.

7
Vratimo se još malo na predavanje: lokva je bitna za selice koje između sjevera i juga idu obalnim planinama i vanjskim otocima, koje i u ovakvom stanju lokve pokušavaju tu naći odmora. Sama lokva je vjerojatno nastala iz vrulje (trenutno je to nemoguće provjeriti), kakvih ima u okolici, zbog blizine mora je bočata. Kako bilo, treba je očistiti da bi mogla opet postati korisna, a što mora napraviti teški bager koji svojom kretanjem svog masivnog tijela dodatno stješnjuje i otvrdnjuje zaštitni, vodonepropusni sloj koji lokvu čini lokvom. Jednom kad je se očisti, lokva se brzo revitalizira, počne ponovno rasti vodno bilje (kojeg treba čistiti redovnim održavanjem – ali ne potpuno, jer je korisno dokle god je umjereno rasprostranjeno i ne guši lokvu) i pojavljuju se životinje: kukci, ptice, vodozemci. E, ti vodozemci se pojave iz svojih skrovišta gdje mogu godinama hibernirati u iščekivanju vode, ali ne i predugo, jer prođe li rok, eto vraga skok na skok i pokupi nam vodozemce. Valja s obnovom požuriti!

Zato je čišćenje prva stvar, a da bi sve imalo smisla, treba riješiti okoliš, i tek onda možemo pričati o obnovi ziđa same lokve. Tome se nadamo i veselimo, i iščekujemo jedan budući dolazak da pomognemo u uređivanju očišćenog krajolika žive lokve na Dragi.

tekst: Ante Senjanović foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom […]

Read More »