piše: Jadran Kale
Arheološki lokalitet Prižba na Srimi se s Jadranske magistrale lako uoči po čempresima, a sa odvojka za Jadriju je označen smeđim putokazom. Piščeva fotografija.
Prošlog mjeseca su se na području Srime (poluotok koji između ušća rijeke Krke i Vodica sa sjeverozapada zatvara kanal sv. Ante pred Šibenikom) održale četiri gradionice i kolokvij posvećeni suhozidnom graditeljstvu. Prireditelj je bila šibenska udruga Težački dom, a voditelj pisac ovih redaka. Gradionice su se nadovezale na voditeljev ilustrirani članak o baštini i perspektivama suhozidnog krajolika Srime koji je kroz ožujak i travanj na lokalnim kioscima bio prisutan u popularno uređivanom dvomjesečniku “Šibenik”. Za način odvijanja ovih okupljanja dovoljno je bilo ugledati se u višegodišnji uzor Orbanićevih “Mojih kažuna”: zaokruženo područje, kombinirani lokaliteti, otvoreni pristup, neposredni rad, subote (istina, samo subotama prijepodne – za razliku od njegovih prijepodnevnih i poslijepodnevnih programa subotama i nedjeljama). Gradionice su bile najavljene u medijima, na lokalnim predavanjima o srimskim suhozidima, i, naravno, na virtualnom Dragodidu.
Poletno i susjedski na gradionici prvoj
Prve subote, 5. V., osmero je okupljenih uz kamene ograde maslina na Prižbi sagradilo tri klupe. Bili smo iz Bogdanovića, Šibenika, Pirovca i iz samog sela Srima. Na ovome mjestu vlasnici zemljišta na Srimi nakon travanjskog blagoslova polja pod vodstvom župnika iz Doca u Šibeniku (danas je to katedralni župnik, dušebrižnik i Bogdanovića na Srimi) posljednjih godina upriličavaju piknik za svoje obitelji i goste, pa će klupe u hladu maslina sigurno biti od koristi. Više se razmišljanja posvetilo načinu izgradnje stola, kakav bi mogao biti koristan i tim zgodama i svakom izletniku, no taj je posao ostao na početku.
Izgradnja kamenih klupa pod maslinama. Piščeva fotografija.
Malobrojno, ali ustrajno na gradionici drugoj
Druge smo subote osvanuli u skučenijem društvu petero suhozidara (Bogdanovići, Šibenik, Dazlina), pa smo na istom mjestu dovršili klupe i potom posjetili nedaleku najveću bunju, očistivši joj raslinje pred ulazom. Prižba je za suhozidarska okupljanja osobito prikladna jer je nakon arheoloških iskapanja iz 1970-tih na licu mjesta ostalo više uredno poslaganih nasipa iskopanog kamenja pa nema uobičajenog problema materijala za ovakve akcije. Postignut je dogovor s arheolozima, jer se novim sadržajima ne će zasjeniti osnovna atrakcija mjesta (ostatke dvostruke crkve iz VI. st.). U perspektivi bi ova muzejska parcela mogla biti ulazom u vođene obilaske suhozidnog krajolika koji ga okružuje. Teren je ravan pa se može obilaziti i invalidskim kolicima, a pojedine bi staze bile dobre i za ture turističkim vlakićem među suhozidima između Vodica, Srime i Jadrije – bez izlaska na magistralu.
Pogled na popravljenu bunju s vrha susjednog orijaša. Fotografija Ivane Rupić i Hrvoja Gunjače.
Treća gradionica: bunja je obnovljena!
Treće subote je petnaestak sudionika (Šibenik, Srima, Dazlina, Rogoznica) suhozidni okoliš dvojne bazilike oplemenilo još jednim detaljem iz krajobrazne baštine svojeg okoliša – klupom koja je gradnjom uvučena u zid – i oko deset sati počeli popravljati manju bunju uz orijaša posjećenog prije tjedan dana. Tada je nastupio nusefekt naširoko subvencioniranog maslinarstva iz predintegracijskih godina: društvo se odbijalo razići dok se krov bunje posve ne dovrši, s najangažiranijim sudionicima među maslinarima koji si u zadnje vrijeme obnavljaju djedovske maslinike a kopka ih znatiželja vezana za tehniku nepravog svođenja. Završili smo u jedan, a zadnji je kod bunje iza dva sata ostao novinar čije su tri minute snimateljskog i montažerskog djela emitirane tri dana kasnije u jutarnjem terminu televizijskih najava iz svih dijelova Hrvatske. Na obnovljenoj bunji se skrasio Tugomir, obrnuti smajlić zatečen među kamenjem, kao znak moguće zlohude sudbine živine koja se u ovako duboko ugrađenoj bunji mogla gojiti s isključivim izlaskom papcima prema naprijed (kako je to bio slučaj s bunjom bez prolaza u ogradi, u blizini Rašine bunje).
“Profesore, dođite vidjeti što smo pronašli!” Piščeva fotografija.
Gradionica četvrta: otkriće
Četvrta je suhozidarska gradionica 26. V. održana na trećem mjestu, u Rodinim stanima (stanovima) – nekadašnjem sezonskom naselju ovčara i maslinara Prvić Luke uz uvalu Vodena Jama (na pola puta između sela Srima i kupališta Jadrija). Građevina odabrana za susret je monumentalan suhozidni kompleks koji se sastoji od dvije pažljivo sagrađene gomile, velike bunje, platforme za sušenje smokava, dvora i neobičnih detalja poput minijaturnih nepravo svođenih prostorija – jedne uz prostoriju bunje i dvije izvan nje. Ovoga puta su zainteresirani suhozidari došli iz nedalekog sela Srima, zajedno s voditeljem i ranijim entuzijastom iz Dazline. Kompleks se nalazi u granicama građevinske zone T-2, a da bi se mogao premjeriti i dokumentirati prethodno ga je trebalo očistiti i koliko-toliko popraviti makar osnovne crte pružanja građevine.
Najvrjedniji trenutak svibanjskih gradionica između čišćenja gustiša i podizanja kamenja bio je povik “Dođite vidjeti što smo pronašli!” Do tog časa je bila jasna po jedna nepravo svođena prostorijica u unutrašnjosti i na vanjskom rubu kompleksa, no uklanjanjem kamena što je zasulo rampe za penjanje na vrh više gomile (njena je visina oko 9 metara, poslije se razjasnilo da čitavim tim usponom nije posrijedi rampa već kontinuirano stepenište) izronila je još jedna. To su unikatne pojedinosti ovog kompleksa, jer se ne radi o jednostavnim, pločasto natkrivenim zidnim udubinama već o kompletnim nepravo svođenim prostorima – iako u majušnom razmjeru. Takvo razvođenje podsjeća na pulješke trule, kod kojih svaki zasebni unutrašnji prostor (bilo veća prostorija ili ostava, cisterna, krušna peć i sl.) ima svoj vlastiti nepravi svod. U Hrvatskoj ovakve “nepravo svođene niše” nisu uobičajene, ove tri su najsličnije najmanjoj (krajnjoj sjeverozapadnoj) od pet prostorija Starog stana, bunje na predjelu Samograd na otoku Žirju. Svrhe su im očito bile posve različite, samogradska se nalazi na koncu unutrašnjosti 12 metara duge ovčarske građevine dok smo za dvije vanjske prostorijice (okrenute su na jug i jugoistok) nagađali namjenu klopke za ptice (u otkopanoj je nađena jedna ptičja kost; pjevice su znale biti prodavane u gradu) ili ostave. Nakon ovog nalaza smo se posvetili njegovom popravljanju, a popravljen je i dio stepeništa s obično ugrađenom nišom pri njegovom početku.
Za vrijeme čišćenja, prije popravljanja nepravog svoda pronađene niše. Piščeva fotografija.
Kolokvij
Sutradan je na istim mjestima uslijedio kolokvij. Okupili smo se na Prižbi, posjetili najvišu bunju i zasjeli u prostranu bunju suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima koja je za ovakve zgode osobito prikladna zbog svoje kamene klupe (ovo je najveća od nekoliko takvih bunja na Srimi). Tu su bili Filip Šrajer i Filip Bubalo iz udruge “Dragodid” (jedni među autorima našeg prvog suhozidarskog priručnika, kojim smo uhvatili priključak u kompoziciji svjetskih suhozidnih velesila 
), Sanja Buble (autorica obrazloženja upisa kulturnog krajolika Muster u Komiži i cisterni Lorca na otoku Visu u Registar kulturnih dobara), Jasna Dasović (voditeljica ljetne škole analize kulturnog krajolika na otoku Drveniku koja se odvija poslijednje četiri godine), Filip Đinđić (autor obrazloženja upisa suhozidnog kompleksa Ugrinići na otoku Pašmanu u Registar kulturnih dobara), Berislav Horvatić (istraživač i objavljivač suhozidnih mošuna, zdenaca i mrgara na otoku Krku) i Jadran Kale (autor obrazloženja upisa Starog stana i Rašine bunje kod Vodica u Registar kulturnih dobara), a pridružila nam se i arhitektonska doktorantica Ivana Katurić te šibenska novinarka Jordanka Grubač čiji je članak o gradionicama i kolokviju ubrzo izašao u Slobodnoj Dalmaciji. Berislavu dugujemo zahvalnost za inventivnu fotografiju kolokvija iz ptičje perspektive (vrh bunje, kao i kod nedalekog orijaša, je zarušen), a bez Jordanke ne bi stekli ni dobrih fotografija svih suhovježa na okupu. Zbog nedolaska su se ispričali Branko Orbanić (Žminj), Tihana Stepinac Fabijanić (Rijeka), Borut Juvanec, Domen Zupančič (obojica iz Ljubljane), Robert Bilić (Pula), Biserka Bilušić Dumbović, Stela Cvetnić Radić (obje iz Zagreba), Ivo Šprljan (Šibenik) i Gordana Birin (Vodice).
U najvišoj bunji, slijeva nadesno: Buble, Horvatić, Kale, Đinđić, Bubalo, Dasović, Šrajer i Katurić. Fotografija Jordanke Grubač.
Ispod podvučene crte
Sve u svemu, u jednom familijarnom krajoliku smještenom uz veći (Šibenik) i manji grad (Vodice) Orbanićeva se formula iz “Mojeg kažuna” čini pogođenom: ako ne travanj, tada je najpogodnije vrijeme svibanj, i to trebaju biti ustrajno održavana (ne jednokratna) okupljanja – za što su najbolje subote. Koliko netko drži vrijednim ulagati svoje dragocjene subote u suhozide, ili uopće u bilo što, tiče se osobne računice. U ovoj računici voditeljstvo se moglo nasloniti na kolegijalnu odluku vlasnika zemljišta (stručni kolegij Muzeja Grada Šibenika), dobru volju uprave Grada Vodica na čijem su se području gradionice održavale, te udrugu koja je stajala iza samog voditelja. U razrješenju sudbine ovog neobičnog krajolika, ili makar u upućenom i zainteresiranom nošenju s tom sudbinom, u čitav se posao nije vrijedilo upuštati bez namjere njegova višegodišnjeg ustaljivanja. Kada se od sudionika kroz razne gradionice čulo kako bi vrijedilo dovesti i školsku djecu (ideja nastavnica), ili da bi nastavak valjalo upriličiti još ove godine u listopadu, takve su nade pomalo dobijale na težini.
Sudionika je bilo iz raznih mjesta i raznih profila: srednjih godina i mlađi, s djecom kod kuće ili dovedenom sa sobom, studenti, stariji i mlađi umirovljenici, nastavnici, zaposleni u obližnjim tvrtkama, iz prvih kuća i oni koji su imali voziti skoro sat. Imali smo sreću da su nam se reportažno posvetili najbolji novinari ovdašnjih dopisništava i redakcija pa su okupljanja uživala dobar odjek i jamstvo javne upoznatosti za iduće prilike. Voditeljev ponos vezan je za narav dogođenog otkrića: u jednom zaboravljenom krajoliku je poznavanje građevina iz drugih krajeva pomoglo da se lokalni ljudi nanovo dovedu do najvrjednijih točaka podneblja, ali da njegove izuzetnosti potom otkrivaju sami! Etnologov je zadatak u prvu ruku bio zajamčiti izuzetnost pojave, a kada se pažnja već svrnula vrjednije je otkrivanje bilo od baštinika krajolika nego od ekspertnog evidentičara. U XXI. st. više nitko od ovih lokalnih sudionika nije nepismeni seljak iz vremena kodificiranja nazora o tradicijama u XIX. st., svi su oni u svojoj mjeri upućeni, zainteresirani i motivirani dionici svojih lokalnih zajednica.
Ponosni pred popravljenom baštinom. Piščeva fotografija.
Iz više se razloga (društveni ukus retradicionalizacije, isticanje autohtonih vrijednosti kao dijaloške strategije antiglobalizacije, napose intenzivna reoleizacija jadranske Hrvatske u namicanju što veće ulazne kvote maslina za referentnu godinu pred europsku integraciju itd.) moglo pretpostaviti kako se može očekivati makar i manji broj vrlo zainteresiranih sudionika. U tom je tonu gradionička kruna bilo spontano komentiranje i divljenje popravljača suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima, poučavajući se i komplimentirajući svojim pretcima za trud, okretnost, odmjerenost i sklad rješenja koje su zatjecali raščišćavajući gomile popadale desetljećima pod udarom sleđujuće i razglavljujuće bure.
Samo okupljanje stručnjaka pred javnošću može pomoći u verifikaciji vrijednosti lokaliteta, a u okupljenom društvu smo od razmjene mišljenja koristi imali i sami. Osim izgleda za neposrednu sudbinu kompleksa predviđenog za rušenje, bilo je i dalekosežnijih ocjena s dobrim temeljima za razrade u stručnoj periodici. Vezano za najnovija zbivanja u upravljanju kulturnim krajolicima (vidjeti autorov članak u posljednjem broju Vijesti muzealaca i konzervatora), tim će se putem zasigurno nastaviti i dalje – u najmanju ruku dijaloški na idućim gradionicama.
Kolokvijaši. Između Ivane Katurić i Jasne Dasović se vidi ulaz zasebne unutrašnje male prostorije. Fotografija Berislava Horvatića.
U oproštajnom ovogodišnjem pasusu valja reći da će se kompleks radi boljeg dokumentiranja nastaviti popravljati, u suradnji s vlasnikom i predložiti za upis u Registar kulturnih dobara što bi ovoj parceli cijenu moglo samo podići a njenu konzumaciju iz jednokratne pretvoriti u kontinuiranu. Makar i za slučaj najcrnjeg scenarija, za tehnološki napredno dokumentiranje kompleksa (trodimenzionalno skaniranje posebnom kamerom iz nisko upravljanog balona) posredstvom građanske udruge valja namaknuti deset tisuća kuna. S takvom dokumentacijom u ruci kompleks bi se jednog dana mogao i nanovo sagraditi, slično kao što u nekadašnjim maslinicima zablaćkih Gaja surogatske suhozide turističkog Dalmatinskog sela preko kanala sv. Ante danas grade u hotelskom kompleksu Solaris. Orijaška bunja (4,6 m sačuvane visine, preko 5 m izvorne visine, prostorija veličine 3,3 x 4,4 m, uzorno sagrađeni prstenovi i složen raspored u kombinaciji s manjom sljubljenom bunjom) zavrjeđuje zaseban respekt Registra kulturnih dobara – no, nejasno je u kojoj kategoriji, jer su dosadašnji upisi savršenijih ostvarenja (najrazvedenija, najsavršenija i najstarija hrvatska građevina ove vrste) zavedeni kao kulturna dobra lokalnog značaja. Ova bi građevina, sudeći po tome, kao jedna od najboljih mediteranskih nepravo svođenih građevina s prstenovima imala biti podvedena među sublokalna kulturna dobra nacionalnog Registra?
Radnici su nakon obavljenog posla izvršili i nepristranu evaluaciju. Fotografija Ivane Rupić.
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »