Priručnik Gradimo u kamenu

naslovna

Slobodna Dalmacija izdala nam je priručnik o suhozidnoj baštini i vještini gradnje, koji za 40 kuna možemo kupiti na kioscima. Za sada objavljujemo sadržaj, impresum i zahvale, a kako bismo slijedeća izdanja učinili što boljima, ovdje ga možemo zajedno prokomentirati.

klikni za uvećanje


klikni za uvećanje

klikni za uvećanje

Kao što smo i napisali, posveta ide našem pokojnom barba Andriji, a za fotografije i ostalo zaslužni su:
Jadran Kale (Muzej grada Šibenika, Sveučilište u Zadru), Sanja Buble (Konzervatorski odjel u Splitu), Goran Andlar (Agronomski fakultet u Zagrebu), Velimir Bešić, Ivo Butković (Udruga „Suhozid“), Jasna Dasović (Konzervatorski odjel u Trogiru), Tihana Fabijanić (HAZU Rijeka), Berislav Horvatić, Luka Ježina (Udruga Argonauta), Dragica Jović (NP Paklenica), Dražen Juračić (Arhitektonski fakultet u Zagrebu), Borut Juvanec (Arhitektonski fakultet u Ljubljani), Ana Katalinić (PP Vransko jezero), Igor Karasi, Filip Kelava, Branko Kirigin (Arheološki muzej u Splitu), Boris Kragić, Damir Krizmanić Kriza, Jelena Kulušić, Sven Kulušić, Denis Lešić, Rene Lisac, Marijana Marasović (TZ Starigrad), Ivica Moškatelo (Udruga Tartajun), Branko Orbanić, Andrijana Parić, Mladen Plančić, Viktor Sebesteny, Šime Strikoman, Krešimir Šrajer. Sigurno ima i izostavljenih zaslužnika za koje se nadamo da se neće naljutiti, nije bilo namjerno.

Uz to, posebno moramo zahvaliti Jadranu Kali, Sanji Buble, Berislavu Horvatiću, Jasni Dasović i Tihani Fabijanić za sugestije i ispravak grešaka u originalnom tekstu. Kale je taj koji je predložio da uvrstimo pregled suhozidnih akcija. A te #$%&# greške se nažalost uvijek potkradu koliko god se trudili ne podlijegati “općepoznatim” istinama i provjeriti sve u literaturi i na terenu.  (Lako za pravopisne, gramatičke i tiskarske, ali pravedno srce boli kad se provuku i  činjenične). Zato vas sve pozivamo da na ovom mjestu bez milosti komentiramo i ispravljamo. Samo tako možemo ići naprijed!

Vaši 4 GRADA DRAGODID

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

15 Comments

  1. D. Kečkemet/e-mail
    Posted May 20, 2012 at 21:06 | Permalink

    Poštovani kolege,

    Nabavio sam i pročitao vašu knjigu GRADIMO U KAMENU. Prvenstveno su me zanimala dva uvodna poglavlja „Suhozid u Hrvatskoj“. Budući da sam se bavio srodnom tematikom, posebno vezanom uz otok Brač, slobodan sam navesti vam neke primjedbe koje bi mogle zanimati autore navedene knjige.
    Str. 15. Sredinom 19. st. (1858) je lug (Oidium Tuckeri), a tek kasnije filoksera, poharao talijanske vinograde.
    Str. 17. Za koncentraciju bunja (trima) mislim da nije toliko karakteristično količina u Starograjskom polju, već na Braču i Šibeniku s okolicom.
    Str. 35. Prahistorijski tumul u većini slučajeva možemo razlikovati od gomile dobivene krčenjem obradive zemlje, što se te gomile obavezno nalaze unutar privatnih obradivih površina, a tumuli najčešće izvan privatnih ograda, na proširenim prostorima poljskih putova.
    Osnovna moja primjedba izlaganju da su se gotovo sve poljske kućice, ali i stambene kuće, prizemne i one na kat gradile „usuho“, bez veziva, jest da sam uvjeren da su se znatan dio poljskih kućica i pomoćnih kućica u dvorištima stambenih zgrada, a pogotovo skoro sve imalo solidnije stambene kuće, pogotovo katnice, gradile neobrađenim, ali najčešće poluobrađenim kamenom, ali uz vapneno vezivo (često uz dodatak gliine). Gradnja usuho nije poželjna, jer kroz nju ne samo da prodiru hladnoća, vrućina i vjetar, nego i razne nepoželjne životinjice. Vidljiva žbuka na vanjskim zidovima nije samo prisutna na fugama, već i u vezivu kamena unutarnjeg, a pogotovo vanjskog sloja kamena. (Sumnjam da je prizemna kuća na slici u Dragodidu građena usuho, samo s malterom u fugama pročelja).
    Str. 39. Pogotovo je nezamislivo da su se seoski zidani bunari, podzemni, a pogotovo nadzemni (kao onaj na slici u Podvišću) gradili usuho, jer bi kroz takav zid voda istekla.
    Str. 35. Razlika dalmatinske bunje i istarskog kažuna jasna je u krovnom pokrovu, ali mi tvrdnja da su bunje „obzidane zaštitnom gomilom ili tornjem“ nije jasna. To je osnovna greška svih slikara (amatera) koji ih slikaju ili izrađuju u malenim modelima. Gradnja bunje kod Prosika (fot. str. 10) nije ispravna, jer, barem na Braču, ne poznajem ni jedan primjer gdje bi nanos krovnog kamena bio poput piramide, nego isključivo stepenast, postavljan postepeno tijekom gradnje svoda, kao protuteža postavljanim pločama svoda.

    U zaista obilnoj literaturi što se navodi na kraju knjige, zapisan je samo jedan moj feljton u nekoliko novinskih nastavaka, uz neispravni naslov, ali vam zacijelo nije poznato zasebno izdanje: Bračke bunje. Supetar 2000.
    U pripremi je u zborniku o umjetnosti na otoku Braču u jednog izdavača i moj duži rad o pučkoj arhitekturi na otoku Braču.
    Objavio sam i nekoliko kraćih napisa tih sadržaja:
    Poljski puti. Klesarstvo i graditeljstvo, Pučišća, XIV/1-2, 2003., str. 95-98.
    Bračke gomile, meje, zidi, puti. Bračka crkva, 19/2 (39), Supetar 1997., str. 13.
    Bračke bunje. Bračka crkva, Supetar 17/1995., br. 2 (35), str. 18.
    Tradicijska gradnja bračkih bunja. Feljton Slobodne Dalmacije, 1-7, Split 3.-9. VI. 2005.
    O zidanju neobrađenim kamenom. Klesarstvo i graditeljstvo, Pučišća, XVII/1-2, 2006., str. 22-28.
    Kamene poljske gradnje na Braču. O pučkoj gradnji poljskih kamenih gomila, ograda, putova i bunja. Brački zbornik, 22, Split-Supetar 2007., str. 495-508.

    Ove podatke vam šaljem ne kao kritiku vaše zanimljive i poticajne publikacije, već kao dopunsku informaciju u vezi s temom što je obrađujete.
    Uz pozdrav

    Prof. dr. sc. Duško Kečkemet, Split, Trogirska 6, tel. 348753

  2. Posted May 22, 2012 at 23:12 | Permalink

    Poštovani profesore Kečkemet,
    hvala na komentarima! Nadamo se da će i drugi slijediti Vaš primjer i oglasiti se ako opaze nešto sumnjivo. Evo nekih naših saznanja i razmišljanja u vezi ovih tema koje ste naveli:
    str. 15.
    Doista, bile su dvije konjukture jedna iza druge. U prvoj “maloj” (lug), tamo 50ih godina, vino se prodavalo u Veneciju, a u drugoj “velikoj” (filoksera), 70-80ih, većina vina išla je za Bordeaux. To je jedan od razloga današnje prevlasti crnih vina u Dalmaciji. Priznajemo, u vrijeme pisanja knjižice te detalje nismo znali, a kasnije smo nabavili fenomenalnu knjigu “Vinogradarski slom i demografski rasap južne Hrvatske u osvit 20. stoljeća” Rudolfa Kraljevića.
    str. 17.
    Pitanje prevlasti Brača ili Hvara kao centra rasprostranjenosti nepravog svođenja na srednjedalmatinskom otočju možda je relevantno, ali možda se o nekakvom pravom centru uopće ne isplati niti govoriti. Naime pitanja utjecaja vrlo su škakljiva, pa je naš izraz “epicentar” više geometrijski (naime areal trima nalazi se između zone bračkih bunja i zone veloluških vrtujaka), a smatrali smo vrijednim naglasiti i prisutnost starogradske antičke parcelacije kao zgodnu paralelu sa Vodnjanštinom (kažuni+pulski ager). U svakom slučaju trima ima jako puno i vrlo su raznoliki.
    fotogalerija Mladena Plančića:
    http://www.dropbox.com/gallery/68374275/1/galerija%20Trimi%2C%20teze%20i%20ku%C4%87ice%20by%20Mladen%20Plan%C4%8Di%C4%87%2C%20Stari%20Grad%2C%20kontakt%200911766%20322%2C%20plancic2001%40yahoo.com?h=6ef1ce
    fotogalerija Berislava Horvatića
    http://hvar05.ifs.hr/gallery/Horvatic/index.html
    Priznajemo nedovoljno poznavanje bračkih bunja, pa se nadamo da smo se malo iskupili naslovnicom (bunja kod Supetra). Do nekog detaljnijeg istraživanja.
    str. 35
    Hvala na korisnoj primjedbi! Prisutnost nekog humka na javnom zemljištu je vrlo indikativna za tumul i mogli smo je naglasiti. Međutim, tumula može biti i na (danas) privatnom zemljištu, i to mnogo, na što upućuju npr. zadnja rekognosciranja krajolika prilikom izrade prostornih planova u Rovinju (Damir Matošević)… Šteta bi bilo da neka arheologija završi u drobilici samo zato što nije na javnom zemljištu.
    O vezivu pri gradnji kućica
    To je vrlo zanimljivo pitanje, možda i za znanstvenu obradu (npr. statička svojstva konstrukcija). Ako pričamo o Dragodidu, evo 2 primjera za tvrdnju je mort u prizemnicama imao prije svega ulogu zaštite od propuha, vode i kukaca, a rjeđe konstrukcijsku ulogu:
    1) u Dragodidu ima više objekata oblikom nalik kućama (jedan i dimenzijama odgovara kući), ali su služili kao štale, peći, odnosno u zadnjem slučaju konoba. Svi su u suhozidu..
    2) jedna od stambenih kuća nikad nije dovršena. Ta je ujedno i najambicioznije građena u selu, sa najvećim rasponom, i relativno velikim prozorima. Ta je isto ostala u suhozidu, iako je građena kasno (u 20. st.), i unatoč tome što je graditelju bio dostupan i cement (ojačanja u ukopanom dijelu i betonski okviri prozora).
    str.39
    Bunari su se gradili u prirodno nepropusnom terenu. Glina i ilovača služile su za utvrđivanje i zapunjavanje u stražnjem dijelu obzida. Sumnjamo da je vapno uopće i korišteno, vjerojatno samo kao dodatak.
    Berislav Horvatić šalje fotografiju suhozidnog bunara kod Punta:
    http://www.dragodid.org/materijali/gradimo_u_kamenu-komentari/De_05857_RED.jpg
    “Na priloženoj fotki (Denis Lešić) je “zdenac” na Kandiji (Punat, otok Krk)
    nakon obnove, prigodom koje se lijepo vidio sloj ilovače oko suhozidne
    površine spremnika.”
    str. 35
    Ne uspijevamo naći bolji izraz od „zaštitna gomila ili toranj“. Možda bi trebalo reći „prstenasti toranj“? Mislimo da nije generalno bitno da li se prsten radi paralelno sa zidanjem kupole, nego da se to prilagođava veličini bunje, vrsti kamena i broju ljudi koji nam je na raspolaganju. U svakom slučaju osvjedočili smo se da je moguće prvo napraviti kupolu, a potom je obzidavati. A da li će obzid biti prstenast (kao na Srimi, Braču ili Hvaru), ili gomilast kao na bunji s Prosike, ili ga uopće neće biti (može i to, ali se onda krov najbrže sruši), možda najviše ovisi o ambiciji graditelja i možda nekom „estetsko-funkcionalnom standardu“ konkretne zajednice. Postoje čak i „ružni“ kažuni i trimi, bez karakteristične forme, a građevine poput ove na Prosiki redovite su u šibenskom zaleđu.
    Bunje na Miljevcima, galerija Jelene Kulušić:
    http://www.dropbox.com/gallery/44534511/1/suhozidi?h=ed6cc7
    Hvala Vam za popis literature, krećemo u nabavku. Ako imate što u digitalnom obliku, rado ćemo staviti na web stranicu!

    Vaši
    4 GRADA DRAGODID

  3. Jadran Kale
    Posted May 23, 2012 at 10:24 | Permalink

    “Gradnja bunje kod Prosika (fot. str. 10) nije ispravna, jer, barem na Braču, ne poznajem ni jedan primjer gdje bi nanos krovnog kamena bio poput piramide, nego isključivo stepenast…”

    Hvala na komentaru. Budući da sam vodio obnovu te bunje, mogu ustvrditi da je gradnja ispravna jer bunje (čak i kažuni) s takvim stožastim (ili posve amorfnim, do stapanja u gomile) profilima postoje, a ova se još i nalazi na kosini gdje se iz gornjeg rakursa sučelice ulazu ne vidi pravilniji ostatak zidova.

    Primjerice, kod obnove manje bunje uz srimskog orijaša (Rodina bunja, sačuvana visina prostorije 4,6 m) smo pri okupljanju obnovitelja zajedno inzistirali na prstenu jer mu je s južne strane bio jasan podzidni trag a i veliki susjed u istom nasipu briljira takvim profilom pa je bilo posve sigurno da je i manja bunja završavala prstenom. Čelo prstena je umješno poslagao graditelj iz Srime.

  4. kravosas
    Posted May 24, 2012 at 16:09 | Permalink

    Isprika velikom Svenu Kulušiću! Kad smo u zadnjoj turi ispravaka u zahvale ubacili našu Jelenu Kulušić (odradila posao sa bibliografijom), dizajner je zabunom njega izbacio. “Hm, valjda se ne zove Sven nego Jelena. Promijeniti ću.” :-/
    Mi nismo provjerili i eto ti.

  5. jasmina
    Posted May 25, 2012 at 19:36 | Permalink

    Jako simpa knjižica. Podržavam. Poziv na Lun još stoji. Taman imam neke srušene suhozide na kojima se mogu vježbat strani studenti…

  6. marko
    Posted May 27, 2012 at 21:47 | Permalink

    Poštovani!
    Priručnik je rasprodran,tražim ga već desetak dana,nigdje ga nema,da li imate neki primjerak,voljan sam ga platiti pouzećem.
    Unaprijed zahvaljujem i srdačan pozdrav.

  7. kravosas
    Posted May 28, 2012 at 07:14 | Permalink

    @marko
    hvala na interesu
    osim onih koje smo sami kupili na kioscima, nemamo. nismo još dobili primjerke koji nam pripadaju po ugovoru. zovite g. fabjanka vrtlara u slobodnu!

  8. Jadran Kale
    Posted June 8, 2012 at 15:12 | Permalink

    U perspektivi bi moglo biti zanimljivo zemljovid prometnuti u edukativni plakat, garniran fotografijama s naznačenih lokaliteta možda bi uspio doći i tamo gdje priručnik nije.

    S osamostaljivanjem fotografija, za što prve na pamet padaju razglednice, je drugačije. Lako je zamisliti da bi mnoge od uvrštenih fotografija kao razglednice običnog ili većeg formata bile uspješnica. Probiti se na kioske je praktično nemoguće, ali bi se mogle prirediti u kompletu (takav komplet koji je u Valenciji objavljen 2000. godine povodom kongresa broji 16 razglednica od 4-5 autora). Autorska prava nisu nesavladiv problem – pretpostavljam da bi izlaženjem u susret svatko htio rado sudjelovati u boljitku kakav bi od prodaje razglednica mogao biti usmjeren samim fotografiranim građevinama, no takvo bi kanaliziranje (što je najispravnije zamislivo rješenje) moglo biti tehnički iscrpljujuće.

    Ako bi se takvo što dalo učiniti, možda bi opcija mogla biti zaklada (ili privremena fundacija) posvećena uopće ovim temama.

    Tko zna, jednog dana…

  9. kravosas
    Posted September 7, 2012 at 20:50 | Permalink

    Pokrpana “rupa” u priručniku! Berislav Horvatić šalje fotografije graditeljskog remek-djela Kudinog mosta, koji sa 12 suhozidnih lukova od sedre prelazi preko rijeke Krupe!

    http://www.dragodid.org/jadranski-suhozidi-kudin-most/

  10. eda belingar
    Posted January 8, 2013 at 14:03 | Permalink

    Poštovani!
    Priručnik tražim,da li imate neki primjerak, platiti ču ga pouzećem.
    Unaprijed zahvaljujem i srdačan pozdrav
    Eda Belingar
    Tominčeva 7
    5250 Solkan
    Slovenija

  11. kravosas
    Posted March 10, 2013 at 22:48 | Permalink

    BITNO!
    Ima greška u crtežima duplog suhozida na stranama 49. i 50. Ima jedan trokutasti kamen u drugom odnosno trećem redu na desnoj strani koji je vrhom okrenut prema dolje a, šupljina iza njega unutar zida je zapunjena sitnim kamenom. E po tom sitnom kamenu ovaj veći može iskliznuti iz zida. Treba ga postaviti naopako tako da je ravnom stranom prema dolje!

    Hvala Ivici Šćepanoviću Truti iz Gornjeg Humca na Braču!

  12. Posted April 1, 2013 at 00:27 | Permalink

    Upravo čitam priručnik i moram reći da sam oduševljen uloženim trudom i obimom problematike. Kao arheolog bi htio nadodati da bi se u sljedećem izdanju mogao dodati porečki ager (str.24, žutom kockicom – Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu) koji je još uvijek manje više vidljiv sa Eartha unatoč urbanizaciji, te traktovi Claustre Alpium Iuliarum. Radi se o zatvaračima iz Julijskih Alpa iz kasne antike (polovica 3.st – početak 5.st). Istina je da se ne radi u potpunosti o suhozidu jer su redovi kamena su bili vezani maltom od vapna i tucane cigle, ali tehnika je slična, znači zidovi uduplo (emplekton ili muri a sacco) sa ispunom u sredini od kamenja razne veličine, tucane cigle i grumelja veziva. Vjerojatno su se rimljani oslanjali na lokalnu vještinu građenja suhozida kao što su koristili i poboljpavali postojeće komunikacijske veze iz prapovjesti. Claustra je bila široka do 1,60 m i visoka od 4 do 5 m.

    http://haemus.mk/wp-content/uploads/2013/02/10-Zaccaria-2012.pdf

    Još nešto. Mišljenja sam da se posebnu pažnju treba dati fenomenu ispaše (transumanza) i bijelim putovima (tratturi) koji su od prapovjesti korišteni kako bi stoka došla do visinskih pašnjaka. Evo, talijani su to zaštitili pod Unesco-m.

    http://www.abruzzomoliseheritagesociety.org/TRATTURIeTRANSUMANZA.pdf

    Svaka pohvala, baš ste inspiracija.

  13. kravosas
    Posted April 4, 2013 at 10:28 | Permalink

    Hvala Neverine na komentaru, nažalost tek ga sad vidim jer je ga server iz predostrožnosti zadržao zbog dva linka u njemu. A ispravke za drugo izdanje su jučer otišle u Slobodnu…ništa, bit će tema za treće izdanje. Ovo sa transhumancom je jako zanimljivo jer i mi imamo tu itekako šta za pokazati. Članak o claustri sam uvrstio u linkove.

  14. Angelina
    Posted April 4, 2013 at 15:42 | Permalink

    Poštovani,
    da li se može naručiti priručnik u slobodnoj prodaji?

  15. kravosas
    Posted April 4, 2013 at 15:45 | Permalink

    Angelina, hvala na interesu, izgleda da će krajem slijedećog tjedna biti pušteno u prodaju drugo izdanje.

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Izvještaj: Sv. Barbara, Konavle

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj umijeća suhozidne gradnje, uz članove udruge Dragodid.

DSC07000

O LOKALITETU

Srednjovjekovno groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare smješteno je sjeverno od sela Dubravka u Konavlima na lokalitetu Varino brdo, izloženo suncu i vjetru, ali ujedno i s prekrasnim pogledom na gotovo cijelo Konavle s tipičnim krškim poljem. Crkvena parcela ograđena je suhozidom dugim oko 150 metara i s dva ulaza. Groblje je sačuvano gotovo in situ s grobovima smještenim na terasastima padinama orijentacije većinom sjeveroistok – jugozapad. Groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare jedno je od najvrijednijih izvorno sačuvanih srednjovjekovnih sakralnih cjelina na širem dubrovačkom području. 2016. godine postaje dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

DSC06997

TIJEK OBNOVE I EDUKACIJE

Program obnove je započeo edukativnom radionicom za sve zainteresirane volontere u periodu od 22. do 25. lipnja, 2019. Uz naše članove, obnovu suhozida i prezentaciju tehnike gradnje predvodio je lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina. Mina se od početka godine nalazi na popisu nositelja umijeća suhozidne gradnje Ministarstva kulture. Svojim umijećem vrlo aktivno djeluje na području Konavala, te valja spomenuti da je Mina 2000. godine izgradio i zapalio posljednju klačinu (japjenicu) u Konavlima.

DSC07051

Kroz četverodnevnu radionicu, uz prisutnost volontera iz Konavala i Dubrovnika, se obnovilo oko 50 metara zida na sjeveroistočnom dijelu parcele gdje je zid bio najviše oštećen i zatrpan kamenjem koje se tu godinama odlagalo. Najprije je trebalo otkopati isto kako bi se došlo do lica zida, zatim ga presložiti do same krune zida koji je na tom dijelu visok do 120 cm s unutarnjeg dijela parcele. Polaznici radionice su imali priliku saznati više informacija o samom lokalitetu i načinu upravljanja od strane Jelene Beželj, mlade arheologinje i predstavnice partnera u projektu – Muzeja i galerija Konavala. Ovu fazu programa je uspješno dokumentirala ekipa Vizantropa čiji je film moguće pogledati na njihovom Youtube kanalu. Mina je sa svojim pomagačem – Vlahom Pržićem, do kraja lipnja obnovio preostali dio zida gdje je na najvećem dijelu bilo potrebno izravnati krunu zida.

DSC07053

ZAVRŠNICA PROGRAMA OBNOVE

Završni dio programa se odvio 2. listopada kada je održana pokazna radionica gradnje suhozida za 70 učenika 3. i 4. razreda Osnovne škole Gruda, te učenike područnih škola Dubravka, Pridvorje, Popovići i Radovčići. Radionicu je također predvodio Ivo Antunović – Mina, s članicom naše udruge i uz pomoć učiteljica Osnove škole Gruda, kao partnera programa. Djeci su na početku radionice podijeljene zaštitne rukavice, te su bili podijeljeni u tri grupe. Uz pomoć voditelja, vješto su postavljali kamenje na zid i zapunjali sredinu sa sitnim kamenjem. Ovime je službeno završen projekt čiji je program prvenstveno uključivao edukaciju građana o važnosti kulturne baštine – stećaka kao nepokretne arheološke baštine, te nematerijalne baštine umijeća suhozidne gradnje. Program je financiralo Ministarstvo kulture, a partneri su bili udruga Dragodid, Muzeji i galerije Konavala, te Osnovna škola Gruda.

DSC08296

DSC08315

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Petrebišća X.

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

1

 

2

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

3

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

4

(AK)

 

5

 

6

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

7

 

8

 

9

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

10

(AS)

 

11

(AŠ/GO)

 

12

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

13

 

14

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

15

 

16

(AS)

 

17

(AŠ/GO)

 

18

(AK)

 

19

(AŠ/GO)

 

20

(AS)

 

21

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

22

 

23

(AS)

 

24

(AŠ/GO)

 

25

 

26

(AS)

 

27

 

28

(AŠ/GO)

 

29

(AB)

 

30

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

31

(AK)

 

32

(AS)

 

33

(AB)

 

34

(AŠ/GO)

 

35

(AB)

 

36

 

37

(AS)

 

38

(AB)

 

Do iduće godine.

 

39

(IM)

tekst: Ante Senjanović slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin   Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj s radionice u Veprincu

Tekst: Oleg Miklić
Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić

 

Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok je naša suhozidna ekipa krenula na završavanje radova započetih na prvoj radionici. Kako je lokacija već bila očišćena od vegetacije i kamen je bio odvojen, odmah smo krenuli sa radovima. Nastavili smo ziđati visoki podzid, te zapunjavati stražnju stranu zida sa čkaljom.

 

1

 

2

 

3

 

Radovi su tekli brzo, pa smo do marende u 13:00 skoro završili sa podizanjem zida na visinu od oko 2,5m, te smo skoro potrošili sav kamen i čkalju iz originalnog podzida. Marenda je bila odlična, ali vrijeme se je pogoršalo, počela je padati kiša.

 

4

 

 

To razočarenje je trajalo koliko i siesta poslije marende, kiša je stala, te smo odmah krenuli sa nastavkom radova, da nas kiša opet ne prekine. Na našu sreću i nije, te smo po suhome i čak sa nekoliko tračaka sunca nastavili radove. Visoki podzid je završen, ostavljena je pola metra široka berma, te je do staroga puta sagrađen do pola metra visok i par metara dug podzid.

 

 

5

 

Za to smo materijal morali potražiti u okolici, ali je i taj dio posla protekao brzo. Bermu koja je bila napravljena od čkalje smo kamuflirali sa zemljom, te je po ideji domaćina u nju presađena veprina. Ukoliko se ulovi, mogla bi napraviti prirodnu ogradu između puta i 3 metra duboke provalije. Na kraju radova smo rezimirali odrađeno, te načeli temu novih ideja za nastavak radova na lokaciji. Veprinačka priča se nastavlja..

 

6

 

7

Tekst: Oleg Miklić Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić   Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok […]

Read More »

 atts
2

Izvještaj s III. prvenstva Hrvatske u gradnji suhozida

Tekst: Filip Šrajer
Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić

U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki suhozid (duplicu) širine u podnožju 70 cm i visine 1 m.

davEkipe „Dragodid“ (lijevo) i „Gaius Laberius“ (desno) otvorile su događaj.

2Vidik s Garduna na Trilj, donji dio Sinjskog polja, rijeku Cetinu i planinu Kamešnicu na granici s BiH.

Gardun je ujedno i jedan od poznatijih antičkih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj, mjesto gdje se nalaze ostaci građevina rimskog legijskog logora, koji je s povišenog položaja kontrolirao jedan od povijesno najvažnijih prijelaza preko rijeke Cetine, na raskrižju putova koji vode iz Splita prema Bosni i prema Hercegovini. Ovaj povijesno vrlo zanimljiv i ambijentalno upečatljiv lokalitet, međutim, nije bio presudan za odabir domaćinstva ove manifestacije, već je to bila odlična ekipa iz Udruge „Gaius Laberius“ iz Garduna, koja se prošle godine pojavila na volonterskom kampu na Vranskom jezeru i na 2. prvenstvu Hrvatske na Murteru i sve osvojila svojom neposrednošću i energijom.

Predviđanja da će Gardunjani dati sve od sebe na organizaciji ovog događaja obistinila su se: na otvorenju se pojavila i srdačnu podršku dala cijela politička hijerarhija, od predsjednika mjesnog odbora, preko gradonačelnika, do župana, a logistički ničega nije manjkalo. Svi su bili vrlo veseli i opušteni i entuzijastični oko nastavka ove i sličnih manifestacija u budućnosti.

Večer uoči natjecanja u Muzeju triljskog kraja održan je mali teorijski uvod gdje je poviješću i nalazima bogat lokalitet predstavila ravnateljica, mlada arheologinja Sanja Budić Leto, a autor ovoga teksta pričao o fenomenu hrvatske suhozidne baštine.

Samo natjecanje otvorile su ekipe organizatora, nakon čega su se zaredale različite, uglavnom domaće ekipe – od srednoškolaca do veterana. Kamen je došao iz obližnjega kamenoloma pod Mosorom i bio je svojim oblikom zahtjevniji za gradnju od prošlogodišnjega na Murteru, pa se nije očekivalo da će biti prebačena prošlogodišnja pobjednička duljina od 4,66 m. Međutim, superiornim nastupom, ekipa Golinjevo (kapetan Dujo Šipić, Ante Čalo, Silvio Odrljin, Milan Skejić i izbornik Martin Roguljić) odnijela je pobjedu s punih 5,01 m, a stekao se dojam da su mogli i dulje da je poligon bio dulji.

3Ekipa „Golinjevo“ slavi pobjedu

4
Mlada ekipa „ONK Gardun“

5

Ekipa Arduba prije starta: omladina i legendarni seoski učitelj u mirovini Ante Kutleša

Druga je bila makarsko-zadarska ekipa „Pomalo“, a treće mjesto osvojila je sinjska ekipa „Vlaji“, i to u pripetavanju – u bacanju kamena s ramena. Naime, ekipe „Dragodid“ i „Vlaji“ imale su u centimetar istu duljinu zida, te su iskoristile popratno natjecanje u bacanju kamena s ramena da se međusobno razračunaju. Najdalje je dobacio i „prvak Hrvatske u bacanju kamena s ramena za suhozidare“ postao Tomislav Tokić.

Na koncu su sve ekipe uz pomoć publike, pa i one najmlađe, natjecateljski kamen ugradile u međašnji zid koji će ostati na lokalitetu kao funkcionalni element i trajna uspomena na – svi su se složili – fenomenalno uspio događaj.

6Gradnja zajedničkog zida na kraju

Prvenstvo je popratilo još nekoliko medija, a galerije fotografija ćemo nastavljati objavljivati ovdje kako budu stizale.

HTV1

Hrvatski radio

Portal Ferata

Portal Dalmacija danas

Tekst: Filip Šrajer Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki […]

Read More »

 atts
0

Prijave/applications: XVII. međunarodni suhozidni kongres / International Congress on dry stone

LOGO

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION

FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION

Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti,

Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle.

71563658_2973292269387717_368932704269369344_o
Foto: Konavoski osnovnoškolci nakon edukativne suhozidne radionice, listopad 2019.
Konavle elementary school children after an educational dry stone workshop, October 2019

Svi zainteresirani mogu sudjelovati kao sudionici radionice, slušatelji, izlagači i/ili izlagači plakata. Rok za registriranje kao izlagač i/ili izlagač plakata je do 29. veljače 2020. Rok za registriranje kao slušatelj ili sudionik radionice je do 30. lipnja 2020.

*** Prijavnica, informacije o kotizaciji i ostali detalji nalaze se ovdje: INFO SHEET + PRIJAVNICA ***

Organizatori potiču na što ranije registracije. Ukoliko se predviđeni kapacitet registacija popuni prije navedenog roka, registracije će biti zatvorene.

Zahvaljujući učenicima i studentima, mladim profesionalcima, uključenom lokalnom stanovništvu te lokalnoj i državnoj podršci, konavosko suhozidno naslijeđe se detaljno istražuje, dokumentira i promovira. Radionice, aktivnosti s djecom, festivali, istraživanje suhozidnih tehnika s majstorima, umjetnicima i građanima održavaju naslijeđe živim i dinamičnim.

Dođite, iskusite i uvjerite se!

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti, Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle. Foto: […]

Read More »