Jadranski suhozidi: Cres

Objavljujemo ulomke i fotografije iz publikacije “Tradicijsko ovčarstvo otoka Cresa: prilog istraživanju”, koju je 2009. objavio Centar za održivi razvoj – Ekopark Pernat. (edit: kasnije transformiran u Muzej ovčarstva)

Publikacija je izdana na tri jezika, autorica hrvatskog teksta je Marina Jurkota Rebrović, a .pdf izdanje se moze skinuti ovdje.

Gromače

Jedan od najvrednijih elemenata otočne materijalne kulturne baštine su kameni suhozidi. Podizani su već u prapovijesno doba da bi zaštitili obradivu površinu. To je način gradnje kamenog zida bez veziva, posebne tehnike slaganja kamenja čakavskog naziva – gromača. Gromače su se gradile i da bi obilježile granice pašnjaka pa su tako tisuće kilometara u suhozid položenog kamenja probrazile i humanizirale krajolik otoka Cresa. Ljudi su boraveći na otoku prisvajali dio prirode i stvorili novu strukturu prostora [B.G. Pavlovsky, 1991:1]. Elementarno razumijevanje prirode značilo je tako i stapanje s njom: gromača razdvaja, označava granicu, ali ipak i spaja. Omogućuje komunikaciju kroz lese – vrata od štapova, škȕje – u gromači ostavljene otvore koji se mogu lako zatvoriti i otvoriti kamenjem, kamene skalini – stepenice, stervȉce − drvene ljestve. Osnovna svrha suhozida bila je spriječiti prijelaz stoci u susjedne pašnjake.

Obzirom na tehniku gradnje, postoji više tipova suhozida. Gromače mogu biti ũnjule ili dȕple −u jednom ili dva niza.26 Prvi red kamenih blokova je oko 10 cm ukopan u zemlju. To su temelji gromače, visina tog dijela ovisi o terenu i kamenju kojim graditelj raspolaže. Preko te osnove položen je duži plosnati ravni kamen – pokrivača, na koju se onda, u jednom nizu, naslažu kameni blokovi do željene visine. Na takvu se osnovu obično se nadogradilo gromaču u dva niza. Prostor među njima ispunjavalo je piflȍ 27 – sitno kamenje koje ima funkciju povezivanja i drži dvojnu gromaču – dȕplicu, dȕplu gromaču – dvojnom.

Gromača sagrađena u jednom nizu kamenja naziva se ũnjula. Vrh je najčešće ravan, ali može imati i õzubi – krunu. Õzubi su ukoso ugrađeno plosnato duguljasto kamenje na jednoj strani gromače koje strši prema van te tako otežava prijelaz stoci, ali i čovjeku. Tako se najčešće štiti obrađivana površina ali i pašnjak [Bortulin, 1949:78].

Gromače su visoke do visine čovjeka, ovisno o namjeni pašnjaka, terenu, raspoloživom materijalu i radnoj snazi. U sjevernom i srednjem dijelu otoka Cresa gromače su više nego na južnom. Od vrste, oblika i veličine kamenja ovisi i način gradnje. Pravilo je da su veći kameni blokovi niže, a manji više u gromači. Kako položiti kamen – koso, okomito, vodoravno – ovisi o obliku kamena i o spretnosti, znanju i iskustvu graditelja. Tako je zapravo svaka gromača autorski rad, priča o umijeću građenja, odnosu prema radu, strpljivosti … ali i o samoj prirodi. Svaki kamen važu i obrću, živi i djeluje neki suptilni i precizni osjećaj koji im kazuje gdje je kamenu težište i gdje su mu prave plohe dodira [Fučić, 1997:180].

Način gradnje nije isti posvuda po otoku jer i samo kamenje ima drugačiji oblik i strukturu. U pravilu, kamen je potrebno postaviti u nizu na način da se nađe dobro učvršćen između susjednih te ga je rukom nemoguće izvući iz gromače. Vajȃ stȁvit kãmik kakȍ pĩta. Dobrȍ ga inkunjȁt.28 Tako su, npr. plosnati kameni okomito postavljeni tijesno jedan uz drugog ili pak pod blagim kutem pa gromača ima izgled čvrstog zida. Okruglasto kamenje poslagano u redovima daje izgled čipke koja se stoljećima suprostavlja vjetru i kiši. Neki vlasnici parcela bili su poznati po tome da su njihove gromače jako uredne i u liniji. U parcelama koje su služile samo kao pašnjak i nisu imale prolaz kroz lesu, u suhozidu se ostavljalo škȕju − otvor, koju su zagradili većim kamenjem. Veličina otvora odgovarala je udaljenosti kraju rogova ovnova tako da su kadȁ se premẽstilo ôfce moglȉ pasȁt.29 Kod gradnje otvora se između dva veća čvrsta kamena, na udaljenost oko pola metra u istoj visini, postavilo dužu kamenu ploču te nastavilo graditi suhozid uobičajno.

Da bi čovjeku bilo lakše prijeći preko suhozida, na jednom su se mjestu, obično u blizini otvora, napravile skalȋni − kamene stepenice i to na način da se duže plosnate kamene ugradilo u suhozid u obliku stepenica na obje strane suhozida. Jednostavniji način, ali kratkoga vijeka, bio je način postavljanja drvenih stepenica – ostervȉce koje su se prislonile na suhozid.

Na gromačama, ili najčešće samostalno uz puteve, znali su kamenim pločama postaviti pocivalićȉ (na Gerbinu pocivališća) – mjesta za odmor.30 Ovi kameni postamenti dužine čak i više od metra, visine oko 1,5 m i širine dva kamena služili su da bi se težacȉ – radnici kratko odmorili kad bi se s bremenom – teretom vraćali kući [B. Gottthardi – Pavlovsky, 1991:7].

Suhozide se ponovo postavljalo prilikom  podjele nasljedstva. Kako je to velik i zahtjevan posao, pokušavalo ga se jednostavnije riješiti ostavštinom. Način gradnje nije se promjenio stoljećima i znanje se prenosilo generacijama tako da su djeca učila pravila promatrajući roditelje i pomažući im. Jedan način učenja bile su i igre građenja malih gromača, ograjica, mergara. Redovito održavanje suhozida značilo je zagradȉt lȃz − urušeno mjesto na suhozidima, popraviti tarbȕh gromače − dio gdje se kamenje izbočilo, vratiti kamen koji je pao s njega. Kad se dȕpla gromača razvãja − uruši, bio je običaj da se vlasnici susjednih parcela dogovore i zajedno dvȉgnu gromaču − podignu suhozid. U slučaju ũnjule, urušeni dio popravio je onaj, koji je prvi naišao, odnosno onaj čije su ovce pobjegle u susjednu parcelu. Kako nisu svi bili jednako vrijedni i savjesni vlasnici za neke se znalo reći … bȍje da ne kunfinȃš š njĩn.31

Suhozidi su se za vrijeme dugotrajnih kiša više urušavali pa su nakon toga morali obahajȁt − obilaziti parcele. Zagradȉt lȃz značilo je srušiti sav kamen koji nije dobro stajao i postaviti ga ponovno na način da čvrsto stoji svaki kamen u nizu. Zbog toga je posao kod većih urušavanja iziskivao više vremena i znanja. Građenje, popravljanje i održavanje gromača ovisi o spretnosti pojedinca, tako je bilo u prošlosti, a isto je i danas. Da se sve manje ljudi bavi ovčarstvom uočava se i po velikom broju napuštenih gromača. Zadnjih dvadesetak do tridesetak godina urušena mjesta više ne popravljaju tako revno kao prije, pa često samo nabace granje i ovcama onemogući prolaz u susjednu parcelu. Umjesto popravljanja suhozida ponegdje postavljaju mreže ili žice pričvršćene na drvene ili željezne kolce. Plȏt − kao ograda nabacano i učvršćeno granje, ponegdje zamjenjuje gromače ili služi kao privremena ograda.

Ovčari su se redovito brinuli o gromačama te bi u slučaju da su prilikom obilaska svojih ovaca primijetili lȃz – urušenu gromaču u drugim parcelama, o tome obavijestili vlasnika ili čak sami popravili gromaču. Isto tako, obavještavali bi kada bi primijetili ovce u tuđoj parceli ili na putu. Sȁda pȃsaju kȁko da nĩ nȉš… nãnka da bi hȉtil kȉtu ili bȁren javĩl. Ma ne si… nẽki jãve … te zovȅ. Ki nãjde tũju ofcu ju spȕti ili stȉra nãzad va ogrȃjicu.32

Dio otočana još uvijek brižljivo održava gromače na svojim parcelama. Uglavnom su to stariji ovčari, ali nije pravilo. Zadnjih dvadesetak godina sve veći broj gromača, nakon što se djelomično uruše, ostanu nepopravljene te tako postupno propadaju. To je najčešće posljedica manjeg broja aktivnih ovčara, ali I jednostavnijih i bržih rješenja – mreža i žica.

26 Po pričanjima kazivača, duple gromače su starije; naime, oko svakog posjeda se gradila dupla gromača, a kasnije su se nasljeđivanjem (diobom) parcele pregrađivale unjulim.

27 Tako kažu na Gerbinu, a drugdje na otoku – sagũrna

28 Kamen treba staviti na mjesto koje mu odgovara. Dobro ga uglaviti – K. M. (Belej, 1932).

29 Ovce kod seljenja mogle proći – K. K. (Martinšćica, 1924).

30 Pocivališća su, u pravilu, samostojeća, ne drže se za gromaču (primjer kod Sv. Marka na Bućevu). To su kamena zdanja prizmatskog oblika, visoka oko 1,5 m. No, pocivališća mogu biti i druga prikladna mjesta za odmor (npr. neka stijena i sl.). Navedeni objekti česta su pojava na otoku Cresu te su element od posebne spomeničke vrijednosti

31 … bolje da ne graničiš s njime.

32 U današnje vrijeme znaju ljudi proći pored urušene gromače, a da se uopće o tome ne obavijesti. Čak se niti granje ne nabaca. Premda to nije običaj kod svih otočana, neki čak i jave. Ako se nađe tuđa ovca tada joj se stavi spona (odnosno puto) i potjera u ograjicu vlasnika – K. K. (Lubenice, 1932.)

Lese

Na pristup klancȁ, klančȉća, staze puta, ali i na prolazima između parcela, postavljale su se lẽse, zãtoke − drvena vrata od kolja. Uobičajena im je širina bila koliko je potrebno da prođe tovãr s krõšnjami − magarac s teretom na samaru. Ako je lesa stajala na putu, odgovarala je njegovoj širini, dok su na prolazima između parcela postavljali uže. Tako su lese između pašnjaka kojima su prolazili samo s ovcama bile uže, a između parcela kojima su prolazili s magarcem ili konjem bile šire. Ũnjula − jednostruka lesa, omogućavala je komunikaciju između parcela i puta dok su tuda prolazili s ovcama i natovarenim magarcem. Kad su u drugoj polovini prošlog stoljeća postupno počeli za transport (prijevoz drva, seljenje ovaca) koristiti mehanizaciju, bilo je potrebno i proširiti prolaze. U tim slučajevima prostor gdje su bile ũnjule lese nadomjestili su dȕplima − dvostrukima.

Za izradu lesa uzimali su najtrajnije vrste drva. Stablo smrẽki – šmrike, na jugu otoka Cresa breke (Juniperus oxycedrus), trebalo je posjeći u doba mirovanja, između listopada i travnja, i poslije punog mjeseca da bi osiguralo dugotrajniju kvalitetu i… da durȃ  uže, da ne propadȅ…zbišȉvi.33 Nakon toga je bilo potrebno oguliti koru. Dva deblja stupa, visine oko metar i pol, uporabili su za vratnice. Jedan stup malo je duži jer služi kao os koju se malo ukopa u zemlju ili se ispod nje stavi kamena ploča. Dva okomita drvena stupa međusobno se povežu prutima – drvenim štapovima. Oni mogu biti napravljeni od jasena ili šmrike. U vratnicu su izbušili 7 ili 8 rupa – škȕja, rupa te u njih uboli nešto stanjene krajeve drvenog kolca, štapa. S jedne strane štapovi malo vire dok na drugoj,  nosivoj vratnici, tek proviruju. U slučaju da rupa ne odgovara štapu, učvrstili bi ga drvenim kȕnjem − klinom. Lesu je bilo potrebno pričvrstiti na stõžer − drveni stup, koji je isto tako napravljen od smrẽke, na kojoj su s jedne strane ostavili nekoliko skraćenih grana. Te grane ugradili su u suhozid. Zbog toga je bilo potrebno srušiti kraj gromače te ponovno sagraditi cijeli kraj (glavu) tako da su grane drvenog stupa dobro uzidane većim kamenom, koji je poslagan u križ, fiksirane. Kraj su isto tako ukopali u zemlju. Lesu se postavilo na unutarnju stranu parcele te je bilo potrebno pripaziti da se lesa, kod otvaranja, sama vrati. Vratnice su uz stožer čvrsto vezali konopom ili žicom. Da se lesa ne bi otvarala ako se netko rȉval va nju − gurao u nju, bilo ju je potrebno zaverȕžit − zabravit otvaranje lese. Komad smreke odsjekli su na način da su ostavili grane u obliku slova »V« I taj komad ugradili u gromaču sa strane gdje lesa nije bila vezana uz stožer. Kroz otvor se ubacila kȕčica − kuka, štap napravljen također od smreke s kukom na vrhu. Kasnije su na drvenom štapu napravili žičanu omču kroz koju su provukli kučicu − manji drveni štap [Galjanić, 2008:11–8].34

Izrada lesa strogo je muški posao. Za izradu kvalitetne lese, koja će potrajati desetljećima, potrebno je znati odabrati pravu smreku imȅt õko za to…vȉdet kã bi bilȁ najbȍja. Nĩ bilȍ samo posȅć smrẽku i okãštrit. Je rabilo nać prȃvu! I põkle ogulȉt …su znali kadȁ rabi sȅć za udẽlat onakȍ da durȃ.35

Znanja u tome kako napraviti dobru i čvrstu lesu prenosila su se generacijama promatranjem i aktivnim sudjelovanjem u izradi. Dječaci su u dobi od oko petnaest godina već pomagali kod pripreme potrebnog drva i kod izrade. Svaki ovčar morao je znati napraviti lesu.

Još uvijek se izrađuju drvene lese, ali sve češće dotrajale i propadajuće lese zamjenuju nove željezne ili mrežaste lese, improvizirano postavljene drvene palete, stranice starih željeznih kreveta36 ili pak na prolaz samo nabacano suho granje.

33 …da izdrži duže i da ga ne napadne crvotočina – K. G. (Belej, 1932).

34 Detaljan opis lese, njezina izrada i značenje navedeno je u dotičnom članku. Slikovit opis uz demonstraciju izrade i postavljanja lese dali su i otac i sin R. F. (1929) i R. M. (1967) iz Nerezina te R. N. (Belej, 1960).

35 Da se odabere pravo drvo smreke treba imati dobro iskustvo…nije bilo važno samo posjeći drvo i oguliti ga. Intuitivno je trebalo osjetiti drvo. Znalo se točno kada ga treba sjeći da što duže potraje – V. M. (Pernat, 1922).

36 Napuštanje vojnih objekata u Malom Lošinju početkom devedesetih godina 20. stoljeća odrazilo se i u prirodi gdje su ovčari umjesto propadajućih lesa postavljali stranice željeznih vojničkih kreveta te tako na brz i jednostavan način riješili problem lesa – R. N. (Belej,1960).

Mergari

Manji ograđen dio parcele, obično u kutu pašnjaka, predviđen za mužnju ovaca, je mergãr − tor [Fučić, 1997:181].37 Ograđen je kamenim zidom s tri strane, zadnjih tridesetak godina kao ogradu postavljaju i mrežu, žicu ili granje. Na kraju tora može biti postavljena i lesa. Tlo u toru je poravnato i očišćeno. U parcelama koje su koristili u vrijeme mužnje, ponekad su po sredini tora, u razmacima, postavili veće kamenje pravilnih oblika koji su kod mužnje koristili kao stolčić. Mergãr je, osim za mužnju, služio i za skupljanje ovaca kad su ih premještali u drugu parcelu, kao prostor gdje se striglo, belẽžilo − označavalo, čeperȉlo − pregledavalo i mazalo ovce kao zaštitu od krpelja. U mergare se na Jurjevo, 23. travnja, stavljala blagoslovljena grančica masline jer se vjerovalo da ima zaštitnu moć.

U pastirskim stanovima (ovčarskim ekonomijama) margarȉ (ili mergarȉ) su često bili u blizini stambene zgrade. Izbor mjesta bio je takav da su se ovce sa svih dijelova pašnjaka mogle nesmetano potjerati u mergar [Jardas, 1964:127]. Takvi mergari bili su dugi te su imali i manje pregrađene dijelove tzv. przgalȁ (przgarȁ) gdje su smjestili janjce.

 

37 mulgarium – lat. riječ koja označava mjesto za mužnju, tj. muzilište; otuda dolazi riječ mergar, margar, mrgar.

Lokve

Kako na otoku nema stalnih vodnih tokova, kao uvjet preživljavanja bilo je potrebno osigurati opskrbu vodom. Na krškim terenima pronalazili su manja udubljenja, od nekoliko metara pa do većih od desetak metara, u koje se skupljala kišnica. Porastom broja stanovnika i životinja, bilo je potrebno i na umjetan način povećati broj lokava. Tako su veće lokve gradili u blizini naselja i na velikim pašnjačkim terenima, a manje u mnogobrojnim parcelama za napajanje ovaca samo jednog vlasnika. Za gradnju lokve tražili su prirodna udubljenja kojima su dno nabijali ilovačom tako da je lokva bila nepropusna. Zajedničke − komũnske lõkvi − gradilo je cijelo selo pa su svi mogli koristiti vodu. Svi su također sudjelovali I u održavanju – čišćenju lokvi. Ancijȃni − starješine sela, organizirali su taj posao još do prve polovice 20. stoljeća. Lokve su se razlikovale po namjeni. Neke su bile namijenjene isključivo ljudskoj uporabi, druge su služile za namirenje ostalih potreba kao što je pranje rublja, napajanje stoke, prskanje vinograda, a treće, najbrojnije, služile su za napajanje stoke u pašnjacima. One koje su bile predviđene samo za čovjeka, bile su ograđene suhozidom, a na ulazu je bila lesa da životinje ne bi imale pristup [Stražičić, 1981:72].

Lokve na pašnjačkim terenima bile su zajedničko vlasništvo svih pašnjačkih parcela. Svaka parcela imala je dostup do vode ograđen suhozidom – derȉt. Širina ovisi o veličini lokve i o broju parcela pa su neke lokve imale tek po koji metar široke pristupe, (npr. Lokva Stinjakov između Lubenica i Helma).

U ljetno doba, kad su neke lokve ostajale skoro suhe, zajedničkom rabõtom − radnom akcijom očistili bi blato, lišće i ostalo iz njih.

Posljednih dvadesetak godina takvih akcija čišćenja gotovo da i nema. Da bi spriječili širenje  malarije koja je na otoku bila česta, početkom prošlog stoljeća u lokve su naseljavali ribicu gambuziju (Gambusia affinis) te se tako na biološki način riješili komaraca – prijenosnika bolesti. Odredbama općinskih vlasti bili su postavljeni uvjeti gradnje i održavanja lokava [Sušić, 2006]. Zanimljiva je i činjenica da su zbog hlada morali saditi i čuvati drveće pored njih. U drugoj polovici 20. stoljeća na nekim velikim parcelama sagradili su i velike cementirane spremnike za vodu. Uglavnom se to odnosilo na parcele kojima je upravljala Poljoprivredna zadruga Cres.38

Ako u parceli nema lokve, u kamenu se isklesao manji kalčȉć − manja udubina za vodu. Početkom 20. stoljeća, na individualnim parcelama počeli su graditi i cementirane bazene koji mogu držati oko 1 m3 vode. Odabrali su mjesto u kamenu gdje ovca ima lagan pristup, a prirodna udubina zadržava vodu. Ljeti su tu, po potrebi, donosili vodu. Budući da je cement s vremenom popucao, bilo je potrebno, nakon nekoliko godina, kalčȉć očistiti i ponovno premazati. Neki od njih još uvijek se obnavljaju. Prije tridesetak godina, kao spremnike za vodu, u parcele su počeli stavljati stare kupaonske kade i na pola prepiljene limene ili plastične bačve. Briga o redovitoj opskrbiovaca vodom u ljetno vrijeme glavna je obaveza ovčara u to godišnje doba.

38 R. F. (Nerezine, 1929).

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

2 Comments

  1. mjs
    Posted December 19, 2022 at 17:26 | Permalink

    Poštovani,
    Molim vas informaciju o autoru teksta Jadranski suhozidi;Cres.
    Rado bih citirala, a čini mi se da ime Jurkota Rebrović Marina nije autorica ovog teksta već članka o ovčarstvu?
    Hvala puno!

  2. kravosas
    Posted December 20, 2022 at 22:17 | Permalink

    Poštovana, hvala na interesu! Tekst “Jadranski suhozidi: Cres”, kako i piše u uvodu, predstavlja izvadak iz knjižice “Tradicijsko ovčarstvo otoka Cresa: prilog istraživanju” autorice Marine Jurkota Rebrović. Cijelu knjižicu možete skinuti ovdje. Pozdrav! 4GD

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »