Jadranski suhozidi: Cres

Objavljujemo ulomke i fotografije iz publikacije “Tradicijsko ovčarstvo otoka Cresa: prilog istraživanju”, koju je 2009. objavio Centar za održivi razvoj – Ekopark Pernat.

Publikacija je izdana na tri jezika, autorica hrvatskog teksta je Marina Jurkota Rebrović, a .pdf izdanje se moze skinuti ovdje.

Gromače

Jedan od najvrednijih elemenata otočne materijalne kulturne baštine su kameni suhozidi. Podizani su već u prapovijesno doba da bi zaštitili obradivu površinu. To je način gradnje kamenog zida bez veziva, posebne tehnike slaganja kamenja čakavskog naziva – gromača. Gromače su se gradile i da bi obilježile granice pašnjaka pa su tako tisuće kilometara u suhozid položenog kamenja probrazile i humanizirale krajolik otoka Cresa. Ljudi su boraveći na otoku prisvajali dio prirode i stvorili novu strukturu prostora [B.G. Pavlovsky, 1991:1]. Elementarno razumijevanje prirode značilo je tako i stapanje s njom: gromača razdvaja, označava granicu, ali ipak i spaja. Omogućuje komunikaciju kroz lese – vrata od štapova, škȕje – u gromači ostavljene otvore koji se mogu lako zatvoriti i otvoriti kamenjem, kamene skalini – stepenice, stervȉce − drvene ljestve. Osnovna svrha suhozida bila je spriječiti prijelaz stoci u susjedne pašnjake.

Obzirom na tehniku gradnje, postoji više tipova suhozida. Gromače mogu biti ũnjule ili dȕple −u jednom ili dva niza.26 Prvi red kamenih blokova je oko 10 cm ukopan u zemlju. To su temelji gromače, visina tog dijela ovisi o terenu i kamenju kojim graditelj raspolaže. Preko te osnove položen je duži plosnati ravni kamen – pokrivača, na koju se onda, u jednom nizu, naslažu kameni blokovi do željene visine. Na takvu se osnovu obično se nadogradilo gromaču u dva niza. Prostor među njima ispunjavalo je piflȍ 27 – sitno kamenje koje ima funkciju povezivanja i drži dvojnu gromaču – dȕplicu, dȕplu gromaču – dvojnom.

Gromača sagrađena u jednom nizu kamenja naziva se ũnjula. Vrh je najčešće ravan, ali može imati i õzubi – krunu. Õzubi su ukoso ugrađeno plosnato duguljasto kamenje na jednoj strani gromače koje strši prema van te tako otežava prijelaz stoci, ali i čovjeku. Tako se najčešće štiti obrađivana površina ali i pašnjak [Bortulin, 1949:78].

Gromače su visoke do visine čovjeka, ovisno o namjeni pašnjaka, terenu, raspoloživom materijalu i radnoj snazi. U sjevernom i srednjem dijelu otoka Cresa gromače su više nego na južnom. Od vrste, oblika i veličine kamenja ovisi i način gradnje. Pravilo je da su veći kameni blokovi niže, a manji više u gromači. Kako položiti kamen – koso, okomito, vodoravno – ovisi o obliku kamena i o spretnosti, znanju i iskustvu graditelja. Tako je zapravo svaka gromača autorski rad, priča o umijeću građenja, odnosu prema radu, strpljivosti … ali i o samoj prirodi. Svaki kamen važu i obrću, živi i djeluje neki suptilni i precizni osjećaj koji im kazuje gdje je kamenu težište i gdje su mu prave plohe dodira [Fučić, 1997:180].

Način gradnje nije isti posvuda po otoku jer i samo kamenje ima drugačiji oblik i strukturu. U pravilu, kamen je potrebno postaviti u nizu na način da se nađe dobro učvršćen između susjednih te ga je rukom nemoguće izvući iz gromače. Vajȃ stȁvit kãmik kakȍ pĩta. Dobrȍ ga inkunjȁt.28 Tako su, npr. plosnati kameni okomito postavljeni tijesno jedan uz drugog ili pak pod blagim kutem pa gromača ima izgled čvrstog zida. Okruglasto kamenje poslagano u redovima daje izgled čipke koja se stoljećima suprostavlja vjetru i kiši. Neki vlasnici parcela bili su poznati po tome da su njihove gromače jako uredne i u liniji. U parcelama koje su služile samo kao pašnjak i nisu imale prolaz kroz lesu, u suhozidu se ostavljalo škȕju − otvor, koju su zagradili većim kamenjem. Veličina otvora odgovarala je udaljenosti kraju rogova ovnova tako da su kadȁ se premẽstilo ôfce moglȉ pasȁt.29 Kod gradnje otvora se između dva veća čvrsta kamena, na udaljenost oko pola metra u istoj visini, postavilo dužu kamenu ploču te nastavilo graditi suhozid uobičajno.

Da bi čovjeku bilo lakše prijeći preko suhozida, na jednom su se mjestu, obično u blizini otvora, napravile skalȋni − kamene stepenice i to na način da se duže plosnate kamene ugradilo u suhozid u obliku stepenica na obje strane suhozida. Jednostavniji način, ali kratkoga vijeka, bio je način postavljanja drvenih stepenica – ostervȉce koje su se prislonile na suhozid.

Na gromačama, ili najčešće samostalno uz puteve, znali su kamenim pločama postaviti pocivalićȉ (na Gerbinu pocivališća) – mjesta za odmor.30 Ovi kameni postamenti dužine čak i više od metra, visine oko 1,5 m i širine dva kamena služili su da bi se težacȉ – radnici kratko odmorili kad bi se s bremenom – teretom vraćali kući [B. Gottthardi – Pavlovsky, 1991:7].

Suhozide se ponovo postavljalo prilikom  podjele nasljedstva. Kako je to velik i zahtjevan posao, pokušavalo ga se jednostavnije riješiti ostavštinom. Način gradnje nije se promjenio stoljećima i znanje se prenosilo generacijama tako da su djeca učila pravila promatrajući roditelje i pomažući im. Jedan način učenja bile su i igre građenja malih gromača, ograjica, mergara. Redovito održavanje suhozida značilo je zagradȉt lȃz − urušeno mjesto na suhozidima, popraviti tarbȕh gromače − dio gdje se kamenje izbočilo, vratiti kamen koji je pao s njega. Kad se dȕpla gromača razvãja − uruši, bio je običaj da se vlasnici susjednih parcela dogovore i zajedno dvȉgnu gromaču − podignu suhozid. U slučaju ũnjule, urušeni dio popravio je onaj, koji je prvi naišao, odnosno onaj čije su ovce pobjegle u susjednu parcelu. Kako nisu svi bili jednako vrijedni i savjesni vlasnici za neke se znalo reći … bȍje da ne kunfinȃš š njĩn.31

Suhozidi su se za vrijeme dugotrajnih kiša više urušavali pa su nakon toga morali obahajȁt − obilaziti parcele. Zagradȉt lȃz značilo je srušiti sav kamen koji nije dobro stajao i postaviti ga ponovno na način da čvrsto stoji svaki kamen u nizu. Zbog toga je posao kod većih urušavanja iziskivao više vremena i znanja. Građenje, popravljanje i održavanje gromača ovisi o spretnosti pojedinca, tako je bilo u prošlosti, a isto je i danas. Da se sve manje ljudi bavi ovčarstvom uočava se i po velikom broju napuštenih gromača. Zadnjih dvadesetak do tridesetak godina urušena mjesta više ne popravljaju tako revno kao prije, pa često samo nabace granje i ovcama onemogući prolaz u susjednu parcelu. Umjesto popravljanja suhozida ponegdje postavljaju mreže ili žice pričvršćene na drvene ili željezne kolce. Plȏt − kao ograda nabacano i učvršćeno granje, ponegdje zamjenjuje gromače ili služi kao privremena ograda.

Ovčari su se redovito brinuli o gromačama te bi u slučaju da su prilikom obilaska svojih ovaca primijetili lȃz – urušenu gromaču u drugim parcelama, o tome obavijestili vlasnika ili čak sami popravili gromaču. Isto tako, obavještavali bi kada bi primijetili ovce u tuđoj parceli ili na putu. Sȁda pȃsaju kȁko da nĩ nȉš… nãnka da bi hȉtil kȉtu ili bȁren javĩl. Ma ne si… nẽki jãve … te zovȅ. Ki nãjde tũju ofcu ju spȕti ili stȉra nãzad va ogrȃjicu.32

Dio otočana još uvijek brižljivo održava gromače na svojim parcelama. Uglavnom su to stariji ovčari, ali nije pravilo. Zadnjih dvadesetak godina sve veći broj gromača, nakon što se djelomično uruše, ostanu nepopravljene te tako postupno propadaju. To je najčešće posljedica manjeg broja aktivnih ovčara, ali I jednostavnijih i bržih rješenja – mreža i žica.

26 Po pričanjima kazivača, duple gromače su starije; naime, oko svakog posjeda se gradila dupla gromača, a kasnije su se nasljeđivanjem (diobom) parcele pregrađivale unjulim.

27 Tako kažu na Gerbinu, a drugdje na otoku – sagũrna

28 Kamen treba staviti na mjesto koje mu odgovara. Dobro ga uglaviti – K. M. (Belej, 1932).

29 Ovce kod seljenja mogle proći – K. K. (Martinšćica, 1924).

30 Pocivališća su, u pravilu, samostojeća, ne drže se za gromaču (primjer kod Sv. Marka na Bućevu). To su kamena zdanja prizmatskog oblika, visoka oko 1,5 m. No, pocivališća mogu biti i druga prikladna mjesta za odmor (npr. neka stijena i sl.). Navedeni objekti česta su pojava na otoku Cresu te su element od posebne spomeničke vrijednosti

31 … bolje da ne graničiš s njime.

32 U današnje vrijeme znaju ljudi proći pored urušene gromače, a da se uopće o tome ne obavijesti. Čak se niti granje ne nabaca. Premda to nije običaj kod svih otočana, neki čak i jave. Ako se nađe tuđa ovca tada joj se stavi spona (odnosno puto) i potjera u ograjicu vlasnika – K. K. (Lubenice, 1932.)

Lese

Na pristup klancȁ, klančȉća, staze puta, ali i na prolazima između parcela, postavljale su se lẽse, zãtoke − drvena vrata od kolja. Uobičajena im je širina bila koliko je potrebno da prođe tovãr s krõšnjami − magarac s teretom na samaru. Ako je lesa stajala na putu, odgovarala je njegovoj širini, dok su na prolazima između parcela postavljali uže. Tako su lese između pašnjaka kojima su prolazili samo s ovcama bile uže, a između parcela kojima su prolazili s magarcem ili konjem bile šire. Ũnjula − jednostruka lesa, omogućavala je komunikaciju između parcela i puta dok su tuda prolazili s ovcama i natovarenim magarcem. Kad su u drugoj polovini prošlog stoljeća postupno počeli za transport (prijevoz drva, seljenje ovaca) koristiti mehanizaciju, bilo je potrebno i proširiti prolaze. U tim slučajevima prostor gdje su bile ũnjule lese nadomjestili su dȕplima − dvostrukima.

Za izradu lesa uzimali su najtrajnije vrste drva. Stablo smrẽki – šmrike, na jugu otoka Cresa breke (Juniperus oxycedrus), trebalo je posjeći u doba mirovanja, između listopada i travnja, i poslije punog mjeseca da bi osiguralo dugotrajniju kvalitetu i… da durȃ  uže, da ne propadȅ…zbišȉvi.33 Nakon toga je bilo potrebno oguliti koru. Dva deblja stupa, visine oko metar i pol, uporabili su za vratnice. Jedan stup malo je duži jer služi kao os koju se malo ukopa u zemlju ili se ispod nje stavi kamena ploča. Dva okomita drvena stupa međusobno se povežu prutima – drvenim štapovima. Oni mogu biti napravljeni od jasena ili šmrike. U vratnicu su izbušili 7 ili 8 rupa – škȕja, rupa te u njih uboli nešto stanjene krajeve drvenog kolca, štapa. S jedne strane štapovi malo vire dok na drugoj,  nosivoj vratnici, tek proviruju. U slučaju da rupa ne odgovara štapu, učvrstili bi ga drvenim kȕnjem − klinom. Lesu je bilo potrebno pričvrstiti na stõžer − drveni stup, koji je isto tako napravljen od smrẽke, na kojoj su s jedne strane ostavili nekoliko skraćenih grana. Te grane ugradili su u suhozid. Zbog toga je bilo potrebno srušiti kraj gromače te ponovno sagraditi cijeli kraj (glavu) tako da su grane drvenog stupa dobro uzidane većim kamenom, koji je poslagan u križ, fiksirane. Kraj su isto tako ukopali u zemlju. Lesu se postavilo na unutarnju stranu parcele te je bilo potrebno pripaziti da se lesa, kod otvaranja, sama vrati. Vratnice su uz stožer čvrsto vezali konopom ili žicom. Da se lesa ne bi otvarala ako se netko rȉval va nju − gurao u nju, bilo ju je potrebno zaverȕžit − zabravit otvaranje lese. Komad smreke odsjekli su na način da su ostavili grane u obliku slova »V« I taj komad ugradili u gromaču sa strane gdje lesa nije bila vezana uz stožer. Kroz otvor se ubacila kȕčica − kuka, štap napravljen također od smreke s kukom na vrhu. Kasnije su na drvenom štapu napravili žičanu omču kroz koju su provukli kučicu − manji drveni štap [Galjanić, 2008:11–8].34

Izrada lesa strogo je muški posao. Za izradu kvalitetne lese, koja će potrajati desetljećima, potrebno je znati odabrati pravu smreku imȅt õko za to…vȉdet kã bi bilȁ najbȍja. Nĩ bilȍ samo posȅć smrẽku i okãštrit. Je rabilo nać prȃvu! I põkle ogulȉt …su znali kadȁ rabi sȅć za udẽlat onakȍ da durȃ.35

Znanja u tome kako napraviti dobru i čvrstu lesu prenosila su se generacijama promatranjem i aktivnim sudjelovanjem u izradi. Dječaci su u dobi od oko petnaest godina već pomagali kod pripreme potrebnog drva i kod izrade. Svaki ovčar morao je znati napraviti lesu.

Još uvijek se izrađuju drvene lese, ali sve češće dotrajale i propadajuće lese zamjenuju nove željezne ili mrežaste lese, improvizirano postavljene drvene palete, stranice starih željeznih kreveta36 ili pak na prolaz samo nabacano suho granje.

33 …da izdrži duže i da ga ne napadne crvotočina – K. G. (Belej, 1932).

34 Detaljan opis lese, njezina izrada i značenje navedeno je u dotičnom članku. Slikovit opis uz demonstraciju izrade i postavljanja lese dali su i otac i sin R. F. (1929) i R. M. (1967) iz Nerezina te R. N. (Belej, 1960).

35 Da se odabere pravo drvo smreke treba imati dobro iskustvo…nije bilo važno samo posjeći drvo i oguliti ga. Intuitivno je trebalo osjetiti drvo. Znalo se točno kada ga treba sjeći da što duže potraje – V. M. (Pernat, 1922).

36 Napuštanje vojnih objekata u Malom Lošinju početkom devedesetih godina 20. stoljeća odrazilo se i u prirodi gdje su ovčari umjesto propadajućih lesa postavljali stranice željeznih vojničkih kreveta te tako na brz i jednostavan način riješili problem lesa – R. N. (Belej,1960).

Mergari

Manji ograđen dio parcele, obično u kutu pašnjaka, predviđen za mužnju ovaca, je mergãr − tor [Fučić, 1997:181].37 Ograđen je kamenim zidom s tri strane, zadnjih tridesetak godina kao ogradu postavljaju i mrežu, žicu ili granje. Na kraju tora može biti postavljena i lesa. Tlo u toru je poravnato i očišćeno. U parcelama koje su koristili u vrijeme mužnje, ponekad su po sredini tora, u razmacima, postavili veće kamenje pravilnih oblika koji su kod mužnje koristili kao stolčić. Mergãr je, osim za mužnju, služio i za skupljanje ovaca kad su ih premještali u drugu parcelu, kao prostor gdje se striglo, belẽžilo − označavalo, čeperȉlo − pregledavalo i mazalo ovce kao zaštitu od krpelja. U mergare se na Jurjevo, 23. travnja, stavljala blagoslovljena grančica masline jer se vjerovalo da ima zaštitnu moć.

U pastirskim stanovima (ovčarskim ekonomijama) margarȉ (ili mergarȉ) su često bili u blizini stambene zgrade. Izbor mjesta bio je takav da su se ovce sa svih dijelova pašnjaka mogle nesmetano potjerati u mergar [Jardas, 1964:127]. Takvi mergari bili su dugi te su imali i manje pregrađene dijelove tzv. przgalȁ (przgarȁ) gdje su smjestili janjce.

37 mulgarium – lat. riječ koja označava mjesto za mužnju, tj. muzilište; otuda dolazi riječ mergar, margar, mrgar.

Lokve

Kako na otoku nema stalnih vodnih tokova, kao uvjet preživljavanja bilo je potrebno osigurati opskrbu vodom. Na krškim terenima pronalazili su manja udubljenja, od nekoliko metara pa do većih od desetak metara, u koje se skupljala kišnica. Porastom broja stanovnika i životinja, bilo je potrebno i na umjetan način povećati broj lokava. Tako su veće lokve gradili u blizini naselja i na velikim pašnjačkim terenima, a manje u mnogobrojnim parcelama za napajanje ovaca samo jednog vlasnika. Za gradnju lokve tražili su prirodna udubljenja kojima su dno nabijali ilovačom tako da je lokva bila nepropusna. Zajedničke − komũnske lõkvi − gradilo je cijelo selo pa su svi mogli koristiti vodu. Svi su također sudjelovali I u održavanju – čišćenju lokvi. Ancijȃni − starješine sela, organizirali su taj posao još do prve polovice 20. stoljeća. Lokve su se razlikovale po namjeni. Neke su bile namijenjene isključivo ljudskoj uporabi, druge su služile za namirenje ostalih potreba kao što je pranje rublja, napajanje stoke, prskanje vinograda, a treće, najbrojnije, služile su za napajanje stoke u pašnjacima. One koje su bile predviđene samo za čovjeka, bile su ograđene suhozidom, a na ulazu je bila lesa da životinje ne bi imale pristup [Stražičić, 1981:72].

Lokve na pašnjačkim terenima bile su zajedničko vlasništvo svih pašnjačkih parcela. Svaka parcela imala je dostup do vode ograđen suhozidom – derȉt. Širina ovisi o veličini lokve i o broju parcela pa su neke lokve imale tek po koji metar široke pristupe, (npr. Lokva Stinjakov između Lubenica i Helma).

U ljetno doba, kad su neke lokve ostajale skoro suhe, zajedničkom rabõtom − radnom akcijom očistili bi blato, lišće i ostalo iz njih.

Posljednih dvadesetak godina takvih akcija čišćenja gotovo da i nema. Da bi spriječili širenje  malarije koja je na otoku bila česta, početkom prošlog stoljeća u lokve su naseljavali ribicu gambuziju (Gambusia affinis) te se tako na biološki način riješili komaraca – prijenosnika bolesti. Odredbama općinskih vlasti bili su postavljeni uvjeti gradnje i održavanja lokava [Sušić, 2006]. Zanimljiva je i činjenica da su zbog hlada morali saditi i čuvati drveće pored njih. U drugoj polovici 20. stoljeća na nekim velikim parcelama sagradili su i velike cementirane spremnike za vodu. Uglavnom se to odnosilo na parcele kojima je upravljala Poljoprivredna zadruga Cres.38

Ako u parceli nema lokve, u kamenu se isklesao manji kalčȉć − manja udubina za vodu. Početkom 20. stoljeća, na individualnim parcelama počeli su graditi i cementirane bazene koji mogu držati oko 1 m3 vode. Odabrali su mjesto u kamenu gdje ovca ima lagan pristup, a prirodna udubina zadržava vodu. Ljeti su tu, po potrebi, donosili vodu. Budući da je cement s vremenom popucao, bilo je potrebno, nakon nekoliko godina, kalčȉć očistiti i ponovno premazati. Neki od njih još uvijek se obnavljaju. Prije tridesetak godina, kao spremnike za vodu, u parcele su počeli stavljati stare kupaonske kade i na pola prepiljene limene ili plastične bačve. Briga o redovitoj opskrbiovaca vodom u ljetno vrijeme glavna je obaveza ovčara u to godišnje doba.

38 R. F. (Nerezine, 1929).

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 http://www.dragodid.org/wp-content/uploads/2022/01/Suhozid-1-170x274.jpg
0

Najava: Restaurator suhozida – čuvar prošlosti

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”.

Suhozid-1

Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično.

Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti:
– krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide;
– čišćenje okolnog terena;
– prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja;
– jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima;
– slaganje kamenja;
– bilježenje koordinata postojećih suhozidnih struktura;
– fotografiranje suhozida prije i poslije obnove.

Volontiranje je moguće u travnju (26.3-2.4, 2.-9.4, 9.-16.4), a traje 7 dana, od čega je jedan dan predviđen za odmor i organizirani obilazak otoka.

Poveznica sa svim detaljima i prijavnicom:
https//volonteri.parkovihrvatske.hr/hr/volontiraj/restaurator-suhozida-cuvar-proslosti/

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”. Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično. Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti: – krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide; – čišćenje okolnog terena; – prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja; – jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima; – slaganje kamenja; – […]

Read More »

 atts
0

Povratak u (Eden) Godinj

Tekst: Stipe Božinović
Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak

Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. Radionica je bila organizirana u suradnji i pod sponzorstvom Centra za kulturu i baštinu (CKB) Grada Vrgorca i Parka prirode Biokovo. Dragodid smo predstavljali Jelena Kulušić i ja, Stipe Božinović.

Page-1-Image-1
Foto 1. i 2. Pozdravne riječi i uvodno predavanje

Nije sve baš išlo baš po planu. Originalni termin bio je zakazan za kraj kolovoza, točnije posljednju subotu, ali zbog lošeg vremena radionica je otkazana u kolovozu i rujnu te je konačno realizirana 16. listopada. S obzirom da je originalni termin bio dogovoren za kolovoz, tom terminu i očekivanim vrućinama bilo je prilagođeno trajanje radionice, pa je dogovorena četverosatna radionica kroz prijepodne. Bez obzira na odgodu termina dogovor da će radionica biti kroz jedno prijepodne nije se promijenio.

Page-2-Image-2
Foto 3. i 4. Sanacija jednog urušenja i rezultati sanacije

Broj sudionika je bio ograničen zbog epidemioloških mjera, ali i u takvim okolnostima okupilo se 20ak entuzijastičnih ljudi, među kojima predstavnici CKB Grada Vrgorca, PP Biokovo, Konzervatorskog ureda u Imotskom i ljubitelja ovog dijela baštine, koji su vidjeli objavu događaja na društvenim mrežama.

Page-2-Image-3
Foto 5. i 6. Sanacija drugog urušenja i rezultati sanacije

I nakon svih tih tehnikalija, dogovora i odgoda dočekali smo i to jutro 16. listopada, sjeli u auto i uputili se u Veliki Godinj. S obzirom da više nije bio kolovoz pa rad nismo trebali početi prije velikih vrućina ipak smo se dogovorili za nešto kasniji početak radionice (čitaj 9 sati). Nakon uvodnih riječi organizatora i našeg uvodnog predavanja o samoj tehnici gradnje i sigurnosti na radu sama radionica je bila podijeljena na dva dijela, dva terena, dvije razine spremnosti. Dio sudionika, onih koji do sada nisu imali iskustva u izradi suhozida, sudjelovali su za početak u obnovi urušenih suhozida uz stazu koja iz Velikog Godinja vodi u Biokovo. Oni s više iskustva i želje izrađivali su potpuno novi suhozid za koji su domaćini pripremili ranije teren. Kada su se i oni neiskusniji ili nesigurniji u svoje vještine zidanja izvježbali i uhvatili ruku s obnovom nekoliko urušenih ogradnih zidova, svi skupa smo se prebacili na izgradnju novog zida. Novi zid bio je ambiciozan pothvat i od početka se znalo da neće biti završen, ali domaćini su željeli samo da se počne, da se napravi prvi red, jer su sigurni da će se onda i nekada nastaviti.

Page-3-Image-4
Foto 7. i 8. Rad na novom zidu

Nema potrebe pričati da su 4 sata koliko je dogovoreno da će radionica trajati jako brzo prošla, a kada je došlo vrijeme za ručak nije se odmah prestalo raditi, jer „evo samo još ovo da popravimo”, no kad je stigla naručena peka rad je ipak obustavljen.

Page-4-Image-5
Foto 9. i 10. Izgrađeni dio novog zida i rezultati radionice

I tako je jako brzo prošlo lijepo jutro u Velikom Godinju, još jedna lijepa radionica. I ne treba spominjati da se već kuju planovi za nove, buduće akcije. Za kraj ostaje još jednom zahvaliti našim domaćinima Nadi i Nediljku na uvijek srdačnom gostoprimstvu i Žani Pervan Odak, ravnateljici CKZ grada Vrgorca, na svoj organizaciji i koordiniranju svega.

Tekst: Stipe Božinović Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. […]

Read More »

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »