Križevi od sira

Kod kojeg ministra leži ključ očuvanja kulturnih krajolika: Mesića ili Čobankovića? Ako shvatimo da nisu slučajno izgradnju svih 12 kornatskih križeva vodili majstori s otoka Paga - našeg najaktivnijeg ovčarskog kraja - odgovor više nije tako jednostavan, odnosno odjednom postaje jednostavniji. Zaboravite stoljeće sedmo, djedove i ostalu mitologiju: Jadran Kale pogađa točno u srce problema suhozida - danas. Članak objavljen prije deset dana u Vijencu.

VIJENAC, Broj 441, 27. siječnja 2011.

Komentar

Kako su prostorno planiranje i zaštita kulturne baštine (ne)usklađeni u Hrvatskoj

Križevi od sira

Jadran Kale

Primjena umijeća memorijalnog srastanja s ambijentom postala je moguća zahvaljujući Registru oznaka izvornosti i kontroliranog podrijetla, a ne Registru kulturnih dobara. Koči li tržište stvaranje autentičnoga kulturnog iskaza, ili ga omogućuje?

Što se o hrvatskim kulturnim krajolicima moglo naučiti u navršenih godinu dana nakon izbora Bašićevih suhozidnih križeva za kornatsko spomen-polje poginulim vatrogascima? Nešto tako obično kao što je kamen na kamenu pokazalo se sposobnim povezati trud i solidarnost dvije i pol tisuće ljudi, kao i imaginaciju mnogih drugih, s prirodnom i doličnom formom pijeteta za mjesto nepamćena stradavanja. Dok sunce u nekoliko godina ne posivi prijašnje skrivene strane okolnog vapnenca, pred roditeljima nesretnih vatrogasaca i svima ostalima raskrila se neočekivana posljedica obzirnog nanošenja gradiva u križeve: gledano ljudskim okom u panorami, križevi imaju svoju blagu auru. To je ona slabašna zemljana nijansa preokrenutog vapnenca, kakva oko njih isijava u varljivim proplamsajima. Sada će ih proljetne trave sakriti.

Spomen-polje suhozidnih križeva na Kornatima – Snimio Jadran Kale

Slična je nijansa osvanula na šibenskoj katedrali nakon pjeskarenja – tako je zadnji put izgledala kada je izgrađena. Na oba mjesta likovnim je govorom iz kamena prozborio ambijent njegova zemljanog i ljudskog oblikovanja.Hrvatsko oblikovanje sama kamena na kamenu mogli bismo predstaviti kao naš najveći povijesni infrastrukturni projekt. Kad bi se danas htjelo tim načinom zapriječiti erozije i u jedan mah namaknuti sva ta terasasta i kasetna oblikovanja krša, od pulskog agera i Takale nad Bakarcem preko primoštenskoga Bucavca do hvarske hore, korčulanskog Huma ili Dingača na Pelješcu, zajedno sa stotinama drugih, posao ne bi bio jeftiniji od dva ukupna godišnja državna proračuna. Ni po najobzirnijoj pretpostavci samo na otocima ne može biti manje od 25 tisuća kilometara suhozidina. U vremenu certificiranih specijalizacija za održavanje starina, problem je tih tisuća i tisuća kilometara priprostih struktura u prostoru što predstavljaju djelo običnih ruku u reakciji na gospodarske mogućnosti i potrebe svojih vremena. Kako ih onda zaštititi i sačuvati, kad je danas takvo ambijentalno imanje (ili njegova imitacija) na turističkom tržištu nedostatno bez bazena? Kulturni su krajolici gospodarski krajolici na kojima dodirujemo povijest. Zabrane li im se posve životne prilagodbe, poput širenja za pristup vozilima, znači li to da nam je važnije zamrznuti ih kao tematske parkove idealizirane prošlosti? Što u krajoliku znači kolektivni identitet, u čemu leži njegov kulturni ključ? Kornatsko spomen-polje suhozidnih križeva ponudilo nam je i takve odgovore.

Srodstvo rive i krčevine

Kornatski su križevi, srasli s apscisom vapnenačkih slojnica i osi međašnih suhozida što sežu od obale do obale, ponajprije suhozidine s datumom. Neodjeljivi su od datuma svoje tragedije. Takvi su bili i preci ovih memorijalnih inačica međaša i krčevinskih gomila. Na razglednici kakva ljupka jadranskog mjestašca skloni smo ih sentimentalno asocirati prirodnim formama na koje se nadovezuju, ahistorizirajući ih u bezvremeni repertoar pejzažnog ugođaja. U zbilji pretežit dio napornih krčenja i njihovih suhozidnih krajobraznih posljedica ima najbližeg rođaka u solidnoj kamenoj rivi iz naselja svojih obrađivača. I krčevine i riva kapitalizirale su povijesnu konjunkturu vinarstva, bilo stvaranjem proizvodnoga prostora ili servisne zone brodova što su u zadnja dva desetljeća 19. stoljeća hrpimice krcali bačve vina za prodaju u rascvjetalom austrijskom Trstu. Svaki kamen na kamenu ima svoj datum i udio u lokalnom rješenju jednadžbe održivog upravljanja krajolikom, sve od nekadašnje ziguratski monumentalne Poncine kule u šibenskoj Mandalini, preko jedinih višeprostornih trima kakve je na Hvaru gradila samo obitelj Vranković, čudesnih višestrukih kažuna nedaleko Sv. Foške kod Tinjana, pa sve do sasvim običnih posve suhozidnih građevina, uključivo onih premalenih koje su baš u svoje vrijeme imale razloga nastati kao neobični kokošinjci ili pseće kućice.U našem je vremenu nastanak kornatskih križeva na vremenski i organizacijski izvediv način omogućen rutinama obične i doslovno svakodnevne gospodarske prakse. Lokalne potvrđenosti sistematike rada pri slaganju kamena prenijeli su ljudi iz jednog od rijetkih hrvatskih krajeva u kojima se čuvati suhozidine jednostavno isplati. Ako se drugdje za litru mlijeka tada moglo dobiti četiri kune, Pažani su od svojih europski standardiziranih sirana dobivali poticajima povišen otkup i do trinaest kuna za litru ovčjega mlijeka. Putem svojih suhozidnih voditelja koji su upućivali solidarizirane dobrovoljce tek upoznavajuće s kamenom, kornatske križeve postalo je moguće izgraditi zahvaljujući ljudima s otoka gdje se efektno održava ovčarstvo. Putem živoga lokalnog znanja Bašićeve je križeve u konjunkturama našega doba omogućila izgraditi kakvoća i prodavanost paškog sira – prvog među upisima u Registru oznaka izvornosti Državnoga zavoda za intelektualno vlasništvo. Kulturni krajolik mjeru je svojeg očuvanja našao u obnovi gospodarskoga krajolika s pripadnim kolektivnim znanjima i umijećima, kakva se i sama zakonski respektiraju kao nematerijalna kulturna dobra. Tradicija je postala stvar pridržanih kolektivnih prava, nad kakvima od UNESCO-a poslovnije bdije WIPO.

Oduzima li tržište ime, ili ga daje?

Što proizvođači trebaju od svojega krajolika, zorno su pokazali vinogradari i vinari Dingača pridržavajući korištenje njegova imena još 1962. Okolnost da taj terasasti krajolik nije u konzervatorskom Registru kulturnih dobara nije se mogla previdjeti kad su pojedini vinari krenuli mljeti padine u vapnenački malč za nove prostrane nakapno navodnjavane vinograde. Onako kako je propisan uzgoj u međunarodnoj zaštiti intelektualnih prava iz 1962, to se vino i ne bi smjelo zvati po mjestu odakle potječe jer toponim više ne označuje samo mjesto, već jamči sadržaj. Osjetljivost organizacijskoga položaja zaštite kulturnih dobara kao stručnog servisa u ministarskom ustroju pokazala se pri provedbi izložbe Dalmatinske zagore u Klovićevim dvorima 2007, koja je nastala nakon vijesti o krađama kamenih pragova iz napuštenih pučkih kuća toga dijela Hrvatske. Za sudbinu kamenih pragova kapacitiranost je službe i primjenljivost propisa prije i poslije izložbe ostala ista. Poput njih, suhozidni zdenci Rajčica u Nišćanskom gaju kod Kladnjica doživjeli su zvjezdani trenutak kao likovni motiv izložbenoga plakata i ulaznice – no bez upisivanja u Registar kulturnih dobara. Kada su zaštite nastajale kao rezultat konzervatorskoga programa, poput sjevernojadranskih etnografskih zona iz 1970-ih, lica prvih registriranih hrvatskih kulturnih krajolika bila su suhozidna: Takala, Krk, Lun…Čuvanje vrijednosti u prostoru putem konzervatorskih uvjetovanja urbanističkih zoniranja dosad nije na uspješan način adresiralo problem stvaranja krajolika. Korektno periodizirani i historizirani krajolici jasno dijele i kulturna, i politička, i gospodarska obilježja iz repertoara motivacija i regulacija svojih graditelja. Petrifikacija kulturnoga krajolika riskira njegovo prevođenje u tematski park ili spomeničku znamenitost, splošnjava njegova značenja i osiromašuje njegove vlasnike. Iskustvo kornatskoga suhozidnog spomen-polja upozorava na neiskorišteni dio pravne tečevine Europske Unije iz odredbe 2078/92. kojom se državama-članicama nalaže novčanim poticajima olakšati rad poljodjelaca što skrbe o integritetu nasljeđa na svojim posjedima – bilo smanjivanjem primjene nitrata, čuvanjem biodiverziteta ili održavanjem krajobraznih vrijednosti. Na ovaj je način nekomu tko ulaže dodatni rad u, primjerice, popravljanje i širenje suhozidina njegov tržišni hendikep anuliran nacionalno utvrđenim poticajima.

Arkodski krajobrazi

Hrvatska Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju nema takvih poticaja. Njezin Pravilnik o područjima s otežanim uvjetima gospodarenja nabraja više stotina npr. strmih zemljišta, čije se obrađivanje posebno nagrađuje, ali ni djelić poticaja nije usmjeren na, recimo, zadržavanje krajobraznih vrijednosti održavanjem suhozidnih terasa kakve su obrađivanje tih strmina uopće učinile mogućim. Takvo što bi se dalo učiniti jednostavnim križanjem tog Pravilnika s Registrom kulturnih dobara. Drugim riječima, vinaru je na strmome Dingaču poticaj slobodno rabiti za preoravanje terasa i malčiranje zemljišta – što je postupak kakav u udruzi Dingač iz Potomja bez ustezanja nazivaju ekocidom. Ipak, ekonomska batina duga je i dohvatna, jer tako uzgojeno vino više nije dovoljno dobro za najviše tržišne razrede. U administrativnoj pomami za namicanjem zbrojeva voćnih fondova, diljem obale zbog jednokratnih pribavljanja poticaja ostaju i krajobrazni ožiljci i reducirani genetski diverziteti lokalnih ekosustava. Drugi moćan poljoprivredni administrativni alat iz europske palete, ARKOD, također još nije dorađen za potrebe upravljanja kulturnim krajolicima jadranske Hrvatske. Praktično je svaka primorska međa iz ARKOD-ove baze podataka u naravi suhozidina, a obavijesna kombinacija s povezanim agrarnim kulturama može dovesti do novih spoznaja o dugotrajno održivim gospodarenjima sortama i pasminama. Samo proizvodnji okrenute mjere, poput agronomskih poticaja, u kulturnom krajoliku obrađivača mogu dovesti do raskrivanja i ponovnog održavanja starijeg uređenja zemljišta – kako se dogodilo u Pays de la Loire.

Izostanak poštovanja za generativni kapacitet hrvatskih kulturnih krajolika na koncu se zapaža i u provedbi Konvencije o europskim krajobrazima, koja je u nas na snazi od 2004. Međuministarsko praćenje implementacije između restriktivnih resora prostornoga planiranja i zaštite kulturne baštine ostavlja postrani poticajno sposobnu poljoprivredu i regionalni razvitak. Kako nam govori kornatski poučak, danas za opstanak hrvatskih kulturnih krajolika nije presudno biti u Registru kulturnih dobara Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, jer uvrštenost ne jamči izradu ni evaluaciju planova upravljanja. Da bi preživio, proizvod kulturnih krajolika mora imati svoje mjesto u Registru oznaka izvornosti Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, a njegov vlasnik poticaje Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju Ministarstva poljoprivrede. U stvarnom životu krajolika brendirajući dignitet kulturnog registra valja kombinirati s aspektima njegova ekonomski zainteresirana čuvanja i održavanja unutar živoga prostora prakticiranja lokalnog znanja. Ako kornatski memorijalni križevi doista leže na poticajima za održano lokalno znanje paškoga sira, takav ključ valja što prije izdjelati i za bravu hrvatskih kulturnih krajolika.

3 komentara

  1. da, kale rastura temu. jedino nije lako za citanje, treba biti skoncentriran i informiran. ovako nesto bi bolje odjeknulo u obradi npr. jurice pavicica.

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hrHR