Križevi od sira

VIJENAC, Broj 441, 27. siječnja 2011.

Komentar

Kako su prostorno planiranje i zaštita kulturne baštine (ne)usklađeni u Hrvatskoj

Križevi od sira

Jadran Kale

Primjena umijeća memorijalnog srastanja s ambijentom postala je moguća zahvaljujući Registru oznaka izvornosti i kontroliranog podrijetla, a ne Registru kulturnih dobara. Koči li tržište stvaranje autentičnoga kulturnog iskaza, ili ga omogućuje?

Što se o hrvatskim kulturnim krajolicima moglo naučiti u navršenih godinu dana nakon izbora Bašićevih suhozidnih križeva za kornatsko spomen-polje poginulim vatrogascima? Nešto tako obično kao što je kamen na kamenu pokazalo se sposobnim povezati trud i solidarnost dvije i pol tisuće ljudi, kao i imaginaciju mnogih drugih, s prirodnom i doličnom formom pijeteta za mjesto nepamćena stradavanja. Dok sunce u nekoliko godina ne posivi prijašnje skrivene strane okolnog vapnenca, pred roditeljima nesretnih vatrogasaca i svima ostalima raskrila se neočekivana posljedica obzirnog nanošenja gradiva u križeve: gledano ljudskim okom u panorami, križevi imaju svoju blagu auru. To je ona slabašna zemljana nijansa preokrenutog vapnenca, kakva oko njih isijava u varljivim proplamsajima. Sada će ih proljetne trave sakriti.

Spomen-polje suhozidnih križeva na Kornatima – Snimio Jadran Kale

Slična je nijansa osvanula na šibenskoj katedrali nakon pjeskarenja – tako je zadnji put izgledala kada je izgrađena. Na oba mjesta likovnim je govorom iz kamena prozborio ambijent njegova zemljanog i ljudskog oblikovanja.Hrvatsko oblikovanje sama kamena na kamenu mogli bismo predstaviti kao naš najveći povijesni infrastrukturni projekt. Kad bi se danas htjelo tim načinom zapriječiti erozije i u jedan mah namaknuti sva ta terasasta i kasetna oblikovanja krša, od pulskog agera i Takale nad Bakarcem preko primoštenskoga Bucavca do hvarske hore, korčulanskog Huma ili Dingača na Pelješcu, zajedno sa stotinama drugih, posao ne bi bio jeftiniji od dva ukupna godišnja državna proračuna. Ni po najobzirnijoj pretpostavci samo na otocima ne može biti manje od 25 tisuća kilometara suhozidina. U vremenu certificiranih specijalizacija za održavanje starina, problem je tih tisuća i tisuća kilometara priprostih struktura u prostoru što predstavljaju djelo običnih ruku u reakciji na gospodarske mogućnosti i potrebe svojih vremena. Kako ih onda zaštititi i sačuvati, kad je danas takvo ambijentalno imanje (ili njegova imitacija) na turističkom tržištu nedostatno bez bazena? Kulturni su krajolici gospodarski krajolici na kojima dodirujemo povijest. Zabrane li im se posve životne prilagodbe, poput širenja za pristup vozilima, znači li to da nam je važnije zamrznuti ih kao tematske parkove idealizirane prošlosti? Što u krajoliku znači kolektivni identitet, u čemu leži njegov kulturni ključ? Kornatsko spomen-polje suhozidnih križeva ponudilo nam je i takve odgovore.

Srodstvo rive i krčevine

Kornatski su križevi, srasli s apscisom vapnenačkih slojnica i osi međašnih suhozida što sežu od obale do obale, ponajprije suhozidine s datumom. Neodjeljivi su od datuma svoje tragedije. Takvi su bili i preci ovih memorijalnih inačica međaša i krčevinskih gomila. Na razglednici kakva ljupka jadranskog mjestašca skloni smo ih sentimentalno asocirati prirodnim formama na koje se nadovezuju, ahistorizirajući ih u bezvremeni repertoar pejzažnog ugođaja. U zbilji pretežit dio napornih krčenja i njihovih suhozidnih krajobraznih posljedica ima najbližeg rođaka u solidnoj kamenoj rivi iz naselja svojih obrađivača. I krčevine i riva kapitalizirale su povijesnu konjunkturu vinarstva, bilo stvaranjem proizvodnoga prostora ili servisne zone brodova što su u zadnja dva desetljeća 19. stoljeća hrpimice krcali bačve vina za prodaju u rascvjetalom austrijskom Trstu. Svaki kamen na kamenu ima svoj datum i udio u lokalnom rješenju jednadžbe održivog upravljanja krajolikom, sve od nekadašnje ziguratski monumentalne Poncine kule u šibenskoj Mandalini, preko jedinih višeprostornih trima kakve je na Hvaru gradila samo obitelj Vranković, čudesnih višestrukih kažuna nedaleko Sv. Foške kod Tinjana, pa sve do sasvim običnih posve suhozidnih građevina, uključivo onih premalenih koje su baš u svoje vrijeme imale razloga nastati kao neobični kokošinjci ili pseće kućice.U našem je vremenu nastanak kornatskih križeva na vremenski i organizacijski izvediv način omogućen rutinama obične i doslovno svakodnevne gospodarske prakse. Lokalne potvrđenosti sistematike rada pri slaganju kamena prenijeli su ljudi iz jednog od rijetkih hrvatskih krajeva u kojima se čuvati suhozidine jednostavno isplati. Ako se drugdje za litru mlijeka tada moglo dobiti četiri kune, Pažani su od svojih europski standardiziranih sirana dobivali poticajima povišen otkup i do trinaest kuna za litru ovčjega mlijeka. Putem svojih suhozidnih voditelja koji su upućivali solidarizirane dobrovoljce tek upoznavajuće s kamenom, kornatske križeve postalo je moguće izgraditi zahvaljujući ljudima s otoka gdje se efektno održava ovčarstvo. Putem živoga lokalnog znanja Bašićeve je križeve u konjunkturama našega doba omogućila izgraditi kakvoća i prodavanost paškog sira – prvog među upisima u Registru oznaka izvornosti Državnoga zavoda za intelektualno vlasništvo. Kulturni krajolik mjeru je svojeg očuvanja našao u obnovi gospodarskoga krajolika s pripadnim kolektivnim znanjima i umijećima, kakva se i sama zakonski respektiraju kao nematerijalna kulturna dobra. Tradicija je postala stvar pridržanih kolektivnih prava, nad kakvima od UNESCO-a poslovnije bdije WIPO.

Oduzima li tržište ime, ili ga daje?

Što proizvođači trebaju od svojega krajolika, zorno su pokazali vinogradari i vinari Dingača pridržavajući korištenje njegova imena još 1962. Okolnost da taj terasasti krajolik nije u konzervatorskom Registru kulturnih dobara nije se mogla previdjeti kad su pojedini vinari krenuli mljeti padine u vapnenački malč za nove prostrane nakapno navodnjavane vinograde. Onako kako je propisan uzgoj u međunarodnoj zaštiti intelektualnih prava iz 1962, to se vino i ne bi smjelo zvati po mjestu odakle potječe jer toponim više ne označuje samo mjesto, već jamči sadržaj. Osjetljivost organizacijskoga položaja zaštite kulturnih dobara kao stručnog servisa u ministarskom ustroju pokazala se pri provedbi izložbe Dalmatinske zagore u Klovićevim dvorima 2007, koja je nastala nakon vijesti o krađama kamenih pragova iz napuštenih pučkih kuća toga dijela Hrvatske. Za sudbinu kamenih pragova kapacitiranost je službe i primjenljivost propisa prije i poslije izložbe ostala ista. Poput njih, suhozidni zdenci Rajčica u Nišćanskom gaju kod Kladnjica doživjeli su zvjezdani trenutak kao likovni motiv izložbenoga plakata i ulaznice – no bez upisivanja u Registar kulturnih dobara. Kada su zaštite nastajale kao rezultat konzervatorskoga programa, poput sjevernojadranskih etnografskih zona iz 1970-ih, lica prvih registriranih hrvatskih kulturnih krajolika bila su suhozidna: Takala, Krk, Lun…Čuvanje vrijednosti u prostoru putem konzervatorskih uvjetovanja urbanističkih zoniranja dosad nije na uspješan način adresiralo problem stvaranja krajolika. Korektno periodizirani i historizirani krajolici jasno dijele i kulturna, i politička, i gospodarska obilježja iz repertoara motivacija i regulacija svojih graditelja. Petrifikacija kulturnoga krajolika riskira njegovo prevođenje u tematski park ili spomeničku znamenitost, splošnjava njegova značenja i osiromašuje njegove vlasnike. Iskustvo kornatskoga suhozidnog spomen-polja upozorava na neiskorišteni dio pravne tečevine Europske Unije iz odredbe 2078/92. kojom se državama-članicama nalaže novčanim poticajima olakšati rad poljodjelaca što skrbe o integritetu nasljeđa na svojim posjedima – bilo smanjivanjem primjene nitrata, čuvanjem biodiverziteta ili održavanjem krajobraznih vrijednosti. Na ovaj je način nekomu tko ulaže dodatni rad u, primjerice, popravljanje i širenje suhozidina njegov tržišni hendikep anuliran nacionalno utvrđenim poticajima.

Arkodski krajobrazi

Hrvatska Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju nema takvih poticaja. Njezin Pravilnik o područjima s otežanim uvjetima gospodarenja nabraja više stotina npr. strmih zemljišta, čije se obrađivanje posebno nagrađuje, ali ni djelić poticaja nije usmjeren na, recimo, zadržavanje krajobraznih vrijednosti održavanjem suhozidnih terasa kakve su obrađivanje tih strmina uopće učinile mogućim. Takvo što bi se dalo učiniti jednostavnim križanjem tog Pravilnika s Registrom kulturnih dobara. Drugim riječima, vinaru je na strmome Dingaču poticaj slobodno rabiti za preoravanje terasa i malčiranje zemljišta – što je postupak kakav u udruzi Dingač iz Potomja bez ustezanja nazivaju ekocidom. Ipak, ekonomska batina duga je i dohvatna, jer tako uzgojeno vino više nije dovoljno dobro za najviše tržišne razrede. U administrativnoj pomami za namicanjem zbrojeva voćnih fondova, diljem obale zbog jednokratnih pribavljanja poticaja ostaju i krajobrazni ožiljci i reducirani genetski diverziteti lokalnih ekosustava. Drugi moćan poljoprivredni administrativni alat iz europske palete, ARKOD, također još nije dorađen za potrebe upravljanja kulturnim krajolicima jadranske Hrvatske. Praktično je svaka primorska međa iz ARKOD-ove baze podataka u naravi suhozidina, a obavijesna kombinacija s povezanim agrarnim kulturama može dovesti do novih spoznaja o dugotrajno održivim gospodarenjima sortama i pasminama. Samo proizvodnji okrenute mjere, poput agronomskih poticaja, u kulturnom krajoliku obrađivača mogu dovesti do raskrivanja i ponovnog održavanja starijeg uređenja zemljišta – kako se dogodilo u Pays de la Loire.

Izostanak poštovanja za generativni kapacitet hrvatskih kulturnih krajolika na koncu se zapaža i u provedbi Konvencije o europskim krajobrazima, koja je u nas na snazi od 2004. Međuministarsko praćenje implementacije između restriktivnih resora prostornoga planiranja i zaštite kulturne baštine ostavlja postrani poticajno sposobnu poljoprivredu i regionalni razvitak. Kako nam govori kornatski poučak, danas za opstanak hrvatskih kulturnih krajolika nije presudno biti u Registru kulturnih dobara Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, jer uvrštenost ne jamči izradu ni evaluaciju planova upravljanja. Da bi preživio, proizvod kulturnih krajolika mora imati svoje mjesto u Registru oznaka izvornosti Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, a njegov vlasnik poticaje Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju Ministarstva poljoprivrede. U stvarnom životu krajolika brendirajući dignitet kulturnog registra valja kombinirati s aspektima njegova ekonomski zainteresirana čuvanja i održavanja unutar živoga prostora prakticiranja lokalnog znanja. Ako kornatski memorijalni križevi doista leže na poticajima za održano lokalno znanje paškoga sira, takav ključ valja što prije izdjelati i za bravu hrvatskih kulturnih krajolika.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

3 Comments

  1. Hicela Margan
    Posted April 7, 2011 at 12:49 | Permalink

    Odličan članak!

  2. Anonymous
    Posted April 9, 2011 at 10:11 | Permalink

    da, kale rastura temu. jedino nije lako za citanje, treba biti skoncentriran i informiran. ovako nesto bi bolje odjeknulo u obradi npr. jurice pavicica.

  3. kravosas
    Posted May 12, 2011 at 10:22 | Permalink

    osim ovoga u Vijencu, Kali je otprilike u isto vrijeme izasao i članak u Zarezu s naslovom Krajolik pisan moći
    oba su dostupna na http://www.scribd.com/doc/50354174/Buducnost-suhozida

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Najava predavanja: O suhozidnoj baštini i vještini gradnje

U zagrebačkoj knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića u srijedu, 25. 11. 2020. u 18 sati dr. sc. Filip Šrajer održat će predavanje “O suhozidnoj baštini i vještini gradnje”.

Knjižnica S. S. Kranjčevića, podržana od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, pokrenula je 2008. godine program “Kulturna i prirodna baština Hrvatske” kojim predstavlja i promiče hrvatsku kulturnu i prirodnu baštinu (ovogodišnji program). Realizacijom raznovrsnih programskih akcija (predavanja, radionice, izložbe, glazbena i druga događanja), nastoji se upotpuniti kulturna ponuda područja na kojemu knjižnica djeluje. Događanja su, tijekom nekoliko godina koliko se program kontinuirano odvija, podijeljena u dva ciklusa, a obuhvaćaju niz različitih tema i sadržaja: hrvatski narodni običaji, stari tradicijski obrti, narodna i etno glazba, hrvatski nacionalni parkovi, urbana sociologija, ekologija itd.
 pozivnica jesen 20-page-001
U programu su, između ostalih, sudjelovali: Dunja Knebl, Nebojša Stijačić, Dario Marušić, Srećko Božičević, Dražen Perica, Ognjen Čaldarović, Daniel Miščin, Rene Bakalović, a ostvarena je i višestruka suradnja s većim brojem ustanova: Etnografskim muzejom u Zagrebu, Domom za starije i nemoćne osobe Park, Voskarskim i medičarskim obrtom Blažeković iz Osijeka, Hrvatskom turističkom zajednicom te vrtićima i školama s područja Peščenice.

U zagrebačkoj knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića u srijedu, 25. 11. 2020. u 18 sati dr. sc. Filip Šrajer održat će predavanje “O suhozidnoj baštini i vještini gradnje”. Knjižnica S. S. Kranjčevića, podržana od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, pokrenula je 2008. godine program “Kulturna i prirodna baština Hrvatske” kojim predstavlja i […]

Read More »

 atts
0

Praputnjarska takala 9

Autor: Mario Zaccaria

Fotografije: Mario Zaccaria

Ove smo godine u suradnji sa Poljoprivrdnom zadrugom Dolčina održali radionicu najkasnije ikad ali nas je poslužilo lijepo toplo sunčano vrijeme. Odaziv volontera je bio više nego velik, a i mnogi su znatiželjnici došli poviriti situaciju kako bi ovjekovječili današnju akciju.

20201107_084847Kava i čakula pred sam početak, upoznavanje sa sudionicima i voditeljima o povijesti takala i o Dragodidu. Podijeljeni smo u 2 grupe, jedna pod palicom Dragodida, a druga pod mentorstvom iskusnog barba Vjeke.

 

20201107_091008 20201107_090958

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Takala su izgrađena na živoj stijeni u kosini što je razlog zašto su se desila dva identična urušenja. Temeljni kamen je s vremenom počeo klizati po živcu i poveo sa sobom blokove koji su bili na njemu uzročivši tipičnu crvenu “ranu” u obliku slova V.

20201107_093036

 

 

Prije svega bilo je nužno razgrnuti, probrati o odvojiti škalju od velikih blokova koji su poslužili za ponovu obnovu lica zida.

 

20201107_105443   20201107_120025

 

Tek nakon toga krenuli smo slaganjem lica. Najveći blokovi iskorišteni su na dnu kao temelji, a s vremenom kako nam je falivalo materijala nastupali su sve manji kameni do vrha. Nismo se štedjeli na skupljanju škalje.

20201107_125137

 

Točno u podne domaćini su nas uslužili sa uvijek dobrom maneštrom od fažola i kolačima iz bakarskog kraja kao baškot.

20201107_151740         20201107_142403

 

20201107_151740 20201107_151747

 

Relativno smo brzo bili gotovi s obzirom da je površina urušenja bila mala, a nas puno tako da smo imali više vremena za nastavak druženja uz kolače i dobru kapljicu. Josipa Miloš je rekla da će za 10.jubilarnu radionicu spraviti tortu, a to joj nećemo zaboraviti :)

 

Autor: Mario Zaccaria Fotografije: Mario Zaccaria Ove smo godine u suradnji sa Poljoprivrdnom zadrugom Dolčina održali radionicu najkasnije ikad ali nas je poslužilo lijepo toplo sunčano vrijeme. Odaziv volontera je bio više nego velik, a i mnogi su znatiželjnici došli poviriti situaciju kako bi ovjekovječili današnju akciju. Kava i čakula pred sam početak, upoznavanje sa […]

Read More »

 atts
0

Dragodid delegacija u posjetu Francuskoj, vol.2 (5.-11. listopad 2020.)

Tekst: Marta Krištofić
Foto: Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović

 
 
Prošlo je tek mjesec dana od radionice u Calmont d’Olt-u, a mi se već pakiramo za povratak. Ovaj put u malo izmijenjenom sastavu (Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović) sudjelovat ćemo na potpuno drugačijoj radionici. Umjesto učenja tehnika gradnje, bit ćemo dio interaktivnog treninga za voditelje radionica koji organizira Rempart. I tako krećemo, razmaženi od zadnjeg putovanja, osobnim automobilom put Espaliona.
 
Radionica namijenjena voditeljima volonterskih kampova okupila je 21 osobu iz 8 zemalja. Oni koji nam se nisu mogli pridružiti uživo pratili su nas preko Zoom sastanaka. Živjela tehnologija! Prvih nekoliko dana proveli smo grijući stolce u gradskoj vijećnici.
 
Ph00
Nakon predstavljanja Remparta, krovne organizacije ovakvih kampova u Francuskoj, bavili smo se pravnim okvirima volonterskih radionica restauracije kulturnih dobara. Dalje smo, korak po korak, prošetali kroz realizaciju projekata od samih početaka do njihova kraja. Utvrdili smo i kako povezivanje s lokalnom zajednicom i komunikacija s javnošću značajno podižu kvalitetu i iskustvo volonterskih kampova. Jedan od zadataka bio je i okarakterizirati savršenog voditelja radionice, što je obuhvaćalo proces kroz koji smo formirali biće „leader monster“, fiktivan lik koji svi želimo biti kada odrastemo.
 
1
Mi smo govorile o upravljanju rizikom i sigurnosti na kampovima, a ostale teme su prezentirali drugi sudionici treninga. Teoriju smo obogatili osobnim iskustvima, što je čitavoj priči dalo jednu intimniju notu. Iznenadilo nas je kako svaka od uključenih organizacija djeluje na potpuno različit način da bi se očuvala kulturna baština. Zajednički im je jedino cilj i volja za uključivanjem i izobrazbom šire zajednice. Kroz teorijski dio isprepleo se i grupni rad s različitim izazovima, čija smo rješenja na kraju predstavili ostalima.
 
2
Ipak, da ne bismo samo teoretizirali, Maxim i Audrey pripremili su i klesarsko-zidarsku radionicu na kojoj smo dodatno izbrusile nedavno stečene vještine, ali i ponešto novo naučile. Bilo nam je iznimno drago vidjeti kako su blokovi klesani na prošloj radionici već ugrađeni u luk iznad jednog od prozora bedema.
 
3
U slobodno vrijeme posjetili smo crkvu Perse (Espalion), srednjovjekovno selo Saint Côme d’Olt i kapelicu Saint-Pierre de Bessuéjouls, a jedan od zalazaka sunca dočekali smo na livadama parka prirode Aubrac.
 
4
Bogata internacionalna večera posluživala se i za doručak, a zalihe su nas držale i na povratku prema Hrvatskoj. Putovanje smo dodatno začinile planinarenjem po francuskim Alpama.
 
ph11
Trening je bio uspješan na svim razinama, od tehničkih, praktičnih, do dijeljenja kulture i povezivanja sa srodnim organizacijama. Nova saznanja implementirat ćemo na lokalnim projektima, a s radošću očekujemo buduće volonterske razmjene.
 
U organizaciji:
5

Tekst: Marta Krištofić Foto: Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović     Prošlo je tek mjesec dana od radionice u Calmont d’Olt-u, a mi se već pakiramo za povratak. Ovaj put u malo izmijenjenom sastavu (Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović) sudjelovat ćemo na potpuno drugačijoj radionici. Umjesto učenja tehnika gradnje, bit ćemo dio interaktivnog […]

Read More »

 atts
0

Dragodid delegacija u posjetu Francuskoj, vol.1 (18.-30. kolovoz 2020.)

Tekst: Ana Burić
Foto: Ana Burić, Maja Flajsig, Marta Krištofić, Zvonimir Malbaša, Zoé Schlindwein

 
 
U kasno proljeće 2020., u jeku svjetske pandemije i lock down-a, stiže poziv francuske partnerske organizacije Rempart članovima Dragodida za sudjelovanje na 14-dnevnoj internacionalnoj radionici u sklopu Erasmus+ programa (ERASMUS + HERITAGE VOLUNTEERS WORKCAMP). Rempart je krovna organizacija francuskih udruga posvećenih obnovi i valorizaciji kulturnog nasljeđa koja, se među ostalim, bavi i umrežavanjem i organizacijom volonterskih radionica između partnerskih udruga (https://www.rempart.com/en/).
 
Tema predmetne radionice je obnova srednjovjekovnog dvorca Calmont D’Olt (https://www.chateaucalmont.org/) smještenog na brdu iznad gradića Espalion, u regiji Aveyron, u srcu pokrajine 0ccitane.

 
Gladni kamena, akcije, putovanja i druženja, mjesta smo brzo popunili, bez obzira na sveopću nesigurnost i riskantnost. Zanimljivo je da se brzinom munje javila gotovo ista ekipa koja je imala priliku (a očito i zadovoljstvo) sudjelovati na sličnom projektu i prošle godine, također u organizaciji Remparta u suradnji s Earsmus+ programom. Vrlo brzo je Dragodid delgacija bila oformljena i spremna za još jedno putovanje i predstavljanje udruge u romantičnoj Provansi. Snažni sastav, uz prošlogodišnju provjerenu petorku: dijete cvijeća-Maju Flajsig, vječnog hippya – Martu Kristofić, moš’s’njim’svugdi – Zvonimira Mabašu, dipolmacija’je’mama – Marka Pejića, malo’al’glasno – Anu Burić, dobio je dodatno osvježenje u vidu mladog, naočitog Klanca: labuda – Fabia Gržinčića. No to nije sve! Delegacija je u konačnosti bila zaokružena kad smo se, silom prilika i u strahu od riskiranja zdravlja vožnjom javnim prijevozom, odlučili na put krenuti jednim naočitim momkom srednjih godina, Sinjaninom – Mercedesom Don Vitom (za vizualni dio populacije: tamni, elegantni bordo kombi sa zatamnjenim staklima). Odluka se pokazala odličnom, te je momentalno poslužila kao inspiracija nadolazećim udrugaškim ekspedicijama u inozemstvo.

1

Nakon tri dana jahanja, uz prikupljanja po Hrvatskoj, sprint kroz Italiju, road trip kroz impozantne Alpe i pitoreskne doline i brežuljke doline Aubrac te ad-hoc masovno spavanje u kombiju na parkiralištu nekog sela uz put, sretno smo stigli na odredište.

Domaćin radionice je Asocciation del Calmont d’Olt – udruga za očuvanje i obnovu istoimenog dvorca, a uz nas je na radionici sudjelovalo šestero članova Rumunjske udruge Transylvania Trust te dvije studentice politologije iz Francuske. Uigrani tim organizatora činilo je dvoje glavnih voditelja (Maxime i Audrey), uz nekoliko pomoćnih volontera te nazaobilaznog kuhara Baptista. Smještaj nam je bio osiguran u kući u vlasništvu organizatora podno brda s dvorcem.

Teme radionice su bile edukacija te obnova srednjovjekovnog dvorca tehnikama karakterističnim za to razdoblje i lokalne uvjete. Povijest samog dvorca seže u 11. st., iako su na lokalitetu pronađeni artefakti koji svjedoče o nastanjenosti područja još 3ooo god.pr.Kr. Tadašnji vladar podigao je utvrdu kao znak prestiža na vrhu bazaltne stijene iznad gradića Espaliona, gdje je dao izgraditi most na rijeci Lot, te na taj način pokrenuo ekonomiju u selu (naplate i kontrola prijelaza, trgovina…). Tijekom povijesti funkcija dvorca se mijenjala – od ladanjske, preko obrambene (za vrijeme stogodišnjeg rata), nakon čega gubi na značaju zbog promjene tehnika ratovanja te biva prepušten propadanju, sve do prenamjene u skrovište za falsifikatore lažnog novca u 18.st. Dvorac je bio u ruševnom stanju sve do 1986., kada ga je današnji vlasnik kupio od države i krenuo s obnovom investirajući vlastite financije i vrijeme. Kroz 10-ak godina organizirala se i udruga s istim ciljem pa su u zadnjih 20 godina napravljeni veliki pomaci i značajni zahvati u istraživanju, obnovi i rekonstrukciji.

2

Zanimljivo je da je već prvog dana vlasnik otvorio vrata još poprilično ruševnog dvorca posjetiteljima te tako odmah započeo skupljati financije za obnovu. Dvorac je trudom vlasnika i udruge dobio određeni stupanj konzervatorske zaštite (historic monumnet / povijesni spomenik) i svi radovi moraju dobiti konzervatorsko odobrenje prije početka istih, a sve na temelju službene projektne dokumentacije. To dodatno usporava radove, prvenstveno zbog nedostataka provjerenih informacija. Udruga funkcionira na način da ima nekoliko stalno zaposlenih osoba, koje su ujedno stručne u određenim poslovima vezanim za obnovu (konzervatori, klesari, dizajneri..), dok sve ostale stručnjake kontaktira po potrebi i ovisno o tipu posla (arhitekti, arheolozi, građevinari..). Same radove izvodi uglavnom preko školskih praksi i volonterskih akcija pod vodstvom stručnih osoba.

Naš zadatak je bio dovršetak obnove jugoistočnog tornja (jedan od 8 zaštitinih tornjeva vanjskog obrabenog zida nastalog u vrijeme stogodišnjeg rata) te klesanje kamena za jedan od nadvojnih lukova otvora za artiljeriju u nastavku obrambenog zida. Dvotjedna radionica je bila organizirana u dva radna bloka od 5 dana, dok su ostali dani bili rezervirani za studijske izlete po najznačanijim lokalitetima u okolici uz piknike i odmore u prirodi. Tijekom radnih dana sudionici su formirali dvije grupe koje su se mijenjale ovisno o bloku kako bi svi sudionici imali priliku sudjelovati na svim praktičnim vježbama. Rad je bio podijeljen na kamenoklesanje i zidarstvo. U oba dijela voditelji su nas podučavali tehničkim karakteristikama materijala i izvođenja, ali i specifičnostima gradnje za to razdoblje.

Dvorac je inače izgrađen na vrhu bazaltne stijene, što znači da je bazalt osnovni gradivni materijal (super čvrst, lako dostupan, teško obradiv), uz kojeg se mjestimično pojavljuju pješčenjak i vapnenac na točno određenim pozicijama i ovisno o funkciji i obradivosti (lakše obradivi, teže dostupni tj. skuplji).
Zidarski dio radionice bio je posvećen zidanju i dovršavanju krune obrambene kule kamenom pronađenim na lokalitetu te miješanju vapnenog morta za povezivanje i završno fugiranje, sve sukladno prema pravilima Venecijanske povelje.

3

Na klesarskom dijelu radionice polaznici su imali priliku naučiti obrađivati kamen (gotovo isključivo pješčenjaka zbog lakoće obrade) tradicionalnim alatima i tehnikama.

4

Dok većina ostalih sudionika nije imala previše iskustva u praktičnom radu s kamenom općenito, naša ekipa je imala malo drugačiji doživljaj. Učenje tehnika zidarstva, rad na mješalici, namjerno nepravilno slaganje kamena s ciljem uklapanja u postojeći zid te fugiranje izazvali su skoro pa neugodne osjećaje i unutarnju borbu protiv nekih naučenih suhozidnih principa. S druge strane, sustavno učenje klesanja i obrade kamena zainteresiralo je i fasciniralo gotovo sve. Jedan dan posvetili smo i teorijskom radu na viziji obnove još nedovršenog tornja dvorca. Radilo se intezivno i po svim vremenskim prilikama, al’ se, sukladno tome, obilazilo, jelo, pilo i zabavljalo. Francuzi su nas vodili u obilaske najznačajnijih mjesta i građevina u okolici, s naglaskom na srednjovjekovnu kulturu i baštinu. Obližnje selo Saint-Côme-d’Olt s jedinstvenim tordiranim crkvenim krovom, gradić Bozoules nastao na impresivnoj klisuri oko meandra rijeke Dourdou, šarmantna srednjovjekovna kapelica Saint-Pierre u Bessuejoulsu, poznato hodočasničko svetište u Conquesu s impresivnom romaničkom crkvom Saint-Foy i fascinatnim timpanom s prikazom posljednjeg suda samo su neka od mjesta koje smo imali priliku obići uz stručno vodstvo Maxima, koji je sve potkrijepio brojnim zanimljivostima iz povijesti, arhitekture, umjetnosti, arheologije… Unatoč njegovoj iscrpnoj prezentaciji, naši povjesničari umjetnosti i etnolozi uvijek su nalazili pokoje pitanje na koje nije imao odgovor, čisto da opravdamo status najzahtjevnijih sudionika.

5

Dodatne glavobolje zadavali smo Francuzima hlađenjem crnog vina, rezanjem sira na nepravilne komade tupim nožem, neumjerenim degustacijama pastisa (po njihovim standardima), vještim igranjem petanquea (verzija naših boća) na nepravilnom terenu (živila Petrebišća i ledina!), pjevanjem i sviranjem melankoličnih dalmatinskih pjesama (na neuštimanoj gitari s većinski neuštimanim glasovima do poziva susjeda).

6

Sve to nadoknadili smo (uz iznenađenje i nevjericu domaćina) spartanskom radnom disciplinom istreniranom na obroncima Učke, gastronomskim poklonima iz Lijepe Naše (domaći suhomesnati proizvodi, rakija, džemovi, iskustvo razvlačenja pite te komiška pogača) i animiranjem manje aktivnih sudionika na pjevanje i plesanje, skupljanje plodova prirode po obližnjim obroncima i ostalim aktivnostima.

7

Vrijedno je spomenuti i našeg Don Vitu, koji je u momentu kad je lokalni kombi otkazao poslušnost spremno uskočio u pomoć i riješio stvar u maniri pravog sinjskog macho mana. Iako mu je pri tom pothvatu otkazala druga brzina, nije se dao smesti u spasilačkoj akciji.

8

Francuzi su pazili da nam ničeg ne fali – od hrane, pića, svih vrsta sira, društvenih igara, kupanja u rijeci, gađanja lukom I strijelom, demonstracija rada trabucheta – i još jednom se iskazali kao odlični domaćini.

9

Za kraj i više nego uspješne radionice počastili smo se tradicionalnim roštiljem u dvorcu, a sutradan se oprostili uz jednako jake zagrljaje I glavobolju.

91

Jedina utjeha su bili Don Vito pun sira, pastisa i pješečenjaka, kao i poziv za nadolazeću radionicu na istom mjestu za nepunih mjesec dana. Put kući je prošao u nešto manje avanturističkom tonu, al’ sve je začinila večera dobrodošlice u Klani kod obitelji Gržinčić. Nakon toga smo se lagano rasuli nazad po Hrvatskoj. Sve u svemu, Ministarstvo vanjskih poslova Dragodida odradilo je još jednu uspješnu kampanju i posjet partnerskoj udruzi u bijelom svijetu. Radujemo se novim druženjima i prilikama da se pokažemo jednako dobri domaćini na budućim radionicama i kongresu (jer apsolutno SVI žele doći u Hrvatsku).

92

U organizaciji:
93

Tekst: Ana Burić Foto: Ana Burić, Maja Flajsig, Marta Krištofić, Zvonimir Malbaša, Zoé Schlindwein     U kasno proljeće 2020., u jeku svjetske pandemije i lock down-a, stiže poziv francuske partnerske organizacije Rempart članovima Dragodida za sudjelovanje na 14-dnevnoj internacionalnoj radionici u sklopu Erasmus+ programa (ERASMUS + HERITAGE VOLUNTEERS WORKCAMP). Rempart je krovna organizacija francuskih […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Kotor zove!

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Ante Senjanović

1

U sklopu projekta Rijeka 2020 – EPK susjedstvo Crikvenica je od 12.-14. rujna 2020.g. održalo svoj središnji program pod nazivom Kotor zove!
Inicijativu susjedstva Crikvenica čine tri gradske ustanove – Centar za kulturu Dr. Ivan Kostrenčić, Gradska knjižnica Crikvenica i Muzej Grada Crikvenice čiji su kulturni programi usmjereni na istraživanje i prezentiranje bogate kulturne baštine Crikvenice.

Aktivnosti Muzeja grada Crikvenice u ovom su programu usmjerene na osnaživanje i obranu Kotora (najstarijeg crikveničkog naselja) od vala apartmanizacije koji je zahvatio ostatak grada, a što čine putem kulture, edukacije i aktivizma. Stoga smo i ove, osme godine zaredom, pozvani na rad u mjesto sada već nadaleko poznato po tradicionalnoj primorskoj arhitekturi. Ovoga puta, s obzirom da je na red došao ozbiljan suhozidni zahvat, nismo bili voditelji radionice već izvođači.
Radovi su iziskivali dva dana, a bavili smo se obnovom podzida koji je dio prilaznog puta na ulasku u naselje.

2
Dočekao nas je pomalo nesiguran ali time i izazovan teren.

3
Zatečen kamen bio je podosta velik, a teren uzak i strm. Najprije je trebalo očistiti od šikare strmi dio terena kako bi na njemu mogli stajati, a glavninu ugrađenog kamena morali smo razmontirati kako bi došli do sigurnog mjesta za temeljenje.

4
Istovremeno, budući da se taj prilazni put nalazi na strmini iznad niže pozicioniranog podzida, bilo je nužno i taj donji podzid učvrstiti. Najprije, trebalo ga je očistiti od zemlje koja se trusi i povećati njegovu dužinu kako bi se osigurala stabilnost gornje terase. Kako to obično i biva, jedan posao vodi drugom i tako je čišćenje od zemlje otkrilo gornji dio šuplje stijene preko koje bi se podzid trebao nastaviti, a čemu smo doskočili premošćivanjem uz pomoć uglavljenog kamena.

5
Drugog dana bavili smo se isključivo gradnjom.

6
U zavojitom dijelu podzida najveći izazov predstavljalo je zaobilaženje stabla i čvrsto temeljenje, a za koje se pobrinuo Ante.

7
Rezultat rada je nov, čvrst podzid.

8
Stanje prije i poslije

Trećeg smo dana presložili kamenje u manjem zidu koji se nalazi na putu pri izlasku iz naselja, a koji smo, prilično uhodani, brzo obnovili.

9
Radujemo se i idućoj (g)radionici :)
Kad Kotor zove Dragodid stiže!

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Ante Senjanović U sklopu projekta Rijeka 2020 – EPK susjedstvo Crikvenica je od 12.-14. rujna 2020.g. održalo svoj središnji program pod nazivom Kotor zove! Inicijativu susjedstva Crikvenica čine tri gradske ustanove – Centar za kulturu Dr. Ivan Kostrenčić, Gradska knjižnica Crikvenica i Muzej Grada Crikvenice čiji su kulturni programi usmjereni […]

Read More »