Polemike: tamna strana kažuna

Reklo bi se da od kažuna nema benignije teme. Međutim oko tih poznatih istarskih suhozidnih poljskih kućica već dulje vrijeme tinja jedan znanstveni sukob koji je dodatno nabijen i nacionalnim strastima. Naime, Tihana Stepinac Fabijanić, istaknuta etnologinja i trenutno predsjednica ECOVAST Evropskog vijeća za sela i male gradove u jednom je trenutku još 1998. bila na rubu pokretanja međunarodne tužbe za znanstveni plagijat jer su Luciano Lago i ostali autori monografije “Le casite; Pietre e paesaggi dell’ Istria centro-meridionale – Un censimento per la memoria storica”, odnosno u hrvatskom prijevodu “Kažuni. Kamena zdanja i krajolici središnje Istre – inventar za povijesno pamćenje” koristili njene materijale bez , navođenja izvora.

Problem nije riješen jer, kako kaže prof. Stepinac Fabijanić, nije imala snage i volje za međunarodne sudove, a “njen” se HAZU povukao iz tog osjetljivog područja. Autorica također ukazuje da je Lago neprimjereno cijelu priču o kažunima obojao izrazito nacionalno talijanski, iako je jasno da se radi o prastaroj panmediteranskoj baštini. Dakle tužbe (za sada) nije bilo, a kako je prof. Stepinac Fabijanić reagirala, ilustriramo njezinim tekstom – predavanjem sa skupa Matice Hrvatske u Rovinjskom selu 1998. godine, koje nikad nije objavljeno zbog bojazni nadležnih od skandala. Jedino je reagirao Jadran Kale s kojim je potom objavila u Etnološkoj tribini i u Vijencu recenziju i kritiku navedene talijanske knjige (objavljujemo i tekst iz Vijenca).

Od iste autorice objavljujemo i kraći tekst Suhozidne konstrukcije u Istri i na sjevernojadranskim otocima.

KAŽUNI U ISTRI

PREDAVANJE  Rovinj 25 travnja 1998. (Matica Hrvatska – Rovinj)

Tema kojom se kao etnolog bavim već dvadesetak godina su istarski kažuni – karakteristični primjerci tradicijskog graditeljstva arhaična podrijetla, razasuti poljima, livadama i šumarcima jugozapadne Istre. Od svojih početnih istraživanja tih poljskih kamenih kućica okrugla tlorisa, kada sam i prvi puta izlagala ovu temu na znanstvenom skupu 1979. godine u Puli (radovi s tog skupa ostali su, međutim, neobjavljeni), obišla sam i dokumentirala preko stotinu kažuna, objavljujući rezultate svojih istraživanja na stručnim i znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu; također sam  prezentirala kažune na izložbama (Pazin 1987 – Etnografski muzej Istre; Zagreb 1988 – Međunarodni kongres antropoloških i etnoloških znanosti; Zagreb 1997 – 31.međunarodna smotra folklora); nadalje, izradila sam scenarij i sudjelovala u snimanju Tv filma o gradnji kažuna ili casite u Vodnjanu 1984.godine,  a putem udruge ICAM organizirala sam međunarodne radionice u kojima se tema kažuna popularizirala kroz izgradnju (Šolta, 1989 godine)  ili obnovu (Rakalj, 1991 godine) ovog tipa graditeljske baštine.

Kako sam upravo početkom ove godine sudjelovala na međunarodnom skupu u Italiji, Ascoli Piceno 3-4 travnja 1998, gdje sam bila pozvana kao stručnjak iz Hrvatske da iznesem svoja iskustva na temu istraživanja građevina tipa tholos u Europi (što je ujedno, nakon sličnog skupa u Bariju – Noci godine 1987, nastavak stručne suradnje na ovom području), ovom prilikom želim iznijeti neka zapažanja vezano uz moja europska iskustva i susrete na temu kažuna i ostalih građevina sličnog tipa. U nastavku osvrnula bih se na pitanje zaštite suhozidne graditeljske baštine u Hrvatskoj, o čemu sam referirala prošle godine na međunarodnom skupu u Puli pod pokroviteljstvom UNESCO-a (objavljeni samo sažeci radova). Na kraju dotakla bi se problema koji me ‘pritišče’ već neko vrijeme, otkako je upravo rovinjski Centar za povijesna istraživanja (Centro di ricerche storiche) u suradnji s tršćanskim  Universita popolare izdao godine 1994. knjigu opširnog i vrlo luksuznog izdanja, no međutim, vrlo dubioznog sadržaja pod nazivom ‘ Le casite’ (kritički osvrt na to djelo iznijela sam s kolegom mr.Jadranom Kale u ‘Vijencu’ br.93-94 od 31.srpnja 1997.godine, odnosno recenziju u stručnom časopisu ’Etnološka tribina’br. HED, 1998.)

No najprije u osnovnim crtama i uz pomoć dijapozitiva i crteža moramo odrediti pojam, funkciju i značaj građevine koja se u Istri označava najčešće imenom KAŽUN,  također CASITA na lokacijama oko Vodnjana, Bala i Galižane, te Šišana u južnoj Istri (gdje se je zadržao istro-romanski govor), zatim HIŽICA u dijelu središnje Istre (u predjelu oko Lupoglava), HIŠKA i KOČA na slovenskom dijelu Istre u zaleđu Kopra, što se proteže dalje prema tršćanskom Krasu, dok je s druge strane na Kvarneru, sporadično u zaleđu Rijeke, odnosno u okolici grada Cresa na otoku Cresu naziv KUĆICA. Karta rasprostranjenja KAŽUNA u Istri plod je moga znanstvenog rada i zajedno s kartom rasprostranjenja kamenih kružnih građevina na prostoru Europe objavljena u ediciji Zavoda HAZU ‘Problemi sjevernog Jadrana’ br.6 od 1988.godine (str.113, 115) ; također u zborniku radova Međunarodnog skupa ‘Architettura in pietra a secco’, Noci-Alberobello, Fasano, 1990. godine(str.324 i 325).

Konstrukcija KAŽUNA u pravilu podrazumijeva suhozidni način građenja kamenom (bez vezivnog sredstva) na kružnoj osnovi, gdje se kameni prstenovi podižu u kružni ZID ( tal. MURO TONDO) s otvorom za VRATA (tal. PORTA), a zatim se krugovi pločastog kamenja sužuju na način tzv. ‘lažnog svoda’ i tvore KLOBUK (tal. COVERTO). Kupola istarskog KAŽUNA dodatno je pokrivena ŠKRILAMA, kamenim pločama. Vrh kupole zatvoren je ovećim kružnim kamenom (KORONA, CAPEL), opterećenim još jednim stožastim kamenim ukrasom (PINĆUK, PIMPIGNOL).

KAŽUNI u prostoru mogu biti smješteni kao samostojna građevina u polju, uza zid koji omeđuje polje, u kutu zida ili ugrađen u sklopu zida, dok sama kupola može također biti različitih oblika: plića, viša, špičasta ili bačvasta.

KAŽUN se uglavnom koristi kao poljska kućica, sklonište za slučaj nevremena ili kao zaklon od jakog sunca za vrijeme radova na poljima ili u vinogradima. U prošlosti su ljudi u KAŽUNU često i noćili, čuvajući urod pred žetvu i berbu od lopova, a pastiri bi tu privremeno boravili, napasajući ovce i drugu stoku. Povijesni zapisi i kazivanja spominju KAŽUNE koji su služili kao nastambe najsiromašnijim slojevima stanovništva Istre.

Danas je upotreba KAŽUNA kao gospodarskog objekta gotovo sasvim napuštena, pa ti arhaični oblici narodnog graditeljstva uglavnom ostaju prepušteni zubu vremena, ili ih ljudi, zajedno s kamenjem iz poljskih zidova, GROMAČA, melju za građevinski materijal.

Spomenička vrijednost KAŽUNA, međutim, vrlo je velika, a njihova rasprostranjenost široka.+ (ovdje primjeri uz cestu od Žminja, preko Kanfanara do Rovinjskog sela) Osim kružnih oblika, u jugozapadnoj Istri nalazimo suhozidne građevine četvrtastog tlorisa s kupolom (prelazni oblik) ili s krovom na jednu ili na dvije vode, a naziv im je najčešće KAŽETA ili KUĆICA.

Slične građevine okruglog tlorisa, s nepravom kupolom, u srednjoj i južnoj Dalmaciji,te na otocima, poznate su pod različitim nazivima: BUNJE,ĆEMERI, POLJARICE, TRINI, KUĆARICE i dr.

Navedeni oblici okruglih kućica od kamena rasprostranjeni su nadalje na cijelom području Sredozemlja, uključujući i visoke Alpe, pa sve do Britanskog otočja i Skandinavije na sjeveru (spomenuta karta rasprostranjenja u prilogu). Ovom prilikom posebno bih istakla primjere u Italiji koje sam imala priliku posjetiti – od pokrajine Puglia na samom jugu, s gradom Alberobello u kojem su ‘trulli’ dosegli savršenstvo forme i tehnike i predstavljaju tradicijski oblik nastambe ovog neobičnog gradića, dok u ruralnim prostorima imaju funkciju kako stana za ljude, tako i štale za stoku.

Takav, dakle,  geografski razmještaj na europskom tlu, arhitektonska struktura, te arheološki nalazi i lingvistička istraživanja, kao i predajna tradicija upućuju na to da podrijetlo ovih građevina okruglog tlorisa treba tražiti u primitivnim nastambama i grobovima paleomediteranskog razdoblja (Atrejeva grobnica u Mikeni samo je jedan od mnogobrojnih primjera zastupljenosti takve tehnike građenja u pretpovijesno doba).

S obzirom na europski značaj i zastupljenost ovakvog načina gradnje posebno na Mediteranu, te široku rasprostranjenost uz hrvatsku obalu i na otocima, šarolikost i bogatstvo nazivlja, kako same građevine, tako i njenih sastavnih dijelova, što je posebno došlo do izražaja u Istri, možemo smatrati ovu pojavu od iznimne važnosti i stoga je neophodno povesti računa o cjelovitosti istraživačkog pristupa, kao i o aktivnoj zaštiti ovog kulturnog dobra. Naime, nacionalni interes za valorizaciju i zakonski okvir zaštite, te odgovarajuću prezentaciju ovog graditeljskog oblika na nivou Hrvatske, moguće je pronaći upravo u njegovom značaju u okviru zajedničke europske baštine, te u karateristikama i nazivlju pojedinih elemenata ovih građevina ovisno o kraju u kojem se pojavljuju. U Istri je pritom, uz opće-poznati rašireni naziv KAŽUN, važno naglasiti postojanje široko rasprostranjenog hrvatskog (čakavskog) nazivlja za samu građevinu (primjerice HIŽICA, KUĆICA), tako i za njene sastavne dijelove (ZID, OKNO, SLIPULJA, KLOBUK, VITICA, itd.), koje paralelno uz slovensko (kajkavsko) nazivlje (primjerice HIŠKA, HIŽICA, KOČA), te ono romanskog podrijetla (CASITA, SPIA, CUVERTO, PIMPIGNOL itd.) potvrđuje postojanje povijesnog suživota različitih kultura na području sjevernog Jadrana. Štoviše, to je još jedan dokaz vjekovne prisutnosti hrvatskog čovjeka u istarskom ruralnom prostoru kojeg je oblikovao prema vlastitoj kulturi i tradiciji, prilagodivši svojim potrebama ovu specifičnu mediteransku građevinu čiji je oblik ovdje zatekao prilikom svog doseljenja, te ga stoljetnom predajom prenio do u naše vrijeme.

Stoga je kulturno i sociološki interesantna pojava da se u Istri traži i dokazuje identitet također kroz temu KAŽUNA, jer očito je da je ova vrsta arhitekture pobudila u zadnje vrijeme poseban interes žitelja Istre i sve više postaje prepoznatljivom oznakom pripadnosti ovom prostoru. Za razliku od dalmatinskog područja, gdje BUNJA u tom smislu ne pobuđuje naročitu pažnju, ali je kao tema istraživanja prisutna u literaturi u radovima hrvatskih znanstvenika već gotovo cijelo stoljeće, (gdje se posebno ističe rad o BUNJAMA Ćirila Ivekovića objavljen 1925.), dok se pitanja u svezi istarskih KAŽUNA sustavno istražuju tek zadnjih desetljeća u hrvatskoj znanosti; to je ujedno i razlog zašto se oni često povezuju samo s talijanskim kulturnim krugom gdje su uglavnom bili prezentirani kao dio talijanske kulturne baštine (uz npr. ‘trulle’ s juga Italije).

Začuđuje, međutim, da se još danas događa jednostrano tumačenje i prisvajanje ove pojave s talijanske strane, unatoč činjenici da već godinama postoje domaći stručnjaci koji se ovom temom meritorno bave. Međutim, njih se ne samo zaobilazi kada se govori s talijanske strane o ovoj temi, nego se dapače krivo tumače, jednostrano preuzimaju ili se čak prepisuju i kopiraju njihovi radovi, kao što se to dogodilo s knjigom ‘LE CASITE’ tršćanskog nakladnika izdanom 1994. Godine u suradnji Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja i Narodnog sveučilišta iz Trsta, a u povodu 50. Obljetnice Talijanske unije u Hrvatskoj (što je dobilo visoko pokroviteljstvo na razini Vlada Italije i Hrvatske) – u toj je knjizi, naime, objavljen pod tuđim imenom gotovo cijeli moj znanstveni rad, uključujući kartu rasprostiranja KAŽUNA u Istri, koji je prethodno već bio publiciran 1988.godine u ediciji časopisa HAZU u Rijeci, kao i u zborniku radova međunarodnog skupa u Italiji 1990.

I ovom se prilikom najenergičnije suprotstavljam ovakvoj nedopustivoj i sramnoj raboti, tim više što cijela ta knjiga odiše tendencioznom pristranošću spram Istre i Hrvatske, ali je unatoč tome bila već i prevedena 1996. godine na hrvatski jezik u svom vrlo efektnom i luksuznom izdanju (koje je ipak dijelom prerađeno – npr. originalnog predgovora Giacoma Borrusa, inače rektora Sveučilišta u Trstu, ovdje nema jer izdavač nije imao hrabrosti objaviti njegove otvorene stavove; također, isključivo talijanski i talijanizirani nazivi ovdje su ipak na hrvatskom, kao i neke etničke oznake i termini poput npr. ‘gente Balcanica’, ‘lingua serbo-croata’ etc. – detaljniju kritičku analizu može se pročitati u već navedenom tjedniku Matice hrvatske ‘Vijenac’).

I dok autoru preostaje pozvati se na teško provediv zakon o zaštiti autorskih prava, hrvatska znanost je dužna inzistirati na istinitosti i korektnosti u prikazivanju povijesnog razvoja Istre i njene kulturne baštine kojoj pripadaju i KAŽUNI. U tom bi smislu bilo potrebno izvršiti ispravak  u knjizi ‘CASITE – KAŽUNI’prema stručnoj recenziji, a hrvatski bi autori trebali dobiti mogućnost publiciranja kvalificiranog monografskog djela na temu kamenih građevina okruglog tlorisa na tlu Hrvatske. Možda bi organiziranje međunarodnog skupa na tu temu bio nužan prvi korak.

 

I na kraju, želim još usmjeriti vašu pažnju na novu ulogu KAŽUNA u Istri i mogućnosti koje ova vrsta arhitekture pruža u suvremenim uvjetima života posebno u domeni turizma. U tom smislu naročito veseli pojava koja se opaža u Istri zadnjih godina sve veće prisutnosti KAŽUNA kako na stranicama turističkih prospekata, tako i vidu simpatičnih suvenira u vidu kamenih minijatura KAŽUNA, pa do svojevrsnih okruglih ‘vikendica’, kakve vidimo i ovdje na slici baš iz okolice Rovinjskog sela (jedna na cesti prema Balama, građena kompletno tehnikom suhozida i nepravog luka, druga s kupolom pomalo čudnog oblika jer je povezana betonom što ne odgovara pravom načinu gradnje KAŽUNA). Slične novije tipove KAŽUNA, izgrađene na različite načine od strane samoukih majstora graditelja, nalazimo i drugdje u Istri (npr. kao dio ugostiteljskog objekta u predjelu Veli Vrh u Puli). Arhitekt Branko Orbanić iz Žminja također nastavlja s izgradnjom novih primjeraka KAŽUNA u Istri ( najčešće u okolici Rovinja i Žminja) poštujući pravila gradnje suhozidom, i unoseći u taj arhaični oblik novine u  funkcionalnom smislu (te KAŽUN tako može postati dio kuće, ili pak autobusna čekaonica). Putem nevladine udruge ICAM također smo ostvarili stručnu suradnju na interpretaciji, ali i obnovi porušenih KAŽUNA ili izgradnji novih (primjer Šolte i Raklja).

Posebno ovdje moramo istaknuti krasan primjer pozitivnog odnosa prema zavičajnoj kulturnoj baštini, koji iskazuju odgojitelji dječjeg vrtića ‘Neven’ iz Rovinjskog sela, koji zajedno s djecom i njihovim roditeljima rade na programima upoznavanja, zaštite i prezentacije tradicijskih sadržaja iz svoje okoline (pod nazivom – Kako je to nekad bilo?-), u što su uključeni i KAŽUNI iz okolice Rovinjskog sela. Na taj način već je spašen veći broj okolnih KAŽUNA od zaborava i od rušenja.

 

Tihomira Stepinac Fabijanić, prof.

Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU – Rijeka

51000 Rijeka

Ružićeva 5

Tel,Fax: 051 424 554

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

2 Comments

  1. Posted August 29, 2010 at 14:22 | Permalink

    Dragi kolege ljubitelji suhozidne baštine,
    ugodno me je iznenadilo objavljivanje moga članka iz devedesetih godina vezano uz nemilu temu plagiranja moga rada i neetičkog postupanja prilikom objavljivanja knjige (kao i njena hrvatskog prijevoda) o Casitama…. Radi se zaista o ‘tamnoj strani kažuna’ – jer sve se može sagledavati s dvije strane, one svijetle i one druge… No, važno je da stručna javnost dobije punu sliku i sazna istinu.
    U svakom slučaju, nastavljamo suradnju i planirane aktivnosti, a poslati ću skenirane i druge moje radove na slične teme tradicijskog graditeljskog nasljeđa.

  2. Hpk Kline G.Igrane
    Posted October 18, 2021 at 06:59 | Permalink

    Na zalost, na prostoru Gornjih Igrana u Dalmaciji samo jedan vidljivi kazun je nedavno bagerom skoro polovicu unisten. Zanima nas kakve su mogucnosti zastite i obnove? Kome se obratiti? Komplimenti autirici za trud i strucnu prezentaciju kulturne bastine. Zaloste nas navodi o krsenju autorskih prava, a posebno nacin – s pretenzi. nakanama prisvajanja i nacion. bojanju izvorista gradnje Cini se da odgovorne hrv. institucije ne ispunjavaju temeljnu svrhu radi kojih su osnovane, a tu prvenstveno mislimo na zastitu.

2 Trackbacks

  1. By Jadranski suhozidi: Kažuni kod sv. Foške on April 6, 2011 at 22:36

    […] kažuna nedaleko crkve sv. Foške kod Tinjana su najveći sklop ovakvih građevina u Istri. Sudeći po […]

  2. […] hirsi ali rachel uchitel strait of hormuz new years eve party ideas mars needs moms gary johnson gary […]

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 http://www.dragodid.org/wp-content/uploads/2022/01/Suhozid-1-170x274.jpg
0

Najava: Restaurator suhozida – čuvar prošlosti

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”.

Suhozid-1

Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično.

Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti:
– krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide;
– čišćenje okolnog terena;
– prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja;
– jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima;
– slaganje kamenja;
– bilježenje koordinata postojećih suhozidnih struktura;
– fotografiranje suhozida prije i poslije obnove.

Volontiranje je moguće u travnju (26.3-2.4, 2.-9.4, 9.-16.4), a traje 7 dana, od čega je jedan dan predviđen za odmor i organizirani obilazak otoka.

Poveznica sa svim detaljima i prijavnicom:
https//volonteri.parkovihrvatske.hr/hr/volontiraj/restaurator-suhozida-cuvar-proslosti/

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”. Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično. Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti: – krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide; – čišćenje okolnog terena; – prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja; – jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima; – slaganje kamenja; – […]

Read More »

 atts
0

Povratak u (Eden) Godinj

Tekst: Stipe Božinović
Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak

Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. Radionica je bila organizirana u suradnji i pod sponzorstvom Centra za kulturu i baštinu (CKB) Grada Vrgorca i Parka prirode Biokovo. Dragodid smo predstavljali Jelena Kulušić i ja, Stipe Božinović.

Page-1-Image-1
Foto 1. i 2. Pozdravne riječi i uvodno predavanje

Nije sve baš išlo baš po planu. Originalni termin bio je zakazan za kraj kolovoza, točnije posljednju subotu, ali zbog lošeg vremena radionica je otkazana u kolovozu i rujnu te je konačno realizirana 16. listopada. S obzirom da je originalni termin bio dogovoren za kolovoz, tom terminu i očekivanim vrućinama bilo je prilagođeno trajanje radionice, pa je dogovorena četverosatna radionica kroz prijepodne. Bez obzira na odgodu termina dogovor da će radionica biti kroz jedno prijepodne nije se promijenio.

Page-2-Image-2
Foto 3. i 4. Sanacija jednog urušenja i rezultati sanacije

Broj sudionika je bio ograničen zbog epidemioloških mjera, ali i u takvim okolnostima okupilo se 20ak entuzijastičnih ljudi, među kojima predstavnici CKB Grada Vrgorca, PP Biokovo, Konzervatorskog ureda u Imotskom i ljubitelja ovog dijela baštine, koji su vidjeli objavu događaja na društvenim mrežama.

Page-2-Image-3
Foto 5. i 6. Sanacija drugog urušenja i rezultati sanacije

I nakon svih tih tehnikalija, dogovora i odgoda dočekali smo i to jutro 16. listopada, sjeli u auto i uputili se u Veliki Godinj. S obzirom da više nije bio kolovoz pa rad nismo trebali početi prije velikih vrućina ipak smo se dogovorili za nešto kasniji početak radionice (čitaj 9 sati). Nakon uvodnih riječi organizatora i našeg uvodnog predavanja o samoj tehnici gradnje i sigurnosti na radu sama radionica je bila podijeljena na dva dijela, dva terena, dvije razine spremnosti. Dio sudionika, onih koji do sada nisu imali iskustva u izradi suhozida, sudjelovali su za početak u obnovi urušenih suhozida uz stazu koja iz Velikog Godinja vodi u Biokovo. Oni s više iskustva i želje izrađivali su potpuno novi suhozid za koji su domaćini pripremili ranije teren. Kada su se i oni neiskusniji ili nesigurniji u svoje vještine zidanja izvježbali i uhvatili ruku s obnovom nekoliko urušenih ogradnih zidova, svi skupa smo se prebacili na izgradnju novog zida. Novi zid bio je ambiciozan pothvat i od početka se znalo da neće biti završen, ali domaćini su željeli samo da se počne, da se napravi prvi red, jer su sigurni da će se onda i nekada nastaviti.

Page-3-Image-4
Foto 7. i 8. Rad na novom zidu

Nema potrebe pričati da su 4 sata koliko je dogovoreno da će radionica trajati jako brzo prošla, a kada je došlo vrijeme za ručak nije se odmah prestalo raditi, jer „evo samo još ovo da popravimo”, no kad je stigla naručena peka rad je ipak obustavljen.

Page-4-Image-5
Foto 9. i 10. Izgrađeni dio novog zida i rezultati radionice

I tako je jako brzo prošlo lijepo jutro u Velikom Godinju, još jedna lijepa radionica. I ne treba spominjati da se već kuju planovi za nove, buduće akcije. Za kraj ostaje još jednom zahvaliti našim domaćinima Nadi i Nediljku na uvijek srdačnom gostoprimstvu i Žani Pervan Odak, ravnateljici CKZ grada Vrgorca, na svoj organizaciji i koordiniranju svega.

Tekst: Stipe Božinović Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. […]

Read More »

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »