Polemike: tamna strana kažuna

Reklo bi se da od kažuna nema benignije teme. Međutim oko tih poznatih istarskih suhozidnih poljskih kućica već dulje vrijeme tinja jedan znanstveni sukob koji je dodatno nabijen i nacionalnim strastima. Naime, Tihana Stepinac Fabijanić, istaknuta etnologinja i trenutno predsjednica ECOVAST Evropskog vijeća za sela i male gradove u jednom je trenutku još 1998. bila na rubu pokretanja međunarodne tužbe za znanstveni plagijat jer su Luciano Lago i ostali autori monografije “Le casite; Pietre e paesaggi dell’ Istria centro-meridionale – Un censimento per la memoria storica”, odnosno u hrvatskom prijevodu “Kažuni. Kamena zdanja i krajolici središnje Istre – inventar za povijesno pamćenje” koristili njene materijale bez , navođenja izvora.

Problem nije riješen jer, kako kaže prof. Stepinac Fabijanić, nije imala snage i volje za međunarodne sudove, a “njen” se HAZU povukao iz tog osjetljivog područja. Autorica također ukazuje da je Lago neprimjereno cijelu priču o kažunima obojao izrazito nacionalno talijanski, iako je jasno da se radi o prastaroj panmediteranskoj baštini. Dakle tužbe (za sada) nije bilo, a kako je prof. Stepinac Fabijanić reagirala, ilustriramo njezinim tekstom – predavanjem sa skupa Matice Hrvatske u Rovinjskom selu 1998. godine, koje nikad nije objavljeno zbog bojazni nadležnih od skandala. Jedino je reagirao Jadran Kale s kojim je potom objavila u Etnološkoj tribini i u Vijencu recenziju i kritiku navedene talijanske knjige (objavljujemo i tekst iz Vijenca).

Od iste autorice objavljujemo i kraći tekst Suhozidne konstrukcije u Istri i na sjevernojadranskim otocima.

KAŽUNI U ISTRI

PREDAVANJE  Rovinj 25 travnja 1998. (Matica Hrvatska – Rovinj)

Tema kojom se kao etnolog bavim već dvadesetak godina su istarski kažuni – karakteristični primjerci tradicijskog graditeljstva arhaična podrijetla, razasuti poljima, livadama i šumarcima jugozapadne Istre. Od svojih početnih istraživanja tih poljskih kamenih kućica okrugla tlorisa, kada sam i prvi puta izlagala ovu temu na znanstvenom skupu 1979. godine u Puli (radovi s tog skupa ostali su, međutim, neobjavljeni), obišla sam i dokumentirala preko stotinu kažuna, objavljujući rezultate svojih istraživanja na stručnim i znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu; također sam  prezentirala kažune na izložbama (Pazin 1987 – Etnografski muzej Istre; Zagreb 1988 – Međunarodni kongres antropoloških i etnoloških znanosti; Zagreb 1997 – 31.međunarodna smotra folklora); nadalje, izradila sam scenarij i sudjelovala u snimanju Tv filma o gradnji kažuna ili casite u Vodnjanu 1984.godine,  a putem udruge ICAM organizirala sam međunarodne radionice u kojima se tema kažuna popularizirala kroz izgradnju (Šolta, 1989 godine)  ili obnovu (Rakalj, 1991 godine) ovog tipa graditeljske baštine.

Kako sam upravo početkom ove godine sudjelovala na međunarodnom skupu u Italiji, Ascoli Piceno 3-4 travnja 1998, gdje sam bila pozvana kao stručnjak iz Hrvatske da iznesem svoja iskustva na temu istraživanja građevina tipa tholos u Europi (što je ujedno, nakon sličnog skupa u Bariju – Noci godine 1987, nastavak stručne suradnje na ovom području), ovom prilikom želim iznijeti neka zapažanja vezano uz moja europska iskustva i susrete na temu kažuna i ostalih građevina sličnog tipa. U nastavku osvrnula bih se na pitanje zaštite suhozidne graditeljske baštine u Hrvatskoj, o čemu sam referirala prošle godine na međunarodnom skupu u Puli pod pokroviteljstvom UNESCO-a (objavljeni samo sažeci radova). Na kraju dotakla bi se problema koji me ‘pritišče’ već neko vrijeme, otkako je upravo rovinjski Centar za povijesna istraživanja (Centro di ricerche storiche) u suradnji s tršćanskim  Universita popolare izdao godine 1994. knjigu opširnog i vrlo luksuznog izdanja, no međutim, vrlo dubioznog sadržaja pod nazivom ‘ Le casite’ (kritički osvrt na to djelo iznijela sam s kolegom mr.Jadranom Kale u ‘Vijencu’ br.93-94 od 31.srpnja 1997.godine, odnosno recenziju u stručnom časopisu ’Etnološka tribina’br. HED, 1998.)

No najprije u osnovnim crtama i uz pomoć dijapozitiva i crteža moramo odrediti pojam, funkciju i značaj građevine koja se u Istri označava najčešće imenom KAŽUN,  također CASITA na lokacijama oko Vodnjana, Bala i Galižane, te Šišana u južnoj Istri (gdje se je zadržao istro-romanski govor), zatim HIŽICA u dijelu središnje Istre (u predjelu oko Lupoglava), HIŠKA i KOČA na slovenskom dijelu Istre u zaleđu Kopra, što se proteže dalje prema tršćanskom Krasu, dok je s druge strane na Kvarneru, sporadično u zaleđu Rijeke, odnosno u okolici grada Cresa na otoku Cresu naziv KUĆICA. Karta rasprostranjenja KAŽUNA u Istri plod je moga znanstvenog rada i zajedno s kartom rasprostranjenja kamenih kružnih građevina na prostoru Europe objavljena u ediciji Zavoda HAZU ‘Problemi sjevernog Jadrana’ br.6 od 1988.godine (str.113, 115) ; također u zborniku radova Međunarodnog skupa ‘Architettura in pietra a secco’, Noci-Alberobello, Fasano, 1990. godine(str.324 i 325).

Konstrukcija KAŽUNA u pravilu podrazumijeva suhozidni način građenja kamenom (bez vezivnog sredstva) na kružnoj osnovi, gdje se kameni prstenovi podižu u kružni ZID ( tal. MURO TONDO) s otvorom za VRATA (tal. PORTA), a zatim se krugovi pločastog kamenja sužuju na način tzv. ‘lažnog svoda’ i tvore KLOBUK (tal. COVERTO). Kupola istarskog KAŽUNA dodatno je pokrivena ŠKRILAMA, kamenim pločama. Vrh kupole zatvoren je ovećim kružnim kamenom (KORONA, CAPEL), opterećenim još jednim stožastim kamenim ukrasom (PINĆUK, PIMPIGNOL).

KAŽUNI u prostoru mogu biti smješteni kao samostojna građevina u polju, uza zid koji omeđuje polje, u kutu zida ili ugrađen u sklopu zida, dok sama kupola može također biti različitih oblika: plića, viša, špičasta ili bačvasta.

KAŽUN se uglavnom koristi kao poljska kućica, sklonište za slučaj nevremena ili kao zaklon od jakog sunca za vrijeme radova na poljima ili u vinogradima. U prošlosti su ljudi u KAŽUNU često i noćili, čuvajući urod pred žetvu i berbu od lopova, a pastiri bi tu privremeno boravili, napasajući ovce i drugu stoku. Povijesni zapisi i kazivanja spominju KAŽUNE koji su služili kao nastambe najsiromašnijim slojevima stanovništva Istre.

Danas je upotreba KAŽUNA kao gospodarskog objekta gotovo sasvim napuštena, pa ti arhaični oblici narodnog graditeljstva uglavnom ostaju prepušteni zubu vremena, ili ih ljudi, zajedno s kamenjem iz poljskih zidova, GROMAČA, melju za građevinski materijal.

Spomenička vrijednost KAŽUNA, međutim, vrlo je velika, a njihova rasprostranjenost široka.+ (ovdje primjeri uz cestu od Žminja, preko Kanfanara do Rovinjskog sela) Osim kružnih oblika, u jugozapadnoj Istri nalazimo suhozidne građevine četvrtastog tlorisa s kupolom (prelazni oblik) ili s krovom na jednu ili na dvije vode, a naziv im je najčešće KAŽETA ili KUĆICA.

Slične građevine okruglog tlorisa, s nepravom kupolom, u srednjoj i južnoj Dalmaciji,te na otocima, poznate su pod različitim nazivima: BUNJE,ĆEMERI, POLJARICE, TRINI, KUĆARICE i dr.

Navedeni oblici okruglih kućica od kamena rasprostranjeni su nadalje na cijelom području Sredozemlja, uključujući i visoke Alpe, pa sve do Britanskog otočja i Skandinavije na sjeveru (spomenuta karta rasprostranjenja u prilogu). Ovom prilikom posebno bih istakla primjere u Italiji koje sam imala priliku posjetiti – od pokrajine Puglia na samom jugu, s gradom Alberobello u kojem su ‘trulli’ dosegli savršenstvo forme i tehnike i predstavljaju tradicijski oblik nastambe ovog neobičnog gradića, dok u ruralnim prostorima imaju funkciju kako stana za ljude, tako i štale za stoku.

Takav, dakle,  geografski razmještaj na europskom tlu, arhitektonska struktura, te arheološki nalazi i lingvistička istraživanja, kao i predajna tradicija upućuju na to da podrijetlo ovih građevina okruglog tlorisa treba tražiti u primitivnim nastambama i grobovima paleomediteranskog razdoblja (Atrejeva grobnica u Mikeni samo je jedan od mnogobrojnih primjera zastupljenosti takve tehnike građenja u pretpovijesno doba).

S obzirom na europski značaj i zastupljenost ovakvog načina gradnje posebno na Mediteranu, te široku rasprostranjenost uz hrvatsku obalu i na otocima, šarolikost i bogatstvo nazivlja, kako same građevine, tako i njenih sastavnih dijelova, što je posebno došlo do izražaja u Istri, možemo smatrati ovu pojavu od iznimne važnosti i stoga je neophodno povesti računa o cjelovitosti istraživačkog pristupa, kao i o aktivnoj zaštiti ovog kulturnog dobra. Naime, nacionalni interes za valorizaciju i zakonski okvir zaštite, te odgovarajuću prezentaciju ovog graditeljskog oblika na nivou Hrvatske, moguće je pronaći upravo u njegovom značaju u okviru zajedničke europske baštine, te u karateristikama i nazivlju pojedinih elemenata ovih građevina ovisno o kraju u kojem se pojavljuju. U Istri je pritom, uz opće-poznati rašireni naziv KAŽUN, važno naglasiti postojanje široko rasprostranjenog hrvatskog (čakavskog) nazivlja za samu građevinu (primjerice HIŽICA, KUĆICA), tako i za njene sastavne dijelove (ZID, OKNO, SLIPULJA, KLOBUK, VITICA, itd.), koje paralelno uz slovensko (kajkavsko) nazivlje (primjerice HIŠKA, HIŽICA, KOČA), te ono romanskog podrijetla (CASITA, SPIA, CUVERTO, PIMPIGNOL itd.) potvrđuje postojanje povijesnog suživota različitih kultura na području sjevernog Jadrana. Štoviše, to je još jedan dokaz vjekovne prisutnosti hrvatskog čovjeka u istarskom ruralnom prostoru kojeg je oblikovao prema vlastitoj kulturi i tradiciji, prilagodivši svojim potrebama ovu specifičnu mediteransku građevinu čiji je oblik ovdje zatekao prilikom svog doseljenja, te ga stoljetnom predajom prenio do u naše vrijeme.

Stoga je kulturno i sociološki interesantna pojava da se u Istri traži i dokazuje identitet također kroz temu KAŽUNA, jer očito je da je ova vrsta arhitekture pobudila u zadnje vrijeme poseban interes žitelja Istre i sve više postaje prepoznatljivom oznakom pripadnosti ovom prostoru. Za razliku od dalmatinskog područja, gdje BUNJA u tom smislu ne pobuđuje naročitu pažnju, ali je kao tema istraživanja prisutna u literaturi u radovima hrvatskih znanstvenika već gotovo cijelo stoljeće, (gdje se posebno ističe rad o BUNJAMA Ćirila Ivekovića objavljen 1925.), dok se pitanja u svezi istarskih KAŽUNA sustavno istražuju tek zadnjih desetljeća u hrvatskoj znanosti; to je ujedno i razlog zašto se oni često povezuju samo s talijanskim kulturnim krugom gdje su uglavnom bili prezentirani kao dio talijanske kulturne baštine (uz npr. ‘trulle’ s juga Italije).

Začuđuje, međutim, da se još danas događa jednostrano tumačenje i prisvajanje ove pojave s talijanske strane, unatoč činjenici da već godinama postoje domaći stručnjaci koji se ovom temom meritorno bave. Međutim, njih se ne samo zaobilazi kada se govori s talijanske strane o ovoj temi, nego se dapače krivo tumače, jednostrano preuzimaju ili se čak prepisuju i kopiraju njihovi radovi, kao što se to dogodilo s knjigom ‘LE CASITE’ tršćanskog nakladnika izdanom 1994. Godine u suradnji Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja i Narodnog sveučilišta iz Trsta, a u povodu 50. Obljetnice Talijanske unije u Hrvatskoj (što je dobilo visoko pokroviteljstvo na razini Vlada Italije i Hrvatske) – u toj je knjizi, naime, objavljen pod tuđim imenom gotovo cijeli moj znanstveni rad, uključujući kartu rasprostiranja KAŽUNA u Istri, koji je prethodno već bio publiciran 1988.godine u ediciji časopisa HAZU u Rijeci, kao i u zborniku radova međunarodnog skupa u Italiji 1990.

I ovom se prilikom najenergičnije suprotstavljam ovakvoj nedopustivoj i sramnoj raboti, tim više što cijela ta knjiga odiše tendencioznom pristranošću spram Istre i Hrvatske, ali je unatoč tome bila već i prevedena 1996. godine na hrvatski jezik u svom vrlo efektnom i luksuznom izdanju (koje je ipak dijelom prerađeno – npr. originalnog predgovora Giacoma Borrusa, inače rektora Sveučilišta u Trstu, ovdje nema jer izdavač nije imao hrabrosti objaviti njegove otvorene stavove; također, isključivo talijanski i talijanizirani nazivi ovdje su ipak na hrvatskom, kao i neke etničke oznake i termini poput npr. ‘gente Balcanica’, ‘lingua serbo-croata’ etc. – detaljniju kritičku analizu može se pročitati u već navedenom tjedniku Matice hrvatske ‘Vijenac’).

I dok autoru preostaje pozvati se na teško provediv zakon o zaštiti autorskih prava, hrvatska znanost je dužna inzistirati na istinitosti i korektnosti u prikazivanju povijesnog razvoja Istre i njene kulturne baštine kojoj pripadaju i KAŽUNI. U tom bi smislu bilo potrebno izvršiti ispravak  u knjizi ‘CASITE – KAŽUNI’prema stručnoj recenziji, a hrvatski bi autori trebali dobiti mogućnost publiciranja kvalificiranog monografskog djela na temu kamenih građevina okruglog tlorisa na tlu Hrvatske. Možda bi organiziranje međunarodnog skupa na tu temu bio nužan prvi korak.

 

I na kraju, želim još usmjeriti vašu pažnju na novu ulogu KAŽUNA u Istri i mogućnosti koje ova vrsta arhitekture pruža u suvremenim uvjetima života posebno u domeni turizma. U tom smislu naročito veseli pojava koja se opaža u Istri zadnjih godina sve veće prisutnosti KAŽUNA kako na stranicama turističkih prospekata, tako i vidu simpatičnih suvenira u vidu kamenih minijatura KAŽUNA, pa do svojevrsnih okruglih ‘vikendica’, kakve vidimo i ovdje na slici baš iz okolice Rovinjskog sela (jedna na cesti prema Balama, građena kompletno tehnikom suhozida i nepravog luka, druga s kupolom pomalo čudnog oblika jer je povezana betonom što ne odgovara pravom načinu gradnje KAŽUNA). Slične novije tipove KAŽUNA, izgrađene na različite načine od strane samoukih majstora graditelja, nalazimo i drugdje u Istri (npr. kao dio ugostiteljskog objekta u predjelu Veli Vrh u Puli). Arhitekt Branko Orbanić iz Žminja također nastavlja s izgradnjom novih primjeraka KAŽUNA u Istri ( najčešće u okolici Rovinja i Žminja) poštujući pravila gradnje suhozidom, i unoseći u taj arhaični oblik novine u  funkcionalnom smislu (te KAŽUN tako može postati dio kuće, ili pak autobusna čekaonica). Putem nevladine udruge ICAM također smo ostvarili stručnu suradnju na interpretaciji, ali i obnovi porušenih KAŽUNA ili izgradnji novih (primjer Šolte i Raklja).

Posebno ovdje moramo istaknuti krasan primjer pozitivnog odnosa prema zavičajnoj kulturnoj baštini, koji iskazuju odgojitelji dječjeg vrtića ‘Neven’ iz Rovinjskog sela, koji zajedno s djecom i njihovim roditeljima rade na programima upoznavanja, zaštite i prezentacije tradicijskih sadržaja iz svoje okoline (pod nazivom – Kako je to nekad bilo?-), u što su uključeni i KAŽUNI iz okolice Rovinjskog sela. Na taj način već je spašen veći broj okolnih KAŽUNA od zaborava i od rušenja.

 

Tihomira Stepinac Fabijanić, prof.

Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU – Rijeka

51000 Rijeka

Ružićeva 5

Tel,Fax: 051 424 554

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

2 Comments

  1. Posted August 29, 2010 at 14:22 | Permalink

    Dragi kolege ljubitelji suhozidne baštine,
    ugodno me je iznenadilo objavljivanje moga članka iz devedesetih godina vezano uz nemilu temu plagiranja moga rada i neetičkog postupanja prilikom objavljivanja knjige (kao i njena hrvatskog prijevoda) o Casitama…. Radi se zaista o ‘tamnoj strani kažuna’ – jer sve se može sagledavati s dvije strane, one svijetle i one druge… No, važno je da stručna javnost dobije punu sliku i sazna istinu.
    U svakom slučaju, nastavljamo suradnju i planirane aktivnosti, a poslati ću skenirane i druge moje radove na slične teme tradicijskog graditeljskog nasljeđa.

  2. Hpk Kline G.Igrane
    Posted October 18, 2021 at 06:59 | Permalink

    Na zalost, na prostoru Gornjih Igrana u Dalmaciji samo jedan vidljivi kazun je nedavno bagerom skoro polovicu unisten. Zanima nas kakve su mogucnosti zastite i obnove? Kome se obratiti? Komplimenti autirici za trud i strucnu prezentaciju kulturne bastine. Zaloste nas navodi o krsenju autorskih prava, a posebno nacin – s pretenzi. nakanama prisvajanja i nacion. bojanju izvorista gradnje Cini se da odgovorne hrv. institucije ne ispunjavaju temeljnu svrhu radi kojih su osnovane, a tu prvenstveno mislimo na zastitu.

2 Trackbacks

  1. By Jadranski suhozidi: Kažuni kod sv. Foške on April 6, 2011 at 22:36

    […] kažuna nedaleko crkve sv. Foške kod Tinjana su najveći sklop ovakvih građevina u Istri. Sudeći po […]

  2. […] hirsi ali rachel uchitel strait of hormuz new years eve party ideas mars needs moms gary johnson gary […]

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Krapanj 2022.

Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić

Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.

Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.

1_20220705_071759
Slika 1. Plovidba preko je kratka

2_20220704_202412
Slika 2. Večer u mjestu

3_20220706_181252
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu

U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
4_20220706_182946
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.

Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
5_20220705_082914
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.

Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
6_20220705_082947
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj

7_20220705_202514
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom

8_20220705_202912
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice

9_20220706_185513
Slika 9. Rimovani rad

10_20220706_185532
Slika 10. Mala doštimavanja

Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
11_20220705_091154
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?

12_20220705_191640
Slika 12. Škalje nikad dosta

13_20220706_074039
Slika 13. … a ni drugih ispuna

14_20220706_194756
Slika 14. Riješeno!

Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
15_20220705_102426
Slika 15. Obična marenda

16_20220706_112015
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?

Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
17_20220706_182610
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?

18_20220704_193901
Slika 18. Po mačkama znate za sve

19_20220704_202511
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca

Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]

Read More »

 atts
0

Petrebišća XIII. – raspored predavanja

Najavljujemo raspored predavanja 13. suhozidnog međunarodnog volonterskog kampa Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki.

YLC_5032

30.7., subota
dr. sc. Filip Šrajer: Dry-stone heritage: from tangible to intangible, and back

Nijedan drugi fenomen graditeljske baštine jednim pojmom ne uspijeva obuhvatiti toliko različite pojave. Od međa do podzida, od bunja do kažuna, od bunara do mostova, od pojedinog kamena do čitavih krajolika, i naposlijetku, od neživog kamena do živih graditelja. O čemu se zapravo radi kad kažemo suhozid, što znamo o njegovoj prošlosti te što nam on znači danas?
No other phenomenon of architectural heritage manages to encompass so many different phenomena in a single term. From boundaries to retaining walls, from animal to human shelters, from wells to bridges, from individual stones to entire landscapes, and finally, from inanimate stone to living builders. What is it really about when we say dry-stone, what do we know about its past and what does it mean to us today?

31.7., nedjelja
Julia Bakota Švencbir: Dragodid – rolling the stones of engagement

O promociji, dokumentiranju, istraživanju i edukaciji o suhozidnoj baštini kroz građanski angažman.
About dry stone promotion, documentation, research and education through civil society engagement.

1.8., ponedjeljak
Branko Orbanić: Skloništa u suhozidnoj gradnji
Shelters in dry-stone construction

Pregled suhozidnih struktura I konstrukcija čija je primarna namjena ona skloništa.
An overview of dry-stone structures and construction whose primary purpose is shelters.

2.8., utorak
Siniša Bodrožić: Kućenje
To Build A Home

Predavanje će obuhvatiti kratku kronologiju sebičnog rješavanja stambenih potreba u okviru objektivnih mogućnosti.
A brief chronology of selfish housing needs solving within the framework of objective possibilities.

4.8., četvrtak
dr.sc. Dalia Matijević, stručna voditeljica, Javna ustanova „Park prirode Učka“ : Park prirode Učka – Zaštita, očuvanje i održivo upravljanje prostorom i dobrima

Učka Nature Park – Protection, Conservation, and Sustainable Management of the Protected Area and its Resources

Predavačica će predstaviti specifične karakteristike zaštićenog prostora te pojasniti kontekst i važnost očuvanja prirodnih i kulturnih dobara lokalnog kraja. Otvorit će odabrana pitanja održivog upravljanja te ponuditi neka od mogućih rješenja, posebice u kontekstu provedbe EU Strategije očuvanja bioraznolikosti do 2030.
The lecturere will present the distinctive characteristics of the protected area, explain the context and importance of preserving its natural and cultural assets. She will also open some of the relevant sustainable management issues and propose possible solutions, particularly in the context of the EU Biodiversity Strategy for 2030 implementation.

5.8., petak
Alen Čikada: Lokve i njihova kulturna, povijesna, biološka i krajobrazna vrijednost
Ponds and their cultural, historical, biological and landscape value

Predavanje će pružiti osvrt na krške lokve kroz njihovu kulturnu, povijesnu, biološku i krajobraznu vrijednost.

Najavljujemo raspored predavanja 13. suhozidnog međunarodnog volonterskog kampa Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki. 30.7., subota dr. sc. Filip Šrajer: Dry-stone heritage: from tangible to intangible, and back Nijedan drugi fenomen graditeljske baštine jednim pojmom ne uspijeva obuhvatiti toliko različite pojave. Od međa […]

Read More »

 atts
0

DRAGODID traži volontera programsko-administrativnog suradnika ili suradnicu!

Udruga DRAGODID okuplja poznavatelje, simpatizere, doktore i majstore suhozida i zajedno provodimo baštinske programe i projekte. Sjedište nam je u Splitu, ured u Zagrebu, a aktivnosti u cijeloj zemlji i šire.

Kako bismo ovu aktivnostima bogatu godinu uspješno odradili, treba nam pomoć jednog volontera ili volonterke, osobe koja bi se rado prihvatila programsko-administrativnih zadataka, poput pomoći pri:

– organizaciji suhozidnih programa i aktivnosti
– programskom i/ili financijskom izvještavanju donatorima
– prijavama na natječaje
– drugim sličnim zadacima po želji volontera/volonterke

20220403_135710

Volonter/volonterka može raditi od kuće na vlastitom računalu. Usko će surađivati s koordinatoricom udruge, a volonterski program i raspored će biti skrojen prema njegovim/njenim željama za učenje i mogućnostima. Za svaki će zadatak imati dovoljno pripreme i vremena za izvršenje. Volonterski program trajat će od 1.8. do 1.12.2022., s angažmanom od 8 sati tjedno.

Volonter/volonterka treba:
– imati vlastito računalo s internetom i nekim od programa za video pozive
– dobro poznavati hrvatski jezik u govoru i pismu

Radovalo bi nas ako volonter/volonterka:
– želi saznati više o radu u udruzi
– ponekad s nama ode na suhozidnu akciju o našem trošku
– voli papire i tablice u razumnoj mjeri
– služi se drugim jezicima osim hrvatskog

Ako smo vas zainteresirali, javite se na info@dragodid.org do 17. srpnja 2022.
Prijava treba sadržavati kratki životopis, kontakt podatke (e-mail, broj mobitela) i kratki tekst o tome zašto biste htjeli volontirati u Dragodidu. Ako želite, šaljite nam i nešto kroz što ćemo vas najbolje ukratko upoznati. Prikaz onoga čime se inače bavite, koji su vam interesi i što vas je motiviralo za prijavu, na način koji vam najbolje leži – tekst, fotografije, crtež, ili bilo koju drugu formu. Cijenit ćemo duhovitost i kreativnost u prijavi. Kandidati izabrani u drugi krug bit će pozvani na (opušteni) online razgovor.

Radujemo se pročitati vaše prijave i odgovoriti na pitanja!

Udruga DRAGODID okuplja poznavatelje, simpatizere, doktore i majstore suhozida i zajedno provodimo baštinske programe i projekte. Sjedište nam je u Splitu, ured u Zagrebu, a aktivnosti u cijeloj zemlji i šire. Kako bismo ovu aktivnostima bogatu godinu uspješno odradili, treba nam pomoć jednog volontera ili volonterke, osobe koja bi se rado prihvatila programsko-administrativnih zadataka, poput […]

Read More »

 atts
1

Suhozidna radionica i akcija čišćenja “Vele lokvi” u blizini Lubenica

Tekst i foto: Tanja Kremenić

Radionica je održana u organizaciji Zavičajnog društva Gerbin, u suradnji s udrugom Dragodid; financirano od strane Grada Cresa

_ _ _ _ _ _ _ _

Radilo se u subotu 11. lipnja u jutarnjim satima (od 7.30 do podne), u večernjim (od 18 do 20.30), i u nedjelju 12. lipnja od 7.30 do 12 sati. Razveselio nas je razmjerno velik broj sudionika: osim pet članova udruge Dragodid, koji su doputovali iz Istre, Primoštena, Crikvenice i Zagreba, te osim dva člana zavičajnog društva Gerbin, u pomoć su došli i mještani iz Pernata i Valuna te nekolicina ljudi iz Cresa i iz Zagreba.

Vele lokvi čine dvije lokve. Nalaze se na 15-ak minuta hoda na putu koji vodi iz Lubenica prema Zbićini (i dalje prema Valunu), u području koji se lokalno zove Gerbin. Kompleksniji su vodni i suhozidni lokalitet nego što se naizgled čini. Osim glavnog muleca (umanjenica od mul, u ovom slučaju suhozidni stepenasti prilaz lokvi), čišćenje vegetacije je otkrilo još dva takva, a meštri s Gerbina su ispričali sjećanja na izgled lokve i njenu uporabu u prošlosti. Glavna i veća lokva je opasana s dva obruča suhozida. Vanjskim i višim suhozidom se priječio pristup blagu, a pristup ljudima je omogućen spomenutim mulecima. Onaj koji je najupečatljiviji i najduži se koristio u situacijama nižeg vodostaja, kakav je danas, a drugi, kraći i viši, za vrijeme višega. Viši mul je danas obrastao u vegetaciju te nije isprve zamjetan. Vanjski suhozidni obruč se spaja na početku dužeg mula, gdje je nekada bila lesa (drvena vrata), što je također indikator da je ova lokva služila samo za ljudsku uporabu (ali ne i za piće). Manja lokva je uvijek služila samo za blago, koje se tu spuštalo s obližnje komunade (zajedničkog pašnjaka).

DCIM101MEDIADJI_0291.JPG
Slika 1. Vele lokvi u jesen 2021. Lijevo, neobzidana lokva za blago, desno, lokva za ljudsku uporabu opasana s dva mjestimično razrušena suhozida. Vidljiv je suhozidni mul, koji omogućava pristup vodi i za vrijeme nižeg vodostaja

Iako je najavljena kao primarno suhozidna radionica, kojom se ciljalo obnoviti vanjski viši suhozidni obruč, velik dio posla obuhvatio je i čišćenje vegetacije. Veća lokva ne samo da (prema kazivanju lokalnog stanovništva) nikada ne presuši, kao što je to slučaj kod susjedne, već je pred nekoliko desetljeća znala biti toliko preplavljena vodom da bi nadvisila suhozide koji ju opasavaju, a voda bi se prelijevala u susjednu ograjicu (pašnjak). Lokva je zadnjih godina sve nižeg vodostaja, što nije samo do viših temperatura, već i do okolne vegetacije koja crpi njenu vodu. Tako se dio ekipe u subotu ujutro ulovio motorne pile, dok su drugi obnavljali 20 metara dugačku duplicu između dvije lokve.

Počistila se vegetacija u neposrednoj blizini lokve, a vrba iznad muleca je pedalana (posječene su grane), a regeneracija njene krošnje se očekuje kroz nekoliko mjeseci.

DCIM101MEDIADJI_0886.JPG
Slika 2. Glavna lokva prije obnove. Vanjski suhozidni obruč je većim dijelom prekriven vegetacijom i/ili rasut. Prvi dan se radilo na obnovi duplice (desna donja strana slike), a predvečer se započelo s obnovom zida s druge (sjeverne strane) muleca

Slika 3
Slika 3_1
Slika 3., Slika 3_1. Uvodna zabrinutost i razvijanje strategije

Dupli zid koja dijeli dvije lokve izdaleka djeluje kao da ne zahtijeva puno posla, međutim izbliza se uočava da je cijeli gornji sloj raznesen. Tri segmenta su se trebala porušiti i izgraditi iz temelja. Obnova suhozida gotovo uvijek zahtijeva njegovo rušenje do dijela gdje se nađe stabilan dio, onaj koji može “trpiti” novi teret. Već su prvo jutro meštri s Gerbina pokazali ne samo kako se zida u suho, već i kako se podižu i u suhozid ugrađuju teži megaliti. Takvi se orkestrirano moraju podići uz pomoć više ruku, poluga i ostalih pomagala koji su se snalažljivo dobili na licu mjesta – izrađeni od drvnog materijala i kamena.

Slika 4 Slika 4_1
Slika 4., 4_1. Podizanje težih kamenja uz pomoć poluge i “kotačića” izrađenih od drvnog materijala i kamenja

Ujutro je već bila dovršena spomenuta duplica koja odvaja dvije lokve, a predvečer i iduće jutro su se krenuli popravljati drugi segmenti zida. Sav rastreseni kamen na području druge lokve je vraćen u zid.

DCIM101MEDIADJI_0939.JPG
Slika 5. Nakon radionice – obnovljen 20 metara dugačak dupli zid između dvije lokve, kao i segment desno (na slici) od mula

Slika 6
Slika 6. Obnovljena duplica između dvije lokve i vraćen rasut materijal

Dosta vremena otišlo je na sakupljanje ispiljene vegetacije i njeno odnošenje. U nedjelju se nastavilo sa čišćenjem prilaza lokvi. Sakupljao se i ispiljeni višak vegetacije. Obnovljen je i odronjen podzid sa sjeveroistočne strane lokve.

Poluga i ekipni rad se ispostavio bitnim za nastavak posla oko obnove suhozida. Stari Gerbinjani su tim pločastim megalitima gradili i mul i pokrivali dio segmenta duplog zida u blizini muleca. Dok ne staviš ruke i sam ne osjetiš težinu tog kamena, nisi u potpunosti svjestan truda, napora i zapravo opasnog posla kojima su se bavili naši stari, a teško se oteti dojmu i da to slaganje kamenja nije imalo samo pragmatičnu, već i estetsku narav. Vele lokvi su i bitna i divna suhozidna struktura, i čini važan element u krajobraznoj slici koja, uslijed sukcesije vegetacije, u velikoj mjeri uniformira. Bioraznolikost oko lokve buja – motorne pile su svom silom pokušavale nadglasati žabe, a šarenilu su doprinijela različita vrsta vretenaca. Život se čuva i u samom suhozidu – prilikom obnove smo mir narušili nekoliko mladim bjelouškama.

Radovi oko njene obnove su ovim vikendom u lipnju započeti, a nadamo ih se nastaviti na jesen. U planu je kompletno sanirati zid, počistiti vegetaciju uokolo lokve, ali i onu u lokvi, kako bi se spriječila pretjerana eutrofikacija.

Slika 7
Slika 7. Obnova segmenta suhozida kod mula, koji je izgrađen i “popločan” teškim škrilama

Slika 8
Slika 8_1
Slika 8., Slika 8_1. Prije i poslije – segment odvaljenog podzida

Slika 9
Slika 9_1
Slika 9., Slika 9_1. Prije i poslije – segment kod središnje duplice

Slika 10
Slika 10. Nakon radionice – od vegetacije očišćen prilaz lokvi s glavnog puta

DCIM101MEDIADJI_0968.JPG
Slika 11. Vele lokvi nakon radionice

DCIM101MEDIADJI_0884.JPG
DCIM101MEDIADJI_0928.JPG
Slika 12., Slika 12_1. Usporedba glavne lokve – prije i poslije radionice.

DCIM101MEDIADJI_0966.JPG
Slika 13_1 Pauza
Slika 13. Dio radne ekipe

DCIM101MEDIADJI_0920.JPG
Slika 14. Dio radne ekipe #2

Slika 15
Slika 15. Pauza

Slika 16
Slika 16. Uklesavanje godine obnove

Tekst i foto: Tanja Kremenić Radionica je održana u organizaciji Zavičajnog društva Gerbin, u suradnji s udrugom Dragodid; financirano od strane Grada Cresa _ _ _ _ _ _ _ _ Radilo se u subotu 11. lipnja u jutarnjim satima (od 7.30 do podne), u večernjim (od 18 do 20.30), i u nedjelju 12. lipnja […]

Read More »

 atts
0

Suhozid za HGSS

Tekst: Miše Renić
Foto: Ana Jadrijević, Ante Senjanović

18.-19.6.2022. održana je radionica suhozida u Starigradu Paklenici, gdje smo bili gosti Središta za obuku HGSS-a Dragan Špehar Špeco.

Kuća za obuku nalazi se na prostranoj parceli s maslinama, tik uz crkvicu Sv. Petra iz 10. stoljeća. Pri izgradnji podruma kuće iskopana je veća količina kamena, koji je djelomično bio ugrađen u ogradni zid prema magistrali. Ove godine se nastavio zidati taj zid, pa smo uz pomoć lokalnih volontera i naših domaćina uspjeli suhosazidati još petnaestak metara zida. Posebno moramo pohvaliti gospodina Nikolu, koji usprkos tome što je gospodin u godinama, neumorno nosio kamen po suncu.

Na jesen ( okvirno u listopadu), kad mine turistička sezona, smanje se dežurstva, vrućine, a lokalni stanovnici budu imali više vremena, dogovoren je nastavak izgradnje zida na jednoj većoj radionici s predavanjima, pošto središte za obuku ima  idealne uvjete za predavanje. Primjetili smo da ne bi na odmet bilo ni napraviti boćalište, da se skrate dežurstva.

Bilo nam je prekrasno pomagati nekome tko nama svima pomaže kad nam najviše treba, te se udruga još jednom zahvaljuje našim gorskim spašavateljima na hotelskom tretmanu u obiteljskoj atmosferi, posebice Marini i Lupiju.

20220618_091803
DSCF4292 DSCF4296 DSCF4298 DSCF4300 WhatsApp Image 2022-06-28 at 11.45.2220220619_150240

Tekst: Miše Renić Foto: Ana Jadrijević, Ante Senjanović 18.-19.6.2022. održana je radionica suhozida u Starigradu Paklenici, gdje smo bili gosti Središta za obuku HGSS-a Dragan Špehar Špeco. Kuća za obuku nalazi se na prostranoj parceli s maslinama, tik uz crkvicu Sv. Petra iz 10. stoljeća. Pri izgradnji podruma kuće iskopana je veća količina kamena, koji je […]

Read More »