Polemike: tamna strana kažuna

Reklo bi se da od kažuna nema benignije teme. Međutim oko tih poznatih istarskih suhozidnih poljskih kućica već dulje vrijeme tinja jedan znanstveni sukob koji je dodatno nabijen i nacionalnim strastima. Naime, Tihana Stepinac Fabijanić, istaknuta etnologinja i trenutno predsjednica ECOVAST Evropskog vijeća za sela i male gradove u jednom je trenutku još 1998. bila na rubu pokretanja međunarodne tužbe za znanstveni plagijat jer su Luciano Lago i ostali autori monografije “Le casite; Pietre e paesaggi dell’ Istria centro-meridionale – Un censimento per la memoria storica”, odnosno u hrvatskom prijevodu “Kažuni. Kamena zdanja i krajolici središnje Istre – inventar za povijesno pamćenje” koristili njene materijale bez , navođenja izvora.

Problem nije riješen jer, kako kaže prof. Stepinac Fabijanić, nije imala snage i volje za međunarodne sudove, a “njen” se HAZU povukao iz tog osjetljivog područja. Autorica također ukazuje da je Lago neprimjereno cijelu priču o kažunima obojao izrazito nacionalno talijanski, iako je jasno da se radi o prastaroj panmediteranskoj baštini. Dakle tužbe (za sada) nije bilo, a kako je prof. Stepinac Fabijanić reagirala, ilustriramo njezinim tekstom – predavanjem sa skupa Matice Hrvatske u Rovinjskom selu 1998. godine, koje nikad nije objavljeno zbog bojazni nadležnih od skandala. Jedino je reagirao Jadran Kale s kojim je potom objavila u Etnološkoj tribini i u Vijencu recenziju i kritiku navedene talijanske knjige (objavljujemo i tekst iz Vijenca).

Od iste autorice objavljujemo i kraći tekst Suhozidne konstrukcije u Istri i na sjevernojadranskim otocima.

KAŽUNI U ISTRI

PREDAVANJE  Rovinj 25 travnja 1998. (Matica Hrvatska – Rovinj)

Tema kojom se kao etnolog bavim već dvadesetak godina su istarski kažuni – karakteristični primjerci tradicijskog graditeljstva arhaična podrijetla, razasuti poljima, livadama i šumarcima jugozapadne Istre. Od svojih početnih istraživanja tih poljskih kamenih kućica okrugla tlorisa, kada sam i prvi puta izlagala ovu temu na znanstvenom skupu 1979. godine u Puli (radovi s tog skupa ostali su, međutim, neobjavljeni), obišla sam i dokumentirala preko stotinu kažuna, objavljujući rezultate svojih istraživanja na stručnim i znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu; također sam  prezentirala kažune na izložbama (Pazin 1987 – Etnografski muzej Istre; Zagreb 1988 – Međunarodni kongres antropoloških i etnoloških znanosti; Zagreb 1997 – 31.međunarodna smotra folklora); nadalje, izradila sam scenarij i sudjelovala u snimanju Tv filma o gradnji kažuna ili casite u Vodnjanu 1984.godine,  a putem udruge ICAM organizirala sam međunarodne radionice u kojima se tema kažuna popularizirala kroz izgradnju (Šolta, 1989 godine)  ili obnovu (Rakalj, 1991 godine) ovog tipa graditeljske baštine.

Kako sam upravo početkom ove godine sudjelovala na međunarodnom skupu u Italiji, Ascoli Piceno 3-4 travnja 1998, gdje sam bila pozvana kao stručnjak iz Hrvatske da iznesem svoja iskustva na temu istraživanja građevina tipa tholos u Europi (što je ujedno, nakon sličnog skupa u Bariju – Noci godine 1987, nastavak stručne suradnje na ovom području), ovom prilikom želim iznijeti neka zapažanja vezano uz moja europska iskustva i susrete na temu kažuna i ostalih građevina sličnog tipa. U nastavku osvrnula bih se na pitanje zaštite suhozidne graditeljske baštine u Hrvatskoj, o čemu sam referirala prošle godine na međunarodnom skupu u Puli pod pokroviteljstvom UNESCO-a (objavljeni samo sažeci radova). Na kraju dotakla bi se problema koji me ‘pritišče’ već neko vrijeme, otkako je upravo rovinjski Centar za povijesna istraživanja (Centro di ricerche storiche) u suradnji s tršćanskim  Universita popolare izdao godine 1994. knjigu opširnog i vrlo luksuznog izdanja, no međutim, vrlo dubioznog sadržaja pod nazivom ‘ Le casite’ (kritički osvrt na to djelo iznijela sam s kolegom mr.Jadranom Kale u ‘Vijencu’ br.93-94 od 31.srpnja 1997.godine, odnosno recenziju u stručnom časopisu ’Etnološka tribina’br. HED, 1998.)

No najprije u osnovnim crtama i uz pomoć dijapozitiva i crteža moramo odrediti pojam, funkciju i značaj građevine koja se u Istri označava najčešće imenom KAŽUN,  također CASITA na lokacijama oko Vodnjana, Bala i Galižane, te Šišana u južnoj Istri (gdje se je zadržao istro-romanski govor), zatim HIŽICA u dijelu središnje Istre (u predjelu oko Lupoglava), HIŠKA i KOČA na slovenskom dijelu Istre u zaleđu Kopra, što se proteže dalje prema tršćanskom Krasu, dok je s druge strane na Kvarneru, sporadično u zaleđu Rijeke, odnosno u okolici grada Cresa na otoku Cresu naziv KUĆICA. Karta rasprostranjenja KAŽUNA u Istri plod je moga znanstvenog rada i zajedno s kartom rasprostranjenja kamenih kružnih građevina na prostoru Europe objavljena u ediciji Zavoda HAZU ‘Problemi sjevernog Jadrana’ br.6 od 1988.godine (str.113, 115) ; također u zborniku radova Međunarodnog skupa ‘Architettura in pietra a secco’, Noci-Alberobello, Fasano, 1990. godine(str.324 i 325).

Konstrukcija KAŽUNA u pravilu podrazumijeva suhozidni način građenja kamenom (bez vezivnog sredstva) na kružnoj osnovi, gdje se kameni prstenovi podižu u kružni ZID ( tal. MURO TONDO) s otvorom za VRATA (tal. PORTA), a zatim se krugovi pločastog kamenja sužuju na način tzv. ‘lažnog svoda’ i tvore KLOBUK (tal. COVERTO). Kupola istarskog KAŽUNA dodatno je pokrivena ŠKRILAMA, kamenim pločama. Vrh kupole zatvoren je ovećim kružnim kamenom (KORONA, CAPEL), opterećenim još jednim stožastim kamenim ukrasom (PINĆUK, PIMPIGNOL).

KAŽUNI u prostoru mogu biti smješteni kao samostojna građevina u polju, uza zid koji omeđuje polje, u kutu zida ili ugrađen u sklopu zida, dok sama kupola može također biti različitih oblika: plića, viša, špičasta ili bačvasta.

KAŽUN se uglavnom koristi kao poljska kućica, sklonište za slučaj nevremena ili kao zaklon od jakog sunca za vrijeme radova na poljima ili u vinogradima. U prošlosti su ljudi u KAŽUNU često i noćili, čuvajući urod pred žetvu i berbu od lopova, a pastiri bi tu privremeno boravili, napasajući ovce i drugu stoku. Povijesni zapisi i kazivanja spominju KAŽUNE koji su služili kao nastambe najsiromašnijim slojevima stanovništva Istre.

Danas je upotreba KAŽUNA kao gospodarskog objekta gotovo sasvim napuštena, pa ti arhaični oblici narodnog graditeljstva uglavnom ostaju prepušteni zubu vremena, ili ih ljudi, zajedno s kamenjem iz poljskih zidova, GROMAČA, melju za građevinski materijal.

Spomenička vrijednost KAŽUNA, međutim, vrlo je velika, a njihova rasprostranjenost široka.+ (ovdje primjeri uz cestu od Žminja, preko Kanfanara do Rovinjskog sela) Osim kružnih oblika, u jugozapadnoj Istri nalazimo suhozidne građevine četvrtastog tlorisa s kupolom (prelazni oblik) ili s krovom na jednu ili na dvije vode, a naziv im je najčešće KAŽETA ili KUĆICA.

Slične građevine okruglog tlorisa, s nepravom kupolom, u srednjoj i južnoj Dalmaciji,te na otocima, poznate su pod različitim nazivima: BUNJE,ĆEMERI, POLJARICE, TRINI, KUĆARICE i dr.

Navedeni oblici okruglih kućica od kamena rasprostranjeni su nadalje na cijelom području Sredozemlja, uključujući i visoke Alpe, pa sve do Britanskog otočja i Skandinavije na sjeveru (spomenuta karta rasprostranjenja u prilogu). Ovom prilikom posebno bih istakla primjere u Italiji koje sam imala priliku posjetiti – od pokrajine Puglia na samom jugu, s gradom Alberobello u kojem su ‘trulli’ dosegli savršenstvo forme i tehnike i predstavljaju tradicijski oblik nastambe ovog neobičnog gradića, dok u ruralnim prostorima imaju funkciju kako stana za ljude, tako i štale za stoku.

Takav, dakle,  geografski razmještaj na europskom tlu, arhitektonska struktura, te arheološki nalazi i lingvistička istraživanja, kao i predajna tradicija upućuju na to da podrijetlo ovih građevina okruglog tlorisa treba tražiti u primitivnim nastambama i grobovima paleomediteranskog razdoblja (Atrejeva grobnica u Mikeni samo je jedan od mnogobrojnih primjera zastupljenosti takve tehnike građenja u pretpovijesno doba).

S obzirom na europski značaj i zastupljenost ovakvog načina gradnje posebno na Mediteranu, te široku rasprostranjenost uz hrvatsku obalu i na otocima, šarolikost i bogatstvo nazivlja, kako same građevine, tako i njenih sastavnih dijelova, što je posebno došlo do izražaja u Istri, možemo smatrati ovu pojavu od iznimne važnosti i stoga je neophodno povesti računa o cjelovitosti istraživačkog pristupa, kao i o aktivnoj zaštiti ovog kulturnog dobra. Naime, nacionalni interes za valorizaciju i zakonski okvir zaštite, te odgovarajuću prezentaciju ovog graditeljskog oblika na nivou Hrvatske, moguće je pronaći upravo u njegovom značaju u okviru zajedničke europske baštine, te u karateristikama i nazivlju pojedinih elemenata ovih građevina ovisno o kraju u kojem se pojavljuju. U Istri je pritom, uz opće-poznati rašireni naziv KAŽUN, važno naglasiti postojanje široko rasprostranjenog hrvatskog (čakavskog) nazivlja za samu građevinu (primjerice HIŽICA, KUĆICA), tako i za njene sastavne dijelove (ZID, OKNO, SLIPULJA, KLOBUK, VITICA, itd.), koje paralelno uz slovensko (kajkavsko) nazivlje (primjerice HIŠKA, HIŽICA, KOČA), te ono romanskog podrijetla (CASITA, SPIA, CUVERTO, PIMPIGNOL itd.) potvrđuje postojanje povijesnog suživota različitih kultura na području sjevernog Jadrana. Štoviše, to je još jedan dokaz vjekovne prisutnosti hrvatskog čovjeka u istarskom ruralnom prostoru kojeg je oblikovao prema vlastitoj kulturi i tradiciji, prilagodivši svojim potrebama ovu specifičnu mediteransku građevinu čiji je oblik ovdje zatekao prilikom svog doseljenja, te ga stoljetnom predajom prenio do u naše vrijeme.

Stoga je kulturno i sociološki interesantna pojava da se u Istri traži i dokazuje identitet također kroz temu KAŽUNA, jer očito je da je ova vrsta arhitekture pobudila u zadnje vrijeme poseban interes žitelja Istre i sve više postaje prepoznatljivom oznakom pripadnosti ovom prostoru. Za razliku od dalmatinskog područja, gdje BUNJA u tom smislu ne pobuđuje naročitu pažnju, ali je kao tema istraživanja prisutna u literaturi u radovima hrvatskih znanstvenika već gotovo cijelo stoljeće, (gdje se posebno ističe rad o BUNJAMA Ćirila Ivekovića objavljen 1925.), dok se pitanja u svezi istarskih KAŽUNA sustavno istražuju tek zadnjih desetljeća u hrvatskoj znanosti; to je ujedno i razlog zašto se oni često povezuju samo s talijanskim kulturnim krugom gdje su uglavnom bili prezentirani kao dio talijanske kulturne baštine (uz npr. ‘trulle’ s juga Italije).

Začuđuje, međutim, da se još danas događa jednostrano tumačenje i prisvajanje ove pojave s talijanske strane, unatoč činjenici da već godinama postoje domaći stručnjaci koji se ovom temom meritorno bave. Međutim, njih se ne samo zaobilazi kada se govori s talijanske strane o ovoj temi, nego se dapače krivo tumače, jednostrano preuzimaju ili se čak prepisuju i kopiraju njihovi radovi, kao što se to dogodilo s knjigom ‘LE CASITE’ tršćanskog nakladnika izdanom 1994. Godine u suradnji Centra za povijesna istraživanja iz Rovinja i Narodnog sveučilišta iz Trsta, a u povodu 50. Obljetnice Talijanske unije u Hrvatskoj (što je dobilo visoko pokroviteljstvo na razini Vlada Italije i Hrvatske) – u toj je knjizi, naime, objavljen pod tuđim imenom gotovo cijeli moj znanstveni rad, uključujući kartu rasprostiranja KAŽUNA u Istri, koji je prethodno već bio publiciran 1988.godine u ediciji časopisa HAZU u Rijeci, kao i u zborniku radova međunarodnog skupa u Italiji 1990.

I ovom se prilikom najenergičnije suprotstavljam ovakvoj nedopustivoj i sramnoj raboti, tim više što cijela ta knjiga odiše tendencioznom pristranošću spram Istre i Hrvatske, ali je unatoč tome bila već i prevedena 1996. godine na hrvatski jezik u svom vrlo efektnom i luksuznom izdanju (koje je ipak dijelom prerađeno – npr. originalnog predgovora Giacoma Borrusa, inače rektora Sveučilišta u Trstu, ovdje nema jer izdavač nije imao hrabrosti objaviti njegove otvorene stavove; također, isključivo talijanski i talijanizirani nazivi ovdje su ipak na hrvatskom, kao i neke etničke oznake i termini poput npr. ‘gente Balcanica’, ‘lingua serbo-croata’ etc. – detaljniju kritičku analizu može se pročitati u već navedenom tjedniku Matice hrvatske ‘Vijenac’).

I dok autoru preostaje pozvati se na teško provediv zakon o zaštiti autorskih prava, hrvatska znanost je dužna inzistirati na istinitosti i korektnosti u prikazivanju povijesnog razvoja Istre i njene kulturne baštine kojoj pripadaju i KAŽUNI. U tom bi smislu bilo potrebno izvršiti ispravak  u knjizi ‘CASITE – KAŽUNI’prema stručnoj recenziji, a hrvatski bi autori trebali dobiti mogućnost publiciranja kvalificiranog monografskog djela na temu kamenih građevina okruglog tlorisa na tlu Hrvatske. Možda bi organiziranje međunarodnog skupa na tu temu bio nužan prvi korak.

 

I na kraju, želim još usmjeriti vašu pažnju na novu ulogu KAŽUNA u Istri i mogućnosti koje ova vrsta arhitekture pruža u suvremenim uvjetima života posebno u domeni turizma. U tom smislu naročito veseli pojava koja se opaža u Istri zadnjih godina sve veće prisutnosti KAŽUNA kako na stranicama turističkih prospekata, tako i vidu simpatičnih suvenira u vidu kamenih minijatura KAŽUNA, pa do svojevrsnih okruglih ‘vikendica’, kakve vidimo i ovdje na slici baš iz okolice Rovinjskog sela (jedna na cesti prema Balama, građena kompletno tehnikom suhozida i nepravog luka, druga s kupolom pomalo čudnog oblika jer je povezana betonom što ne odgovara pravom načinu gradnje KAŽUNA). Slične novije tipove KAŽUNA, izgrađene na različite načine od strane samoukih majstora graditelja, nalazimo i drugdje u Istri (npr. kao dio ugostiteljskog objekta u predjelu Veli Vrh u Puli). Arhitekt Branko Orbanić iz Žminja također nastavlja s izgradnjom novih primjeraka KAŽUNA u Istri ( najčešće u okolici Rovinja i Žminja) poštujući pravila gradnje suhozidom, i unoseći u taj arhaični oblik novine u  funkcionalnom smislu (te KAŽUN tako može postati dio kuće, ili pak autobusna čekaonica). Putem nevladine udruge ICAM također smo ostvarili stručnu suradnju na interpretaciji, ali i obnovi porušenih KAŽUNA ili izgradnji novih (primjer Šolte i Raklja).

Posebno ovdje moramo istaknuti krasan primjer pozitivnog odnosa prema zavičajnoj kulturnoj baštini, koji iskazuju odgojitelji dječjeg vrtića ‘Neven’ iz Rovinjskog sela, koji zajedno s djecom i njihovim roditeljima rade na programima upoznavanja, zaštite i prezentacije tradicijskih sadržaja iz svoje okoline (pod nazivom – Kako je to nekad bilo?-), u što su uključeni i KAŽUNI iz okolice Rovinjskog sela. Na taj način već je spašen veći broj okolnih KAŽUNA od zaborava i od rušenja.

 

Tihomira Stepinac Fabijanić, prof.

Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU – Rijeka

51000 Rijeka

Ružićeva 5

Tel,Fax: 051 424 554

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

2 Comments

  1. Posted August 29, 2010 at 14:22 | Permalink

    Dragi kolege ljubitelji suhozidne baštine,
    ugodno me je iznenadilo objavljivanje moga članka iz devedesetih godina vezano uz nemilu temu plagiranja moga rada i neetičkog postupanja prilikom objavljivanja knjige (kao i njena hrvatskog prijevoda) o Casitama…. Radi se zaista o ‘tamnoj strani kažuna’ – jer sve se može sagledavati s dvije strane, one svijetle i one druge… No, važno je da stručna javnost dobije punu sliku i sazna istinu.
    U svakom slučaju, nastavljamo suradnju i planirane aktivnosti, a poslati ću skenirane i druge moje radove na slične teme tradicijskog graditeljskog nasljeđa.

  2. Hpk Kline G.Igrane
    Posted October 18, 2021 at 06:59 | Permalink

    Na zalost, na prostoru Gornjih Igrana u Dalmaciji samo jedan vidljivi kazun je nedavno bagerom skoro polovicu unisten. Zanima nas kakve su mogucnosti zastite i obnove? Kome se obratiti? Komplimenti autirici za trud i strucnu prezentaciju kulturne bastine. Zaloste nas navodi o krsenju autorskih prava, a posebno nacin – s pretenzi. nakanama prisvajanja i nacion. bojanju izvorista gradnje Cini se da odgovorne hrv. institucije ne ispunjavaju temeljnu svrhu radi kojih su osnovane, a tu prvenstveno mislimo na zastitu.

2 Trackbacks

  1. By Jadranski suhozidi: Kažuni kod sv. Foške on April 6, 2011 at 22:36

    […] kažuna nedaleko crkve sv. Foške kod Tinjana su najveći sklop ovakvih građevina u Istri. Sudeći po […]

  2. […] hirsi ali rachel uchitel strait of hormuz new years eve party ideas mars needs moms gary johnson gary […]

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »