S Antunom Vrankovićem u lovu na trime

Tekst i foto: FŠ

Jesenski vikend-teren na Hvaru je 22. i 23. studenog 2014., drugu godinu zaredom, organizirala ekipa Dragodid/Suhozid.hr sa voditeljima i studentima krajobrazne arhitekture sa Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Ugođaj tih kasnojesenskih otočkih vikenda uvijek je obilježen prisutnošću lovaca u krajoliku. Sezona je lova: vegetacija je ušla u mirovanje, kukci su se povukli, drača je postala prohodnija, a vinogradi „prozirniji“. Nedjelje su dani kad ćete van naselja obavezno ili sresti lovce, ili čuti lavež pasa i hice iz pušaka. Ovo je dobro vrijeme i za nas lovce na trime i ostala suhozidna čuda. Sad je puno lakše ugledati ih među grmljem, doći do njih i fotkati ih – regulirati im broj, da parafraziramo lovački rationale.

Ove godine jako smo dobro prošli jer smo kao vodiča imali iskusnog i karizmatičnog Antuna Vrankovića iz Svirča, koji je u lov na trime već odavno vodio prvu ligu istočnojadranskih suhozidnih istraživača: Jadrana Kalu još početkom devedesetih, a početkom dvijetisućitih i Boruta Juvanca i Berislava Horvatića. Hvala Berislavu koji nas je ovom prilikom povezao.

Vranković pred Lučića trimima na Paklini, 2002., foto: Berislav Horvatić

Predstavlja se imenom Antun, prijatelji iz djetinjstva ga zovu Bili, a neki iz sela i obiteljskim nadimkom Santiago koji je dobio po ocu koji je živio u Južnoj Americi. Bavi se poljoprivredom, ima masline i lozu na više lokacija u Starogradskom polju i drugdje na otoku. Sa suprugom Venijom živi u obiteljskom „dvorcu“ Vrankovića: zanimljivom sklopu kamenih kuća u Svirču, gdje je prikupio cijeli jedan muzej predmeta obiteljske ostavštine, paleontološkog, arheološkog i etnološkog „sitniša“ skupljenog radom i lutanjem po otoku, te raznih pisanih tekstova, članaka i ostalog. Kao i svaki drugi muzej, i ovaj bi malo vrijedio bez svog kustosa, a ovaj o kojem je riječ u startu je u prednosti pred ostalim baštinskim entuzijastima, jer kao aktivni poljoprivrednik, izravni nasljednik bogate obiteljske povijesti i aktivni lovac poznaje svoju građu iz prve ruke (i koljena).

Ovdje želim potcrtati Antunovo iskustvo kao lovca. Kroz ovaj teren učvrstio mi se stav da se među lovcima nalaze najbolji izvori, kako za povijesne artefakte „zagubljene“ u krajoliku, tako i za aktualnu dinamiku okoliša. U današnjoj situaciji kad je tolike poljoprivredne površine i pašnjake prekrila šuma i šikara, jedini su lovci ti koji krajolik koriste i poznaju. Netko tko bi morao tražiti vodiča za neki novi suhozidni teren ne bi puno pogriješio ako bi ga tražio među domaćim lovcima, i mislim da podlijegati nekom općem zaštitarskom senzibilitetu i lovce generalizirati u negativce (a takvog stava među konzervatorima ima), znači propustiti priliku naučiti nešto od ovakvih eksperata.

Okoliš se katkad mijenja brže nego čovjek.  2004. godina, Antun na istom mjestu; Berislav Horvatić i Borut Juvanec snimaju trime

U subotu su se studentice Marija Kušan, Monika Lukić i Zinka Zakarija u društvu voditelja kolegija dr.sc. Gorana Andlara zaputile biciklima u Starogradsko polje, a ja sam sjeo sa Antonom u njegov Fiat Pandu i krenuo za Sviraški vorh, odnosno Vorh – kamenitu visoravan sa nešto plodne zemlje pod samim vrhom Hvara Sv. Nikolom, gdje vlasnici iz Svirča povijesno imaju svoja imanja. Cilj izleta bio je obići dvadesetak lokaliteta sa trimima, koji su na ovom dijelu otoka vrlo atraktivni i dobro vidljivi u krajoliku, opožarenom u velikom požaru 2003. godine.

Putem smo diskutirali o raznim temama iz prirode i povijesti otoka, a on je obišao i nahranio svoje pse koje drži na imanju na Pojicima (uži lokalitet na širem prostoru Sviraškog vorha), i vjerovali ili ne, par zlatnih ribica koje je iz zabave nasadio u jednoj napuštenoj gustirni.

U nastavku je fotoizvještaj:

Još smo Napoje, u Starogradskom polju blizu lokaliteta Jurkovice. Antun nam pokazuje suhozidnu rijetkost: lovno-tehnički objekt koji je služio za lov ptica grabljivica poput jastrebova ili škanjaca. Na vrhu velike gomile uspravljen je neobičan kamen, koji dominira neposrednom okolicom i na koji brzo nakon postavljanja počne redovito dolaziti grabljivica i sa toga mjesta vrebati sitne životinje: glodavce, kukce, gmazove i ostale. Ispod tog uspravnog kamena u posebnom ležištu nalazi se ploča – zamka – koja se napinjala grančicama i postavljao miš kao ješka. Uzimajući ješku, ptica bi rušila ploču na sebe i bila uhvaćena. Budući da su se kokošori smatrali štetočinama, a i specijalitetom, nagrada za ulovljenu pticu bila je jedna dnevnica. O tome je u lovačkom časopisu Dobra kob u veljači 2011. Mirko Crnčević napisao kraći članak Tko je ćapo žurnotu?, naravno prema Antunovim informacijama i s njim u glavnoj ulozi.

Kosti štakora – uz bijele tragove izmeta – pouzdani su trag da ptice grabljivice i dalje pohode ovo mjesto.

Ovaj pronalazak otvorio mi je oči u pogledu zanimljive biološke uloge koju visoke suhozidne gomile imaju u svom okolišu. Ovakve lovačke naprave su raritet, ali sličnih visokih gomila ima posvuda, i na koju god da sam se od tada popeo – i ovdje na Hvaru i slijedeći vikend u Modravama – nalazio sam slične tragove – tekući izmet bijele boje i košćice, gvalice i slično. Tema za razmišljanje, pogotovo zato jer gomile za sada nemaju nikakvo mjesto u najavljenim agrookolišnim mjerama kojima bi se kroz novčane poticanje održavanja suhozida trebala poticati krajobrazna i bioraznolikost.

Nakon tog kratkog posjeta Polju rastali smo se s Goranom, i Pandom krenuli u uspon od Svirča prema Vorhu.

Na usponu prema Vorhu, spektakularni amfiteatralni vinograd na položaju Krušvica. Lokalitet je podigao Josip Makjanić (1937.-1929.) iz Svirča, izuzetno zanimljiva povijesna ličnost, napredni vinogradar koji je uvodio nove tehnike u vinarstvu, samouki kipar i kroničar svoje obitelji i mjesta. Vinograde je prije desetak godina uzela u zakup i obnovila obitelj Plančić.

Veliki trim neposredno ispod raskrižja makadamskih cesta na ulazu na zonu Vorha. „Arhaičnog“ je oblika: kalota sa nediferenciranim prijelazom između zida i kupole. Građen je od izrazito nepravilnog kamena što u kombinaciji sa veličinom govori o vještini i odlučnosti graditelja, vjerojatno o brzini kojom je sazidan, a možda i o starosti. Unutarnja visine je puna 3 m. Nadvoj nad ulazom je približnih dimenzija 30 x 120 x 75 cm što pomnoženo sa 2,5 t/m3 daje impresivnu težinu od preko 650 kg. Jedan od najzanimljivijih i najnetipičnijih trima na Hvaru. Usporedi fotografiju Berislava Horvatića od prije deset godina.

Jedan od funkcionalnih detalja koje Antunovo oko lako čita: kamen za uzjahivanje (konja, mule…). Trim je vlasništvo obitelji Vranković – Plončini.

Evo i nas Na Paklini. Usporedi mijenu u krajoliku 2002.-2004.-2014. Sklop je izgrađen koncem 19. stoljeća, a 1995. godine izmjerio ga je i potom opisao Jadran Kale prema razgovoru sa potomcima obitelji graditelja i vlasnika zemljišta, Antunom Vrankovićem i Marinom Lučićem. To su jedini trimi na Hvaru koji imaju prolaz između prostorija, i to između desnog, većeg trima i nedovršenog trima u pozadini koji sa ova prednja dva čini trolist. Ispred trima je tor, što ih prema Antunovim riječima čini „tipičnim stočarskim trimima“. Tipični vinogradarski trimi, za razliku od toga, uz sebe nemaju tor, nego gustirnu sa kamenicama.

Zid tora sa nutarnje strane ima blagi prevjes (nagnutost prema unutra), da stoka ne bi mogla naći uporište za preskočiti van.

Isti sklop odostraga, pogled prema sjeveroistoku. U pozadini se vidi Hvarski kanal i otoci Brač i Šolta, te u daljini kopno između Trogira i Šibenika.

Čitanje poljoprivrednog krajobraza: Lučića trimi nalaze se točno na granici dvaju poljoprivrednih areala: otvorenog pašnjaka i prostora iskrčenog za vinograde raznih vlasnika. Tko pogleda na ortofoto, jasno će vidjeti. Prostor desno je bio pašnjak, a lijevo se u pozadini vide brojne visoke gomile – enormna količina kamena koji je trebao biti ručno uklonjen da se omogući sadnja vinograda. Pašnjake i vinograde dijelio je zid, kojega se vide ostaci – vjerojatno je gornji dio zida bio građen unjulo pa se urušio.

U prvom planu na desnoj strani slike vide se žive stijene – mjesto odakle se vadio kamen za Lučića trime. Kamen se za veće zahvate vadio crnim barutom na način da se šipkom odozgora bušila duboka rupa. Na dno rupe bi se stavila određena količina (recimo 5 cm) baruta, zatim korda (fitilj, stijenj), i odozgora bi se barut začepio nasipom sitno drobljene opeke. Crni barut za lomljenje stijena radi se od 70% drvenog ugljena (najbolje od česmine), 15% sumpora i 15% salitre. Eksplozija takve smjese kamen ne raznese, nego samo raspuca i rastrese, pa se pojedini blokovi dalje vade polugama.

Veliki trim na Šurjakovici, sa visinom unutarnjeg prostora skoro 3,5 m (u sredini svoda trenutno nedostaje nekoliko završnih ploča pa zjapi manja rupa). U ovakvim velikim trimima se u kraćim vremenskim periodima i stanovalo, a stambenu namjenu odlikuje veći ulaz (ovdje 1×1,6 m) sa vratima (danas najčešće samo tragovima šarki). Trim na Šurjakovici također ima tor pred ulazom, ali Anton smatra da je tor mogao biti i kasnije dodan, odnosno ima neku pomoćnu funkciju, budući da ostale odlike i poznavanje povijesti obitelji Carić kojoj trim pripada ipak odaju poljodjelsku namjenu.

Lijepi trim koji je od ovako nepravilnog kamena između dva rata sagradio Bartul Buratović, a popravio ga je ove godine njegov sin Marko Buratović. Bartul Buratović je bio vrlo vrijedan čovjek, a njegova je obitelj bila među pionirima osvajanja ovog prostora na vrh Hvara i prilično imućna u težačkim mjerilima. Sklop kućice, trima, štalice za konja i gustirne priča i o redoslijedu građenja: trim – gustirna – kućica za konja – kućica za ljude.

Pogled na ambijent Jagodnorskog dolca i na vrh Hvara Sv. Nikolu u pozadini. Toponim govori o vezi sa selom Jagodna koje se nalazi na kilometar zračne udaljenosti na južnoj padini otoka. Pod glavnim smo hrptom otoka, gledamo prema zapadu, Lučića trimi su nam iza leđa. U prvom planu desno od Antona pruža se mali vinograd za dva reda loza. Suhozidne gomile složene su na živoj stijeni. Anton otkriva koristan podatak: u ovakvom terenu računalo se da je težak zaradio dnevnicu ako bi iskrčio prostor za četiri loze. Ako se loza postavljala na razmaku 1,2 m, znači da četiri loze zauzimaju prostor do maksimalno 5,76 m2. Za iskrčiti 100 x 500 m, odnosno 5 ha koliko ima Jagodnorski dolac, po tom standardu trebalo je oko 9000 čovjek-dana. Kao ispomoć domaćima, na Hvar su u vrijeme većih radova dolazili najamnici s kopna, pogotovo iz okolice Imotskog, te bi kod svojih domaćina živjeli i nešto sitno zaradili.

Gomila složena na živoj stijeni govori o želji za osvajanjem doslovno svakog centimetra obradive površine, a možda i o prestižu graditelja – nije teško zamisliti da je i u ono vrijeme ovakva neobična i spretno složena konstrukcija privlačila pogled i izazivala komentare. Možda i šaljive :)

Svi najveći trimi na ovom potezu, pa tako i ovaj dvojni trim obitelji Matijević iz Jagodne koji sa osojne strane dominira Jagodnorskim dolcem, nalaze se na granici pašnjaka i vinograda i svjedoče o miješanoj ekonomiji i gospodarskoj snazi svojih vlasnika. I u ovom je sklopu desni trim bio „glavni“, imao je vrata i u njemu se spavalo, a lijevi je služio kao kuhinjica. Anton se sjeća dok se zemlju još obrađivalo i u trimima povremeno stanovalo, a pogotovo naglašava živost u polju, i veliku urednost „okućnice“ i unutrašnjosti trima (neki poput ovog su imali i pod od kamena).

Pogled na Jagodnorski dolac sa pašnjaka povrh trima. Tu je nekoliko malih torova prilijepljenih jedan na drugi, sada do vrha ispunjenih kupinom i ostalom vegetacijom. Krošnje ovih u požaru stradalih crnih borova, autohtone vrste, govore o izloženosti lokacije vjetru, ali i o snalažljivosti ovčara koji su torove podigli u njihovoj sjeni. Možemo samo zamišljati koji je to prizor bio.

Još jedna grupa zaraslih torova. Zaklon od vjetra i nekad davno pognojena zemlja danas predstavljaju najgostoljubivije biljno stanište u okolici. Vidljiv je način gradnje ogradnog zida koji završava unjulo sa unutarnjim prevjesom.

Na suprotnoj, prisojnoj strani uskog Jagodnorskog dolca nalazi se duboka, danas zarasla gustirna povrh koje prolazi put. Na pjover (naplov) gustirne složen od kamenih ploča nastavljao se jednostrešni krov teze (spremišta), koja je u katastru nacrtana i zavedena kao konoba. Anton je spomenuo mugućnost daje gustirna bila komunalna, što bi bio svojevrstan raritet za ovakvu situaciju. Pogled na posjedovni list „konobe“ i pripadajuće parcele (koja se vodi kao pašnjak) otkriva ime Zaninović Dinko, pok. Jurja iz Svete Nedjelje.

Evo ključa za za priču o komunalnoj prirodi Zaninovićeve gustirne: prirodne kamenice za napajanje konja. Povrh gustirne, po najkamenitijem dijelu plitkog hrbata između Jagodnorskog dolca i Pojica, jedan uz drugi pružaju se javni put (na njemu stoji Antun) i uz njega pojas komunalnog pašnjaka (u širini do prvih borova). Kako bi se u kamenice smjela ulijevati voda iz duboke gustirne (a odakle bi drugdje?), očito je pravo korištenja za potrebe napajanja životinja moralo biti regulirano u nekom zajedničkom duhu.

Prošli smo još nekoliko trima, idući ugrubo onuda kuda je Anton vodio Berislava Horvatića i Boruta Juvanca 2004. godine. Ovdje možete vidjeti Berislavovu galeriju fotografija, a ovdje njegove zanimljive izvještaje iz 2002. i 2004. godine, hvala mu na dozvoli za objavu tih (do sada internih) materijala. Borutovi crteži nalaze se ovdje. Svi trimi koje sam obišao uneseni su na Suhozid.hr, najvećima su mjerene osnovne dimenzije. Trasirka prislonjena uz trim visoka je 2 m i ima crveno-bijelu podjelu na 25 cm.

Na povratku u Svirče svratili smo još do jedne zamke za jastrebove, na predjelu Rovan (Ravan). Ova je još impozantnija od one u Polju, sa većim tornjem i većom zamkom. Ta je objavljena u časopisu Dobra kob. Zanimljivost: vlasnik, mlađi čovjek, se nakon jednog Antunovog komentara da se radi o vrijednoj baštini, prihvatio posla i popravio zarušeni dio u podnožju.

Berislav Horvatić šalje fotografije zamke koju je snimio blizu rijeke Krupe. Ima nekoliko rješenja mehanizma napinjanja, a ovakvo se koristi i na Hvaru.

Sutradan u nedjelju je je Antonu osvanuo prvi lovni dan pa je sa psima otišao u brda, a ja sa fakultetskom ekipom nastavio lov na trime uz zvučnu kulisu pravog lova koji se odvijao po rubnim dijelovima Polja.

Veliki trim sa uklesanom godinom 1896 na nadvoju. Zanimljivo, od dva trima u Polju koja smo našli da imaju uklesanu godinu na nadvratniku, oba imaju 1896. To je vrijeme kad je „vinska klauzula“, taj za hrvatske krajeve vrlo nepovoljan vanjskotrgovinski ugovor između Austrije i Italije, već stupila na snagu, a nad Dalmaciju se već nadvila prijetnja filoksere. Stoga se – ako sam čin gradnje velikog trima i upisivanja godine na njega shvatimo kao čin određenog poduzetničkog entuzijazma, čak i ponosa – nameće pitanje: zar na Hvaru nisu bili svjesni crne situacije? Možda je stvar u tom zapravo prilično velikom vremenskom razmaku od 15 godina između dolaska filoksere (žiloždera) na sjeverni Jadran i njenog dolaska na Hvar, oko 1907.-1909.? U svakom slučaju, na Hvaru su nadolazeće katastrofe postali itekako svjesni početkom stoljeća, kada je na crkvicu Gospe od Ruzarija u Ivan Dolcu Ivan Carić dao uklesati slijedeći natpis:

U SLAVU MAJKE BOŽJE
OVU CRKVU SAGRADI IVAN CARIĆ P. JURJA
LUG I PERONOSPORA
OD G. 1852. UNIŠTAVA GROŽDJE
BIJAŠE TEŠKIH NEVOLJA
ŽILOŽDERA DOŠLA DO ZADRA – LOZJE GINE
STRAHOTOM ČEKA PROPAST NARODA
PUČE! SKORENI UVRIJEDE BOGU
OBRATI SE B. D. MARIJI
NEK TE SVEMOGUĆI UČUVA
OD OVA TRI
BIČA
G.G. 1901.

Veliki „stambeni“ trim na rubu velike gomile, sa gustirnom u podnožju. Lokalitet Moče (toponim sam izvadio iz katastra) koji se dobro vidi iz Polja kod aerodroma. Teren je u vlasništvu dolske grane obitelji Vranković. Lokacija na Suhozid.hr.

Pod kupolom trima uglavljene su grane na koje bi stavile daske i zatim odlagale ili vješale stvari. Spavalo se na ležajevima također od slabo obrađenog drva, malo podignutim od poda.

Još jedan lovno-tehnički objekt. Ovaj se nalazi u ogradi prema putu i služio je za lov zečeva – sa druge strane prolaza postavila bi se zamka.

Zanimljiv mali trim sa dva ulaza, u šikari između aerodroma i glavne ceste Stari Grad -Jelsa. Unutarnji promjer mu je jedva 150 cm, prostor je visine 180, a ulazi su dimenzija 50×70 cm. Koja mu je bila svrha?

Neobična građevina – promatračnica za nadzor vinograda i/ili još jedan lovno-tehnički objekt? Anton bi vjerojatno znao. Metar prislonjen uz građevinu dugačak je 2 m. Lokacija na Suhozid.hr. 

U ponedjeljak prijepodne smo putovali, pa je bilo vremena kratko obići neke dijelove terena i još jednom posjetiti Antuna Vrankovića u Svirču. Na gornjoj slici je neobičan pravokutni trim koji se nalazi između ceste i prvih kuća na sjeverozapadu naselja Vrboska. Na njega upozorava Horvatić u svom izvještaju iz 2002. Neobičan je jer je pravokutan, još neobičniji jer je „dosljedno“ pravokutan – u unutrašnjosti nema nepravu kupolu nego nepravi bačvasti svod (vidi Horvatićevu raspravu), i još dodatno neobičan je su u njega ugrađeni i predgotovljeni betonski elementi (npr. vidi ugao desno od ulaza – kao nekakav gradilišni otpad obrađen i ugrađen u trim).

Kod Vrankovića u Svirču: u zid kuće ugrađeni su portreti graditelja Ivana Vrankovića (skroz desno), njegova dva brata Jakova i Marina (Antunovog pradjeda) i žene Lucije. Ivan Vranković bio je glava obiteljske zajednice koja je imala poljoprivredne posjede, a uz to je trgovinom trgovinom stekao priličan imetak (i onda se to moglo samo trgovinom : ). Osim kuće, izgradio je i trime na više lokaliteta od kojih je najpoznatiji sklop Vrankovića trimi na lokalitetu U gomile kod ceste Jelsa-Svirče. Tamo sam se rastao s Antonom i to je ujedno i zadnji suhozidni lokalitet koji sam posjetio na ovom terenu.

Građevni sklop Vrankovića trimi u Gomile nalazi se desno od ceste Jelsa – Svirče i kao neka mala utvrda dominira poljem zvanim Polanda. Oblik građevine zaveo je Pjera Skrivanelija, bivšeg učitelja u osnovnoj školi u Svirču, da mu u članku Prilog proučavanju hvarskih trina objavljenom u zborniku Zapisi o zavičaju (Jelsa, 1979.) pripiše obrambeni karakter, „ilirski tip“, i vrijeme gradnje najkasnije u 15. stoljeće.

Pogriješio je. Gradila ga je obitelj Ivana Vrankovića, a “utvrda” je služila za sušenje smokava! Radi se o velikoj pravokutnoj gomili tlocrtnih dimenzija 11×12 m, visine oko 2 m, zaravnatog i djelomično popločanog vrha, koja sa istočne strane gleda na polje, a sa zapadne ima dvor koji okružuju četiri (3+1) međusobno spojena trima. Kompleks je bio čuvan, ali ne od vojnog napada, nego od kradljivaca smokava i grožđa, a čuvao ga je poljar najamnik – spomenuli smo da su najamnici najčešće dolazili iz okolice Imotskog.

Ova zabuna u dataciji je tipično arhaiziranje koje je česta pojava u vezi suhozidnih građevina (baš na ovaj primjer osvrće se Jadran Kale fusnoti na stranici 12. članka Etnologija sa zrnom soli, 2012.), ali uz nešto štete bilo je i koristi, jer je napravljen arhitektonski snimak (koji bi trebalo malo dopuniti) i kompleks je ušao u konzervatorske evidencije (Kale na drugom mjestu navodi da jedno vrijeme bio preventivno zaštićen kao kulturno dobro).

Skrivanelijev crtež kompleksa. Zanimljivo je da svoje pretpostavke nije pokušao provjeriti kod obitelji Vranković koji su vlasnici trima, te je napisao članak čak koristeći i krivi toponim Rake  (ovo je U gomile, a Rake su malo dalje). Posebna zanimljivost je što je terenska istraživanja (uključujući i arheološka “sondiranja”) radio sa djecom iz osnovne škole. Iz perspektive vlasnika, koji su tada itekako postojali i trebali biti konzultirani, u najmanju ruku nepristojno. Iz perspektive zaštite kulturnih dobara, rani primjer danas vrlo aktualnog izravnog uključivanja zajednice u istraživanje zavičajne baštine!

I tako je došao i kraj našeg dinamičnog terena. Sudjelovali su Marija Kušan, Monika Lukić i Zinka Zakarija, studentice 4. godine krajobrazne arhitekture Agronomskom fakultetu u Zagrebu, sa voditeljima Goranom Andlarom sa Fakulteta i Filipom Šrajerom (Dragodid/Suhozid.hr). Uneseno je 105 novih lokaliteta u bazu Suhozid.hr, od toga 54 trima. Ovdje se nalazi galerija fotografija. Bilo je i nešto važnijih saznanja u vezi uloge suhozida u okolišu i ekonomike krčenja krša, te uvid u više sitnih detalja forenzike suhozidnog krajolika. Ipak najviše od svega značilo je poznanstvo sa Antunom Vrankovićem Bilim, s kojim još ima dosta tema za razgovarati i lokacija za obići. Nadam se da se ostali vlasnici suhozidne baštine ne ljute zbog posjećivanja njihovih posjeda i pozivamo ih da se jave sa svojim prilozima i informacijama. Do skorog viđenja na Hvaru!

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Izvještaj: Sv. Barbara, Konavle

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj umijeća suhozidne gradnje, uz članove udruge Dragodid.

DSC07000

O LOKALITETU

Srednjovjekovno groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare smješteno je sjeverno od sela Dubravka u Konavlima na lokalitetu Varino brdo, izloženo suncu i vjetru, ali ujedno i s prekrasnim pogledom na gotovo cijelo Konavle s tipičnim krškim poljem. Crkvena parcela ograđena je suhozidom dugim oko 150 metara i s dva ulaza. Groblje je sačuvano gotovo in situ s grobovima smještenim na terasastima padinama orijentacije većinom sjeveroistok – jugozapad. Groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare jedno je od najvrijednijih izvorno sačuvanih srednjovjekovnih sakralnih cjelina na širem dubrovačkom području. 2016. godine postaje dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

DSC06997

TIJEK OBNOVE I EDUKACIJE

Program obnove je započeo edukativnom radionicom za sve zainteresirane volontere u periodu od 22. do 25. lipnja, 2019. Uz naše članove, obnovu suhozida i prezentaciju tehnike gradnje predvodio je lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina. Mina se od početka godine nalazi na popisu nositelja umijeća suhozidne gradnje Ministarstva kulture. Svojim umijećem vrlo aktivno djeluje na području Konavala, te valja spomenuti da je Mina 2000. godine izgradio i zapalio posljednju klačinu (japjenicu) u Konavlima.

DSC07051

Kroz četverodnevnu radionicu, uz prisutnost volontera iz Konavala i Dubrovnika, se obnovilo oko 50 metara zida na sjeveroistočnom dijelu parcele gdje je zid bio najviše oštećen i zatrpan kamenjem koje se tu godinama odlagalo. Najprije je trebalo otkopati isto kako bi se došlo do lica zida, zatim ga presložiti do same krune zida koji je na tom dijelu visok do 120 cm s unutarnjeg dijela parcele. Polaznici radionice su imali priliku saznati više informacija o samom lokalitetu i načinu upravljanja od strane Jelene Beželj, mlade arheologinje i predstavnice partnera u projektu – Muzeja i galerija Konavala. Ovu fazu programa je uspješno dokumentirala ekipa Vizantropa čiji je film moguće pogledati na njihovom Youtube kanalu. Mina je sa svojim pomagačem – Vlahom Pržićem, do kraja lipnja obnovio preostali dio zida gdje je na najvećem dijelu bilo potrebno izravnati krunu zida.

DSC07053

ZAVRŠNICA PROGRAMA OBNOVE

Završni dio programa se odvio 2. listopada kada je održana pokazna radionica gradnje suhozida za 70 učenika 3. i 4. razreda Osnovne škole Gruda, te učenike područnih škola Dubravka, Pridvorje, Popovići i Radovčići. Radionicu je također predvodio Ivo Antunović – Mina, s članicom naše udruge i uz pomoć učiteljica Osnove škole Gruda, kao partnera programa. Djeci su na početku radionice podijeljene zaštitne rukavice, te su bili podijeljeni u tri grupe. Uz pomoć voditelja, vješto su postavljali kamenje na zid i zapunjali sredinu sa sitnim kamenjem. Ovime je službeno završen projekt čiji je program prvenstveno uključivao edukaciju građana o važnosti kulturne baštine – stećaka kao nepokretne arheološke baštine, te nematerijalne baštine umijeća suhozidne gradnje. Program je financiralo Ministarstvo kulture, a partneri su bili udruga Dragodid, Muzeji i galerije Konavala, te Osnovna škola Gruda.

DSC08296

DSC08315

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Petrebišća X.

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

1

 

2

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

3

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

4

(AK)

 

5

 

6

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

7

 

8

 

9

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

10

(AS)

 

11

(AŠ/GO)

 

12

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

13

 

14

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

15

 

16

(AS)

 

17

(AŠ/GO)

 

18

(AK)

 

19

(AŠ/GO)

 

20

(AS)

 

21

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

22

 

23

(AS)

 

24

(AŠ/GO)

 

25

 

26

(AS)

 

27

 

28

(AŠ/GO)

 

29

(AB)

 

30

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

31

(AK)

 

32

(AS)

 

33

(AB)

 

34

(AŠ/GO)

 

35

(AB)

 

36

 

37

(AS)

 

38

(AB)

 

Do iduće godine.

 

39

(IM)

tekst: Ante Senjanović slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin   Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj s radionice u Veprincu

Tekst: Oleg Miklić
Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić

 

Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok je naša suhozidna ekipa krenula na završavanje radova započetih na prvoj radionici. Kako je lokacija već bila očišćena od vegetacije i kamen je bio odvojen, odmah smo krenuli sa radovima. Nastavili smo ziđati visoki podzid, te zapunjavati stražnju stranu zida sa čkaljom.

 

1

 

2

 

3

 

Radovi su tekli brzo, pa smo do marende u 13:00 skoro završili sa podizanjem zida na visinu od oko 2,5m, te smo skoro potrošili sav kamen i čkalju iz originalnog podzida. Marenda je bila odlična, ali vrijeme se je pogoršalo, počela je padati kiša.

 

4

 

 

To razočarenje je trajalo koliko i siesta poslije marende, kiša je stala, te smo odmah krenuli sa nastavkom radova, da nas kiša opet ne prekine. Na našu sreću i nije, te smo po suhome i čak sa nekoliko tračaka sunca nastavili radove. Visoki podzid je završen, ostavljena je pola metra široka berma, te je do staroga puta sagrađen do pola metra visok i par metara dug podzid.

 

 

5

 

Za to smo materijal morali potražiti u okolici, ali je i taj dio posla protekao brzo. Bermu koja je bila napravljena od čkalje smo kamuflirali sa zemljom, te je po ideji domaćina u nju presađena veprina. Ukoliko se ulovi, mogla bi napraviti prirodnu ogradu između puta i 3 metra duboke provalije. Na kraju radova smo rezimirali odrađeno, te načeli temu novih ideja za nastavak radova na lokaciji. Veprinačka priča se nastavlja..

 

6

 

7

Tekst: Oleg Miklić Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić   Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok […]

Read More »

 atts
2

Izvještaj s III. prvenstva Hrvatske u gradnji suhozida

Tekst: Filip Šrajer
Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić

U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki suhozid (duplicu) širine u podnožju 70 cm i visine 1 m.

davEkipe „Dragodid“ (lijevo) i „Gaius Laberius“ (desno) otvorile su događaj.

2Vidik s Garduna na Trilj, donji dio Sinjskog polja, rijeku Cetinu i planinu Kamešnicu na granici s BiH.

Gardun je ujedno i jedan od poznatijih antičkih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj, mjesto gdje se nalaze ostaci građevina rimskog legijskog logora, koji je s povišenog položaja kontrolirao jedan od povijesno najvažnijih prijelaza preko rijeke Cetine, na raskrižju putova koji vode iz Splita prema Bosni i prema Hercegovini. Ovaj povijesno vrlo zanimljiv i ambijentalno upečatljiv lokalitet, međutim, nije bio presudan za odabir domaćinstva ove manifestacije, već je to bila odlična ekipa iz Udruge „Gaius Laberius“ iz Garduna, koja se prošle godine pojavila na volonterskom kampu na Vranskom jezeru i na 2. prvenstvu Hrvatske na Murteru i sve osvojila svojom neposrednošću i energijom.

Predviđanja da će Gardunjani dati sve od sebe na organizaciji ovog događaja obistinila su se: na otvorenju se pojavila i srdačnu podršku dala cijela politička hijerarhija, od predsjednika mjesnog odbora, preko gradonačelnika, do župana, a logistički ničega nije manjkalo. Svi su bili vrlo veseli i opušteni i entuzijastični oko nastavka ove i sličnih manifestacija u budućnosti.

Večer uoči natjecanja u Muzeju triljskog kraja održan je mali teorijski uvod gdje je poviješću i nalazima bogat lokalitet predstavila ravnateljica, mlada arheologinja Sanja Budić Leto, a autor ovoga teksta pričao o fenomenu hrvatske suhozidne baštine.

Samo natjecanje otvorile su ekipe organizatora, nakon čega su se zaredale različite, uglavnom domaće ekipe – od srednoškolaca do veterana. Kamen je došao iz obližnjega kamenoloma pod Mosorom i bio je svojim oblikom zahtjevniji za gradnju od prošlogodišnjega na Murteru, pa se nije očekivalo da će biti prebačena prošlogodišnja pobjednička duljina od 4,66 m. Međutim, superiornim nastupom, ekipa Golinjevo (kapetan Dujo Šipić, Ante Čalo, Silvio Odrljin, Milan Skejić i izbornik Martin Roguljić) odnijela je pobjedu s punih 5,01 m, a stekao se dojam da su mogli i dulje da je poligon bio dulji.

3Ekipa „Golinjevo“ slavi pobjedu

4
Mlada ekipa „ONK Gardun“

5

Ekipa Arduba prije starta: omladina i legendarni seoski učitelj u mirovini Ante Kutleša

Druga je bila makarsko-zadarska ekipa „Pomalo“, a treće mjesto osvojila je sinjska ekipa „Vlaji“, i to u pripetavanju – u bacanju kamena s ramena. Naime, ekipe „Dragodid“ i „Vlaji“ imale su u centimetar istu duljinu zida, te su iskoristile popratno natjecanje u bacanju kamena s ramena da se međusobno razračunaju. Najdalje je dobacio i „prvak Hrvatske u bacanju kamena s ramena za suhozidare“ postao Tomislav Tokić.

Na koncu su sve ekipe uz pomoć publike, pa i one najmlađe, natjecateljski kamen ugradile u međašnji zid koji će ostati na lokalitetu kao funkcionalni element i trajna uspomena na – svi su se složili – fenomenalno uspio događaj.

6Gradnja zajedničkog zida na kraju

Prvenstvo je popratilo još nekoliko medija, a galerije fotografija ćemo nastavljati objavljivati ovdje kako budu stizale.

HTV1

Hrvatski radio

Portal Ferata

Portal Dalmacija danas

Tekst: Filip Šrajer Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki […]

Read More »

 atts
0

Prijave/applications: XVII. međunarodni suhozidni kongres / International Congress on dry stone

LOGO

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION

FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION

Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti,

Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle.

71563658_2973292269387717_368932704269369344_o
Foto: Konavoski osnovnoškolci nakon edukativne suhozidne radionice, listopad 2019.
Konavle elementary school children after an educational dry stone workshop, October 2019

Svi zainteresirani mogu sudjelovati kao sudionici radionice, slušatelji, izlagači i/ili izlagači plakata. Rok za registriranje kao izlagač i/ili izlagač plakata je do 29. veljače 2020. Rok za registriranje kao slušatelj ili sudionik radionice je do 30. lipnja 2020.

*** Prijavnica, informacije o kotizaciji i ostali detalji nalaze se ovdje: INFO SHEET + PRIJAVNICA ***

Organizatori potiču na što ranije registracije. Ukoliko se predviđeni kapacitet registacija popuni prije navedenog roka, registracije će biti zatvorene.

Zahvaljujući učenicima i studentima, mladim profesionalcima, uključenom lokalnom stanovništvu te lokalnoj i državnoj podršci, konavosko suhozidno naslijeđe se detaljno istražuje, dokumentira i promovira. Radionice, aktivnosti s djecom, festivali, istraživanje suhozidnih tehnika s majstorima, umjetnicima i građanima održavaju naslijeđe živim i dinamičnim.

Dođite, iskusite i uvjerite se!

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti, Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle. Foto: […]

Read More »