S Antunom Vrankovićem u lovu na trime

Tekst i foto: FŠ

Jesenski vikend-teren na Hvaru je 22. i 23. studenog 2014., drugu godinu zaredom, organizirala ekipa Dragodid/Suhozid.hr sa voditeljima i studentima krajobrazne arhitekture sa Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Ugođaj tih kasnojesenskih otočkih vikenda uvijek je obilježen prisutnošću lovaca u krajoliku. Sezona je lova: vegetacija je ušla u mirovanje, kukci su se povukli, drača je postala prohodnija, a vinogradi „prozirniji“. Nedjelje su dani kad ćete van naselja obavezno ili sresti lovce, ili čuti lavež pasa i hice iz pušaka. Ovo je dobro vrijeme i za nas lovce na trime i ostala suhozidna čuda. Sad je puno lakše ugledati ih među grmljem, doći do njih i fotkati ih – regulirati im broj, da parafraziramo lovački rationale.

Ove godine jako smo dobro prošli jer smo kao vodiča imali iskusnog i karizmatičnog Antuna Vrankovića iz Svirča, koji je u lov na trime već odavno vodio prvu ligu istočnojadranskih suhozidnih istraživača: Jadrana Kalu još početkom devedesetih, a početkom dvijetisućitih i Boruta Juvanca i Berislava Horvatića. Hvala Berislavu koji nas je ovom prilikom povezao.

Vranković pred Lučića trimima na Paklini, 2002., foto: Berislav Horvatić

Predstavlja se imenom Antun, prijatelji iz djetinjstva ga zovu Bili, a neki iz sela i obiteljskim nadimkom Santiago koji je dobio po ocu koji je živio u Južnoj Americi. Bavi se poljoprivredom, ima masline i lozu na više lokacija u Starogradskom polju i drugdje na otoku. Sa suprugom Venijom živi u obiteljskom „dvorcu“ Vrankovića: zanimljivom sklopu kamenih kuća u Svirču, gdje je prikupio cijeli jedan muzej predmeta obiteljske ostavštine, paleontološkog, arheološkog i etnološkog „sitniša“ skupljenog radom i lutanjem po otoku, te raznih pisanih tekstova, članaka i ostalog. Kao i svaki drugi muzej, i ovaj bi malo vrijedio bez svog kustosa, a ovaj o kojem je riječ u startu je u prednosti pred ostalim baštinskim entuzijastima, jer kao aktivni poljoprivrednik, izravni nasljednik bogate obiteljske povijesti i aktivni lovac poznaje svoju građu iz prve ruke (i koljena).

Ovdje želim potcrtati Antunovo iskustvo kao lovca. Kroz ovaj teren učvrstio mi se stav da se među lovcima nalaze najbolji izvori, kako za povijesne artefakte „zagubljene“ u krajoliku, tako i za aktualnu dinamiku okoliša. U današnjoj situaciji kad je tolike poljoprivredne površine i pašnjake prekrila šuma i šikara, jedini su lovci ti koji krajolik koriste i poznaju. Netko tko bi morao tražiti vodiča za neki novi suhozidni teren ne bi puno pogriješio ako bi ga tražio među domaćim lovcima, i mislim da podlijegati nekom općem zaštitarskom senzibilitetu i lovce generalizirati u negativce (a takvog stava među konzervatorima ima), znači propustiti priliku naučiti nešto od ovakvih eksperata.

Okoliš se katkad mijenja brže nego čovjek.  2004. godina, Antun na istom mjestu; Berislav Horvatić i Borut Juvanec snimaju trime

U subotu su se studentice Marija Kušan, Monika Lukić i Zinka Zakarija u društvu voditelja kolegija dr.sc. Gorana Andlara zaputile biciklima u Starogradsko polje, a ja sam sjeo sa Antonom u njegov Fiat Pandu i krenuo za Sviraški vorh, odnosno Vorh – kamenitu visoravan sa nešto plodne zemlje pod samim vrhom Hvara Sv. Nikolom, gdje vlasnici iz Svirča povijesno imaju svoja imanja. Cilj izleta bio je obići dvadesetak lokaliteta sa trimima, koji su na ovom dijelu otoka vrlo atraktivni i dobro vidljivi u krajoliku, opožarenom u velikom požaru 2003. godine.

Putem smo diskutirali o raznim temama iz prirode i povijesti otoka, a on je obišao i nahranio svoje pse koje drži na imanju na Pojicima (uži lokalitet na širem prostoru Sviraškog vorha), i vjerovali ili ne, par zlatnih ribica koje je iz zabave nasadio u jednoj napuštenoj gustirni.

U nastavku je fotoizvještaj:

Još smo Napoje, u Starogradskom polju blizu lokaliteta Jurkovice. Antun nam pokazuje suhozidnu rijetkost: lovno-tehnički objekt koji je služio za lov ptica grabljivica poput jastrebova ili škanjaca. Na vrhu velike gomile uspravljen je neobičan kamen, koji dominira neposrednom okolicom i na koji brzo nakon postavljanja počne redovito dolaziti grabljivica i sa toga mjesta vrebati sitne životinje: glodavce, kukce, gmazove i ostale. Ispod tog uspravnog kamena u posebnom ležištu nalazi se ploča – zamka – koja se napinjala grančicama i postavljao miš kao ješka. Uzimajući ješku, ptica bi rušila ploču na sebe i bila uhvaćena. Budući da su se kokošori smatrali štetočinama, a i specijalitetom, nagrada za ulovljenu pticu bila je jedna dnevnica. O tome je u lovačkom časopisu Dobra kob u veljači 2011. Mirko Crnčević napisao kraći članak Tko je ćapo žurnotu?, naravno prema Antunovim informacijama i s njim u glavnoj ulozi.

Kosti štakora – uz bijele tragove izmeta – pouzdani su trag da ptice grabljivice i dalje pohode ovo mjesto.

Ovaj pronalazak otvorio mi je oči u pogledu zanimljive biološke uloge koju visoke suhozidne gomile imaju u svom okolišu. Ovakve lovačke naprave su raritet, ali sličnih visokih gomila ima posvuda, i na koju god da sam se od tada popeo – i ovdje na Hvaru i slijedeći vikend u Modravama – nalazio sam slične tragove – tekući izmet bijele boje i košćice, gvalice i slično. Tema za razmišljanje, pogotovo zato jer gomile za sada nemaju nikakvo mjesto u najavljenim agrookolišnim mjerama kojima bi se kroz novčane poticanje održavanja suhozida trebala poticati krajobrazna i bioraznolikost.

Nakon tog kratkog posjeta Polju rastali smo se s Goranom, i Pandom krenuli u uspon od Svirča prema Vorhu.

Na usponu prema Vorhu, spektakularni amfiteatralni vinograd na položaju Krušvica. Lokalitet je podigao Josip Makjanić (1937.-1929.) iz Svirča, izuzetno zanimljiva povijesna ličnost, napredni vinogradar koji je uvodio nove tehnike u vinarstvu, samouki kipar i kroničar svoje obitelji i mjesta. Vinograde je prije desetak godina uzela u zakup i obnovila obitelj Plančić.

Veliki trim neposredno ispod raskrižja makadamskih cesta na ulazu na zonu Vorha. „Arhaičnog“ je oblika: kalota sa nediferenciranim prijelazom između zida i kupole. Građen je od izrazito nepravilnog kamena što u kombinaciji sa veličinom govori o vještini i odlučnosti graditelja, vjerojatno o brzini kojom je sazidan, a možda i o starosti. Unutarnja visine je puna 3 m. Nadvoj nad ulazom je približnih dimenzija 30 x 120 x 75 cm što pomnoženo sa 2,5 t/m3 daje impresivnu težinu od preko 650 kg. Jedan od najzanimljivijih i najnetipičnijih trima na Hvaru. Usporedi fotografiju Berislava Horvatića od prije deset godina.

Jedan od funkcionalnih detalja koje Antunovo oko lako čita: kamen za uzjahivanje (konja, mule…). Trim je vlasništvo obitelji Vranković – Plončini.

Evo i nas Na Paklini. Usporedi mijenu u krajoliku 2002.-2004.-2014. Sklop je izgrađen koncem 19. stoljeća, a 1995. godine izmjerio ga je i potom opisao Jadran Kale prema razgovoru sa potomcima obitelji graditelja i vlasnika zemljišta, Antunom Vrankovićem i Marinom Lučićem. To su jedini trimi na Hvaru koji imaju prolaz između prostorija, i to između desnog, većeg trima i nedovršenog trima u pozadini koji sa ova prednja dva čini trolist. Ispred trima je tor, što ih prema Antunovim riječima čini „tipičnim stočarskim trimima“. Tipični vinogradarski trimi, za razliku od toga, uz sebe nemaju tor, nego gustirnu sa kamenicama.

Zid tora sa nutarnje strane ima blagi prevjes (nagnutost prema unutra), da stoka ne bi mogla naći uporište za preskočiti van.

Isti sklop odostraga, pogled prema sjeveroistoku. U pozadini se vidi Hvarski kanal i otoci Brač i Šolta, te u daljini kopno između Trogira i Šibenika.

Čitanje poljoprivrednog krajobraza: Lučića trimi nalaze se točno na granici dvaju poljoprivrednih areala: otvorenog pašnjaka i prostora iskrčenog za vinograde raznih vlasnika. Tko pogleda na ortofoto, jasno će vidjeti. Prostor desno je bio pašnjak, a lijevo se u pozadini vide brojne visoke gomile – enormna količina kamena koji je trebao biti ručno uklonjen da se omogući sadnja vinograda. Pašnjake i vinograde dijelio je zid, kojega se vide ostaci – vjerojatno je gornji dio zida bio građen unjulo pa se urušio.

U prvom planu na desnoj strani slike vide se žive stijene – mjesto odakle se vadio kamen za Lučića trime. Kamen se za veće zahvate vadio crnim barutom na način da se šipkom odozgora bušila duboka rupa. Na dno rupe bi se stavila određena količina (recimo 5 cm) baruta, zatim korda (fitilj, stijenj), i odozgora bi se barut začepio nasipom sitno drobljene opeke. Crni barut za lomljenje stijena radi se od 70% drvenog ugljena (najbolje od česmine), 15% sumpora i 15% salitre. Eksplozija takve smjese kamen ne raznese, nego samo raspuca i rastrese, pa se pojedini blokovi dalje vade polugama.

Veliki trim na Šurjakovici, sa visinom unutarnjeg prostora skoro 3,5 m (u sredini svoda trenutno nedostaje nekoliko završnih ploča pa zjapi manja rupa). U ovakvim velikim trimima se u kraćim vremenskim periodima i stanovalo, a stambenu namjenu odlikuje veći ulaz (ovdje 1×1,6 m) sa vratima (danas najčešće samo tragovima šarki). Trim na Šurjakovici također ima tor pred ulazom, ali Anton smatra da je tor mogao biti i kasnije dodan, odnosno ima neku pomoćnu funkciju, budući da ostale odlike i poznavanje povijesti obitelji Carić kojoj trim pripada ipak odaju poljodjelsku namjenu.

Lijepi trim koji je od ovako nepravilnog kamena između dva rata sagradio Bartul Buratović, a popravio ga je ove godine njegov sin Marko Buratović. Bartul Buratović je bio vrlo vrijedan čovjek, a njegova je obitelj bila među pionirima osvajanja ovog prostora na vrh Hvara i prilično imućna u težačkim mjerilima. Sklop kućice, trima, štalice za konja i gustirne priča i o redoslijedu građenja: trim – gustirna – kućica za konja – kućica za ljude.

Pogled na ambijent Jagodnorskog dolca i na vrh Hvara Sv. Nikolu u pozadini. Toponim govori o vezi sa selom Jagodna koje se nalazi na kilometar zračne udaljenosti na južnoj padini otoka. Pod glavnim smo hrptom otoka, gledamo prema zapadu, Lučića trimi su nam iza leđa. U prvom planu desno od Antona pruža se mali vinograd za dva reda loza. Suhozidne gomile složene su na živoj stijeni. Anton otkriva koristan podatak: u ovakvom terenu računalo se da je težak zaradio dnevnicu ako bi iskrčio prostor za četiri loze. Ako se loza postavljala na razmaku 1,2 m, znači da četiri loze zauzimaju prostor do maksimalno 5,76 m2. Za iskrčiti 100 x 500 m, odnosno 5 ha koliko ima Jagodnorski dolac, po tom standardu trebalo je oko 9000 čovjek-dana. Kao ispomoć domaćima, na Hvar su u vrijeme većih radova dolazili najamnici s kopna, pogotovo iz okolice Imotskog, te bi kod svojih domaćina živjeli i nešto sitno zaradili.

Gomila složena na živoj stijeni govori o želji za osvajanjem doslovno svakog centimetra obradive površine, a možda i o prestižu graditelja – nije teško zamisliti da je i u ono vrijeme ovakva neobična i spretno složena konstrukcija privlačila pogled i izazivala komentare. Možda i šaljive 🙂

Svi najveći trimi na ovom potezu, pa tako i ovaj dvojni trim obitelji Matijević iz Jagodne koji sa osojne strane dominira Jagodnorskim dolcem, nalaze se na granici pašnjaka i vinograda i svjedoče o miješanoj ekonomiji i gospodarskoj snazi svojih vlasnika. I u ovom je sklopu desni trim bio „glavni“, imao je vrata i u njemu se spavalo, a lijevi je služio kao kuhinjica. Anton se sjeća dok se zemlju još obrađivalo i u trimima povremeno stanovalo, a pogotovo naglašava živost u polju, i veliku urednost „okućnice“ i unutrašnjosti trima (neki poput ovog su imali i pod od kamena).

Pogled na Jagodnorski dolac sa pašnjaka povrh trima. Tu je nekoliko malih torova prilijepljenih jedan na drugi, sada do vrha ispunjenih kupinom i ostalom vegetacijom. Krošnje ovih u požaru stradalih crnih borova, autohtone vrste, govore o izloženosti lokacije vjetru, ali i o snalažljivosti ovčara koji su torove podigli u njihovoj sjeni. Možemo samo zamišljati koji je to prizor bio.

Još jedna grupa zaraslih torova. Zaklon od vjetra i nekad davno pognojena zemlja danas predstavljaju najgostoljubivije biljno stanište u okolici. Vidljiv je način gradnje ogradnog zida koji završava unjulo sa unutarnjim prevjesom.

Na suprotnoj, prisojnoj strani uskog Jagodnorskog dolca nalazi se duboka, danas zarasla gustirna povrh koje prolazi put. Na pjover (naplov) gustirne složen od kamenih ploča nastavljao se jednostrešni krov teze (spremišta), koja je u katastru nacrtana i zavedena kao konoba. Anton je spomenuo mugućnost daje gustirna bila komunalna, što bi bio svojevrstan raritet za ovakvu situaciju. Pogled na posjedovni list „konobe“ i pripadajuće parcele (koja se vodi kao pašnjak) otkriva ime Zaninović Dinko, pok. Jurja iz Svete Nedjelje.

Evo ključa za za priču o komunalnoj prirodi Zaninovićeve gustirne: prirodne kamenice za napajanje konja. Povrh gustirne, po najkamenitijem dijelu plitkog hrbata između Jagodnorskog dolca i Pojica, jedan uz drugi pružaju se javni put (na njemu stoji Antun) i uz njega pojas komunalnog pašnjaka (u širini do prvih borova). Kako bi se u kamenice smjela ulijevati voda iz duboke gustirne (a odakle bi drugdje?), očito je pravo korištenja za potrebe napajanja životinja moralo biti regulirano u nekom zajedničkom duhu.

Prošli smo još nekoliko trima, idući ugrubo onuda kuda je Anton vodio Berislava Horvatića i Boruta Juvanca 2004. godine. Ovdje možete vidjeti Berislavovu galeriju fotografija, a ovdje njegove zanimljive izvještaje iz 2002. i 2004. godine, hvala mu na dozvoli za objavu tih (do sada internih) materijala. Borutovi crteži nalaze se ovdje. Svi trimi koje sam obišao uneseni su na Suhozid.hr, najvećima su mjerene osnovne dimenzije. Trasirka prislonjena uz trim visoka je 2 m i ima crveno-bijelu podjelu na 25 cm.

Na povratku u Svirče svratili smo još do jedne zamke za jastrebove, na predjelu Rovan (Ravan). Ova je još impozantnija od one u Polju, sa većim tornjem i većom zamkom. Ta je objavljena u časopisu Dobra kob. Zanimljivost: vlasnik, mlađi čovjek, se nakon jednog Antunovog komentara da se radi o vrijednoj baštini, prihvatio posla i popravio zarušeni dio u podnožju.

Berislav Horvatić šalje fotografije zamke koju je snimio blizu rijeke Krupe. Ima nekoliko rješenja mehanizma napinjanja, a ovakvo se koristi i na Hvaru.

Sutradan u nedjelju je je Antonu osvanuo prvi lovni dan pa je sa psima otišao u brda, a ja sa fakultetskom ekipom nastavio lov na trime uz zvučnu kulisu pravog lova koji se odvijao po rubnim dijelovima Polja.

Veliki trim sa uklesanom godinom 1896 na nadvoju. Zanimljivo, od dva trima u Polju koja smo našli da imaju uklesanu godinu na nadvratniku, oba imaju 1896. To je vrijeme kad je „vinska klauzula“, taj za hrvatske krajeve vrlo nepovoljan vanjskotrgovinski ugovor između Austrije i Italije, već stupila na snagu, a nad Dalmaciju se već nadvila prijetnja filoksere. Stoga se – ako sam čin gradnje velikog trima i upisivanja godine na njega shvatimo kao čin određenog poduzetničkog entuzijazma, čak i ponosa – nameće pitanje: zar na Hvaru nisu bili svjesni crne situacije? Možda je stvar u tom zapravo prilično velikom vremenskom razmaku od 15 godina između dolaska filoksere (žiloždera) na sjeverni Jadran i njenog dolaska na Hvar, oko 1907.-1909.? U svakom slučaju, na Hvaru su nadolazeće katastrofe postali itekako svjesni početkom stoljeća, kada je na crkvicu Gospe od Ruzarija u Ivan Dolcu Ivan Carić dao uklesati slijedeći natpis:

U SLAVU MAJKE BOŽJE
OVU CRKVU SAGRADI IVAN CARIĆ P. JURJA
LUG I PERONOSPORA
OD G. 1852. UNIŠTAVA GROŽDJE
BIJAŠE TEŠKIH NEVOLJA
ŽILOŽDERA DOŠLA DO ZADRA – LOZJE GINE
STRAHOTOM ČEKA PROPAST NARODA
PUČE! SKORENI UVRIJEDE BOGU
OBRATI SE B. D. MARIJI
NEK TE SVEMOGUĆI UČUVA
OD OVA TRI
BIČA
G.G. 1901.

Veliki „stambeni“ trim na rubu velike gomile, sa gustirnom u podnožju. Lokalitet Moče (toponim sam izvadio iz katastra) koji se dobro vidi iz Polja kod aerodroma. Teren je u vlasništvu dolske grane obitelji Vranković. Lokacija na Suhozid.hr.

Pod kupolom trima uglavljene su grane na koje bi stavile daske i zatim odlagale ili vješale stvari. Spavalo se na ležajevima također od slabo obrađenog drva, malo podignutim od poda.

Još jedan lovno-tehnički objekt. Ovaj se nalazi u ogradi prema putu i služio je za lov zečeva – sa druge strane prolaza postavila bi se zamka.

Zanimljiv mali trim sa dva ulaza, u šikari između aerodroma i glavne ceste Stari Grad -Jelsa. Unutarnji promjer mu je jedva 150 cm, prostor je visine 180, a ulazi su dimenzija 50×70 cm. Koja mu je bila svrha?

Neobična građevina – promatračnica za nadzor vinograda i/ili još jedan lovno-tehnički objekt? Anton bi vjerojatno znao. Metar prislonjen uz građevinu dugačak je 2 m. Lokacija na Suhozid.hr. 

U ponedjeljak prijepodne smo putovali, pa je bilo vremena kratko obići neke dijelove terena i još jednom posjetiti Antuna Vrankovića u Svirču. Na gornjoj slici je neobičan pravokutni trim koji se nalazi između ceste i prvih kuća na sjeverozapadu naselja Vrboska. Na njega upozorava Horvatić u svom izvještaju iz 2002. Neobičan je jer je pravokutan, još neobičniji jer je „dosljedno“ pravokutan – u unutrašnjosti nema nepravu kupolu nego nepravi bačvasti svod (vidi Horvatićevu raspravu), i još dodatno neobičan je su u njega ugrađeni i predgotovljeni betonski elementi (npr. vidi ugao desno od ulaza – kao nekakav gradilišni otpad obrađen i ugrađen u trim).

Kod Vrankovića u Svirču: u zid kuće ugrađeni su portreti graditelja Ivana Vrankovića (skroz desno), njegova dva brata Jakova i Marina (Antunovog pradjeda) i žene Lucije. Ivan Vranković bio je glava obiteljske zajednice koja je imala poljoprivredne posjede, a uz to je trgovinom trgovinom stekao priličan imetak (i onda se to moglo samo trgovinom : ). Osim kuće, izgradio je i trime na više lokaliteta od kojih je najpoznatiji sklop Vrankovića trimi na lokalitetu U gomile kod ceste Jelsa-Svirče. Tamo sam se rastao s Antonom i to je ujedno i zadnji suhozidni lokalitet koji sam posjetio na ovom terenu.

Građevni sklop Vrankovića trimi u Gomile nalazi se desno od ceste Jelsa – Svirče i kao neka mala utvrda dominira poljem zvanim Polanda. Oblik građevine zaveo je Pjera Skrivanelija, bivšeg učitelja u osnovnoj školi u Svirču, da mu u članku Prilog proučavanju hvarskih trina objavljenom u zborniku Zapisi o zavičaju (Jelsa, 1979.) pripiše obrambeni karakter, „ilirski tip“, i vrijeme gradnje najkasnije u 15. stoljeće.

Pogriješio je. Gradila ga je obitelj Ivana Vrankovića, a “utvrda” je služila za sušenje smokava! Radi se o velikoj pravokutnoj gomili tlocrtnih dimenzija 11×12 m, visine oko 2 m, zaravnatog i djelomično popločanog vrha, koja sa istočne strane gleda na polje, a sa zapadne ima dvor koji okružuju četiri (3+1) međusobno spojena trima. Kompleks je bio čuvan, ali ne od vojnog napada, nego od kradljivaca smokava i grožđa, a čuvao ga je poljar najamnik – spomenuli smo da su najamnici najčešće dolazili iz okolice Imotskog.

Ova zabuna u dataciji je tipično arhaiziranje koje je česta pojava u vezi suhozidnih građevina (baš na ovaj primjer osvrće se Jadran Kale fusnoti na stranici 12. članka Etnologija sa zrnom soli, 2012.), ali uz nešto štete bilo je i koristi, jer je napravljen arhitektonski snimak (koji bi trebalo malo dopuniti) i kompleks je ušao u konzervatorske evidencije (Kale na drugom mjestu navodi da jedno vrijeme bio preventivno zaštićen kao kulturno dobro).

Skrivanelijev crtež kompleksa. Zanimljivo je da svoje pretpostavke nije pokušao provjeriti kod obitelji Vranković koji su vlasnici trima, te je napisao članak čak koristeći i krivi toponim Rake  (ovo je U gomile, a Rake su malo dalje). Posebna zanimljivost je što je terenska istraživanja (uključujući i arheološka “sondiranja”) radio sa djecom iz osnovne škole. Iz perspektive vlasnika, koji su tada itekako postojali i trebali biti konzultirani, u najmanju ruku nepristojno. Iz perspektive zaštite kulturnih dobara, rani primjer danas vrlo aktualnog izravnog uključivanja zajednice u istraživanje zavičajne baštine!

I tako je došao i kraj našeg dinamičnog terena. Sudjelovali su Marija Kušan, Monika Lukić i Zinka Zakarija, studentice 4. godine krajobrazne arhitekture Agronomskom fakultetu u Zagrebu, sa voditeljima Goranom Andlarom sa Fakulteta i Filipom Šrajerom (Dragodid/Suhozid.hr). Uneseno je 105 novih lokaliteta u bazu Suhozid.hr, od toga 54 trima. Ovdje se nalazi galerija fotografija. Bilo je i nešto važnijih saznanja u vezi uloge suhozida u okolišu i ekonomike krčenja krša, te uvid u više sitnih detalja forenzike suhozidnog krajolika. Ipak najviše od svega značilo je poznanstvo sa Antunom Vrankovićem Bilim, s kojim još ima dosta tema za razgovarati i lokacija za obići. Nadam se da se ostali vlasnici suhozidne baštine ne ljute zbog posjećivanja njihovih posjeda i pozivamo ih da se jave sa svojim prilozima i informacijama. Do skorog viđenja na Hvaru!

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »