Jadranski suhozidi: Grčka lokva

Tekst i foto: Berislav Horvatić
Dvostruka Grčka lokva kod sela Golubić sjeverno od kanjona Krupe. Leži ispod ilirske gradine, 275 m jugozapadno od nje, što daje naslutiti i njezinu vjerojatnu starost. Manja (sjeverna) lokva, uredno podgrađena suhozidom i s dvije konzolne stepenice za pristup vodi, je očito bila za ljude, a ona veća (južna), sa slobodnim pristupom, za stoku.
(Barem na Krku pridjev “grčki” zapravo znači “predslavenski”, i obilato se koristi za liburnske građevine ili njihove ostatke. Pretpostavljam da je to i ovdje slučaj.)

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

13 Comments

  1. Ante
    Posted September 9, 2012 at 14:32 | Permalink

    u senjskome podgorju, na primjer, “grčki” označava i sve predturske građevine – znači, sve ono što je izgrađeno prije dolaska sadašnjeg stanovništva.

    zapravo, bolje reć “donedavnog stanovništva”, kad se pogleda koliko je prazno to područje sad…

  2. Vinko
    Posted November 28, 2012 at 12:28 | Permalink

    Prije dolaska kojeg stanovništva Ante?
    Južnih Slavena koji su oduvjek na ovim prostorima, nekad su se u prošlosti zvali Feničani, Grci, Liburni, Iliri… danas Hrvati – ime koje su nam donijeli Avari bijeli hrvati koje smo mi i Česi kasnije iskorijenili, ali ostalo nam je ime, jer su ostale njihove aristokratske porodice koje su vladale sa nama uz pomoć Rimske crkve.

    Suhozide i vezivne gradnje palača i gradova su od nas naučili graditi Rimljani i doseljeni Grci u današnju Grčku koja je bila pod slavenskom vlašću do početka srednjeg vijeka, poslje su nam ti novi Grci uzeli ime i našu helenističku povijest, danadanas neće priznaju s kojeg su jezika prepisali Ilijadu i Odiseju koja se zbila u našem jadranskom primorju.

    Ploviti i graditi brodove su od nas naučili Rimljani i ostali tzv. europljani.

    To je sve naša povijest koja seže čak 10tisuća godina u prošlost koliko su neki suhozidi, bunje i megalitske kiklopske gradnje stare, a također toliko genestski i antropološki narod ovih prostora – arheološki i antropološki dokazano, ali izbjegavaju to objavljivati, jer se sve to ne uklapa Porfirogenitov pamflet! A nijedan povijesni izvor nije ovako proturiječan kao Porfirogenitov Spis o narodima. Pažljivijim proučavanjem, pronašle bi se brojne nedosljednosti, pa je pravo čudo da je Spis o narodima našim povjesničarima postao temeljni oslonac za tvrdnju o doseljavanju Slavena na Balkan u 6. i 7. stoleću. A većina europskih povjesničara, posljednja tri stoljeća, opredjeljivala se za tvrdnju da su Slaveni starosjedeoci Jadranskog primorja, Podunavlja i Balkana.
    Njegov Spis o narodima je čisti falsifikat i pamflet Rimske i Carigradske crkvene politike koji je pisan u novije vrijeme u 17. stoljeću, da bi se dokazalo pokrštavanje slavena, i time nam se ukralo povijest koja je duga i slavna, ali i tužna.

    I tužno je to kad vi dragi Ante i ostali govorite da smo naučili graditi suhozide od stranaca koji su prije živjeli, a upravo ti stranci su naši Djedovi – pogledajte kako nam je sve to u krvi, pogledaj kakvi smo graditelji, pomorci, brodograditelji, ribari, umjetnici, ratnici… rodimo se sa takvim talentom i mi to ne vidimo, nego još šiptare proglašavamo starosjediteljima, narod koji su Italci doselili U 11.st. da uništavaju slavensku krv i koji nemaju pojma o običajima i talentima koje mi imamo.
    Hvala

  3. Filip Š
    Posted November 28, 2012 at 13:40 | Permalink

    Vinko, komentar je zanimljiv. Međutim, nije mi baš jasno po čem smo to “mi”, odnosno (“naši preci”) “Feničani, Grci, Liburni, Iliri… danas Hrvati” ustvari nekakvi prapradavni “Južni Slaveni”, kad sam pojam “Slaveni” nije poznat prije 9. st. i nije vezan za genetsko nego za jezično obilježje.

  4. Vinko
    Posted November 28, 2012 at 16:56 | Permalink

    Nije bit što se slavenima zovemo od srednjeg vijeka, nego je to genetska i antropološka oznaka naroda koji danas spadaju pod Slavene – da, prije 3-4tisuće god nas nisu tako nismo zvali, ali danas se tako označavaju skupine naroda i mi spadamo pod Slavene, ali stare Slavene Dinarce, jer su Ruski genetičari dokazali (ne glupan Primorac) da se naš gen širio odavde prema sjeveroistoku Europe, Rusiji i maloj Aziji, gdje su danas poznate nam slavenske države, ali, još ali, naš stari Dinarski gen nam daje posebnost, čak i nadmoć naspram te naše mlađe braće Slavena.

    To znači da je hrvatsko primorje prvobitna, pa poslje podunavlje Majka rodilja od davnina, i nije čudo što se ovi prostori nazivaju Stara Europa, a ne Balkan kako nam podmeću.

    Želim samo istaći da moramo tražiti pravo na našu izvornu povijest i porijeklo, i ponosno to predstavljati kao naše, a ne da naše pretke držimo kao strance prije nas!
    Hvala

  5. Vinko
    Posted November 29, 2012 at 10:14 | Permalink

    Nedavno su Rusi čitavu teoriju „afričkog porijekla“ razbili u paramparčad… http://in-other-news.com/2011/The_death_of_the_Out-of-Africa_theory i
    http://gizadeathstar.com/2012/06/russians-make-some-new-human-haplogroup-announcements-questioning-the-out-of-africa-hypothesis/
    To je istraživanje rusko-američkog biologa sa Univerziteta Harvard, Anatole A. Klyosov, utemeljeno na DNK genealogiji, osvjetljava da (Pra)Slaveni potiču s Balkana od prije točno 12.200 godina, što potvrđuje tzv. haplogrupa R1a1!

  6. Vinko
    Posted November 29, 2012 at 10:16 | Permalink

    Zaključak
    Grci su skupno ime za nešto što je bivše. I u Bosni imamo istu priču o „Grcima“ koji su tu živjeli. Riječ Grci potiče od bizantsko-katoličke šizme jer je Dalmacija išla iz ruke u ruku sve dok se Venecija nije ustalila kao katolička država. Dakle, za narod je to ostalo neko ime ljudi koji su imali drugu liturgiju koji su drugim riječima pripadali drugoj epohi. Tako danas i u Imotskom mnoge bunare koji su očigledno ilirski i predilirski zovu turskima, a to nema veze sa Turcima. Dakle, Grci, Turci, Rimljani, to su imena prohujalih vremena, ali nemaju nužno veze s Grcima nit Turcima niti Rimjanima.

  7. Filip Š
    Posted November 29, 2012 at 11:12 | Permalink

    Hvala Vinko! Cini mi se da je to bio i smisao Horvaticeve i Antine opaske gore u tekstu, i da niti jedan niti drugi nisu imali namjeru polemizirati o kontinuitetima. Ali nije zato tvoja opaska manje zanimljiva i potrebna (i prikladna uz temu) jer mi se cini da jos uvijek prevladava jezikom i mainstream kulturom posredovano vidjenje povijesti u kojem se kontinuiteti o kojima govoris lako zanemaruju. Doduse te je druge kontinuitete (osim genetskih) jako tesko dokazati, pa mislim da razgovor tko je koga naucio sto mora ostati sa rezervom, kod svih sugovornika. To je velika tema sto se nepravo svodjenih gradjevina tice, cak i politicki osjetljiva http://www.dragodid.org/polemike-tamna-strana-kazuna/.

    Interesantno je kako se te pred-gradjevine nazivaju “grckima” i “turskima”, a nikad (?) “rimskima”. Vjerojatno zato jer je rimska povijest je daleko transparentnija pa “rimski” ne zvuci toliko egzoticno, vise nekako konkretno.

  8. Vinko
    Posted November 29, 2012 at 16:07 | Permalink

    Hvala Filip
    Talijani svoje pretenzije ostvaruju preko naše povijesti i običaja, (tako i Grci) i skrivaju utjecaj naših ljudi na njihovu povijest, pa nije čitavo Rimsko carstvo bilo talijansko i romansko, npr. naši Veneti su osnovali Veneciju i kasnije se odnarodili, kad su nas ovdje pokorili, opet su naše izdajice postavljali da vode provincije, naše mladiće su odvodili u vojsku, one neposlušne u gladijatore, jedino nas u robstvo nisu odvodili jer smo bili preopasni… ha,ha, tako kažu.
    tako da Istru nonstop pokušavaju talijanizirati, pa nije ni čudo što talijaniziraju kažune i bunje ode u nas, ali zašto mi šutimo, zašto nismo sigurni u svoju povijest i porijeklo, naša sadašnja povijest o doseljavanju ide u prilog Talijanima i Grcima, a sami naši povjesničari priznaju da ništa u hrvatskoj povijesti još nije do kraja definirano, sve još visi, ponajviše zbog Porfirogenitovog pamfleta i straha od priznanja naše autohtonosti, što bi razljutilo nacionaliste, ali i Talijane, jer službenim našim priznanjem da smo starosjedioci talijani više nemaju pravo na naše običaje gradnje suhozida i kažuna.
    lp

  9. Filip Š
    Posted November 29, 2012 at 16:49 | Permalink

    Apeliram na smirivanje strasti. Ne vidim po čemu bi običaj gradnje suhozida bio ekskluzivno naš a ne npr. http://en.wikipedia.org/wiki/Great_Zimbabwe :)
    To moj prijatelj Grga zove inkluzivnim nacionalizmom koji je u jednoj drugoj verziji bio “nije da sve Hrvate treba pobit nego svi su Hrvati zapravo Srbi”. Lijepo je istraživati, ali nemojmo bit djeca željna svađe.

  10. Filip Š
    Posted January 7, 2016 at 12:14 | Permalink

    Sad sam telefonski razgovarao sa g. Antunom Vrankovićem iz Svirča, dobrim poznavateljem središnjeg dijela Hvara, koji mi veli da i na Hvaru postoje tri lokve u čijem je imenu korijen Grk: Grčić lokva i Grinčić lokva na području Sviraškog Vorha, te Grinčić lokva kod Grablja. Ime povezuje sa danas izumrlom obitelji Grčić iz Svirča, a pitanje za onomastičare je ima li kakva veza između Grka i Grčića?

  11. Posted January 7, 2016 at 13:43 | Permalink

    Po arheologu Ranku Starcu u zborniku o brončanodobnim i željeznodobnim gradinama (Liburnijske teme, 8, Opatija, 1994) spominje se kako su u Druškoj peći (u Potoškoj vali, Mošćenička Draga) po predaji živjeli “grčki fratri” pa arheolog pojašnjava kako taj prežitak u narodnoj memoriji nije o klasičnim ni helenističkim Grcima već o bizantskim.

  12. ante
    Posted September 17, 2019 at 12:18 | Permalink

    za gospu!¨jeste munjeni svi redon. grcka oce rec istocnog obreda, pravoslavna, vlaška, šta bi se danas reklo srpska s obziron na (nekadasnje) stanovnistvo

  13. Filip Š
    Posted September 17, 2019 at 15:17 | Permalink

    Naizgled ima smisla, ali zašto bi sami Srbi svoju lokvu zvali Grčka lokva?

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »

 atts
0

U Lubenicama

Tekst: Tanja Kremenić
Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić

Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice.
Slika 1 Lubenice
Slika 1. Lubenice

Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. Osim činjenice da lubeničkog stanovništva više gotovo da i nema, razloge slabog odaziva iz okolnih mjesta možemo tražiti u jakoj buri, koja je posebice izražena u Lubenicama (nalaze se na 378 m n.v.) i koja je obilježila radnu subotu, te procesiji prema kapelici Blažene Djevice Marije na obližnjem nekadašnjem stočarskom stanu Grabrovice, koja se održala u nedjelju. A ako ćemo biti dalje iskreni i objektivno samokritični – i zbog organizacijskog slabijeg angažmana u promociji radionice.
Svemu tome unatoč, među prisutnima je bila dobra volja i dobar tempo – obnovile su se četiri provale (lokalno: lazi), na mjestima gdje se prosudilo da će biti od najveće koristi ili vidljivosti, a to je uzduž javnih putova. Prva lokacija je uz klanec (poljski put) koji vodi u ograjice (pašnjake) gdje se obnovila duplica i dio unjulice.
Slika 2 - Lokacija 1
Slika 2. Lokacija 1


Slika 3. Lokacija 1_final

Ostale tri obnove odradile su se duž glavnog asfaltiranog puta prema Lubenicama. Iskoristila se prilika da se počisti dio kod ulazne table.

Slika 4 - Lokacija 4_gradnja i final
Slika 4. Lokacija 4_gradnja i final

Slika 5 - Lokacija 2_gradnja i nakon
Slika 5 – Lokacija 2_gradnja i nakon

Slika 6 - Lokacija 3_prije i poslije
Slika 6. Lokacija 3_prije i poslije

Slika 7 - Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana_Oleg Miklic
Slika 7. Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana

Put do Lubenica, od groblja i crkve Sv. Marka, traje nekih 20 minuta autom, ako nema prometa, a poznat je upravo po tome što je cijelim putem opasan suhozidima. Iz istog je razloga poznat i po negodovanju putnika koji se ljeti svakih nekoliko metara moraju mimoilaziti na periodičnim cestovnim proširenjima, ali taj put ionako nije namijenjen utrkama. Lazi su na ovom području uzrokovani kombinacijom uznapredovale vegetacije, dodatno porušeni kretanjem ovaca koje si rado u tom lazu nađu novu trajektoriju ili nakupljanjem vode uz asfaltiranu cestu koja je dodatno nanijela teret čak i masivnijoj duplici. Za svaki laz ove radionice je trebalo prethodno počistiti vegetaciju, rastvoriti gromaču, razvrstati kameni materijal, riješiti kritične točke duž kojih se stvorio odron te ga vratiti opet na mjesto.

Slika 8 Gradnja i partecipanti
Slika 8. Gradnja i participanti

Na krilima obnovljenih suhozida uz putove, išlo se posjetiti Vele lokvi – dvije lokve, jedna do druge, na 15 min hoda istočno od Lubenice – koje su se razmotrile kao potencijalna lokacija iduće radionice. Kažu da jedna od njih gotovo nikada ne presuši. Opasana je s dva obruča suhozida, a u nju vodi jedan suhozidni kameni pristup (mulec od škriji). Svakako atraktivna lokacija za obnovu, ali lokve su poseban zahvat koji će ovaj put morati biti predmet dobrog planiranja i akcije.
Slika 9 - Potencijalna lokacija Vele lokvi
Slika 9. Potencijalna lokacija Vele lokvi

Tekst: Tanja Kremenić Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice. Slika 1. Lubenice Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. […]

Read More »

 atts
0

Drugi put na Silbi ove godine: oko lokve Drage

tekst: Ante Senjanović
foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić

Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom SEA (Silba environment art) i njenom voditeljicom Natashom Kadin. Premetalo se tih godina kamen na razne načine, i slagalo mocire za razne svrhe, ali ove godine se sve vrtilo oko lokve Drage.

Samu lokvu radili nismo, jer tu ima jedan teži problem prema čijem rješenju se polako traži put. Pa se tako ovim akcijama samo pokušava lokvu vratiti pred oči onima koji, kao mrzovoljna djeca prekriže ruke na prsima i okrenu glavu svaki put kad im stavite žlicu pred usta. Doduše, to zamišljeno dijete se dade razumjeti, jer ono što je na toj žlici nije baš lijepo. Naime, što – okolica lokve je dugi niz godina divlje odlagalište građevinskog otpada. Dio krivnje je na Gradu, jer nema organiziranog odvoza ni odlaganja, ali drugi dio, onaj masivni i utjelovljeni, je na dušu onima koji su na otoku i ne paze na njega. Koliko god da nije jednostavno drugačije napraviti, ipak nije red ovako.

Lokva je neobičnog položaja, u razini mora, od njega odvojena samo visokim žalom (i brdima lažine). Krasno je to mjesto u blagoj dragi, u usamljenoj uvali položenoj pred daleki modri zid Velebita, baš negdje oko granice između naseljenog središnjeg, nižeg dijela otoka i širokog sjevernog koji se uzdiže ka najvišem vrhu otoka, zvanome, naravno – Varh. Nekada je bila dio poljoprivrednog krajolika, okružena neprekinutim spletom puteva, ograda, polja, dolaca, … od kojeg se danas na većem dijelu otoka vide samo putevi, jer Silbu ponovno prekriva ono po čemu je dobila ime – šuma. I baš je širi okoliš lokve jedini značajniji očišćeni i obrađivani dio, koji je, koliko se sjećam priče, bio nečiji, sada zamrli, vinarski projekt.

1
Kako bilo, okolina lokve je blago rečeno neugledna. Razasuti građevni otpad, krhotine crijepova, opeke, stakla, kamena, pločica, WC školjki, pa plastična ambalaža, cijevi, kutije, vezice, kante, ostaci greda, armature, betona, alata, … a sve pod brdom istih tih stvari nasutih malo dalje – jednog ljudskih ruku brda (nešto kao mali Karepovac ili Jakuševac). Pred nešto godina je Grad (to Vam je ovdje Zadar) sanirao najgore, ali je mnoštvo tragova ostalo, a ljudi su i dalje nastavili nanositi. Šteta, je li.

2
Kako smo rekli, cilj ovogodišnjih djelovanja je skrenuti pažnju na problem kroz volonterske akcije. Neposredna okolica (a to je radijus od kakvih 150 m) nam nije bila pogodna za akciju, jer bi za to prvo bilo potrebno temeljito čišćenje. Ma zapravo, trebalo bi ono do čeg tek treba doći, a to je rješenje problema deponija i spašavanje same lokve, jer nema smisla išta obnavljati u sadašnjem okruženju. To bi samo bilo nekakvo vješanje goblena na zid u ruševini – na tren duhovito, ali otužno i ubrzo propalo.

Stoga, nastavili smo rad na istome mjestu kao i na proljeće. Sa zapadne strane, u gornjem dijelu drage, uz vinograde a taman prije nego što krene nered, ima jedno križanje puteva, kojemu smo bili popravili jugoistočni kut i dio zida prema lokvi. Ovaj put je došao na red južni put: obnovili smo jugozapadni kut i što očistili, a što obnovili 20ak metara zida sa zapadne strane u subotu, i u nedjelju popravili potez s istoka i još doradili i produžili obnovljeni dio na zapadu. Sve su to vanjska lica ogradnih zidova koja su pala jer je građevinu izguralo drveće koje je izraslo na nekad obrađenim površinama. Unutrašnje strane tih zidova su ustvari gomile za odlaganje kamena izvađenog iz obradivog tla, pa bi se tehnički moglo reći kako smo popravljali podzid, a ne zid, ali to su detalji.

3 4
Ponovno smo vidjeli neka lica koja postaju stalna na silbenskim radionicama, a i neka nova, uključujući dva ministranta s Ugljana (s nama samo u subotu, jer nedjeljom je misa). Mješavina domaćih, doseljenih, povratnika i gostiju, starijih, mlađih i jako mladih, ali svih vrijednih. Malo pomalo savladavaju vještine, a znamo svi koji smo probali kako treba puno vježbe za ovladati gradnjom usuho. Osnove su jednostavne i može se brzo složiti nešto što stoji, ali svaki kamen i svaki zid su svoj problem. Drugačije su danas i okolnosti negoli u doba kada su ti zidovi nastali. Tad se moralo graditi brže, jer je zid bio nasušna potreba, a ne hobi ni ukras. To obično i primijetimo kod obnove, jer se zid najčešće uruši tamo gdje je nešto bilo složeno nabrzinu (ako nije to, onda ga je srušilo stablo, divlja svinja ili teretni promet). No, to prije nije bio problem, jer je život bio u polju i svako oštećenje se odmah moglo odmah popraviti. Ali, što se popravi danas, mora trajati, jer – kad će netko opet doći zidati?

5 6
Samo zidanje nije bio kraj svih aktivnosti vezanih uz lokvu. Kako je želja dijela Silbenjana da se lokva i okoliš obnove, pokreću se inicijative i razmišlja o tome što napraviti, planira. Tako je onda zgodno i nimalo slučajno, na akciji je bio i naš član – ali, što je ovdje važnije i čovjek udruge Kal koja se bavi obnovom krških lokvi – Alen Čikada, koji je održao predavanje o lokvama pred mjesnom školom.

Predavanje se pretvorilo u razgovor, u raspravu o stanju lokve, o tome što napraviti. Na stranu sam okoliš koji je velika nevolja, druga je nevolja što je lokva nečišćena, jer lokve treba čistiti barem jednom godišnje ne želi li se da počnu propadati i nestajati. Nečišćena lokva zarasta i zamuljuje. A ove dosta sušne godine se dade vidjeti i, još gore, namirisati još jednu posljedicu nečišćenja: anoksiju koja nastaje neuravnoteženom biološkom aktivnošću unutar zatvorenog i izmučenog ekosustava malog vodnog tijela. Posljedica je bujanje i trulež, sumporovodik i pomor. Kao vatrogasnu mjeru, vlasnik jednog od popularnijih okupljališta na otoku nabavio je glinene kugle koje sadrže korisne mikroorganizme, koje su sudionici radionice zdušno hitali prema lokvi kao male bombe protiv neprijateljskog zadaha. Nada je da će već njihovim ubacivanjem lokva krenuti nabolje, barem da malo življa dočeka temeljito čišćenje.

7
Vratimo se još malo na predavanje: lokva je bitna za selice koje između sjevera i juga idu obalnim planinama i vanjskim otocima, koje i u ovakvom stanju lokve pokušavaju tu naći odmora. Sama lokva je vjerojatno nastala iz vrulje (trenutno je to nemoguće provjeriti), kakvih ima u okolici, zbog blizine mora je bočata. Kako bilo, treba je očistiti da bi mogla opet postati korisna, a što mora napraviti teški bager koji svojom kretanjem svog masivnog tijela dodatno stješnjuje i otvrdnjuje zaštitni, vodonepropusni sloj koji lokvu čini lokvom. Jednom kad je se očisti, lokva se brzo revitalizira, počne ponovno rasti vodno bilje (kojeg treba čistiti redovnim održavanjem – ali ne potpuno, jer je korisno dokle god je umjereno rasprostranjeno i ne guši lokvu) i pojavljuju se životinje: kukci, ptice, vodozemci. E, ti vodozemci se pojave iz svojih skrovišta gdje mogu godinama hibernirati u iščekivanju vode, ali ne i predugo, jer prođe li rok, eto vraga skok na skok i pokupi nam vodozemce. Valja s obnovom požuriti!

Zato je čišćenje prva stvar, a da bi sve imalo smisla, treba riješiti okoliš, i tek onda možemo pričati o obnovi ziđa same lokve. Tome se nadamo i veselimo, i iščekujemo jedan budući dolazak da pomognemo u uređivanju očišćenog krajolika žive lokve na Dragi.

tekst: Ante Senjanović foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom […]

Read More »