Jadranski suhozidi: Kudin most

September 7, 2012 in jadranski suhozidi by kravosas

Suhozidni lučni mostovi od neobrađenog kamena predstavljaju vrhunac umijeća građenja usuho. Mi znamo samo za nekolicinu koja na području Liburnije premošćuje vodotoke koji se spuštaju s Učke. Ako ih vidite još gdje – nemojte držati za sebe.
(iz priručnika Gradimo u kamenu, Slobodna Dalmacija, 2012.)

Kao reakciju na ovo naše neznanje, Berislav Horvatić nam šalje informacije i fotografije Kudinog mosta preko rijeke Krupe, graditeljskog remek-djela podno južnog Velebita iz razdoblja prijelaza 18. na 19. stoljeće. Uf!

Most je dugačak 109 m, prosječne širine 1,50 m. Sastoji se od 12 lukova od sedre koji se izmjenjuju s kamenim dijelovima trase, te dva propusta za vodu. Kad Krupa nabuja, onda preplavi cijeli most. To je razlog zašto su se za vrijeme jedne bujice dva posljednja luka srušila.

U povijesti je most bio veza između brojnih zaseoka Golubića i sela Žegar na rijeci Zrmanji. Legenda govori o velikoj ljubavi dvoje mladih sa suprotnih obala Krupe, te da ga je izgradio zaljubljeni mladić Kude kako bi sa svatovima došao isprositi svoju djevojku.
(sa poučne ploče koju je postavio Park prirode Velebit)

Na ploči i na web stranicama PP Velebit još piše i da je most preventivno zaštićen kao spomenik kulture. Provjerili smo u Konzervatorskom odjelu u Zadru, ali nije! Možda je BIO, pa više nije, jer preventivna zaštita traje samo tri godine. Zašto ga se u međuvremenu nije trajno zaštitilo, tko zna. Pisalo na tarabi, kako kaže Bero.

Izgleda da ovaj možda pojedinačno najvredniji hrvatski suhozidni objekt nema sreće sa svojim zaštitarima. Prvo ga država ne registrira, a nalazi se u njenom vlasništvu (vodno dobro) i u Parku prirode. A onda ga i mi tzv. suhozidni entuzijasti izostavimo iz priručnika o suhozidnoj baštini. Srećom ga je Kude dobro uzidao pa stoji i bez nas

Eto, vi koji imate priručnik slobodno isprintate neku od ovih slika i zalijepite je negdje unutra…. do drugog izdanja:)

Inače vrlo blizu Kudinog mosta su i brojne gradine te dvojna Grčka lokva koju je Bero već lansirao na dragodid.org.

Share and Enjoy:

Najava predavanja: O suhozidnoj baštini i vještini gradnje

November 23, 2020 in skupovi, tečajevi by Levantinka

U zagrebačkoj knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića u srijedu, 25. 11. 2020. u 18 sati dr. sc. Filip Šrajer održat će predavanje “O suhozidnoj baštini i vještini gradnje”.

Knjižnica S. S. Kranjčevića, podržana od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, pokrenula je 2008. godine program “Kulturna i prirodna baština Hrvatske” kojim predstavlja i promiče hrvatsku kulturnu i prirodnu baštinu (ovogodišnji program). Realizacijom raznovrsnih programskih akcija (predavanja, radionice, izložbe, glazbena i druga događanja), nastoji se upotpuniti kulturna ponuda područja na kojemu knjižnica djeluje. Događanja su, tijekom nekoliko godina koliko se program kontinuirano odvija, podijeljena u dva ciklusa, a obuhvaćaju niz različitih tema i sadržaja: hrvatski narodni običaji, stari tradicijski obrti, narodna i etno glazba, hrvatski nacionalni parkovi, urbana sociologija, ekologija itd.

U programu su, između ostalih, sudjelovali: Dunja Knebl, Nebojša Stijačić, Dario Marušić, Srećko Božičević, Dražen Perica, Ognjen Čaldarović, Daniel Miščin, Rene Bakalović, a ostvarena je i višestruka suradnja s većim brojem ustanova: Etnografskim muzejom u Zagrebu, Domom za starije i nemoćne osobe Park, Voskarskim i medičarskim obrtom Blažeković iz Osijeka, Hrvatskom turističkom zajednicom te vrtićima i školama s područja Peščenice.

U zagrebačkoj knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića u srijedu, 25. 11. 2020. u 18 sati dr. sc. Filip Šrajer održat će predavanje “O suhozidnoj baštini i vještini gradnje”. Knjižnica S. S. Kranjčevića, podržana od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, pokrenula je 2008. godine program “Kulturna i prirodna baština Hrvatske” kojim predstavlja i […]

Praputnjarska takala 9

November 7, 2020 in Arhiva reportaža by Mario Zaccaria

Autor: Mario Zaccaria

Fotografije: Mario Zaccaria

Ove smo godine u suradnji sa Poljoprivrdnom zadrugom Dolčina održali radionicu najkasnije ikad ali nas je poslužilo lijepo toplo sunčano vrijeme. Odaziv volontera je bio više nego velik, a i mnogi su znatiželjnici došli poviriti situaciju kako bi ovjekovječili današnju akciju.

Kava i čakula pred sam početak, upoznavanje sa sudionicima i voditeljima o povijesti takala i o Dragodidu. Podijeljeni smo u 2 grupe, jedna pod palicom Dragodida, a druga pod mentorstvom iskusnog barba Vjeke.

Takala su izgrađena na živoj stijeni u kosini što je razlog zašto su se desila dva identična urušenja. Temeljni kamen je s vremenom počeo klizati po živcu i poveo sa sobom blokove koji su bili na njemu uzročivši tipičnu crvenu “ranu” u obliku slova V.

Prije svega bilo je nužno razgrnuti, probrati o odvojiti škalju od velikih blokova koji su poslužili za ponovu obnovu lica zida.

Tek nakon toga krenuli smo slaganjem lica. Najveći blokovi iskorišteni su na dnu kao temelji, a s vremenom kako nam je falivalo materijala nastupali su sve manji kameni do vrha. Nismo se štedjeli na skupljanju škalje.

Točno u podne domaćini su nas uslužili sa uvijek dobrom maneštrom od fažola i kolačima iz bakarskog kraja kao baškot.

Relativno smo brzo bili gotovi s obzirom da je površina urušenja bila mala, a nas puno tako da smo imali više vremena za nastavak druženja uz kolače i dobru kapljicu. Josipa Miloš je rekla da će za 10.jubilarnu radionicu spraviti tortu, a to joj nećemo zaboraviti

Autor: Mario Zaccaria Fotografije: Mario Zaccaria Ove smo godine u suradnji sa Poljoprivrdnom zadrugom Dolčina održali radionicu najkasnije ikad ali nas je poslužilo lijepo toplo sunčano vrijeme. Odaziv volontera je bio više nego velik, a i mnogi su znatiželjnici došli poviriti situaciju kako bi ovjekovječili današnju akciju. Kava i čakula pred sam početak, upoznavanje sa […]

Dragodid delegacija u posjetu Francuskoj, vol.2 (5.-11. listopad 2020.)

November 5, 2020 in Uncategorized by Josipa Popovic

Tekst: Marta Krištofić
Foto: Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović

Prošlo je tek mjesec dana od radionice u Calmont d’Olt-u, a mi se već pakiramo za povratak. Ovaj put u malo izmijenjenom sastavu (Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović) sudjelovat ćemo na potpuno drugačijoj radionici. Umjesto učenja tehnika gradnje, bit ćemo dio interaktivnog treninga za voditelje radionica koji organizira Rempart. I tako krećemo, razmaženi od zadnjeg putovanja, osobnim automobilom put Espaliona.

Radionica namijenjena voditeljima volonterskih kampova okupila je 21 osobu iz 8 zemalja. Oni koji nam se nisu mogli pridružiti uživo pratili su nas preko Zoom sastanaka. Živjela tehnologija! Prvih nekoliko dana proveli smo grijući stolce u gradskoj vijećnici.

Nakon predstavljanja Remparta, krovne organizacije ovakvih kampova u Francuskoj, bavili smo se pravnim okvirima volonterskih radionica restauracije kulturnih dobara. Dalje smo, korak po korak, prošetali kroz realizaciju projekata od samih početaka do njihova kraja. Utvrdili smo i kako povezivanje s lokalnom zajednicom i komunikacija s javnošću značajno podižu kvalitetu i iskustvo volonterskih kampova. Jedan od zadataka bio je i okarakterizirati savršenog voditelja radionice, što je obuhvaćalo proces kroz koji smo formirali biće „leader monster“, fiktivan lik koji svi želimo biti kada odrastemo.

Mi smo govorile o upravljanju rizikom i sigurnosti na kampovima, a ostale teme su prezentirali drugi sudionici treninga. Teoriju smo obogatili osobnim iskustvima, što je čitavoj priči dalo jednu intimniju notu. Iznenadilo nas je kako svaka od uključenih organizacija djeluje na potpuno različit način da bi se očuvala kulturna baština. Zajednički im je jedino cilj i volja za uključivanjem i izobrazbom šire zajednice. Kroz teorijski dio isprepleo se i grupni rad s različitim izazovima, čija smo rješenja na kraju predstavili ostalima.

Ipak, da ne bismo samo teoretizirali, Maxim i Audrey pripremili su i klesarsko-zidarsku radionicu na kojoj smo dodatno izbrusile nedavno stečene vještine, ali i ponešto novo naučile. Bilo nam je iznimno drago vidjeti kako su blokovi klesani na prošloj radionici već ugrađeni u luk iznad jednog od prozora bedema.

U slobodno vrijeme posjetili smo crkvu Perse (Espalion), srednjovjekovno selo Saint Côme d’Olt i kapelicu Saint-Pierre de Bessuéjouls, a jedan od zalazaka sunca dočekali smo na livadama parka prirode Aubrac.

Bogata internacionalna večera posluživala se i za doručak, a zalihe su nas držale i na povratku prema Hrvatskoj. Putovanje smo dodatno začinile planinarenjem po francuskim Alpama.

Trening je bio uspješan na svim razinama, od tehničkih, praktičnih, do dijeljenja kulture i povezivanja sa srodnim organizacijama. Nova saznanja implementirat ćemo na lokalnim projektima, a s radošću očekujemo buduće volonterske razmjene.

U organizaciji:

Tekst: Marta Krištofić Foto: Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović Prošlo je tek mjesec dana od radionice u Calmont d’Olt-u, a mi se već pakiramo za povratak. Ovaj put u malo izmijenjenom sastavu (Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović) sudjelovat ćemo na potpuno drugačijoj radionici. Umjesto učenja tehnika gradnje, bit ćemo dio interaktivnog […]

Dragodid delegacija u posjetu Francuskoj, vol.1 (18.-30. kolovoz 2020.)

November 3, 2020 in Arhiva reportaža by Josipa Popovic

Tekst: Ana Burić
Foto: Ana Burić, Maja Flajsig, Marta Krištofić, Zvonimir Malbaša, Zoé Schlindwein

U kasno proljeće 2020., u jeku svjetske pandemije i lock down-a, stiže poziv francuske partnerske organizacije Rempart članovima Dragodida za sudjelovanje na 14-dnevnoj internacionalnoj radionici u sklopu Erasmus+ programa (ERASMUS + HERITAGE VOLUNTEERS WORKCAMP). Rempart je krovna organizacija francuskih udruga posvećenih obnovi i valorizaciji kulturnog nasljeđa koja, se među ostalim, bavi i umrežavanjem i organizacijom volonterskih radionica između partnerskih udruga (https://www.rempart.com/en/).

Tema predmetne radionice je obnova srednjovjekovnog dvorca Calmont D’Olt (https://www.chateaucalmont.org/) smještenog na brdu iznad gradića Espalion, u regiji Aveyron, u srcu pokrajine 0ccitane.

Gladni kamena, akcije, putovanja i druženja, mjesta smo brzo popunili, bez obzira na sveopću nesigurnost i riskantnost. Zanimljivo je da se brzinom munje javila gotovo ista ekipa koja je imala priliku (a očito i zadovoljstvo) sudjelovati na sličnom projektu i prošle godine, također u organizaciji Remparta u suradnji s Earsmus+ programom. Vrlo brzo je Dragodid delgacija bila oformljena i spremna za još jedno putovanje i predstavljanje udruge u romantičnoj Provansi. Snažni sastav, uz prošlogodišnju provjerenu petorku: dijete cvijeća-Maju Flajsig, vječnog hippya – Martu Kristofić, moš’s’njim’svugdi – Zvonimira Mabašu, dipolmacija’je’mama – Marka Pejića, malo’al’glasno – Anu Burić, dobio je dodatno osvježenje u vidu mladog, naočitog Klanca: labuda – Fabia Gržinčića. No to nije sve! Delegacija je u konačnosti bila zaokružena kad smo se, silom prilika i u strahu od riskiranja zdravlja vožnjom javnim prijevozom, odlučili na put krenuti jednim naočitim momkom srednjih godina, Sinjaninom – Mercedesom Don Vitom (za vizualni dio populacije: tamni, elegantni bordo kombi sa zatamnjenim staklima). Odluka se pokazala odličnom, te je momentalno poslužila kao inspiracija nadolazećim udrugaškim ekspedicijama u inozemstvo.

Nakon tri dana jahanja, uz prikupljanja po Hrvatskoj, sprint kroz Italiju, road trip kroz impozantne Alpe i pitoreskne doline i brežuljke doline Aubrac te ad-hoc masovno spavanje u kombiju na parkiralištu nekog sela uz put, sretno smo stigli na odredište.

Domaćin radionice je Asocciation del Calmont d’Olt – udruga za očuvanje i obnovu istoimenog dvorca, a uz nas je na radionici sudjelovalo šestero članova Rumunjske udruge Transylvania Trust te dvije studentice politologije iz Francuske. Uigrani tim organizatora činilo je dvoje glavnih voditelja (Maxime i Audrey), uz nekoliko pomoćnih volontera te nazaobilaznog kuhara Baptista. Smještaj nam je bio osiguran u kući u vlasništvu organizatora podno brda s dvorcem.

Teme radionice su bile edukacija te obnova srednjovjekovnog dvorca tehnikama karakterističnim za to razdoblje i lokalne uvjete. Povijest samog dvorca seže u 11. st., iako su na lokalitetu pronađeni artefakti koji svjedoče o nastanjenosti područja još 3ooo god.pr.Kr. Tadašnji vladar podigao je utvrdu kao znak prestiža na vrhu bazaltne stijene iznad gradića Espaliona, gdje je dao izgraditi most na rijeci Lot, te na taj način pokrenuo ekonomiju u selu (naplate i kontrola prijelaza, trgovina…). Tijekom povijesti funkcija dvorca se mijenjala – od ladanjske, preko obrambene (za vrijeme stogodišnjeg rata), nakon čega gubi na značaju zbog promjene tehnika ratovanja te biva prepušten propadanju, sve do prenamjene u skrovište za falsifikatore lažnog novca u 18.st. Dvorac je bio u ruševnom stanju sve do 1986., kada ga je današnji vlasnik kupio od države i krenuo s obnovom investirajući vlastite financije i vrijeme. Kroz 10-ak godina organizirala se i udruga s istim ciljem pa su u zadnjih 20 godina napravljeni veliki pomaci i značajni zahvati u istraživanju, obnovi i rekonstrukciji.

Zanimljivo je da je već prvog dana vlasnik otvorio vrata još poprilično ruševnog dvorca posjetiteljima te tako odmah započeo skupljati financije za obnovu. Dvorac je trudom vlasnika i udruge dobio određeni stupanj konzervatorske zaštite (historic monumnet / povijesni spomenik) i svi radovi moraju dobiti konzervatorsko odobrenje prije početka istih, a sve na temelju službene projektne dokumentacije. To dodatno usporava radove, prvenstveno zbog nedostataka provjerenih informacija. Udruga funkcionira na način da ima nekoliko stalno zaposlenih osoba, koje su ujedno stručne u određenim poslovima vezanim za obnovu (konzervatori, klesari, dizajneri..), dok sve ostale stručnjake kontaktira po potrebi i ovisno o tipu posla (arhitekti, arheolozi, građevinari..). Same radove izvodi uglavnom preko školskih praksi i volonterskih akcija pod vodstvom stručnih osoba.

Naš zadatak je bio dovršetak obnove jugoistočnog tornja (jedan od 8 zaštitinih tornjeva vanjskog obrabenog zida nastalog u vrijeme stogodišnjeg rata) te klesanje kamena za jedan od nadvojnih lukova otvora za artiljeriju u nastavku obrambenog zida. Dvotjedna radionica je bila organizirana u dva radna bloka od 5 dana, dok su ostali dani bili rezervirani za studijske izlete po najznačanijim lokalitetima u okolici uz piknike i odmore u prirodi. Tijekom radnih dana sudionici su formirali dvije grupe koje su se mijenjale ovisno o bloku kako bi svi sudionici imali priliku sudjelovati na svim praktičnim vježbama. Rad je bio podijeljen na kamenoklesanje i zidarstvo. U oba dijela voditelji su nas podučavali tehničkim karakteristikama materijala i izvođenja, ali i specifičnostima gradnje za to razdoblje.

Dvorac je inače izgrađen na vrhu bazaltne stijene, što znači da je bazalt osnovni gradivni materijal (super čvrst, lako dostupan, teško obradiv), uz kojeg se mjestimično pojavljuju pješčenjak i vapnenac na točno određenim pozicijama i ovisno o funkciji i obradivosti (lakše obradivi, teže dostupni tj. skuplji).
Zidarski dio radionice bio je posvećen zidanju i dovršavanju krune obrambene kule kamenom pronađenim na lokalitetu te miješanju vapnenog morta za povezivanje i završno fugiranje, sve sukladno prema pravilima Venecijanske povelje.

Na klesarskom dijelu radionice polaznici su imali priliku naučiti obrađivati kamen (gotovo isključivo pješčenjaka zbog lakoće obrade) tradicionalnim alatima i tehnikama.

Dok većina ostalih sudionika nije imala previše iskustva u praktičnom radu s kamenom općenito, naša ekipa je imala malo drugačiji doživljaj. Učenje tehnika zidarstva, rad na mješalici, namjerno nepravilno slaganje kamena s ciljem uklapanja u postojeći zid te fugiranje izazvali su skoro pa neugodne osjećaje i unutarnju borbu protiv nekih naučenih suhozidnih principa. S druge strane, sustavno učenje klesanja i obrade kamena zainteresiralo je i fasciniralo gotovo sve. Jedan dan posvetili smo i teorijskom radu na viziji obnove još nedovršenog tornja dvorca. Radilo se intezivno i po svim vremenskim prilikama, al’ se, sukladno tome, obilazilo, jelo, pilo i zabavljalo. Francuzi su nas vodili u obilaske najznačajnijih mjesta i građevina u okolici, s naglaskom na srednjovjekovnu kulturu i baštinu. Obližnje selo Saint-Côme-d’Olt s jedinstvenim tordiranim crkvenim krovom, gradić Bozoules nastao na impresivnoj klisuri oko meandra rijeke Dourdou, šarmantna srednjovjekovna kapelica Saint-Pierre u Bessuejoulsu, poznato hodočasničko svetište u Conquesu s impresivnom romaničkom crkvom Saint-Foy i fascinatnim timpanom s prikazom posljednjeg suda samo su neka od mjesta koje smo imali priliku obići uz stručno vodstvo Maxima, koji je sve potkrijepio brojnim zanimljivostima iz povijesti, arhitekture, umjetnosti, arheologije… Unatoč njegovoj iscrpnoj prezentaciji, naši povjesničari umjetnosti i etnolozi uvijek su nalazili pokoje pitanje na koje nije imao odgovor, čisto da opravdamo status najzahtjevnijih sudionika.

Dodatne glavobolje zadavali smo Francuzima hlađenjem crnog vina, rezanjem sira na nepravilne komade tupim nožem, neumjerenim degustacijama pastisa (po njihovim standardima), vještim igranjem petanquea (verzija naših boća) na nepravilnom terenu (živila Petrebišća i ledina!), pjevanjem i sviranjem melankoličnih dalmatinskih pjesama (na neuštimanoj gitari s većinski neuštimanim glasovima do poziva susjeda).

Sve to nadoknadili smo (uz iznenađenje i nevjericu domaćina) spartanskom radnom disciplinom istreniranom na obroncima Učke, gastronomskim poklonima iz Lijepe Naše (domaći suhomesnati proizvodi, rakija, džemovi, iskustvo razvlačenja pite te komiška pogača) i animiranjem manje aktivnih sudionika na pjevanje i plesanje, skupljanje plodova prirode po obližnjim obroncima i ostalim aktivnostima.

Vrijedno je spomenuti i našeg Don Vitu, koji je u momentu kad je lokalni kombi otkazao poslušnost spremno uskočio u pomoć i riješio stvar u maniri pravog sinjskog macho mana. Iako mu je pri tom pothvatu otkazala druga brzina, nije se dao smesti u spasilačkoj akciji.

Francuzi su pazili da nam ničeg ne fali – od hrane, pića, svih vrsta sira, društvenih igara, kupanja u rijeci, gađanja lukom I strijelom, demonstracija rada trabucheta – i još jednom se iskazali kao odlični domaćini.

Za kraj i više nego uspješne radionice počastili smo se tradicionalnim roštiljem u dvorcu, a sutradan se oprostili uz jednako jake zagrljaje I glavobolju.

Jedina utjeha su bili Don Vito pun sira, pastisa i pješečenjaka, kao i poziv za nadolazeću radionicu na istom mjestu za nepunih mjesec dana. Put kući je prošao u nešto manje avanturističkom tonu, al’ sve je začinila večera dobrodošlice u Klani kod obitelji Gržinčić. Nakon toga smo se lagano rasuli nazad po Hrvatskoj. Sve u svemu, Ministarstvo vanjskih poslova Dragodida odradilo je još jednu uspješnu kampanju i posjet partnerskoj udruzi u bijelom svijetu. Radujemo se novim druženjima i prilikama da se pokažemo jednako dobri domaćini na budućim radionicama i kongresu (jer apsolutno SVI žele doći u Hrvatsku).

U organizaciji:

Tekst: Ana Burić Foto: Ana Burić, Maja Flajsig, Marta Krištofić, Zvonimir Malbaša, Zoé Schlindwein U kasno proljeće 2020., u jeku svjetske pandemije i lock down-a, stiže poziv francuske partnerske organizacije Rempart članovima Dragodida za sudjelovanje na 14-dnevnoj internacionalnoj radionici u sklopu Erasmus+ programa (ERASMUS + HERITAGE VOLUNTEERS WORKCAMP). Rempart je krovna organizacija francuskih […]

Izvještaj: Kotor zove!

October 27, 2020 in Arhiva reportaža by Levantinka

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Ante Senjanović

U sklopu projekta Rijeka 2020 – EPK susjedstvo Crikvenica je od 12.-14. rujna 2020.g. održalo svoj središnji program pod nazivom Kotor zove!
Inicijativu susjedstva Crikvenica čine tri gradske ustanove – Centar za kulturu Dr. Ivan Kostrenčić, Gradska knjižnica Crikvenica i Muzej Grada Crikvenice čiji su kulturni programi usmjereni na istraživanje i prezentiranje bogate kulturne baštine Crikvenice.

Aktivnosti Muzeja grada Crikvenice u ovom su programu usmjerene na osnaživanje i obranu Kotora (najstarijeg crikveničkog naselja) od vala apartmanizacije koji je zahvatio ostatak grada, a što čine putem kulture, edukacije i aktivizma. Stoga smo i ove, osme godine zaredom, pozvani na rad u mjesto sada već nadaleko poznato po tradicionalnoj primorskoj arhitekturi. Ovoga puta, s obzirom da je na red došao ozbiljan suhozidni zahvat, nismo bili voditelji radionice već izvođači.
Radovi su iziskivali dva dana, a bavili smo se obnovom podzida koji je dio prilaznog puta na ulasku u naselje.

Dočekao nas je pomalo nesiguran ali time i izazovan teren.

Zatečen kamen bio je podosta velik, a teren uzak i strm. Najprije je trebalo očistiti od šikare strmi dio terena kako bi na njemu mogli stajati, a glavninu ugrađenog kamena morali smo razmontirati kako bi došli do sigurnog mjesta za temeljenje.

Istovremeno, budući da se taj prilazni put nalazi na strmini iznad niže pozicioniranog podzida, bilo je nužno i taj donji podzid učvrstiti. Najprije, trebalo ga je očistiti od zemlje koja se trusi i povećati njegovu dužinu kako bi se osigurala stabilnost gornje terase. Kako to obično i biva, jedan posao vodi drugom i tako je čišćenje od zemlje otkrilo gornji dio šuplje stijene preko koje bi se podzid trebao nastaviti, a čemu smo doskočili premošćivanjem uz pomoć uglavljenog kamena.

Drugog dana bavili smo se isključivo gradnjom.

U zavojitom dijelu podzida najveći izazov predstavljalo je zaobilaženje stabla i čvrsto temeljenje, a za koje se pobrinuo Ante.

Rezultat rada je nov, čvrst podzid.

Stanje prije i poslije

Trećeg smo dana presložili kamenje u manjem zidu koji se nalazi na putu pri izlasku iz naselja, a koji smo, prilično uhodani, brzo obnovili.

Radujemo se i idućoj (g)radionici
Kad Kotor zove Dragodid stiže!

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Ante Senjanović U sklopu projekta Rijeka 2020 – EPK susjedstvo Crikvenica je od 12.-14. rujna 2020.g. održalo svoj središnji program pod nazivom Kotor zove! Inicijativu susjedstva Crikvenica čine tri gradske ustanove – Centar za kulturu Dr. Ivan Kostrenčić, Gradska knjižnica Crikvenica i Muzej Grada Crikvenice čiji su kulturni programi usmjereni […]