Od Dalmacije do Provanse, sve je isto, dijele nas tek velike nijanse – 2.dio

“Suhozidnu” reportažu iz Francuske objavili smo u dva dijela. Uvodni dio odiseja naših predanih dragodidaša i prijatelja možete pročitati ovdje, a sada vas prepuštamo drugom dijelu i zaključku. Uživajte!

Tekst: M. Križanić i F. Bubalo / Foto: Dragodid & Argonauta

34

Krajem ožujka (22.-27.03.2015) naša mala delegacija bila je dio grupe na studijskom putovanju u Provansi u sklopu aktivnosti IPA projekta “Oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa otoka Murtera i njegove prirodne regije“. Kao što mu i sam naziv kaže, ovaj projekt bavi se cijelom murterskom prirodnom regijom, a upravo model ekomuzeja je taj koji obuhvaća cijeli kraj, vrijednosti lokalne zajednice i njeno ispreplitanje s prirodom kao cjelinu koja se štiti, vrednuje, interpretira. Na taj način pojam muzeja “izlazi” iz klasičnog okvira zgrade i vitrina i širi se na cijelo područje i stvarni život.

Jug Francuske u ovom kontekstu odabran je iz razloga što ima mediteranske karakteristike, pa kao što je naš dragi vodič Jacques Decuignieres – Žak rekao na samom početku našeg petodnevnog putovanja, ponekad se Francuzi s juga osjećaju bliži nama ili pak Talijanima, Slovencima, Španjolcima, koji s njima dijelimo klimu i kulturni krug, nego svojim sunarodnjacima sa sjevera Francuske.

20

25.03.2015.

Trećeg dana putovanja, već smo se lagano navikli na krajolik, na svaki obrađen pedalj zemlje-uglavnom vinograda i naravno levande (ne terasiranih), na ujednačenost arhitekture (poglavito fasada), na cijene i na činjenicu da u ultra turističkim mjestima kao što je  Les Saintes Maries de la Mer, malo tko zapravo govori engleski. Jezične barijere su u hodu preskočene, jer se ubrzo pozdravljalo, dozivalo pa i naručivalo na fetivom francuskom. No, za razliku od jezika, mentalitet  koje smo susretali u svim posjećenim institucijama/muzejima, a riječ je demokratičnosti u upravljanju onim prirodnim i kulturnim, te jasno istaknutom zajedničkom dobru (interesu), zasad su nepremostive nijanse za koje će trebati još ovakvih i sličnih projekta, te još i više godina.

Od kada je proglašen 1977. godine, Parc naturel regional de Luberon nekoliko je puta proširivao granice prilagođavajući se potrebama lokalnog stanovništva i u njegovu korist. Na tom području ističu se četiri „glavna“ grada (od 12 do 20 tisuća stanovnika), od kojih se Apt smjestio nekako u središtu, između masiva Luberon i Vaucluse. U ovom tipičnom gradu Provance, nalazi se i uprava Parka Luberon, čiji su nas zaposlenici vrlo spremno dočekali, uključujući i čelnog čovjeka, ujedno i vrlo ležernog Jean-Louisa Josepha, te su nas proveli od info prostorija, do stalne izložbe o geološkoj povijesti Parka smještene u podrumu upravne zgrade, te s vrlo intuitivnim postavom imajući u vidu najmlađe posjetitelje.

22

Već nakon uvodnog dijela o strukturi samog parka, bilo je jasno kako imamo posla s francuskom nepodnošljivom lakoćom upravljanja zaštićenim područjima. Naime, sustav upravljanja raspodijeljen između tzv. direkcije koju predvode predsjednik i direktor, ali sa odborom u kojem je po 1 delegat iz svake od 77 komuna, po devet delegata iz regije i departmenta – ukupno 95 ljudi koji surađuju s još Bureau-om od 29 predstavnika iz regije i okruga. Tu nije kraj, jer njih savjetuje jedno tijelo sastavljeno od znanstvenika, predstavnika raznih asocijacija, urbanista. Naravno tu je i grupa delegata raznih udruženja, nevladinih organizacija, konzultanata, kao i financijeri te ljudi zaduženi za mobiliziranje javnosti. Sada na trenutak pokušajte zamisliti oko dvjesto ljudi u Hrvatskoj da upravlja nečim sličnim – neprocjenjivo! I još malo soli na ranu, jer ovo je samo jedan od ukupno 48 regionalnih parkova koji imaju oko 3.5 milijuna stanovnika na 7 milijuna hektara.

Dakle jedno šareno, ali stručno društvo čija je osnovna zadaća zaštita identiteta ovog krajolika, i naravno promocija kroz razne vidove turizma, od kojih je i naše studijsko putovanje, naravno jedan od tih. Vodeći se pojmom integralne zaštite regionalnog identiteta, moglo bi se reći da ne samo oni, nego svih 177 000 stanovnika zapravo upravlja prostorom od 185 145 ha, koje godišnje posjeti oko 2 milijuna ljudi. Ta brojka jednom hrvatskom park prirode zasigurno bi probudila apetit, jer promocija najbolje ide kroz želudac, a Francuzi su tu ipak majstori. Posljedica je to preko 30 godina promišljanja kojem su osnovni ciljevi zaštita prirodnog i kulturnog nasljeđa, razvoj i planiranje, sinergija između kvalitetnog okruženja te mobiliziranje javnosti, informiranje i edukacija. Tako osim nekoliko proizvoda sa sistemom AOC-zaštićeno geografsko porijeklo (tri vrste vina, dvije vrste ulja, lavandino ulje, sir, janjci, pa čak i cate ili lubenice, 2014. g. ovaj Park ima i posebni brand, koji garantira „autentični proizvod ukorijenjen u lokalnom području i koji pridonosi održivom i balansiranom razvoju“. Dva su to skromna i osnovna sastojka uspješne priče lokalnog brendiranja, a nekad i samog života – brašno/kruh (dobiven na mlinici) i vino. Kada je riječ o zaštiti prirode, agrokultura i  turizam glavne su aktivnosti unutar Parka, no s razvijenom strategijom održivog turizma, uključeno je naravno i zbrinjavanje otpada, gospodarenje vodom, pitanja transporta, energije, itd. Velika važnost pridana je edukaciji , poglavito mladih, za što imaju posebno nekretninu zapravo ni manje ni više nego dvorac (!). Riječ je zapravo o svojevrsnom edukacijskom centru, kojeg je općina prodala Parku, ali ujedno i sufinancirala kupnju (?!) na kojem se provode razni programi. Najzanimljivija je dakako činjenica da tim prostorom upravlja privatna kompanija. Za usporedbu, dovoljno se sjetiti javno-privatnog partnerstva na hrvatski način u gradnji arena za rukometno prvenstvo. Fascinantna je i struktura financiranja, te naravno transparentnost poslovanja, pa su i pred nama bez zadrške prostrli cijelu financijsku strukturu tešku oko 5 milijuna eura. Dvije su linije financiranja Parka, jedna je od strane članova-komuna (oko 2 eura po svakom stanovniku) i od naknada za posebne projekt (3,7 milijuna eura), te investicijski programi, ali uprava regije daje više od 40 % ukupnog budžeta.
25

Patrick Cohen (audio), arhitekt je odgovoran za pitanje urbanizma i krajolika, te je i osoba zadužena za pitanja zaštite arhitektonske baštine unutar parka, a godišnje se obradi oko 3000 građevinskih projekata. Iako je njegova uloga savjetodavna, pitanja zaštite su riješena na nacionalnom nivou. Sve je počelo prije 40 godina kada je lokalno stanovništvo shvatilo da prilivom novog stanovništva srednjeg i višeg staleža iz industrijskih središta Francuske, velik broj novogradnji nije poštivao lokalnu tradiciju. Stoga je od samog osnivanja Parka, jedna od glavnih aktivnosti bila davanje smjernica za buduće novogradnje. Dio smjernica je jasno formaliziran, pa postoji svojevrstan katalog gdje su vrlo jednostavno i jasno prikazani od modela objekata do boja fasadi. Na samom početku rada Parka bilo je očito da je velik dio tradicijskog znanja zapravo izgubljen (situacija vrlo slična našoj), te su tada pokrenuli svojevrsnu inventarizaciju, slično kao i mi (http://suhozid.geof.unizg.hr/), ali ne samo tradicijske arhitekture na cijelom području Parka, nego i znanja čime su udarili temelje obnovi tradicijskog obrtništva. Iako je arhitektonska baština Parka bila zahvaćena državnom inventarizacijom i  financiranjem, kasniji popisi financirani su od strane LEADER programa (90-ih godina), nešto što nama tek slijedi. Od 1974.g. odnosno tri godine prije osnivanja parka, formiran je tim arhitekata koji savjetuje investitore pri gradnji objekata unutar parka i to besplatno(!). Zapravo najvažnije je napomenuti da ovo tijelo ne obavezuje vlasnike da oponašaju tradicijske građevine, već da se usmjere prema lokalnim principima. I najbolje za kraj: Samo u oko 5% slučajeva imaju problema sa investitorima, jer stanovnicima ovog kraja, uredna kuća na principa tradicijske gradnje stvar je to prestiža i ponosa. I naravno izvor zarade.

28

Još jednu lekciju iz brige za zajednicu, baštinu i samoodrživost, dobili smo i to konačno na engleskom jeziku sa voditeljicom u Muzeju Okhra (zapravo bivšoj tvornici pigmenata Mathieu). Ovaj muzej na otvorenom postoji već 20 godina, i memento je ovdašnjim ljudima i povijesti regije koju je obilježila proizvodnja i trgovina prirodnim pigmentom dobivenim iz okolice gradića Roussillon. Ono što je započela kao manufakturna proizvodnja za lokalne potrebe, početkom prošlog stoljeća izrasla je u glavnu industrijsku granu ove regije.

29

Danas je to eko-muzej i otvoreno mjesto za reinterpretaciju, pa iako se više ne proizvodi pigment, ochra se izvozi u obliku umjetničkih djela, jer radionice su način ne samo da se tradicija održi nego i način i da se djelomično samo financira ovaj muzej, koji je zapravo organizirani kao udruga građana. Tako se dio prihoda ostvaruje i kroz muzejsku trgovinu koja sadrži bogat izbor najrazličitije literature s naglaskom na zanatske priručnike (nešto što nama očajnički nedostaje), ali je i mjesto gdje obrtnici mogu plasirati svoje proizvode. Osim s ochrom, na radionicama koje organiziraju radi se i sa vapnom, a o njegovoj raznolikoj upotrebi uvjerili smo se na zidovima muzejskih zgrada.

26.03.2015.

Posljednjeg dana, konačno smo zašli malo u šumu, i pod vodstvom starog nam znanca Jean- Michelea Andrea iz „francuskog pokreta otpora za obranu suhozida“ – APARE-a, propješačili stazom ruralne baštine u Isle sur la Sorgue area, a u jednom trenutku (koji se rastegnuo na par minuta) i zasukli rukave, kako bi ostavili traga u francuskom suhozidu, naravno na hrvatski način. Bilo je to više fotografije radi, no cijeli ovaj park funkcionira kao otvoreno učilište za suhozidnu i ostale vještine, pa su ljetni volonterski kampovi fokus APARE-ovih aktivnosti na ovom području na kojima su sudjelovali i naši članovi.

31

Ono što se od početka dalo skicirati, tijekom dvosatne šetnje bila je završena slika. Kultivirani krajolik koji je također napušten sredinom prošlog stoljeća u mnogočemu podsjeća na naš, pa iako imamo povijesno gledajući bremenitiju suhozidnu ostavštinu, francuzi su nenadmašni u interpretaciji, pa tako i u valorizaciji iz čega zapravo proizlazi i cijeli sustav zaštite baštine. Tako cijelim putem (audio tour), od startne točke puta odnosno potpornog zida terase koji su obnovili, preko pastirskih obora i skloništa – bunja ili kako ih zovu cabanes,bories, uz razne točke kao što su vidikovci, iole značajniji suhozidni sklop popraćen je edukativnom tablom (samo na francuskom), čime se šalje jasna poruka, koja je uzgred budi rečeno i definirana kao „12 zapovijed Parka“- Pomognite da suhozidi stoje uspravno!

Iako je nekim našim parkovima, suhozidna baština interpretirana, daleko je to od onoga što zaslužuje. Na svu sreću i ne kaskamo zapravo toliko koliko se na prvi pogled čini, jer ova suhozidna staza kreirana je prije nekih šest godina. Kako tema certificiranja suhozidara u Hrvatskoj postaje sve češća tema, od Jean-Michelea smo doznali kako je u Francuskoj uređeno to pitanje. I tu ne kasnimo koliko se na prvi pogled da naslutiti, jer i sam voditelj APARE-ovih suhozidnih kampova je certifikat stekao prije nekih šest godina. Certificiranje se zapravo sastoji od praktičnog ispita koji traje tri dana. Naime, za skupinu od osam ljudi pripremi se oko 14 tona kamena, i to onako poprilično lijepog deblje uslojenog, koje timovi od po dvoje ljudi trebaju ugraditi u dvostruki zid dužine cca šest metara. Za to je potrebno oko 20 radnih sati, a nakon toga od službenog papira kojim se dokazuje vaša sposobnost zidanju u suho dijeli vas tek uplata od 1000 eura u državni proračun, jer ovaj program provodi njihova nacionalan obrtnička komora.  Premda tek u pregovorima,izvjesno je da bi se ovaj (ili sličan) model uskoro mogao primijeniti kod nas, pod čijim patronatom i pod kojim uvjetima još se ne zna, al računajte na nas! Tim više što su bi uskoro krenule agro-okolišne mjere za ruralni razvoj Lijepe naše iz izdašne kase Europske Unije, a za očekivati je da će proporcionalno porasti interes za suhozide.

38

Da vještina građenja suhozida uz ono fizičko, ima socijalno i ekonomsko naličje, najbolje svjedoči rad i predanost Jean- Baptiste Peltiera iz zanimljive asocijacije kojeg sam već imao priliku upoznati. Ovaj bivši profesor i istinski meštar u kamenu, vrlo uspješno (i to na engleskom) se snašao u ulozi vodiča za naš zadnji obilazak i to na posjedu u Bonnieuxu, koji po svemu sudeći bio i možda najdojmljiviji obilazak – barem za nas Dragodiđane (audio). Prije svega to je spoznaja kako se tradicionalne tehnike mogu koristiti u mnogo većim sferama nego je to klasična materijalizacija ili eventualno land art. Naime, ovaj posjed koji je tipičan ruralni kompleks (17 st.), voljom privatnog investitora služi i kao poligon za projekt resocijalizacije pojedinaca koji su se silom prilika našli na rubovima društva, naravno kroz rad. Dakle, puno jeftiniju i bržu verziju, vlasnik je odlučio zamijeniti skupljom, dužom ali društveno korisnom opcijom.

40

Kroz pomno razrađen sustav, koji dijelom kontrolira i financira država, prolazi trenutno 35 polaznika, koji kroz praktičan rad sa kamenom, kako kaže Jean Baptiste upoznaju suhozid kao“ divan alat izgradnje samog sebe!“. Da to nije samo eksperiment, govori i podatak od 51% polaznika koji se po završetku resocijalizira. Iako samo mali postotak njih nastavi kao suhozidari (oko 5%), u programu koji traju 4 do 8 mjeseci, polaznike se nastoji podučiti i u drugim vještinama, kako bi bili što kompetentniji na tržištu rada. Ukoliko se netko pokaže vičan u radu s kamenom, ova asocijacija proslijeđuje ga profesionalnim asocijacijama kakvih je u Francuskoj dosta, nakon čega ih prate i obučavaju kroz dvije godine. Zanimljiv je podatak da u cijeloj Francuskoj, po podacima njihove obrtničke komore ima samo 124 certificirana suhozidara. Kada tome dodamo računicu od 400 eura za kubni metar suhozida, odnosno 700 eura u slučaju građevina kao što su bunje, očito je kako prečesto u Hrvatskoj pogrešno korišteni/tumačeni termini zelenog i socijalnog poduzetništva i održivog razvoja, a tamo negdje su zapravo uspješno posađeni i razvijaju se uz povremeno «obrađivanje i zalijevanje», dakako ponajviše od strane samih stanovnika. Zašto? To je više nego očito, jer iako se tradicijska baština sada više nalazi u turističkim prospektima, a puno manje u svojoj izvornoj funkciji, činiti sve da bi na bilo koji način opstala zadatak je svih onih koji su je naslijedili. Uvjerili smo se u to u svega pet dana, ili smo samo bili u pravom trenutku, al skladan spoj prirode i kulture, gastronomije i obrtništva, ljubaznosti i diskretnog šarma, odveo nas je na neku makadamsku stranputicu – da je to sve moguće i kod nas. Je li je? Jer kako je naš Damir, ribar i meštar od Modrava, rezimirao: „Došli smo ovde vidit, šta zapravo imamo doma!“

Onda…, oćemooo li?

37

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Izvještaj s radionice u Veprincu

Tekst: Oleg Miklić
Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić

 

Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok je naša suhozidna ekipa krenula na završavanje radova započetih na prvoj radionici. Kako je lokacija već bila očišćena od vegetacije i kamen je bio odvojen, odmah smo krenuli sa radovima. Nastavili smo ziđati visoki podzid, te zapunjavati stražnju stranu zida sa čkaljom.

 

1

 

2

 

3

 

Radovi su tekli brzo, pa smo do marende u 13:00 skoro završili sa podizanjem zida na visinu od oko 2,5m, te smo skoro potrošili sav kamen i čkalju iz originalnog podzida. Marenda je bila odlična, ali vrijeme se je pogoršalo, počela je padati kiša.

 

4

 

 

To razočarenje je trajalo koliko i siesta poslije marende, kiša je stala, te smo odmah krenuli sa nastavkom radova, da nas kiša opet ne prekine. Na našu sreću i nije, te smo po suhome i čak sa nekoliko tračaka sunca nastavili radove. Visoki podzid je završen, ostavljena je pola metra široka berma, te je do staroga puta sagrađen do pola metra visok i par metara dug podzid.

 

 

5

 

Za to smo materijal morali potražiti u okolici, ali je i taj dio posla protekao brzo. Bermu koja je bila napravljena od čkalje smo kamuflirali sa zemljom, te je po ideji domaćina u nju presađena veprina. Ukoliko se ulovi, mogla bi napraviti prirodnu ogradu između puta i 3 metra duboke provalije. Na kraju radova smo rezimirali odrađeno, te načeli temu novih ideja za nastavak radova na lokaciji. Veprinačka priča se nastavlja..

 

6

 

7

Tekst: Oleg Miklić Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić   Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok […]

Read More »

 atts
2

Izvještaj s III. prvenstva Hrvatske u gradnji suhozida

Tekst: Filip Šrajer
Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić

U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki suhozid (duplicu) širine u podnožju 70 cm i visine 1 m.

davEkipe „Dragodid“ (lijevo) i „Gaius Laberius“ (desno) otvorile su događaj.

2Vidik s Garduna na Trilj, donji dio Sinjskog polja, rijeku Cetinu i planinu Kamešnicu na granici s BiH.

Gardun je ujedno i jedan od poznatijih antičkih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj, mjesto gdje se nalaze ostaci građevina rimskog legijskog logora, koji je s povišenog položaja kontrolirao jedan od povijesno najvažnijih prijelaza preko rijeke Cetine, na raskrižju putova koji vode iz Splita prema Bosni i prema Hercegovini. Ovaj povijesno vrlo zanimljiv i ambijentalno upečatljiv lokalitet, međutim, nije bio presudan za odabir domaćinstva ove manifestacije, već je to bila odlična ekipa iz Udruge „Gaius Laberius“ iz Garduna, koja se prošle godine pojavila na volonterskom kampu na Vranskom jezeru i na 2. prvenstvu Hrvatske na Murteru i sve osvojila svojom neposrednošću i energijom.

Predviđanja da će Gardunjani dati sve od sebe na organizaciji ovog događaja obistinila su se: na otvorenju se pojavila i srdačnu podršku dala cijela politička hijerarhija, od predsjednika mjesnog odbora, preko gradonačelnika, do župana, a logistički ničega nije manjkalo. Svi su bili vrlo veseli i opušteni i entuzijastični oko nastavka ove i sličnih manifestacija u budućnosti.

Večer uoči natjecanja u Muzeju triljskog kraja održan je mali teorijski uvod gdje je poviješću i nalazima bogat lokalitet predstavila ravnateljica, mlada arheologinja Sanja Budić Leto, a autor ovoga teksta pričao o fenomenu hrvatske suhozidne baštine.

Samo natjecanje otvorile su ekipe organizatora, nakon čega su se zaredale različite, uglavnom domaće ekipe – od srednoškolaca do veterana. Kamen je došao iz obližnjega kamenoloma pod Mosorom i bio je svojim oblikom zahtjevniji za gradnju od prošlogodišnjega na Murteru, pa se nije očekivalo da će biti prebačena prošlogodišnja pobjednička duljina od 4,66 m. Međutim, superiornim nastupom, ekipa Golinjevo (kapetan Dujo Šipić, Ante Čalo, Silvio Odrljin, Milan Skejić i izbornik Martin Roguljić) odnijela je pobjedu s punih 5,01 m, a stekao se dojam da su mogli i dulje da je poligon bio dulji.

3Ekipa „Golinjevo“ slavi pobjedu

4
Mlada ekipa „ONK Gardun“

5

Ekipa Arduba prije starta: omladina i legendarni seoski učitelj u mirovini Ante Kutleša

Druga je bila makarsko-zadarska ekipa „Pomalo“, a treće mjesto osvojila je sinjska ekipa „Vlaji“, i to u pripetavanju – u bacanju kamena s ramena. Naime, ekipe „Dragodid“ i „Vlaji“ imale su u centimetar istu duljinu zida, te su iskoristile popratno natjecanje u bacanju kamena s ramena da se međusobno razračunaju. Najdalje je dobacio i „prvak Hrvatske u bacanju kamena s ramena za suhozidare“ postao Tomislav Tokić.

Na koncu su sve ekipe uz pomoć publike, pa i one najmlađe, natjecateljski kamen ugradile u međašnji zid koji će ostati na lokalitetu kao funkcionalni element i trajna uspomena na – svi su se složili – fenomenalno uspio događaj.

6Gradnja zajedničkog zida na kraju

Prvenstvo je popratilo još nekoliko medija, a galerije fotografija ćemo nastavljati objavljivati ovdje kako budu stizale.

HTV1

Hrvatski radio

Portal Ferata

Portal Dalmacija danas

Tekst: Filip Šrajer Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki […]

Read More »

 atts
0

Prijave/applications: XVII. međunarodni suhozidni kongres / International Congress on dry stone

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION
FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION

Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti,

Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle.

71563658_2973292269387717_368932704269369344_o
Foto: Konavoski osnovnoškolci nakon edukativne suhozidne radionice, listopad 2019.
Konavle elementary school children after an educational dry stone workshop, October 2019

Svi zainteresirani mogu sudjelovati kao sudionici radionice, slušatelji, izlagači i/ili izlagači plakata. Rok za registriranje kao izlagač i/ili izlagač plakata je do 29. veljače 2020. Rok za registriranje kao slušatelj ili sudionik radionice je do 30. lipnja 2020.

*** Prijavnica, informacije o kotizaciji i ostali detalji nalaze se ovdje: INFO SHEET + PRIJAVNICA ***

Organizatori potiču na što ranije registracije. Ukoliko se predviđeni kapacitet registacija popuni prije navedenog roka, registracije će biti zatvorene.

Zahvaljujući učenicima i studentima, mladim profesionalcima, uključenom lokalnom stanovništvu te lokalnoj i državnoj podršci, konavosko suhozidno naslijeđe se detaljno istražuje, dokumentira i promovira. Radionice, aktivnosti s djecom, festivali, istraživanje suhozidnih tehnika s majstorima, umjetnicima i građanima održavaju naslijeđe živim i dinamičnim.

Dođite, iskusite i uvjerite se!

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti, Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle. Foto: […]

Read More »

 atts
0

Najava: Obnova suhozidne lokve u Gaćelezima

*Odgođeno zbog kiše! Traži se novi datum*

LAG More 249 u suradnji s Mjesnim odborom i mještanima naselja Gaćeleza organizira radionicu obnove suhozida lokalne lokve. Radionicu vodimo mi, a prenosimo poziv LAG-a u cijelosti:

20181124145333

*Odgođeno zbog kiše! Traži se novi datum* Dvodnevna akcija obnove suhozida održat će se 7. i 8. rujna 2019. te se ovim putem pozivaju zaintesirani mještani, volonteri i zainteresirano stanovništvo da daju doprinos obnovi nematerijalne, kulturne baštine.

Područje oko lokve je u jesen 2018. uređeno građanskom akcijom koja je financirana iz sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Lokva je nekada imala veliki značaj za lokalnu zajednicu. Osim što se koristila za navodnjavanje usjeva i napajanje stoka, lokva je bila mjesto okupljanja i druženja te se nakon obnove prostora, postavljanja klupa, stola, kante za otpatke i dječjih igrala, lokalno stanovništvo počelo ponovno okupljati. Kako bi cijeli prostor bio revitaliziran i obnovljen, mještani naselja su izrazili želju da se obnovi i dio urušenog suhozida oko lokve. Stoga je LAG More 249 angažirao udrugu Dragodid čije su glavne aktivnosti organizacija i vođenje suhozidnih radionica te provođenje istraživanja suhozidne baštine u suradnji s lokalnim partnerima.

U tijeku akcije, LAG More 249 zajedno s mještanima posadit će jedno stablo kako bi na taj način dali svoj doprinos građanskoj inicijativi “Dani kolektivne sadnje drveća” kojom se na simboličan način daje doprinos borbi protiv klimatskih promjena.

Izvor, foto: LAG More 249

 

*Odgođeno zbog kiše! Traži se novi datum* LAG More 249 u suradnji s Mjesnim odborom i mještanima naselja Gaćeleza organizira radionicu obnove suhozida lokalne lokve. Radionicu vodimo mi, a prenosimo poziv LAG-a u cijelosti: *Odgođeno zbog kiše! Traži se novi datum* Dvodnevna akcija obnove suhozida održat će se 7. i 8. rujna 2019. te se […]

Read More »

 atts
0

Otvorene su prijave za 3. Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida – Gardun 2019

Ovogodišnje, 3. Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida, u organizaciji udruga 4 Grada Dragodid i GaiusLaberius – Gardun, održat će se u subotu, 5. listopada u naselju Gardun, bogatom arheološkom nalazištu nedaleko od grada Trilja.

Screenshot_1
Program počinje već u petak, 4. listopada u večernjim satima, kada je planiran okrugli stol o suhozidnim temama. Natjecanje u gradnji suhozida kreće u subotu, 5. listopada u jutarnjim satima. Na terenu će biti organiziran zajednički ručak. Nakon natjecanja slijedi prigodni zabavni program uz druženje i proglašenje pobjednika. Detaljan raspored biti će objavljen naknadno.

Natjecanje će se odigrati u malom naselju Gardun, koje je osim prirodnim ljepotama bogato i mnogim arheološkim nalazištima od kojih je zasigurno najpoznatiji Tilurij (Tilurium), rimski legijski logor, po kojem je Grad Trilj dobio ime.

Ovim putem želimo motivirati sve zainteresirane: one koji su se okušali u gradnji suhozida, ali i one koji to još nisu, a htjeli bi, da sastave ekipe i prijave se. Dobrodošle su ekipe iz cijele Hrvatske kao i iz inozemstva.

Pravila:

Ekipu čini do 4 člana / članice starija od 16 godina. Cilj natjecanja je u zadanom vremenu (15 min) od raspoloživog kamena izgraditi što dulji dvostruki suhozid, unaprijed zadane visine (1m) i širine (cca 70cm).

Kotizacija po ekipi iznosi 200 kn i plaća se prilikom registracije na licu mjesta. 

Svi natjecatelji dobivaju prigodne nagrade te im je osigurana okrijepa i ručak, a pobjednička ekipa osim pehara dobiva i novčanu nagradu koja se pokriva iz kotizacija.

Prijave za natjecanje su otvorene do 25.9.2019. i  šalju se e-mailom na: info@dragodid.org Prijava mora sadržavati: ime ekipe, imena članova ekipe, adrese, kontakt telefone i e-mail adrese.

Smještaj: S obzirom na okrugli stol planiran za petak te zabavni subotnji program, eventualni smještaj za ekipe dogovorit će se po isteku prijava s domaćinima iz udruge GaiusLaberius – Gardun.

Navedeno je podložno manjim izmjenama, a bit će definirano nakon što se bude znao točan broj ekipa. U slučaju lošeg vremena natjecanje se odgađa za sljedeću subotu 12.10.2019., o čemu ćemo pravovremeno obavijestiti.

Projekt podupiru Ministarstvo kulture, Kamenolom Dolac donji, Grad Trilj…

Ovogodišnje, 3. Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida, u organizaciji udruga 4 Grada Dragodid i GaiusLaberius – Gardun, održat će se u subotu, 5. listopada u naselju Gardun, bogatom arheološkom nalazištu nedaleko od grada Trilja. Program počinje već u petak, 4. listopada u večernjim satima, kada je planiran okrugli stol o suhozidnim temama. Natjecanje u gradnji […]

Read More »