Od Dalmacije do Provanse, sve je isto, dijele nas tek velike nijanse – 2.dio

“Suhozidnu” reportažu iz Francuske objavili smo u dva dijela. Uvodni dio odiseja naših predanih dragodidaša i prijatelja možete pročitati ovdje, a sada vas prepuštamo drugom dijelu i zaključku. Uživajte!

Tekst: M. Križanić i F. Bubalo / Foto: Dragodid & Argonauta

34

Krajem ožujka (22.-27.03.2015) naša mala delegacija bila je dio grupe na studijskom putovanju u Provansi u sklopu aktivnosti IPA projekta “Oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa otoka Murtera i njegove prirodne regije“. Kao što mu i sam naziv kaže, ovaj projekt bavi se cijelom murterskom prirodnom regijom, a upravo model ekomuzeja je taj koji obuhvaća cijeli kraj, vrijednosti lokalne zajednice i njeno ispreplitanje s prirodom kao cjelinu koja se štiti, vrednuje, interpretira. Na taj način pojam muzeja “izlazi” iz klasičnog okvira zgrade i vitrina i širi se na cijelo područje i stvarni život.

Jug Francuske u ovom kontekstu odabran je iz razloga što ima mediteranske karakteristike, pa kao što je naš dragi vodič Jacques Decuignieres – Žak rekao na samom početku našeg petodnevnog putovanja, ponekad se Francuzi s juga osjećaju bliži nama ili pak Talijanima, Slovencima, Španjolcima, koji s njima dijelimo klimu i kulturni krug, nego svojim sunarodnjacima sa sjevera Francuske.

20

25.03.2015.

Trećeg dana putovanja, već smo se lagano navikli na krajolik, na svaki obrađen pedalj zemlje-uglavnom vinograda i naravno levande (ne terasiranih), na ujednačenost arhitekture (poglavito fasada), na cijene i na činjenicu da u ultra turističkim mjestima kao što je  Les Saintes Maries de la Mer, malo tko zapravo govori engleski. Jezične barijere su u hodu preskočene, jer se ubrzo pozdravljalo, dozivalo pa i naručivalo na fetivom francuskom. No, za razliku od jezika, mentalitet  koje smo susretali u svim posjećenim institucijama/muzejima, a riječ je demokratičnosti u upravljanju onim prirodnim i kulturnim, te jasno istaknutom zajedničkom dobru (interesu), zasad su nepremostive nijanse za koje će trebati još ovakvih i sličnih projekta, te još i više godina.

Od kada je proglašen 1977. godine, Parc naturel regional de Luberon nekoliko je puta proširivao granice prilagođavajući se potrebama lokalnog stanovništva i u njegovu korist. Na tom području ističu se četiri „glavna“ grada (od 12 do 20 tisuća stanovnika), od kojih se Apt smjestio nekako u središtu, između masiva Luberon i Vaucluse. U ovom tipičnom gradu Provance, nalazi se i uprava Parka Luberon, čiji su nas zaposlenici vrlo spremno dočekali, uključujući i čelnog čovjeka, ujedno i vrlo ležernog Jean-Louisa Josepha, te su nas proveli od info prostorija, do stalne izložbe o geološkoj povijesti Parka smještene u podrumu upravne zgrade, te s vrlo intuitivnim postavom imajući u vidu najmlađe posjetitelje.

22

Već nakon uvodnog dijela o strukturi samog parka, bilo je jasno kako imamo posla s francuskom nepodnošljivom lakoćom upravljanja zaštićenim područjima. Naime, sustav upravljanja raspodijeljen između tzv. direkcije koju predvode predsjednik i direktor, ali sa odborom u kojem je po 1 delegat iz svake od 77 komuna, po devet delegata iz regije i departmenta – ukupno 95 ljudi koji surađuju s još Bureau-om od 29 predstavnika iz regije i okruga. Tu nije kraj, jer njih savjetuje jedno tijelo sastavljeno od znanstvenika, predstavnika raznih asocijacija, urbanista. Naravno tu je i grupa delegata raznih udruženja, nevladinih organizacija, konzultanata, kao i financijeri te ljudi zaduženi za mobiliziranje javnosti. Sada na trenutak pokušajte zamisliti oko dvjesto ljudi u Hrvatskoj da upravlja nečim sličnim – neprocjenjivo! I još malo soli na ranu, jer ovo je samo jedan od ukupno 48 regionalnih parkova koji imaju oko 3.5 milijuna stanovnika na 7 milijuna hektara.

Dakle jedno šareno, ali stručno društvo čija je osnovna zadaća zaštita identiteta ovog krajolika, i naravno promocija kroz razne vidove turizma, od kojih je i naše studijsko putovanje, naravno jedan od tih. Vodeći se pojmom integralne zaštite regionalnog identiteta, moglo bi se reći da ne samo oni, nego svih 177 000 stanovnika zapravo upravlja prostorom od 185 145 ha, koje godišnje posjeti oko 2 milijuna ljudi. Ta brojka jednom hrvatskom park prirode zasigurno bi probudila apetit, jer promocija najbolje ide kroz želudac, a Francuzi su tu ipak majstori. Posljedica je to preko 30 godina promišljanja kojem su osnovni ciljevi zaštita prirodnog i kulturnog nasljeđa, razvoj i planiranje, sinergija između kvalitetnog okruženja te mobiliziranje javnosti, informiranje i edukacija. Tako osim nekoliko proizvoda sa sistemom AOC-zaštićeno geografsko porijeklo (tri vrste vina, dvije vrste ulja, lavandino ulje, sir, janjci, pa čak i cate ili lubenice, 2014. g. ovaj Park ima i posebni brand, koji garantira „autentični proizvod ukorijenjen u lokalnom području i koji pridonosi održivom i balansiranom razvoju“. Dva su to skromna i osnovna sastojka uspješne priče lokalnog brendiranja, a nekad i samog života – brašno/kruh (dobiven na mlinici) i vino. Kada je riječ o zaštiti prirode, agrokultura i  turizam glavne su aktivnosti unutar Parka, no s razvijenom strategijom održivog turizma, uključeno je naravno i zbrinjavanje otpada, gospodarenje vodom, pitanja transporta, energije, itd. Velika važnost pridana je edukaciji , poglavito mladih, za što imaju posebno nekretninu zapravo ni manje ni više nego dvorac (!). Riječ je zapravo o svojevrsnom edukacijskom centru, kojeg je općina prodala Parku, ali ujedno i sufinancirala kupnju (?!) na kojem se provode razni programi. Najzanimljivija je dakako činjenica da tim prostorom upravlja privatna kompanija. Za usporedbu, dovoljno se sjetiti javno-privatnog partnerstva na hrvatski način u gradnji arena za rukometno prvenstvo. Fascinantna je i struktura financiranja, te naravno transparentnost poslovanja, pa su i pred nama bez zadrške prostrli cijelu financijsku strukturu tešku oko 5 milijuna eura. Dvije su linije financiranja Parka, jedna je od strane članova-komuna (oko 2 eura po svakom stanovniku) i od naknada za posebne projekt (3,7 milijuna eura), te investicijski programi, ali uprava regije daje više od 40 % ukupnog budžeta.
25

Patrick Cohen (audio), arhitekt je odgovoran za pitanje urbanizma i krajolika, te je i osoba zadužena za pitanja zaštite arhitektonske baštine unutar parka, a godišnje se obradi oko 3000 građevinskih projekata. Iako je njegova uloga savjetodavna, pitanja zaštite su riješena na nacionalnom nivou. Sve je počelo prije 40 godina kada je lokalno stanovništvo shvatilo da prilivom novog stanovništva srednjeg i višeg staleža iz industrijskih središta Francuske, velik broj novogradnji nije poštivao lokalnu tradiciju. Stoga je od samog osnivanja Parka, jedna od glavnih aktivnosti bila davanje smjernica za buduće novogradnje. Dio smjernica je jasno formaliziran, pa postoji svojevrstan katalog gdje su vrlo jednostavno i jasno prikazani od modela objekata do boja fasadi. Na samom početku rada Parka bilo je očito da je velik dio tradicijskog znanja zapravo izgubljen (situacija vrlo slična našoj), te su tada pokrenuli svojevrsnu inventarizaciju, slično kao i mi (http://suhozid.geof.unizg.hr/), ali ne samo tradicijske arhitekture na cijelom području Parka, nego i znanja čime su udarili temelje obnovi tradicijskog obrtništva. Iako je arhitektonska baština Parka bila zahvaćena državnom inventarizacijom i  financiranjem, kasniji popisi financirani su od strane LEADER programa (90-ih godina), nešto što nama tek slijedi. Od 1974.g. odnosno tri godine prije osnivanja parka, formiran je tim arhitekata koji savjetuje investitore pri gradnji objekata unutar parka i to besplatno(!). Zapravo najvažnije je napomenuti da ovo tijelo ne obavezuje vlasnike da oponašaju tradicijske građevine, već da se usmjere prema lokalnim principima. I najbolje za kraj: Samo u oko 5% slučajeva imaju problema sa investitorima, jer stanovnicima ovog kraja, uredna kuća na principa tradicijske gradnje stvar je to prestiža i ponosa. I naravno izvor zarade.

28

Još jednu lekciju iz brige za zajednicu, baštinu i samoodrživost, dobili smo i to konačno na engleskom jeziku sa voditeljicom u Muzeju Okhra (zapravo bivšoj tvornici pigmenata Mathieu). Ovaj muzej na otvorenom postoji već 20 godina, i memento je ovdašnjim ljudima i povijesti regije koju je obilježila proizvodnja i trgovina prirodnim pigmentom dobivenim iz okolice gradića Roussillon. Ono što je započela kao manufakturna proizvodnja za lokalne potrebe, početkom prošlog stoljeća izrasla je u glavnu industrijsku granu ove regije.

29

Danas je to eko-muzej i otvoreno mjesto za reinterpretaciju, pa iako se više ne proizvodi pigment, ochra se izvozi u obliku umjetničkih djela, jer radionice su način ne samo da se tradicija održi nego i način i da se djelomično samo financira ovaj muzej, koji je zapravo organizirani kao udruga građana. Tako se dio prihoda ostvaruje i kroz muzejsku trgovinu koja sadrži bogat izbor najrazličitije literature s naglaskom na zanatske priručnike (nešto što nama očajnički nedostaje), ali je i mjesto gdje obrtnici mogu plasirati svoje proizvode. Osim s ochrom, na radionicama koje organiziraju radi se i sa vapnom, a o njegovoj raznolikoj upotrebi uvjerili smo se na zidovima muzejskih zgrada.

26.03.2015.

Posljednjeg dana, konačno smo zašli malo u šumu, i pod vodstvom starog nam znanca Jean- Michelea Andrea iz „francuskog pokreta otpora za obranu suhozida“ – APARE-a, propješačili stazom ruralne baštine u Isle sur la Sorgue area, a u jednom trenutku (koji se rastegnuo na par minuta) i zasukli rukave, kako bi ostavili traga u francuskom suhozidu, naravno na hrvatski način. Bilo je to više fotografije radi, no cijeli ovaj park funkcionira kao otvoreno učilište za suhozidnu i ostale vještine, pa su ljetni volonterski kampovi fokus APARE-ovih aktivnosti na ovom području na kojima su sudjelovali i naši članovi.

31

Ono što se od početka dalo skicirati, tijekom dvosatne šetnje bila je završena slika. Kultivirani krajolik koji je također napušten sredinom prošlog stoljeća u mnogočemu podsjeća na naš, pa iako imamo povijesno gledajući bremenitiju suhozidnu ostavštinu, francuzi su nenadmašni u interpretaciji, pa tako i u valorizaciji iz čega zapravo proizlazi i cijeli sustav zaštite baštine. Tako cijelim putem (audio tour), od startne točke puta odnosno potpornog zida terase koji su obnovili, preko pastirskih obora i skloništa – bunja ili kako ih zovu cabanes,bories, uz razne točke kao što su vidikovci, iole značajniji suhozidni sklop popraćen je edukativnom tablom (samo na francuskom), čime se šalje jasna poruka, koja je uzgred budi rečeno i definirana kao „12 zapovijed Parka“- Pomognite da suhozidi stoje uspravno!

Iako je nekim našim parkovima, suhozidna baština interpretirana, daleko je to od onoga što zaslužuje. Na svu sreću i ne kaskamo zapravo toliko koliko se na prvi pogled čini, jer ova suhozidna staza kreirana je prije nekih šest godina. Kako tema certificiranja suhozidara u Hrvatskoj postaje sve češća tema, od Jean-Michelea smo doznali kako je u Francuskoj uređeno to pitanje. I tu ne kasnimo koliko se na prvi pogled da naslutiti, jer i sam voditelj APARE-ovih suhozidnih kampova je certifikat stekao prije nekih šest godina. Certificiranje se zapravo sastoji od praktičnog ispita koji traje tri dana. Naime, za skupinu od osam ljudi pripremi se oko 14 tona kamena, i to onako poprilično lijepog deblje uslojenog, koje timovi od po dvoje ljudi trebaju ugraditi u dvostruki zid dužine cca šest metara. Za to je potrebno oko 20 radnih sati, a nakon toga od službenog papira kojim se dokazuje vaša sposobnost zidanju u suho dijeli vas tek uplata od 1000 eura u državni proračun, jer ovaj program provodi njihova nacionalan obrtnička komora.  Premda tek u pregovorima,izvjesno je da bi se ovaj (ili sličan) model uskoro mogao primijeniti kod nas, pod čijim patronatom i pod kojim uvjetima još se ne zna, al računajte na nas! Tim više što su bi uskoro krenule agro-okolišne mjere za ruralni razvoj Lijepe naše iz izdašne kase Europske Unije, a za očekivati je da će proporcionalno porasti interes za suhozide.

38

Da vještina građenja suhozida uz ono fizičko, ima socijalno i ekonomsko naličje, najbolje svjedoči rad i predanost Jean- Baptiste Peltiera iz zanimljive asocijacije kojeg sam već imao priliku upoznati. Ovaj bivši profesor i istinski meštar u kamenu, vrlo uspješno (i to na engleskom) se snašao u ulozi vodiča za naš zadnji obilazak i to na posjedu u Bonnieuxu, koji po svemu sudeći bio i možda najdojmljiviji obilazak – barem za nas Dragodiđane (audio). Prije svega to je spoznaja kako se tradicionalne tehnike mogu koristiti u mnogo većim sferama nego je to klasična materijalizacija ili eventualno land art. Naime, ovaj posjed koji je tipičan ruralni kompleks (17 st.), voljom privatnog investitora služi i kao poligon za projekt resocijalizacije pojedinaca koji su se silom prilika našli na rubovima društva, naravno kroz rad. Dakle, puno jeftiniju i bržu verziju, vlasnik je odlučio zamijeniti skupljom, dužom ali društveno korisnom opcijom.

40

Kroz pomno razrađen sustav, koji dijelom kontrolira i financira država, prolazi trenutno 35 polaznika, koji kroz praktičan rad sa kamenom, kako kaže Jean Baptiste upoznaju suhozid kao“ divan alat izgradnje samog sebe!“. Da to nije samo eksperiment, govori i podatak od 51% polaznika koji se po završetku resocijalizira. Iako samo mali postotak njih nastavi kao suhozidari (oko 5%), u programu koji traju 4 do 8 mjeseci, polaznike se nastoji podučiti i u drugim vještinama, kako bi bili što kompetentniji na tržištu rada. Ukoliko se netko pokaže vičan u radu s kamenom, ova asocijacija proslijeđuje ga profesionalnim asocijacijama kakvih je u Francuskoj dosta, nakon čega ih prate i obučavaju kroz dvije godine. Zanimljiv je podatak da u cijeloj Francuskoj, po podacima njihove obrtničke komore ima samo 124 certificirana suhozidara. Kada tome dodamo računicu od 400 eura za kubni metar suhozida, odnosno 700 eura u slučaju građevina kao što su bunje, očito je kako prečesto u Hrvatskoj pogrešno korišteni/tumačeni termini zelenog i socijalnog poduzetništva i održivog razvoja, a tamo negdje su zapravo uspješno posađeni i razvijaju se uz povremeno «obrađivanje i zalijevanje», dakako ponajviše od strane samih stanovnika. Zašto? To je više nego očito, jer iako se tradicijska baština sada više nalazi u turističkim prospektima, a puno manje u svojoj izvornoj funkciji, činiti sve da bi na bilo koji način opstala zadatak je svih onih koji su je naslijedili. Uvjerili smo se u to u svega pet dana, ili smo samo bili u pravom trenutku, al skladan spoj prirode i kulture, gastronomije i obrtništva, ljubaznosti i diskretnog šarma, odveo nas je na neku makadamsku stranputicu – da je to sve moguće i kod nas. Je li je? Jer kako je naš Damir, ribar i meštar od Modrava, rezimirao: „Došli smo ovde vidit, šta zapravo imamo doma!“

Onda…, oćemooo li?

37

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »

 atts
0

U Lubenicama

Tekst: Tanja Kremenić
Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić

Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice.
Slika 1 Lubenice
Slika 1. Lubenice

Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. Osim činjenice da lubeničkog stanovništva više gotovo da i nema, razloge slabog odaziva iz okolnih mjesta možemo tražiti u jakoj buri, koja je posebice izražena u Lubenicama (nalaze se na 378 m n.v.) i koja je obilježila radnu subotu, te procesiji prema kapelici Blažene Djevice Marije na obližnjem nekadašnjem stočarskom stanu Grabrovice, koja se održala u nedjelju. A ako ćemo biti dalje iskreni i objektivno samokritični – i zbog organizacijskog slabijeg angažmana u promociji radionice.
Svemu tome unatoč, među prisutnima je bila dobra volja i dobar tempo – obnovile su se četiri provale (lokalno: lazi), na mjestima gdje se prosudilo da će biti od najveće koristi ili vidljivosti, a to je uzduž javnih putova. Prva lokacija je uz klanec (poljski put) koji vodi u ograjice (pašnjake) gdje se obnovila duplica i dio unjulice.
Slika 2 - Lokacija 1
Slika 2. Lokacija 1


Slika 3. Lokacija 1_final

Ostale tri obnove odradile su se duž glavnog asfaltiranog puta prema Lubenicama. Iskoristila se prilika da se počisti dio kod ulazne table.

Slika 4 - Lokacija 4_gradnja i final
Slika 4. Lokacija 4_gradnja i final

Slika 5 - Lokacija 2_gradnja i nakon
Slika 5 – Lokacija 2_gradnja i nakon

Slika 6 - Lokacija 3_prije i poslije
Slika 6. Lokacija 3_prije i poslije

Slika 7 - Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana_Oleg Miklic
Slika 7. Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana

Put do Lubenica, od groblja i crkve Sv. Marka, traje nekih 20 minuta autom, ako nema prometa, a poznat je upravo po tome što je cijelim putem opasan suhozidima. Iz istog je razloga poznat i po negodovanju putnika koji se ljeti svakih nekoliko metara moraju mimoilaziti na periodičnim cestovnim proširenjima, ali taj put ionako nije namijenjen utrkama. Lazi su na ovom području uzrokovani kombinacijom uznapredovale vegetacije, dodatno porušeni kretanjem ovaca koje si rado u tom lazu nađu novu trajektoriju ili nakupljanjem vode uz asfaltiranu cestu koja je dodatno nanijela teret čak i masivnijoj duplici. Za svaki laz ove radionice je trebalo prethodno počistiti vegetaciju, rastvoriti gromaču, razvrstati kameni materijal, riješiti kritične točke duž kojih se stvorio odron te ga vratiti opet na mjesto.

Slika 8 Gradnja i partecipanti
Slika 8. Gradnja i participanti

Na krilima obnovljenih suhozida uz putove, išlo se posjetiti Vele lokvi – dvije lokve, jedna do druge, na 15 min hoda istočno od Lubenice – koje su se razmotrile kao potencijalna lokacija iduće radionice. Kažu da jedna od njih gotovo nikada ne presuši. Opasana je s dva obruča suhozida, a u nju vodi jedan suhozidni kameni pristup (mulec od škriji). Svakako atraktivna lokacija za obnovu, ali lokve su poseban zahvat koji će ovaj put morati biti predmet dobrog planiranja i akcije.
Slika 9 - Potencijalna lokacija Vele lokvi
Slika 9. Potencijalna lokacija Vele lokvi

Tekst: Tanja Kremenić Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice. Slika 1. Lubenice Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. […]

Read More »

 atts
0

Drugi put na Silbi ove godine: oko lokve Drage

tekst: Ante Senjanović
foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić

Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom SEA (Silba environment art) i njenom voditeljicom Natashom Kadin. Premetalo se tih godina kamen na razne načine, i slagalo mocire za razne svrhe, ali ove godine se sve vrtilo oko lokve Drage.

Samu lokvu radili nismo, jer tu ima jedan teži problem prema čijem rješenju se polako traži put. Pa se tako ovim akcijama samo pokušava lokvu vratiti pred oči onima koji, kao mrzovoljna djeca prekriže ruke na prsima i okrenu glavu svaki put kad im stavite žlicu pred usta. Doduše, to zamišljeno dijete se dade razumjeti, jer ono što je na toj žlici nije baš lijepo. Naime, što – okolica lokve je dugi niz godina divlje odlagalište građevinskog otpada. Dio krivnje je na Gradu, jer nema organiziranog odvoza ni odlaganja, ali drugi dio, onaj masivni i utjelovljeni, je na dušu onima koji su na otoku i ne paze na njega. Koliko god da nije jednostavno drugačije napraviti, ipak nije red ovako.

Lokva je neobičnog položaja, u razini mora, od njega odvojena samo visokim žalom (i brdima lažine). Krasno je to mjesto u blagoj dragi, u usamljenoj uvali položenoj pred daleki modri zid Velebita, baš negdje oko granice između naseljenog središnjeg, nižeg dijela otoka i širokog sjevernog koji se uzdiže ka najvišem vrhu otoka, zvanome, naravno – Varh. Nekada je bila dio poljoprivrednog krajolika, okružena neprekinutim spletom puteva, ograda, polja, dolaca, … od kojeg se danas na većem dijelu otoka vide samo putevi, jer Silbu ponovno prekriva ono po čemu je dobila ime – šuma. I baš je širi okoliš lokve jedini značajniji očišćeni i obrađivani dio, koji je, koliko se sjećam priče, bio nečiji, sada zamrli, vinarski projekt.

1
Kako bilo, okolina lokve je blago rečeno neugledna. Razasuti građevni otpad, krhotine crijepova, opeke, stakla, kamena, pločica, WC školjki, pa plastična ambalaža, cijevi, kutije, vezice, kante, ostaci greda, armature, betona, alata, … a sve pod brdom istih tih stvari nasutih malo dalje – jednog ljudskih ruku brda (nešto kao mali Karepovac ili Jakuševac). Pred nešto godina je Grad (to Vam je ovdje Zadar) sanirao najgore, ali je mnoštvo tragova ostalo, a ljudi su i dalje nastavili nanositi. Šteta, je li.

2
Kako smo rekli, cilj ovogodišnjih djelovanja je skrenuti pažnju na problem kroz volonterske akcije. Neposredna okolica (a to je radijus od kakvih 150 m) nam nije bila pogodna za akciju, jer bi za to prvo bilo potrebno temeljito čišćenje. Ma zapravo, trebalo bi ono do čeg tek treba doći, a to je rješenje problema deponija i spašavanje same lokve, jer nema smisla išta obnavljati u sadašnjem okruženju. To bi samo bilo nekakvo vješanje goblena na zid u ruševini – na tren duhovito, ali otužno i ubrzo propalo.

Stoga, nastavili smo rad na istome mjestu kao i na proljeće. Sa zapadne strane, u gornjem dijelu drage, uz vinograde a taman prije nego što krene nered, ima jedno križanje puteva, kojemu smo bili popravili jugoistočni kut i dio zida prema lokvi. Ovaj put je došao na red južni put: obnovili smo jugozapadni kut i što očistili, a što obnovili 20ak metara zida sa zapadne strane u subotu, i u nedjelju popravili potez s istoka i još doradili i produžili obnovljeni dio na zapadu. Sve su to vanjska lica ogradnih zidova koja su pala jer je građevinu izguralo drveće koje je izraslo na nekad obrađenim površinama. Unutrašnje strane tih zidova su ustvari gomile za odlaganje kamena izvađenog iz obradivog tla, pa bi se tehnički moglo reći kako smo popravljali podzid, a ne zid, ali to su detalji.

3 4
Ponovno smo vidjeli neka lica koja postaju stalna na silbenskim radionicama, a i neka nova, uključujući dva ministranta s Ugljana (s nama samo u subotu, jer nedjeljom je misa). Mješavina domaćih, doseljenih, povratnika i gostiju, starijih, mlađih i jako mladih, ali svih vrijednih. Malo pomalo savladavaju vještine, a znamo svi koji smo probali kako treba puno vježbe za ovladati gradnjom usuho. Osnove su jednostavne i može se brzo složiti nešto što stoji, ali svaki kamen i svaki zid su svoj problem. Drugačije su danas i okolnosti negoli u doba kada su ti zidovi nastali. Tad se moralo graditi brže, jer je zid bio nasušna potreba, a ne hobi ni ukras. To obično i primijetimo kod obnove, jer se zid najčešće uruši tamo gdje je nešto bilo složeno nabrzinu (ako nije to, onda ga je srušilo stablo, divlja svinja ili teretni promet). No, to prije nije bio problem, jer je život bio u polju i svako oštećenje se odmah moglo odmah popraviti. Ali, što se popravi danas, mora trajati, jer – kad će netko opet doći zidati?

5 6
Samo zidanje nije bio kraj svih aktivnosti vezanih uz lokvu. Kako je želja dijela Silbenjana da se lokva i okoliš obnove, pokreću se inicijative i razmišlja o tome što napraviti, planira. Tako je onda zgodno i nimalo slučajno, na akciji je bio i naš član – ali, što je ovdje važnije i čovjek udruge Kal koja se bavi obnovom krških lokvi – Alen Čikada, koji je održao predavanje o lokvama pred mjesnom školom.

Predavanje se pretvorilo u razgovor, u raspravu o stanju lokve, o tome što napraviti. Na stranu sam okoliš koji je velika nevolja, druga je nevolja što je lokva nečišćena, jer lokve treba čistiti barem jednom godišnje ne želi li se da počnu propadati i nestajati. Nečišćena lokva zarasta i zamuljuje. A ove dosta sušne godine se dade vidjeti i, još gore, namirisati još jednu posljedicu nečišćenja: anoksiju koja nastaje neuravnoteženom biološkom aktivnošću unutar zatvorenog i izmučenog ekosustava malog vodnog tijela. Posljedica je bujanje i trulež, sumporovodik i pomor. Kao vatrogasnu mjeru, vlasnik jednog od popularnijih okupljališta na otoku nabavio je glinene kugle koje sadrže korisne mikroorganizme, koje su sudionici radionice zdušno hitali prema lokvi kao male bombe protiv neprijateljskog zadaha. Nada je da će već njihovim ubacivanjem lokva krenuti nabolje, barem da malo življa dočeka temeljito čišćenje.

7
Vratimo se još malo na predavanje: lokva je bitna za selice koje između sjevera i juga idu obalnim planinama i vanjskim otocima, koje i u ovakvom stanju lokve pokušavaju tu naći odmora. Sama lokva je vjerojatno nastala iz vrulje (trenutno je to nemoguće provjeriti), kakvih ima u okolici, zbog blizine mora je bočata. Kako bilo, treba je očistiti da bi mogla opet postati korisna, a što mora napraviti teški bager koji svojom kretanjem svog masivnog tijela dodatno stješnjuje i otvrdnjuje zaštitni, vodonepropusni sloj koji lokvu čini lokvom. Jednom kad je se očisti, lokva se brzo revitalizira, počne ponovno rasti vodno bilje (kojeg treba čistiti redovnim održavanjem – ali ne potpuno, jer je korisno dokle god je umjereno rasprostranjeno i ne guši lokvu) i pojavljuju se životinje: kukci, ptice, vodozemci. E, ti vodozemci se pojave iz svojih skrovišta gdje mogu godinama hibernirati u iščekivanju vode, ali ne i predugo, jer prođe li rok, eto vraga skok na skok i pokupi nam vodozemce. Valja s obnovom požuriti!

Zato je čišćenje prva stvar, a da bi sve imalo smisla, treba riješiti okoliš, i tek onda možemo pričati o obnovi ziđa same lokve. Tome se nadamo i veselimo, i iščekujemo jedan budući dolazak da pomognemo u uređivanju očišćenog krajolika žive lokve na Dragi.

tekst: Ante Senjanović foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom […]

Read More »

 atts
0

Najava: Obnova suhozida u Vinkuranu

Mjesni odbor Vinkuran poziva mještane na obnovu suhozida na blatu u Vinkuranskoj vali (Uvali Soline) u Medulinu 21.-24. listopada.

Radionicu vodimo mi iz Dragodida, a raspored je:

četvertak, 21.10. – subota 23.10. od 9 do 17 sati
nedjelja, 24.10. od 9 do 13 sati. U 13 sati je predavanje o suhozidnoj baštini i druženje volontera.

Vidimo se!

Suhozid-blato-2021-plakat-A3

Mjesni odbor Vinkuran poziva mještane na obnovu suhozida na blatu u Vinkuranskoj vali (Uvali Soline) u Medulinu 21.-24. listopada. Radionicu vodimo mi iz Dragodida, a raspored je: četvertak, 21.10. – subota 23.10. od 9 do 17 sati nedjelja, 24.10. od 9 do 13 sati. U 13 sati je predavanje o suhozidnoj baštini i druženje volontera. […]

Read More »

 atts
0

LJETNA ŠKOLA ISTRAŽIVANJA KULTURNOG KRAJOBRAZA

Foto: Grad Cres, Tanja Kremenić, Sara Popović, Mislav Tovarac

 

U zadnjem tjednu osmog mjeseca ove godine na Otoku Cresu održana je radionica istraživanja i valorizacije kulturne baštine na kojoj su sudjelovali članovi naše udruge u ulozi mentora i predavača. Sama radionica dio je većeg Interreg projekta imena Value, nositelj projekta je grad Cres. Plan i program uključivao je dva dana praktičnog i terenskog rada kroz koji su sudionici imali priliku pripremiti podlogu za terenski rad u GIS programima, te obilaskom terena i lokacija relevantnih za temu radionice. Preostala dva dana bila su ispunjena predavanjima na temu lokalne baštine, kulturnih krajolika i tema bliskih njima, dio njih nalazi se na Facebook stranicama palače Moise u kojoj su sudionici bili smješteni i gdje se održao program radionice.

Prvi dan radionice počeo je predstavljanjem sudionika, te predavanjima Tanje Kremenić o kulturnim krajobrazima otoka Cresa, povijesnom pregledu Cresko-lošinjskog arhipelaga Maria Zaccarie i predavanjem Sare Popović o istraživanju kulturnih krajolika korištenjem prostornih informacijskih alata. Popodnevni termin bio je rezerviran za uvodni tečaj i praktičan rad u platformi QGIS. Večernje predavanje održala je Jasminka Ćus Rukonjić, Arheologinja i dugogodišnja ravnateljica muzeja u Cresu na temu gradina i fortifikacija otoka Cresa.

foto 1

foto 2

Drugog dana obilazili smo teren Velog Gračišta, lokaliteta sa dugim kontinuitetom korištenja gdje su sudionici tražili i ubicirali lokacije koje su prethodno mapirali na GIS podlozi. Večernje predavanje bilo je na temu tradicijskog stočarstva otoka Cresa, a održala ga je Marina Jurkota Rebrović.

foto 3

Tema trećeg dana bila je obrada sakupljenih podataka sa terena na Velom Gračištu te njihov unos u GIS uz zaključna razmatranja o samom terenu. Nakon toga su Alen Čikada i Grga Frangeš ispredavali o lokvama kao vodnim resursima, te o tradicijskoj arhitekturi otoka Cresa. Predavanje za javnost održala je Inge Solis, viša kustosica creskog muzeja na temu krajolika creskih crkvica.

foto 4

foto 5

foto 6

foto 7

foto 8

Četvrti, ujedno i posljednji dan radionice proveli smo na terenu obilazeći lokalitete pastirskih stanova Batajna, te lokve Pogana i Sitova i završili usponom na gradinu Ilovica preko crkvice sv. Jurja. Po silasku sa gradine održana je i praktična radionica gradnje u suho na kojoj su sudionici vlastoručno podigli malen pokazni zid koristeći znanje koje su usvojili prethodnih dana. Dan je zaključen predavanjem Filipa Šrajera na temu tipologije suhozidnih krajolika istočnog jadrana.

foto 9

foto 10

foto 11

foto 12

Zahvaljujemo sudionicima, nositeljima projekta, svim interesiranima kojima je ova tema progovorila i predavačima na sudjelovanju. Do idući put!

Foto: Grad Cres, Tanja Kremenić, Sara Popović, Mislav Tovarac   U zadnjem tjednu osmog mjeseca ove godine na Otoku Cresu održana je radionica istraživanja i valorizacije kulturne baštine na kojoj su sudjelovali članovi naše udruge u ulozi mentora i predavača. Sama radionica dio je većeg Interreg projekta imena Value, nositelj projekta je grad Cres. Plan […]

Read More »