Polemike: o načinu zaštite suhozida i suhozidne gradnje u Hrvatskoj

_MG_0841foto: Marja Kuljiš, 2011.

Napomena: dana 9.2.2017. promijenjen je naslov ovog posta, koji je izvorno glasio “Polemike: treba li nam zakonska zaštita suhozida i kakva?” Ispričavamo se docentu Kali i ostalima koje smo možda naslovom naveli na pomisao da Kale nije za zaštitu suhozida.

Već pune četiri godine, otkako su počele prve aktivnosti za zaštitu suhozidne gradnje kao hrvatskog nematerijalnog kulturnog dobra, vodimo o tome žestoku internu polemiku s najaktivnijim znanstvenikom u Hrvatskoj glede etnoloških pitanja suhozidne gradnje. To je doc.dr.sc. Jadran Kale, s kojim inače blisko surađujemo na svim drugim pitanjima i aktivnostima vezanim za suhozide, kao što su Suhozid.hr ili primjerice obnova suhozida na Srimi.

Ta se polemika do sada uglavnom vodila ispod radara: najviše kroz mailove, te indirektno kroz predstavke Ministarstvu, popularizacijske članke (uglavnom naše), te stručne i znanstvene članke (uglavnom njegove). Ovih se dana, objavom vijesti o trajnoj zaštiti suhozida, preselila i u medije, pa je tako na tportalu prekjučer objavljen polemički članak u kojemu prenose Kaline razloge zašto se ne slaže s registracijom, a sutra navečer možda slično bude i u prilogu vezanom za registraciju u Regionalnom dnevniku HRT-a.

O žestini i ozbiljnosti svjedoči to da je nakon obavijesti o trajnoj registraciji umijeća suhozidne gradnje Kale napisao žalbu i adresirao je, uz Ministarstvo, i na sve 53 adrese inicijalnog popisa nositelja!

Na ovome mjestu nećemo interpretirati njegove “kontra”, niti iznositi svoje stavove “za” registraciju suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra. To će se desiti eventualno kroz komentare, ako bude interesa za komentiranje, tu ili na Facebooku. Za početak, objavljujemo poveznice na Kaline tekstove, te dokumente (rješenja i žalbe) vezane uz registraciju od 2013. godine do danas, pa pročitajte i procijenite sami!

FB1_0384foto: Filip Bubalo, 2011.

Polemički članci Jadrana Kale o zaštiti suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra:

Prilog raspravi o zaštiti suhozida, Ethnologica Dalmatica, Vol.23 No.1 August 2016.

Kako dematerijalizirati kamen? Vodnjanski poučak, Histria (1848-1183) (2016)

Facebook objava s tekstom žalbe upućene na adrese Ministarstva i svih nositelja (2017.)

Nematerijalni suhozid, post na vlastitom blogu Vrulje, 3.2.2017.

Članak na Tportalu, autor Josip Antić, 4.2.2017.

Dnevnik 1, autor Hrvoje Gunjača, 9.2.2017.

Hrvatski radio – Iskustvo prostora, autor Hrvoje Gunjača, 16.2.2017.

Članak u Slobodnoj Dalmaciji, autor Branimir Periša, 17.2.2017.

U nastavku (kronološki):

Rješenje o preventivnoj zaštiti umijeća zidanja “u suho” kao nematerijalnog kulturnog dobra, 2013.

Žalba Jadrana Kale na Rješenje o preventivnoj zaštiti, 2013.

Odbijenica žalbe Jadrana Kale od strane Ministarstva, 2013.

Rješenje o registraciji umijeća suhozidne gradnje, 2016.

Žalba Jadrana Kale na Rješenje o registraciji, 2017.

SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_1 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_2 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_3 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_4 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_5 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_6

nkd-s-zalba1 nkd-s-zalba2

 

nkd-s-odbijenica1 nkd-s-odbijenica2 nkd-s-odbijenica3

 

Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_01 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_02 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_03 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_04 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_05 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_06 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_07 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_08 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_09 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_10

SKM_C30817012710140_Page_1 SKM_C30817012710140_Page_2

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

One Comment

  1. Posted February 14, 2017 at 09:42 | Permalink

    Slijedi dulji osvrt, u manjku vremena tviterska verzija od četiri retka je na gorespomenutom blogu (“Kronika zaštite suhozida”.

    Dobar dan, ja sam taj “najžešći” – no realnije je skoro jedini – osporavatelj ovakvog načina “zaštite” suhozida i u prošloj godini istjecanja krajnjeg preventivnog roka upisa u Registar kulturnih dobara se u isti mah navršilo i tri desetljeća otkako sam s prijateljima studentima dokumentirao bunju s pet prostorija a na to se nadovezalo ostalo. Čak i s prvoklasnom arhitektonskom dokumentacijom trebalo joj je 12 godina da se zaštiti preventivno, a još 10 godina da u Registar uđe trajno (skupa s drugim prijavama trebala je ući odmah jer nije bilo razloga za preventivnu ogradu, ni zbog opasnosti ni zbog manjka dokumentacije). Od kolanjske peticije za zakonsku zaštitu suhozida i odvagivanja kako je pravi put onaj u smjeru očuvanja nematerijalne kulturne baštine sad je već 9 godina, za kojih sam na pitanja iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara odgovarao kad god me se zvalo – usmeno, pisano na pet kartica teksta, u opširnijoj žalbi na preventivno Rješenje i na koncu ovim pismom. Zato sam si dozvolio u njoj riječi napisati na kraći i jasniji način, poslavši ih svima iz Rješenja da se ne može ponoviti povijest ranijih beskorisnih argumentiranja bez odgovora.

    Suhozidi su poučni jer u zaštiti kulture imaju unikatni smještaj na križištu materijalnog, nematerijalnog i krajobraznog. Što se u načinu njihova stvaranja i postupanja s njima prepozna na najzabačenijem školju, oštro oko će prepoznati i u virtualno osnaženim urbanim scenama iz središta naših gradova. Glas za suhozide je uvijek i glas za onog društveno najnemoćnijeg među nama, jer tako nastaju. Zato ih se mora respektirati u njihovim vlastitim terminima a ne po mjeri države. Državni suhozidi su ceste poput “Napoleonovih”, pa opet u Južnoj Americi današnju kulturu carske ceste Inka kroz nematerijalnu kulturnu baštinu respektiraju kao lokalna znanja (primjeri obnavljajućih visećih mostova, u davnini za vladara i kastu a danas za turiste).

    Po takvoj široj primjenljivosti ova epizoda može zorno posvjedočiti što Uprava za zaštitu kulturne baštine može učiniti, a što ne može – a tako je i drugdje. Konzervatorska struka je na raspravi u Ministarstvu kulture naznačila opciju ulančanih registracija kao rješenje ali to nije pripremljeno za odlučivanje stručnog povjerenstva sastavljenog od znalaca van Uprave. O ovoj žalbi treba rješavati interno tijelo ustanovljeno kao i podzakonski propisi o Registru – za stanje u kakvom ovakve upise nije ni predviđeno imati. Zbog toga pravilnički za popravke suhozidnih građevina koje sam uveo u Registar treba imati “licencirane seljake”. Pored čitave povike nikad nisam čuo odgovor na pitanje tko će popravljati Bašićeve križeve uđu li kao građevine u Registar (a trebali bi), jer su ih gradili ljudi bez licenci a održavaju ih namjernici i ovčari. Motivacija tih uspjelih gradnji je tržišna, jer su okretni voditelji grupa vješti s kamenom bili stoga zato što im se na Pagu to s današnjim siranama i otkupnom cijenom mlijeka isplati. Po inicijativi ministarske Uprave za zaštitu kulturne baštine rješenje takve međusektorske situacije nećemo vidjeti nikada. Popravak bunje iz Registra po pravilničkoj proceduri završio je zarušavanjem čak i dijela građevine koji prije nije bio ugrožen – ugrozio ju je popravak po pravilu struke ciljane za palače i katedrale. Uspjeli popravak preostale suhozidne građevine iz Registra lokalnu je zajednicu kao znalce očuvanja uveo kriomice. Kad sam u prepisci oko otkupa bunje iz Registra spomenuo održavane radionice i uvlačenje lokalne sredine, pismo koje sam s pečatom dobio je bila najava izdavanja pravilničke zabrane radova. Odgovore na prijave drugih kulturnih dobara nisam dobio nikada, Pravilnik na to ne obvezuje.

    Iz trenutnih rasprava djelatnost Uprave za zaštitu kulturne baštine može se usporediti s vriskom oko HAVC-a. U ovako čvrstom zagrljaju države, sa svim aferama upravljanja zaštićenim prostorima i smijenjenim pročelnicima, konzervatori si ne mogu priuštiti nepokoravanje nalogodavcu – to se sa suhozidima vidjelo kad je krajobrazna atrakcija bila dovoljno privlačna za plakat i ulaznicu izložbe o Dalmatinskoj Zagori, ali ne i za Registar kulturnih dobara (na početku izložbenog postava kočila se tabla s prvoimenovanim inicijatorom – ministrom; izložbeni katalog kao standard galerijskog posla nije nikada izašao). U isto vrijeme buja sivo tržište elaborata kakve traži procedura, takve sam vidio vezane i za suhozide iz Registra – doslovno na grbači ljudi koji rade s tim kamenom. Konzervatorski posao se treba izdvojiti iz Ministarstva kulture. Nijemi svjedoci su svi oni suhozidi koji su ovakvim Rješenjem zapravo osuđeni na propast, sva ona lokalna znanja kojima je ovakvim postupkom otežan put k brendu proizvoda iz lokalno uređivanog ambijenta, ili makar u takvom životnom poslu konzervatorsku ekspertizu učinivši tek baštinskim uresom a ne razvojnim alatom. Zrele i inovativne konzervatorske prakse trebaju biti ocjenjivane od struke i javnosti, a ne od politike kakvoj je Ministarstvo kulture važno zbog demostracije moći.

    Samorazumljiva duševna dobra poput krajobrazne afektacije suhozidima kao da bi trebala biti jednostavna, ali nisu. Hora je izvorni spomenik etničkog čišćenja, Bucavac je originalno zadružni vinograd za kolhoz državne vinarije sastavljene od strojeva pokradenih (“nacionaliziranih”) od naprednijih vinara – danas će suza krenuti stoga jer su lijepi apstraktno, ali pamet služi i danas prepoznati muku onih koji kažu da su taoci hore ili drugih kojima je cijena grožđa pala jer je “zaštićen” samo bucavački perivoj a ne i njegov krajolik. I tako dalje, i tako bliže.

    Civilni sektor, udruge i inicijative građana, pa i sam glas javnosti (glasača, potrošača), u tome imaju vrlo važnu ulogu i u tome je “Dragodid” umnogočemu zaslužan. Ljude u udruzi ne mora obvezivati etički kodeks kakav mi nalaže stvaratelje fenomena držati na prvom mjestu, čak i prije od poslodavca – takav je promjenljiv. Ti stvaratelji ne žive u selu ili kraju čije se tradicije protežu od jedne do druge državne granice, pa i preko nje. Svi smo imali debelog razloga podupirati “Dragodid”, no zapasuje li se sve u jedno selo ostaje prilično jasnim kakva udruga ostaje po mjeri takvog sela. Žao mi je što mi je u takvoj namjeri bilo predviđeno mjesto pukog popunjavatelja rubrika zadanih takvim gabaritom, pa kad to nije išlo više nije išlo ni išta drugo.

    Hvala na uvrštavanju ove notice, za koju držim da je trebala biti među zadnjim pasusima vijesti o Rješenju registracije.

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 http://www.dragodid.org/wp-content/uploads/2020/10/Foto-natjecanje-pred-Domaćinovom-bunjom-170x274.jpg
0

4. Prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida – Srima 2020

Tekst i foto: Miran Križanić

4. Prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida održano je u subotu 19.9.2020. na poluotoku Srima kod Šibenika. Organizator – domaćin bila je Lokalna akcijska grupa More 249 iz Vodica, uz tehničku organizaciju udruge 4 Grada Dragodid te stručnu i terensku podršku Muzeja Grada Šibenika. Natjecalo se 10 ekipa po četvero članova, a cilj je bio u 2,5 sata zajednički izgraditi što kvalitetniju suhozidnu klupu. Poligon za gradnju protezao se uzduž gomile u neposrednoj blizini Domaćinove bunje – najveće suhozidne građevine tog tipa na istočnom Jadranu. Naslov prvaka obranila je ekipa Golinjevo iz Garduna.

Foto - natjecanje pred Domaćinovom bunjom
Foto – natjecanje pred Domaćinovom bunjom

Kratka povijest Prvenstva

Već treću jesen zaredom udruga Dragodid koordinira Prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida. Inspiracija za takav događaj vuče korijen iz prvog takvog prvenstva koje se održalo 2011. godine u Kolanu na otoku Pagu. Nakon punih 7 godina niz je nastavljen 2018. u Murteru u organizaciji udruge Argonauta, te prošle godine u Trilju u organizaciji udruge Gaius Laberius Gardun. Inicijativa je ove godine stigla iz Vodica od LAG-a More 249, a prijedlog lokacije iz Muzeja Grada Šibenika.

Pravila

Suhozidno prvenstvo dosad je bilo natjecanje u brzoj gradnji suhozida – u vrlo kratkom roku cilj je bio izgraditi relativno kratak zid od 5 metara. Takav pristup ima svoje nedostatke – usprkos zabavnom i sportskom elementu, ipak donekle izostaje kvaliteta gradnje, a zidovi se nakon natjecanja uklanjaju.
Specifična lokacija – 100 metara duga kontinuirana gomila – ove godine je omogućila da izmijenimo pravila po uzoru na jedno talijansko natjecanje u shohozidu, kako bismo stavili naglasak na kvalitetu gradnje, ekipama dali više vremena, a natjecateljski zid ostao u funkciji i dugo nakon prvenstva. Ekipe i organizatori bili su zadovoljni ovakvim pristupom pa ćemo ga ubuduće primjenjivati gdje god to bude moguće.

Lokacija

Poluotok Srima kod Šibenika izniman je suhozidni krajolik premrežen stotinama kilometara suhozida. Morfologiju suhozidnih gomila, međa i puteva diktira ekonomija krčenja zemlje od kamena u svrhu sadnje vinograda, kojih danas više nema. Bunje kao zakloni i poljoprivredna spremišta ovdje su prisutne u velikom broju. Poljoprivrednici koji su krčili i obrađivali zemlju dolazili su sa obližnjih otoka na svoje posjede, prevaljujući dalek put, pa je često bilo potrebno i više tjedana noćiti u vinogradu.
Domaćinova bunja najveća je bunja ne samo na Srimi, nego i na cijelom istočnom Jadranu i zbog toga je već dugo predmetom proučavanja i obnove. Ime je dobila po obitelji koja ju je gradila – Rodin Domaćinima, a upravo njima možemo zahvaliti i ustupanje lokacije za ovo natjecanje. Bunja je ugrađena u gomilu i sastoji se od velikog glavnog kružnog nepravo svođenog prostora sa specifičnim ulazom „na volat“. Vanjština baze je pravokutna, sa kružnim prstenovima vanjskog kamenog plašta koji se uzdižu nad njom u stilu zigurata. Pokraj velike bunje nalazi se još jedna manja sasvim ukopana u gomilu koje je služila kao prirodni hladnjak.
Upravo zbog tih specifičnosti, za natjecanje je odabrana ova lokacija, premda je udaljena dobrih 20 minuta hoda od glavne ceste. Ispred bunje proteže se gore spomenuta dugačka gomila na kojoj smo odlučili napraviti gledalište.

Foto - novotransformirani krajolik SrimeFoto – novo transformirani krajolik Srime

Natjecatelji/ce

Interes za natjecanje je bio velik – ograničenje smo postavili na 10 ekipa a prijavilo ih se čak 13 pa smo neke nažalost morali i odbiti. Četvero natjecatelja po ekipi i njihove pratnje stigle su iz svih smjerova – s otoka Hvara, Paga, iz Šibenika, Splita, Zagreba, Rijeke, Gaćeleza kraj Vodica, iz Trilja, Garduna, Sinja, i naravno iz Srime. Ukupno 80-tak ljudi prisustvovalo je događanju.

Stigla je i ta subota…

Okupili smo se u 9 sati na arheološkom lokalitetu Prižba od kuda smo, nakon registracije ekipa, uplate kotizacija (i naravno obaveznog mjerenja temperature), prošetali kroz srimske suhozide prema Domaćinovoj bunji. Od 10 do 12:30 sati održao se glavni dio natjecanja, tj. gradnja.

Foto - uvodna rijec Zaltka Rodin i Jadran KaleFoto – uvodna riječ: Zlatka Rodin i Jadran Kale

Akcija

Ekipe su raspoređene svaka na svoj segment strme gomile, a kad se oko 10 sati začuo zvižduk, svi su prionuli na posao. Trebalo je prvo raščistiti i zaravnati nagib za dobar temelj, a potom od kamena kojeg na gomili ne nedostaje sagraditi prednje lice zida-klupe. Neki su požurili pa ubrzo krenuli graditi i sljedeću kaskadu, a neki su više pazili na preciznost. Vrijeme je protjecalo uz zvonjavu motike i kamena, a zainteresirani gledatelji su mogli prošetati duž gomile i pratiti kako se polako ali sigurno formira novi krajolik.

Foto - akcijaFoto – akcija

Žiriranje

Tročlani žiri nije imao jednostavan zadatak po završetku gradnje – sve ekipe su odradile odličan posao, i na prvu bi se teško moglo odlučiti koji je zid bolji. Presudili su detalji, a ocjenjivalo se kroz 3 glavne kategorije: stabilnost, oblikovanje te opći dojam, a ekipe su mogle zaraditi i pokoji ekstra bod za detalje poput izgrađenog kantuna/glave gdje je to trebalo, kao i za dodatne kaskade.

Foto - ziriFoto – žiri: Jadran Kale, Boris Šantić i Filip Šrajer

Prvo ručak pa onda medalje

Nakon zajedničkog pregleda zidova, žiri se povukao na numeričko bodovanje a ekipe natrag na Prižbu gdje ih je nakon cijelog dopodneva na suncu čekao ručak i predah u hladovini čempresa i maslina. Po povratku žirija uslijedila je dodjela nagrada i proglašenje pobjednika. Ekipa Golinjevo iz Trilja obranila je naslov prvaka te osvojila medalje, suhozidni pehar ali i novčanu nagradu. Suvenire u obliku medalja za uspomenu su dobile i sve ostale ekipe, a finalni poredak, uz često tijesnu bodovnu razliku, izgledao je ovako:

1. Golinjevo, Trilj
2. Gaius Laberius Gardun, Trilj
3. Pjover, Velo Grablje, Hvar
4. Srima
5. Ševarata Povljana, Pag
6. Lokva, Gaćelezi
7. Vlaji, Sinj
8. Babulji, članovi udruge Dragodid
9. Udruga turističkih vodiča Mihovil i prijatelji, Šibenik
10. Udruga turističkih vodiča Mihovil, Šibenik

Foto - zajedničkaFoto – zajednička

Foto - ekipe 001 GOL

Foto - ekipe 002 GAR

Foto - ekipe 003 PJO

Foto - ekipe 004 SRI

Foto - ekipe 005 SEV

Foto - ekipe 006 GAC

Foto - ekipe 007 VLA

Foto - ekipe 008 BAB

Foto - ekipe 009 UTVP

Foto - ekipe 010 UTVFoto – 10 ekipa i njihovi zidovi

Povratak na bunju
Oprostili smo se od natjecatelja, a u popodnevnim satima, prije mraka, nekolicina nas vratila se na bunju i obnovila dio njezinog sjevernog urušenog vanjskog prstena. Time smo sudjelovali na 9. suhozidnoj radionici na Srimi. Drago nam je da smo uspjeli održati natjecanje i obnovu u ovim, za javna okupljanja teškim vremenima, i da nas je vrijeme poslužilo dugim, sunčanim i ne prevrućim danom. Vidimo se dogodine, na nekom novom poligonu!

Foto - popravak bunjeFoto – popravak bunje

***

O natjecanju su ranije izvjestili LAG More 249 i Info Vodice koji su snimili i video. Događanje je popratio i HRT. Obnova bunje popraćena je i Milenijskom fotografijom. (za reportaže klik na poveznice)

Događanja na Srimi pratite kroz Facebook stranice Muzej Grada Šibenika, Suhozidni park Srima, Lag More 249., a za suhozidne vijesti i najavu sljedećeg natjecanja pratite dragodid.org

Tekst i foto: Miran Križanić 4. Prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida održano je u subotu 19.9.2020. na poluotoku Srima kod Šibenika. Organizator – domaćin bila je Lokalna akcijska grupa More 249 iz Vodica, uz tehničku organizaciju udruge 4 Grada Dragodid te stručnu i terensku podršku Muzeja Grada Šibenika. Natjecalo se 10 ekipa po četvero članova, […]

Read More »

 atts
0

O bilju, kamenu i ljudima (MOCIR KAPAR 5# na Silbi)

Tekst: Maja Flajsig
Foto: Natasha Kadin i Maja Flajsig

 

„Raj je raspršen po cijeloj zemlji i zbog toga ga više ne prepoznajemo.“, nekoć je davno u svom Dnevniku pogleda zapisao Bernard Noel. Doista, što dulje promatramo, što više putujemo, uviđamo istinu u Noelovim riječima. Tako je godinama Natasha Kadin pažljivo i strpljivo promatrala, bivala, upijala i naposljetku pronašla djelić raja na otoku Silbi. A svoje otkriće nije učinila (samo) svojim, već svačijim.

Kroz desetogodišnje djelovanje putem umjetničko – ekološke platforme S.E.A. Silba Environment Art Natasha je nastojala svoja znanja i vještine usmjeriti ka pružanju novih kulturnih sadržaja otočkom stanovništvu i njegovim posjetiteljima, neprestano imajući na umu očuvanje prirodnog okoliša Silbe. Kako i ona sama kaže, otok je učitelj. Jer uče nas ljudi, ali uče nas i prostori. Tako je naš kratkotrajan boravak na Silbi (14.-16.8.2020.), motiviran održavanjem već tradicionalne radionice gradnje suhozida gdje smo mi bili nositelji znanja o umijeću kojeg smo pružali drugima, rezultirao sticanjem iskustava i znanja koji su ostali duboko upisani u naša bića.

Okrznuvši život na otoku upoznali smo tek poneke u čitavom moru njegovih specifičnosti. Poput karića, koji su nas dočekali pri silasku s broda. Malena kolica izrađena po mjeri koja posjeduje svaki otočanin i svaka otočanka, a služi jednostavnom prijevozu namirnica od broda do kuće. Svaki je drugačiji, svaki ima svoje prednosti i mane, poput veličine kotača i materijala od kojega je izrađen. Doznali smo da je nekoć upriličena i revija otočkih karića, kako bi se na jednom mjestu pokazao čitav dijapazon njihovih različitosti.

IMG-3673Slika 1: Jedan od otočkih karića

Tijekom vožnje stanovitog karića po strmovitim putevima do Natashine šumske rezidencije (kojima je karić dakako bio prilagođen), oko nas su se nizali dugački i pravilni suhozidi lijepih lica. Saživljeni s prirodnim okolišem, među njima se isprepliću korijeni stabala koji ih podupiru.

20200814_190924Slika 2: Prepleti suhozida i biljaka

20200815_152131Slika 3: Bilje podupire kamen

Na istom nam je putu Natasha ukazala na kamen što su ga austrougarski graditelji puteva isklesali kako bi godina gradnje ostala upisana u krajoliku. Tako 122 godine kasnije, unatoč opetovanom kretanju ljudi, životinja i neizbježnih karića, natpis i dalje postojano stoji kao spomen na tek djelić povijesti ljudi što su gradili otok.

20200814_192100Slika 4: Postojanost isklesanog natpisa

A otok se dabome gradio. U 18. je stoljeću Silba bila jedna od najjačih pomorskih i trgovačkih središta Jadrana s oko 98 jedrenjaka, pa su Silbenski mornari ulagali, gradili te izgradili čak pet crkvi i jednu kapelicu. Za jedan otok s oko 300 stanovnika, doista impresivna brojka. U jednoj od njih, u crkvi sv. Marka prema legendama se nalazi krv Pankogula, silbenskog vampira poljskog porijekla koji je ondje radio kao zvonar. Jedne je noći Pankogulo ustao iz groba i počeo ubijati Silbenjane – što mlade, što stare. Stanovništvo je odlučilo stati na kraj Pankogulovim zločinima, te su ga ubili upravo u crkvi sv. Marka. Legende su i dalje žive i neki kažu da Pankogulo i dalje obitava u šumama crnike po kojima je Silba dobila ime (lat. selva, silva – šuma).

Upravo je jedna takva šuma bila cilj našeg puta. Ne strahujući od Pankogula, Natasha je ondje izgradila svoj drugi dom. Malo arhitektonsko remek djelo u kojemu nas je ugostila oličenje je samoodrživosti: voda se skuplja u gusterni, solarni paneli upijaju sunčeve zrake, a razumno, kreativno i savjesno korištenje resursa integralan su dio života.

20200815_161256Slika 5: Natashina šuma

Međutim, za pravu samoodrživost potrebno je i saditi, uzgajati i brati, čemu se Natasha također domislila. Odlučila se za još jedan pothvat – gajiti kapare! U tom naumu su članovi naše udruge pomogli Nataši još 2017. godine, kad su izgradili prvu kaparetu, odnosno piramidalni pitar s vertikalnim otvorom za sadnicu. Oličenje tradicije i inovacije, ekologije i kulture! Izum je to kojim se kolektivno ponosimo.

IMG_20181004_171107-768x1024Slika 6: Kaparete izgrađene na prošlim radionicama

IMG-5521Slika 7: Uspješni rast kapara

I ove smo godine nastavili dobru tradiciju, pa smo tako osim kaparete izgradili dobar komad duplice namijenjene dakako, sadnji kapara. Tako je naš prvi dan radionice protekao u gradnji i postavljanju probušenih i razrezanih plastičnih boca u suhozid (reciklaža, prenamjena, DIY glavna su obilježja otočkog života!), u koje će Natasha smještati sadnice kapara, a one će potom puzati uz stijenke boca. Radionici su se s entuzijazmom pridružili i najmlađi graditelji, a u popodnevnoj smjeni posao je brzo bio gotov jer nam se pridružila i iskusna međunarodna ekipa iz Društva istraživača mora 20.000 milja koja je već sudjelovala na našim radionicama, pa tako i na prvoj izgradnji kaparete.

20200815_103043Slika 8: Najmlađi graditelji u akciji

A kaparetu, koja je već postala simbol naših radionica na Silbi, izgradili smo idućeg dana radionice. Uz pomoć umjetnika kojima kamen nije nepoznanica, uspješno smo i u rekordnom vremenu sagradili sad već treću kaparetu na Silbi! Entuzijazam je bio na vrhuncu, hlad se taman pojavio, bili smo spremni i orni sagraditi i četvrtu, petu, možda i šestu kaparetu. Tada shvatismo, primorani smo stati, odmoriti. Nema više kamena u blizini. Avaj! Pomirili smo se sa sudbinom ugodno gorkom poput kapara i počinuli.

0DD2BA23-6918-4481-84F6-ECCADE78CFCBSlika 9: Zadovoljna družina s kaparetom

Odosmo do svjetlucavog mora i zadnji put pozdravili mali škojić preko puta obale do kojega je lako otplivati. Kažu da se zove ni više ni manje nego Šičilija. Malena, ali naša! Mafija ondje još nije dospjela čini se.

20200815_140920Slika 10: Šičilija

Natasha nas je za kraj upoznala s drugim biljem Silbe koje samoniklo raste, kao što to inače i kapare čine. Govorila nam je o kadulji, lavandi, ružmarinu, trnini i smilju, od kojih radi rakije koje liječe duh i tijelo te motaru od kojeg sprema pesto, a također ga i kiseli te sprema s krumpirima. Zaista, otok je učitelj čija su znanja neprocjenjiva. Svo to obilje i puno više od toga raste na Silbi. Čeka da ga se prepozna, kao što djeliće raja valja prepoznati. A pravi dokaz da se zaista radi o raju jesu mala čuda kojima smo ondje svjedočili. Poput suhe šišarke na šumskom stolu za objed koja se za kišni dan potpuno zatvorila u sebe, da bi se do kraja idućeg dana ponovno do kraja otvorila, pozdravivši nas u suton.

collageSlika 11: Magična šišarka

 

Tekst: Maja Flajsig Foto: Natasha Kadin i Maja Flajsig   „Raj je raspršen po cijeloj zemlji i zbog toga ga više ne prepoznajemo.“, nekoć je davno u svom Dnevniku pogleda zapisao Bernard Noel. Doista, što dulje promatramo, što više putujemo, uviđamo istinu u Noelovim riječima. Tako je godinama Natasha Kadin pažljivo i strpljivo promatrala, bivala, […]

Read More »

 atts
0

Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu

Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović

 
 
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
 
 
1
Slika 1: Veliki Godinj
 
 
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
 
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
 
 
2
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
 
 
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
 
 
3
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
 
 
 
4
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
 
 
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
 
 
5
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
 
 
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
 
 
6
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine

Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović     Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]

Read More »

 atts
0

Kotor zove!

119216257_3979033948789877_5895845532951119084_n

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru.

119217695_1225737834447497_6756377693145935055_n 119205549_424644588507707_4122313551891112923_n

 Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. do 14. rujna.

 Program Kotor zove! pokrenuli su lokalni kulturnjaci iz muzeja, centra i knjižice kako bi skrenuli pozornost na očuvanje najstarijeg crikveničkog naselja. Maleni Kotor vinuo se odjednom u europske razine i probudila se nada.

119226595_631707340864209_345893883135697561_n

Nada da će se cijeli prostor primjereno vrednovati i očuvati te uključiti u kulturnu ponudu grada. Inicijativom povratka na Kotor želi ga se kulturom, edukacijom i aktivizmom osnažiti i obraniti kao jednog od rijetkih preostalih dijelova grada,koji je izmaknuo valu apartmanizacije sačuvavši sve elemente tradicionalne primorske arhitekture.

119097459_628731228019432_5519133943920969735_n 119127450_742683002978441_417537862702712087_n

 Detaljna najava programa nalazi se u privitiku, a više o programu možete sazanati putem Facebook eventa: https://www.facebook.com/events/728324828010075

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru.  Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. […]

Read More »

 atts
1

Kamen na kamenu

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila je Udruga Gaius Laberius-Gardun u suradnji s Udrugom Dragodid. Propisi natjecanja nalagali su: 4 člana/članice ekipe, 15 min. zidanja, 1 m visina, 70 cm širina. Organizatori su htjeli potaknuti vrsne suhozidare i one koji će to tek postati da odmjere svoje umijeće i vještinu. Iz navedenih propisa vidimo da za slaganje kamena u suhozid trebaju itekakve vještine.

 

Kamen na kamenu – suhozid

Suhozid je građevina od prirodnog materijala bez upotrebe vezivnog materijala. Gradi se kao zid, kao ograda oranice ili pašnjaka, koristi se u gradnji bunara i u gradnji puteva kao što je Premužićeva staza, planinarski put koji prolazi dijelovima Velebita. Ovim se umijećem čovjek na jadransko-dinarskom području Hrvatske služi od prapovijesti do danas. Suhozidi pružaju utočista za razne biljke i životinje, npr. guštere, žabe, pčele i razne rijetke kukce.

 

Državno prvenstvo u gradnji suhozida

U Kolanu na otoku Pagu, 11. 6. 2011. održano je prvo takvo prvenstvo. Organizirala ga je Udruga Suhozid koja je željela jače povezati zaljubljenike i poklonike suhozidne tradicije iz cijele Hrvatske. Otkrili su stanovnicima otoka Paga i njihovim gostima umijeće gradnje kao i problem zaštite i očuvanja suhozida kao kulturno-povijesnog bogatstva.

Drugo prvenstvo organizirale su u listopadu 2018. godine udruge Dragodid i Argonauta na otoku Murteru, na području arheološkog lokaliteta Colentum. Projekt je bio dio programa obilježavanja Europske godine kulturne baštine 2018. god. I ovdje je bio cilj zainteresirati javnost za suhozidnu gradnju, prenošenje znanja umijeća gradnje na nove generacije kao i medijska popularizacija.

Počeci djelovanja Udruge Dragodid sežu u 2002. godinu kad je održana prva Međunarodna suhozidna radionica u selu Dragodid na otoku Visu. Od tada su prisutni na raznim lokalitetima diljem hrvatske obale i u drugim zemljama. Sjedište Udruge je u mjestu Šapjane kod Rijeke. Glavne su im aktivnosti organizacija i vođenje suhozidnih radionica te provođenje istarživanja suhozidne baštine u suradnji s lokalnim partnerima. Pokrenuli su zahtjev za trajnom zaštitom suhozida  kao  nematerijalnog kulturnog dobra  Republike Hrvatske.

A kako je proteklo 3. Državno prvenstvo opisala nam je dr. Danja Lakić Budimir, voditeljica kulturne djelatnosti Udruge Gaius Laberius-Gardun:

„ Nakon prošlogodišnjeg sudjelovanja na radionicama suhozidarstva i na 2. Prvenstvu mojoj je Udruzi s puno povjerenja dodijeljena organizacija 3. Prvenstva. Samo natjecanje otvorila je naša ekipa Gaius Laberius, zatim su se zaredale različite ekipe od studenata do veterana. Kamen je dovezen iz obližnjeg kamenoloma pod Mosorom. Pobijedila je ekipa Golinjevo s punih 5.01 m duljine zida. Drugo mjesto zauzela je zadarsko-makarska ekipa Pomalo, a treća je bila ekipa Vlaji. Prvenstvo je popratilo nekoliko medija, a gosti su nam bili predstavnici lokalne i županijske vlasti. Na kraju  prvenstva sve su ekipe zajednički izgradile suhozid koji trajno ostaje u našem mjestu. Udruga Gaius Laberius je ponosna na zajedništvo suhozidara te na njihov trud i ljubav koju ulažu u ovu vještinu kako bi je pokazali cjelokupnoj zajednici i rado ćemo sudjelovati u budućim prvenstvima.“  

Dr. Lakić Budimir još je istaknula kako je Udruga osnovana s ciljem promicanja, razvoja i unaprjeđenja znanosti, ekologije, kulture, umjetnosti i zdravog življenja. Jedna od niza djelatnosti je i očuvanje povijesne i spomeničke baštine.

članak

 Ekipa Gaius Laberius, Državno prvenstvo u Gardunu, 2019. god.                                                          foto: Danja Lakić Budimir

 

Tradicionalno, inkluzivno, reprezentativno

Zahvaljujući ovakvim hvalevrijednim projektima, suhozidarstvo je prepoznato kao posebno umijeće koje treba sačuvati od zaborava. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je u prosincu 2016. godine odluku kojom se umijeće suhozidne gradnje proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom te je uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Međutim, za upis na popis svjetske baštine, nematerijalna baština mora biti: tradicionalna, ali još uvijek živa, suvremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine; inkluzivna, tako da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost; reprezentativna tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama. Suhozidarstvo je i tradicionalno i inkluzivno i reprezentativno te je 2018. uvršteno na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.

Na mladima svijet ostaje

Gradnju suhozida kao nematerijalnog dobra trebalo bi više promicati među mlađom populacijom. Sve bi se navedene udruge trebale povezati sa školama jer se gradnjom suhozida stječu tehničke vještine, kao i vještine ponašanja, npr. učenička suradnja i sposobnost uspješnog rada. Iskorištavanjem kamena iz okoliša potiče se održivi razvoj. Potrebno je organizirati izvanučioničnu nastavu i radionice na određenim lokalitetima jer većina današnje djece i ne zna za pojam suhozidarstva. Poticanjem učenika da u svojim školskim vrtovima grade suhozide povećao bi se broj mladih volontera. Tako bi ova vještina postala reprezentativna školskoj zajednici koja ju može prenositi budućim generacijama. Zidanje kamena na kamen nastavilo bi se i u budućnosti jer na mladima svijet ostaje.

 

Učenica: Josipa Paštar, 7. r.

(  Na županijskoj smotri LiDrano 2019./2020. rad  predložen za državnu smotru u kategoriji novinarskih radova.  )

OŠ fra Pavla Vučkovića, Sinj

Mentorica: Helena Budimir

 

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila […]

Read More »