Polemike: o načinu zaštite suhozida i suhozidne gradnje u Hrvatskoj

_MG_0841foto: Marja Kuljiš, 2011.

Napomena: dana 9.2.2017. promijenjen je naslov ovog posta, koji je izvorno glasio “Polemike: treba li nam zakonska zaštita suhozida i kakva?” Ispričavamo se docentu Kali i ostalima koje smo možda naslovom naveli na pomisao da Kale nije za zaštitu suhozida.

Već pune četiri godine, otkako su počele prve aktivnosti za zaštitu suhozidne gradnje kao hrvatskog nematerijalnog kulturnog dobra, vodimo o tome žestoku internu polemiku s najaktivnijim znanstvenikom u Hrvatskoj glede etnoloških pitanja suhozidne gradnje. To je doc.dr.sc. Jadran Kale, s kojim inače blisko surađujemo na svim drugim pitanjima i aktivnostima vezanim za suhozide, kao što su Suhozid.hr ili primjerice obnova suhozida na Srimi.

Ta se polemika do sada uglavnom vodila ispod radara: najviše kroz mailove, te indirektno kroz predstavke Ministarstvu, popularizacijske članke (uglavnom naše), te stručne i znanstvene članke (uglavnom njegove). Ovih se dana, objavom vijesti o trajnoj zaštiti suhozida, preselila i u medije, pa je tako na tportalu prekjučer objavljen polemički članak u kojemu prenose Kaline razloge zašto se ne slaže s registracijom, a sutra navečer možda slično bude i u prilogu vezanom za registraciju u Regionalnom dnevniku HRT-a.

O žestini i ozbiljnosti svjedoči to da je nakon obavijesti o trajnoj registraciji umijeća suhozidne gradnje Kale napisao žalbu i adresirao je, uz Ministarstvo, i na sve 53 adrese inicijalnog popisa nositelja!

Na ovome mjestu nećemo interpretirati njegove “kontra”, niti iznositi svoje stavove “za” registraciju suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra. To će se desiti eventualno kroz komentare, ako bude interesa za komentiranje, tu ili na Facebooku. Za početak, objavljujemo poveznice na Kaline tekstove, te dokumente (rješenja i žalbe) vezane uz registraciju od 2013. godine do danas, pa pročitajte i procijenite sami!

FB1_0384foto: Filip Bubalo, 2011.

Polemički članci Jadrana Kale o zaštiti suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra:

Prilog raspravi o zaštiti suhozida, Ethnologica Dalmatica, Vol.23 No.1 August 2016.

Kako dematerijalizirati kamen? Vodnjanski poučak, Histria (1848-1183) (2016)

Facebook objava s tekstom žalbe upućene na adrese Ministarstva i svih nositelja (2017.)

Nematerijalni suhozid, post na vlastitom blogu Vrulje, 3.2.2017.

Članak na Tportalu, autor Josip Antić, 4.2.2017.

Dnevnik 1, autor Hrvoje Gunjača, 9.2.2017.

Hrvatski radio – Iskustvo prostora, autor Hrvoje Gunjača, 16.2.2017.

Članak u Slobodnoj Dalmaciji, autor Branimir Periša, 17.2.2017.

U nastavku (kronološki):

Rješenje o preventivnoj zaštiti umijeća zidanja “u suho” kao nematerijalnog kulturnog dobra, 2013.

Žalba Jadrana Kale na Rješenje o preventivnoj zaštiti, 2013.

Odbijenica žalbe Jadrana Kale od strane Ministarstva, 2013.

Rješenje o registraciji umijeća suhozidne gradnje, 2016.

Žalba Jadrana Kale na Rješenje o registraciji, 2017.

SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_1 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_2 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_3 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_4 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_5 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_6

nkd-s-zalba1 nkd-s-zalba2

 

nkd-s-odbijenica1 nkd-s-odbijenica2 nkd-s-odbijenica3

 

Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_01 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_02 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_03 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_04 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_05 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_06 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_07 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_08 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_09 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_10

SKM_C30817012710140_Page_1 SKM_C30817012710140_Page_2

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

One Comment

  1. Posted February 14, 2017 at 09:42 | Permalink

    Slijedi dulji osvrt, u manjku vremena tviterska verzija od četiri retka je na gorespomenutom blogu (“Kronika zaštite suhozida”.

    Dobar dan, ja sam taj “najžešći” – no realnije je skoro jedini – osporavatelj ovakvog načina “zaštite” suhozida i u prošloj godini istjecanja krajnjeg preventivnog roka upisa u Registar kulturnih dobara se u isti mah navršilo i tri desetljeća otkako sam s prijateljima studentima dokumentirao bunju s pet prostorija a na to se nadovezalo ostalo. Čak i s prvoklasnom arhitektonskom dokumentacijom trebalo joj je 12 godina da se zaštiti preventivno, a još 10 godina da u Registar uđe trajno (skupa s drugim prijavama trebala je ući odmah jer nije bilo razloga za preventivnu ogradu, ni zbog opasnosti ni zbog manjka dokumentacije). Od kolanjske peticije za zakonsku zaštitu suhozida i odvagivanja kako je pravi put onaj u smjeru očuvanja nematerijalne kulturne baštine sad je već 9 godina, za kojih sam na pitanja iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara odgovarao kad god me se zvalo – usmeno, pisano na pet kartica teksta, u opširnijoj žalbi na preventivno Rješenje i na koncu ovim pismom. Zato sam si dozvolio u njoj riječi napisati na kraći i jasniji način, poslavši ih svima iz Rješenja da se ne može ponoviti povijest ranijih beskorisnih argumentiranja bez odgovora.

    Suhozidi su poučni jer u zaštiti kulture imaju unikatni smještaj na križištu materijalnog, nematerijalnog i krajobraznog. Što se u načinu njihova stvaranja i postupanja s njima prepozna na najzabačenijem školju, oštro oko će prepoznati i u virtualno osnaženim urbanim scenama iz središta naših gradova. Glas za suhozide je uvijek i glas za onog društveno najnemoćnijeg među nama, jer tako nastaju. Zato ih se mora respektirati u njihovim vlastitim terminima a ne po mjeri države. Državni suhozidi su ceste poput “Napoleonovih”, pa opet u Južnoj Americi današnju kulturu carske ceste Inka kroz nematerijalnu kulturnu baštinu respektiraju kao lokalna znanja (primjeri obnavljajućih visećih mostova, u davnini za vladara i kastu a danas za turiste).

    Po takvoj široj primjenljivosti ova epizoda može zorno posvjedočiti što Uprava za zaštitu kulturne baštine može učiniti, a što ne može – a tako je i drugdje. Konzervatorska struka je na raspravi u Ministarstvu kulture naznačila opciju ulančanih registracija kao rješenje ali to nije pripremljeno za odlučivanje stručnog povjerenstva sastavljenog od znalaca van Uprave. O ovoj žalbi treba rješavati interno tijelo ustanovljeno kao i podzakonski propisi o Registru – za stanje u kakvom ovakve upise nije ni predviđeno imati. Zbog toga pravilnički za popravke suhozidnih građevina koje sam uveo u Registar treba imati “licencirane seljake”. Pored čitave povike nikad nisam čuo odgovor na pitanje tko će popravljati Bašićeve križeve uđu li kao građevine u Registar (a trebali bi), jer su ih gradili ljudi bez licenci a održavaju ih namjernici i ovčari. Motivacija tih uspjelih gradnji je tržišna, jer su okretni voditelji grupa vješti s kamenom bili stoga zato što im se na Pagu to s današnjim siranama i otkupnom cijenom mlijeka isplati. Po inicijativi ministarske Uprave za zaštitu kulturne baštine rješenje takve međusektorske situacije nećemo vidjeti nikada. Popravak bunje iz Registra po pravilničkoj proceduri završio je zarušavanjem čak i dijela građevine koji prije nije bio ugrožen – ugrozio ju je popravak po pravilu struke ciljane za palače i katedrale. Uspjeli popravak preostale suhozidne građevine iz Registra lokalnu je zajednicu kao znalce očuvanja uveo kriomice. Kad sam u prepisci oko otkupa bunje iz Registra spomenuo održavane radionice i uvlačenje lokalne sredine, pismo koje sam s pečatom dobio je bila najava izdavanja pravilničke zabrane radova. Odgovore na prijave drugih kulturnih dobara nisam dobio nikada, Pravilnik na to ne obvezuje.

    Iz trenutnih rasprava djelatnost Uprave za zaštitu kulturne baštine može se usporediti s vriskom oko HAVC-a. U ovako čvrstom zagrljaju države, sa svim aferama upravljanja zaštićenim prostorima i smijenjenim pročelnicima, konzervatori si ne mogu priuštiti nepokoravanje nalogodavcu – to se sa suhozidima vidjelo kad je krajobrazna atrakcija bila dovoljno privlačna za plakat i ulaznicu izložbe o Dalmatinskoj Zagori, ali ne i za Registar kulturnih dobara (na početku izložbenog postava kočila se tabla s prvoimenovanim inicijatorom – ministrom; izložbeni katalog kao standard galerijskog posla nije nikada izašao). U isto vrijeme buja sivo tržište elaborata kakve traži procedura, takve sam vidio vezane i za suhozide iz Registra – doslovno na grbači ljudi koji rade s tim kamenom. Konzervatorski posao se treba izdvojiti iz Ministarstva kulture. Nijemi svjedoci su svi oni suhozidi koji su ovakvim Rješenjem zapravo osuđeni na propast, sva ona lokalna znanja kojima je ovakvim postupkom otežan put k brendu proizvoda iz lokalno uređivanog ambijenta, ili makar u takvom životnom poslu konzervatorsku ekspertizu učinivši tek baštinskim uresom a ne razvojnim alatom. Zrele i inovativne konzervatorske prakse trebaju biti ocjenjivane od struke i javnosti, a ne od politike kakvoj je Ministarstvo kulture važno zbog demostracije moći.

    Samorazumljiva duševna dobra poput krajobrazne afektacije suhozidima kao da bi trebala biti jednostavna, ali nisu. Hora je izvorni spomenik etničkog čišćenja, Bucavac je originalno zadružni vinograd za kolhoz državne vinarije sastavljene od strojeva pokradenih (“nacionaliziranih”) od naprednijih vinara – danas će suza krenuti stoga jer su lijepi apstraktno, ali pamet služi i danas prepoznati muku onih koji kažu da su taoci hore ili drugih kojima je cijena grožđa pala jer je “zaštićen” samo bucavački perivoj a ne i njegov krajolik. I tako dalje, i tako bliže.

    Civilni sektor, udruge i inicijative građana, pa i sam glas javnosti (glasača, potrošača), u tome imaju vrlo važnu ulogu i u tome je “Dragodid” umnogočemu zaslužan. Ljude u udruzi ne mora obvezivati etički kodeks kakav mi nalaže stvaratelje fenomena držati na prvom mjestu, čak i prije od poslodavca – takav je promjenljiv. Ti stvaratelji ne žive u selu ili kraju čije se tradicije protežu od jedne do druge državne granice, pa i preko nje. Svi smo imali debelog razloga podupirati “Dragodid”, no zapasuje li se sve u jedno selo ostaje prilično jasnim kakva udruga ostaje po mjeri takvog sela. Žao mi je što mi je u takvoj namjeri bilo predviđeno mjesto pukog popunjavatelja rubrika zadanih takvim gabaritom, pa kad to nije išlo više nije išlo ni išta drugo.

    Hvala na uvrštavanju ove notice, za koju držim da je trebala biti među zadnjim pasusima vijesti o Rješenju registracije.

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »