Polemike: o načinu zaštite suhozida i suhozidne gradnje u Hrvatskoj

_MG_0841foto: Marja Kuljiš, 2011.

Napomena: dana 9.2.2017. promijenjen je naslov ovog posta, koji je izvorno glasio “Polemike: treba li nam zakonska zaštita suhozida i kakva?” Ispričavamo se docentu Kali i ostalima koje smo možda naslovom naveli na pomisao da Kale nije za zaštitu suhozida.

Već pune četiri godine, otkako su počele prve aktivnosti za zaštitu suhozidne gradnje kao hrvatskog nematerijalnog kulturnog dobra, vodimo o tome žestoku internu polemiku s najaktivnijim znanstvenikom u Hrvatskoj glede etnoloških pitanja suhozidne gradnje. To je doc.dr.sc. Jadran Kale, s kojim inače blisko surađujemo na svim drugim pitanjima i aktivnostima vezanim za suhozide, kao što su Suhozid.hr ili primjerice obnova suhozida na Srimi.

Ta se polemika do sada uglavnom vodila ispod radara: najviše kroz mailove, te indirektno kroz predstavke Ministarstvu, popularizacijske članke (uglavnom naše), te stručne i znanstvene članke (uglavnom njegove). Ovih se dana, objavom vijesti o trajnoj zaštiti suhozida, preselila i u medije, pa je tako na tportalu prekjučer objavljen polemički članak u kojemu prenose Kaline razloge zašto se ne slaže s registracijom, a sutra navečer možda slično bude i u prilogu vezanom za registraciju u Regionalnom dnevniku HRT-a.

O žestini i ozbiljnosti svjedoči to da je nakon obavijesti o trajnoj registraciji umijeća suhozidne gradnje Kale napisao žalbu i adresirao je, uz Ministarstvo, i na sve 53 adrese inicijalnog popisa nositelja!

Na ovome mjestu nećemo interpretirati njegove “kontra”, niti iznositi svoje stavove “za” registraciju suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra. To će se desiti eventualno kroz komentare, ako bude interesa za komentiranje, tu ili na Facebooku. Za početak, objavljujemo poveznice na Kaline tekstove, te dokumente (rješenja i žalbe) vezane uz registraciju od 2013. godine do danas, pa pročitajte i procijenite sami!

FB1_0384foto: Filip Bubalo, 2011.

Polemički članci Jadrana Kale o zaštiti suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra:

Prilog raspravi o zaštiti suhozida, Ethnologica Dalmatica, Vol.23 No.1 August 2016.

Kako dematerijalizirati kamen? Vodnjanski poučak, Histria (1848-1183) (2016)

Facebook objava s tekstom žalbe upućene na adrese Ministarstva i svih nositelja (2017.)

Nematerijalni suhozid, post na vlastitom blogu Vrulje, 3.2.2017.

Članak na Tportalu, autor Josip Antić, 4.2.2017.

Dnevnik 1, autor Hrvoje Gunjača, 9.2.2017.

Hrvatski radio – Iskustvo prostora, autor Hrvoje Gunjača, 16.2.2017.

Članak u Slobodnoj Dalmaciji, autor Branimir Periša, 17.2.2017.

U nastavku (kronološki):

Rješenje o preventivnoj zaštiti umijeća zidanja “u suho” kao nematerijalnog kulturnog dobra, 2013.

Žalba Jadrana Kale na Rješenje o preventivnoj zaštiti, 2013.

Odbijenica žalbe Jadrana Kale od strane Ministarstva, 2013.

Rješenje o registraciji umijeća suhozidne gradnje, 2016.

Žalba Jadrana Kale na Rješenje o registraciji, 2017.

SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_1 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_2 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_3 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_4 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_5 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_6

nkd-s-zalba1 nkd-s-zalba2

 

nkd-s-odbijenica1 nkd-s-odbijenica2 nkd-s-odbijenica3

 

Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_01 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_02 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_03 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_04 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_05 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_06 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_07 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_08 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_09 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_10

SKM_C30817012710140_Page_1 SKM_C30817012710140_Page_2

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

One Comment

  1. Posted February 14, 2017 at 09:42 | Permalink

    Slijedi dulji osvrt, u manjku vremena tviterska verzija od četiri retka je na gorespomenutom blogu (“Kronika zaštite suhozida”.

    Dobar dan, ja sam taj “najžešći” – no realnije je skoro jedini – osporavatelj ovakvog načina “zaštite” suhozida i u prošloj godini istjecanja krajnjeg preventivnog roka upisa u Registar kulturnih dobara se u isti mah navršilo i tri desetljeća otkako sam s prijateljima studentima dokumentirao bunju s pet prostorija a na to se nadovezalo ostalo. Čak i s prvoklasnom arhitektonskom dokumentacijom trebalo joj je 12 godina da se zaštiti preventivno, a još 10 godina da u Registar uđe trajno (skupa s drugim prijavama trebala je ući odmah jer nije bilo razloga za preventivnu ogradu, ni zbog opasnosti ni zbog manjka dokumentacije). Od kolanjske peticije za zakonsku zaštitu suhozida i odvagivanja kako je pravi put onaj u smjeru očuvanja nematerijalne kulturne baštine sad je već 9 godina, za kojih sam na pitanja iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara odgovarao kad god me se zvalo – usmeno, pisano na pet kartica teksta, u opširnijoj žalbi na preventivno Rješenje i na koncu ovim pismom. Zato sam si dozvolio u njoj riječi napisati na kraći i jasniji način, poslavši ih svima iz Rješenja da se ne može ponoviti povijest ranijih beskorisnih argumentiranja bez odgovora.

    Suhozidi su poučni jer u zaštiti kulture imaju unikatni smještaj na križištu materijalnog, nematerijalnog i krajobraznog. Što se u načinu njihova stvaranja i postupanja s njima prepozna na najzabačenijem školju, oštro oko će prepoznati i u virtualno osnaženim urbanim scenama iz središta naših gradova. Glas za suhozide je uvijek i glas za onog društveno najnemoćnijeg među nama, jer tako nastaju. Zato ih se mora respektirati u njihovim vlastitim terminima a ne po mjeri države. Državni suhozidi su ceste poput “Napoleonovih”, pa opet u Južnoj Americi današnju kulturu carske ceste Inka kroz nematerijalnu kulturnu baštinu respektiraju kao lokalna znanja (primjeri obnavljajućih visećih mostova, u davnini za vladara i kastu a danas za turiste).

    Po takvoj široj primjenljivosti ova epizoda može zorno posvjedočiti što Uprava za zaštitu kulturne baštine može učiniti, a što ne može – a tako je i drugdje. Konzervatorska struka je na raspravi u Ministarstvu kulture naznačila opciju ulančanih registracija kao rješenje ali to nije pripremljeno za odlučivanje stručnog povjerenstva sastavljenog od znalaca van Uprave. O ovoj žalbi treba rješavati interno tijelo ustanovljeno kao i podzakonski propisi o Registru – za stanje u kakvom ovakve upise nije ni predviđeno imati. Zbog toga pravilnički za popravke suhozidnih građevina koje sam uveo u Registar treba imati “licencirane seljake”. Pored čitave povike nikad nisam čuo odgovor na pitanje tko će popravljati Bašićeve križeve uđu li kao građevine u Registar (a trebali bi), jer su ih gradili ljudi bez licenci a održavaju ih namjernici i ovčari. Motivacija tih uspjelih gradnji je tržišna, jer su okretni voditelji grupa vješti s kamenom bili stoga zato što im se na Pagu to s današnjim siranama i otkupnom cijenom mlijeka isplati. Po inicijativi ministarske Uprave za zaštitu kulturne baštine rješenje takve međusektorske situacije nećemo vidjeti nikada. Popravak bunje iz Registra po pravilničkoj proceduri završio je zarušavanjem čak i dijela građevine koji prije nije bio ugrožen – ugrozio ju je popravak po pravilu struke ciljane za palače i katedrale. Uspjeli popravak preostale suhozidne građevine iz Registra lokalnu je zajednicu kao znalce očuvanja uveo kriomice. Kad sam u prepisci oko otkupa bunje iz Registra spomenuo održavane radionice i uvlačenje lokalne sredine, pismo koje sam s pečatom dobio je bila najava izdavanja pravilničke zabrane radova. Odgovore na prijave drugih kulturnih dobara nisam dobio nikada, Pravilnik na to ne obvezuje.

    Iz trenutnih rasprava djelatnost Uprave za zaštitu kulturne baštine može se usporediti s vriskom oko HAVC-a. U ovako čvrstom zagrljaju države, sa svim aferama upravljanja zaštićenim prostorima i smijenjenim pročelnicima, konzervatori si ne mogu priuštiti nepokoravanje nalogodavcu – to se sa suhozidima vidjelo kad je krajobrazna atrakcija bila dovoljno privlačna za plakat i ulaznicu izložbe o Dalmatinskoj Zagori, ali ne i za Registar kulturnih dobara (na početku izložbenog postava kočila se tabla s prvoimenovanim inicijatorom – ministrom; izložbeni katalog kao standard galerijskog posla nije nikada izašao). U isto vrijeme buja sivo tržište elaborata kakve traži procedura, takve sam vidio vezane i za suhozide iz Registra – doslovno na grbači ljudi koji rade s tim kamenom. Konzervatorski posao se treba izdvojiti iz Ministarstva kulture. Nijemi svjedoci su svi oni suhozidi koji su ovakvim Rješenjem zapravo osuđeni na propast, sva ona lokalna znanja kojima je ovakvim postupkom otežan put k brendu proizvoda iz lokalno uređivanog ambijenta, ili makar u takvom životnom poslu konzervatorsku ekspertizu učinivši tek baštinskim uresom a ne razvojnim alatom. Zrele i inovativne konzervatorske prakse trebaju biti ocjenjivane od struke i javnosti, a ne od politike kakvoj je Ministarstvo kulture važno zbog demostracije moći.

    Samorazumljiva duševna dobra poput krajobrazne afektacije suhozidima kao da bi trebala biti jednostavna, ali nisu. Hora je izvorni spomenik etničkog čišćenja, Bucavac je originalno zadružni vinograd za kolhoz državne vinarije sastavljene od strojeva pokradenih (“nacionaliziranih”) od naprednijih vinara – danas će suza krenuti stoga jer su lijepi apstraktno, ali pamet služi i danas prepoznati muku onih koji kažu da su taoci hore ili drugih kojima je cijena grožđa pala jer je “zaštićen” samo bucavački perivoj a ne i njegov krajolik. I tako dalje, i tako bliže.

    Civilni sektor, udruge i inicijative građana, pa i sam glas javnosti (glasača, potrošača), u tome imaju vrlo važnu ulogu i u tome je “Dragodid” umnogočemu zaslužan. Ljude u udruzi ne mora obvezivati etički kodeks kakav mi nalaže stvaratelje fenomena držati na prvom mjestu, čak i prije od poslodavca – takav je promjenljiv. Ti stvaratelji ne žive u selu ili kraju čije se tradicije protežu od jedne do druge državne granice, pa i preko nje. Svi smo imali debelog razloga podupirati “Dragodid”, no zapasuje li se sve u jedno selo ostaje prilično jasnim kakva udruga ostaje po mjeri takvog sela. Žao mi je što mi je u takvoj namjeri bilo predviđeno mjesto pukog popunjavatelja rubrika zadanih takvim gabaritom, pa kad to nije išlo više nije išlo ni išta drugo.

    Hvala na uvrštavanju ove notice, za koju držim da je trebala biti među zadnjim pasusima vijesti o Rješenju registracije.

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Najava: Suhozidar/ka Vranskog jezera

Park prirode Vransko jezero i ove godine (1.-6.4.2019.) organizira volonterski program ”Suhozidar/ka” na terenu prostora Modrava, nekada najvećeg maslinika istočne jadranske obale, tijekom kojeg će sedam volontera obnavljati pješačke puteve omeđene suhozidom. Program vodi i volontere nadzire Dragodid.

Poziv u cijelosti možete pronaći OVDJE, a prijave su otvorene do popunjenja mjesta, najkasnije do 22.3.!

sss

Park prirode Vransko jezero i ove godine (1.-6.4.2019.) organizira volonterski program ”Suhozidar/ka” na terenu prostora Modrava, nekada najvećeg maslinika istočne jadranske obale, tijekom kojeg će sedam volontera obnavljati pješačke puteve omeđene suhozidom. Program vodi i volontere nadzire Dragodid. Poziv u cijelosti možete pronaći OVDJE, a prijave su otvorene do popunjenja mjesta, najkasnije do 22.3.!

Read More »

 atts
0

Magazin More: Kamena čipka Mediterana

Uz dopuštenje autora, objavljujemo članak iz Magazina More (ožujak 2019.) o suhozidima: Kamena čipka Mediterana.

Autor: Lari Lulić
Snimke: Branko Orbanić, udruga Dragodid, arhiva

Klikom na fotografiju otvara se članak u pdf-u:

m246-08

Uz dopuštenje autora, objavljujemo članak iz Magazina More (ožujak 2019.) o suhozidima: Kamena čipka Mediterana. Autor: Lari Lulić Snimke: Branko Orbanić, udruga Dragodid, arhiva Klikom na fotografiju otvara se članak u pdf-u:

Read More »

 http://www.dragodid.org/wp-content/uploads/2018/03/53209778_2659637240730123_1952252069859557376_o-170x274.jpg
0

Najava: Radionica obnove Bakarskih prezida

Poljoprivredna zadruga Dolčina, Kulturni krajolik Praputnjak i Dragodid 30. i 31. ožujka 2019. organiziraju tradicionalnu radionicu obnove vinograda na predjelu Takala u podnožju Praputnjaka, nad Bakarcem.

53209778_2659637240730123_1952252069859557376_o
Mi smo ”u gostima” već osmu godinu zaredom, a domaćini imaju još mnogo više utakmica u nogama na ovoj zadivljujućoj lokaciji koja se ponosi činjenicom da je prvi zaštićeni suhozidni kulturni krajolik u Hrvatskoj.

Ukoliko nas i sami želite posjetiti, s dionice Jadranske magistrale između Bakra i Bakarca skrenite u brdo prema Meji i  parkirajte na prostoru neposredno ispred gradilišta nove autoceste. Pristup među prezide kreće preko puta ceste od parkirališta, strmom kamenitom stazicom sa koje se otvaraju prekrasni vidici na Bakarski zaljev.

Facebook događaj i lanjska fotogalerija

*

Zadivljujuć i vrtoglav krajolik suhozidnih terasa koje se nadvijaju nad Bakarskim/Bakaračkim zaljevom malo koga ostavi ravnodušnim. A i one imune na impozantne vidike će zasigurno impresionirati povijest nastanka ovog spomenika nadljudskog truda nekadašnjih žitelja ovog kraja. Četiri do pet generacija Praputnjaraca su zidali ove terase od zadnjih desetljeća 18. do početka 20. stoljeća, u nadi da se izdignu iz siromaštva. Iskrčene dijelove između terasa su punili zemljom donešenom s okolnih planina te u nju sadili lozu i proizvodili vrhunski autohtoni pjenušac Bakarsku vodicu, danas službenu ‘Staru Bakarsku vodicu’. Naziv duguju ‘takanju’ – kotrljanju posječenih balvana do mora, gdje su ih ukrcavali na jedrenjake i prodavali, što je seljacima bio dodatni izvor prihoda.

takala2

Društvene i gospodarske promjene tijekom vremena su dovele do zapuštanja bakarskih prezida i loze, no 2001. godine kulturno-društvena udruga Praputnjak pokreće ambiciozan projekt revitalizacije ovih kamenih terasa i ponovne sadnje vinove loze, tradicionalne sorte beline. Cilj obnove je očuvanje tradicije, poticaj gospodarstvu i privlačenje turista u ove krajeve. 2002., osnutkom poljoprivredne zadruge ‘Dolčina’ nastavlja se projekt obnove i oživljavanja vinograda u želji da se promovira važnost Bakarskih prezida te poboljša njihovo stanje i radni uvjeti za lokalne vinogradare. Iz istih razloga odrzava se i ova radionica tijekom koje ce radove voditi lokalni mentori i volonteri udruga iz organizacije. Zainteresirani posjetitelji moći će razgledati radove, dati ruku u pomoćnim poslovima i pritom nešto naučiti o nastanku ovog vrijednog spomeničkog krajobraza, vještini zidanja u suho i tehnikama izvedbe prezida te terasiranja zemljišta.

takala3

Poljoprivredna zadruga Dolčina, Kulturni krajolik Praputnjak i Dragodid 30. i 31. ožujka 2019. organiziraju tradicionalnu radionicu obnove vinograda na predjelu Takala u podnožju Praputnjaka, nad Bakarcem. Mi smo ”u gostima” već osmu godinu zaredom, a domaćini imaju još mnogo više utakmica u nogama na ovoj zadivljujućoj lokaciji koja se ponosi činjenicom da je prvi zaštićeni […]

Read More »

 atts
0

Konavle spremno dočekuje 2020.

Tekst i foto: Anita Trojanović

Prošla su skoro dva mjeseca od završetka gradnje prve izmještene kućerice s područja širenja zračne luke Dubrovnik u Čilipima. No, priča s kućericama ide dalje. U tijeku je gradnja i druge kućerice koja je dobila zavidnu poziciju na sam ulaz u zračnu luku gdje godišnje ”protutnji” preko 2 milijuna putnika. Radovima koordinira lokalni meštar i nositelj tehnike suhozidne gradnje krajnjeg juga – Ivo Antunović, zvan Mina. U radovima sudjeluju i naši članovi iz Konavala kao volonteri. Kroz narednih nekoliko crtica ćemo se prisjetiti tijeka gradnje prve kućerice u Konavoskom polju.

Intervju:

13
Na sasvim običan dan, na putu do posla, ukazale su se kućerice na području širenja zračne luke Dubrovnik, okružene teškom mehanizacijom. Bio je dovoljan jedan pravo usmjereni poziv da se organizira premještanje njihove građe. Zajedničkim snagama zračne luke, Općine Konavle, izvođača radova i volontera, kamene ploče krova su posložene na palete i premještene na njihove nove lokacije. Uz veliku pomoć izvođača radova, zidovi kućerica su izmješteni s bagerom, te još dodatnog kamenja da ne ‘’prifali’’.

Kućerice su još 2015. godine evidentirane kroz dokumentaciju o arheološkim i etnološkim lokalitetima u Močićima koju je izradila tvrtka ARHEO PLAN d.o.o. Ustupljena nam je čitava materija koja sadrži bogatu fotodokumentaciju i detaljnu izmjeru dviju kućerica. Njihovi podaci su nam uvelike koristili pri izgradnji prve kućerice.

Sama gradnja je započeta u lipnju 2018. godine u sklopu festivala MOBA u Konavlima. Pored kućerice u Čilipima, obnavljali su se i podzidi na Grudi. Čitavo vrijeme festivala su radovima koordinarali naši članovi. Kroz festival je bila velika posjećenost volontera iz Konavala i okolice, te Crne Gore. Na kraju dvodnevne radionice, rezultat gradnje je iznosio 90 cm zida kućerice.

DSC02830 DSC04184
Uslijedile su tri uzastopne akcije kroz jesenski period u suradnji s Općinom Konavle koje je osigurala daljni nastavak gradnje. Članovi udruge su bili smješteni u selu Molunat odakle su svaki dan odlazili graditi u polje u Čilipima. Radionicama su se najčešće odazvali sudionici s ljetnog festivala, te prolaznici obzirom da je kućerica izmještena na vrlo frekventnoj lokaciji.

Volontere i prolaznike je najviše zanimala izvedba krova. Prije samog krova su članovi obišli nekoliko konavoskih kućerica kako bi se izbliza upoznali sa tipologijom gradnje. Danima su se analizirali nacrti iz 2015. godine. Svi su pomno promatrali svaki pokret s pločama. Masivni zidovi kućerice od samog dna krova nose izuzetno velike i debele kamene ploče. Glavno pravilo koje se nametnulo prilikom gradnje jest da svaka iduća ploča, pod određenim nagibom, pokriva donju ploču sa svoje ⅔ dužine. Kako bi se ploča postavila, tako je do sredine krova rastao i zid kućerice. Između zida i ploča se punilo sa krupnijom ‘’škaljom’’ kako se se radio ‘’kontrapiz’’. Uistinu je bilo impresivno promatrati smanjivanje otvora kućerice do finalnog postavljanja orginalne pokrovne ploče.

DSC04383
Od zadnjeg dana gradnje do danas, kućerica izaziva oduševljenje mnogih. Često je motiv fotografija objavljenih na društvenim mrežama. Lokalni i regionalni mediji su od samog početka do kraja popratili čitavi tijek gradnje. Ne sumnjamo da će kućerica na ulazu u zračnu luku u Čilipima imati jednak utisak na brojne turiste koji pristižu u Konavle i Dubrovnik. Za kraj nam ostaje treća kućerica čija je građa izmještena u selo Pločice. Kako smo krenuli, ostanite pozorni do objave datuma gradnje na Pločicama.

DSC04434

Tekst i foto: Anita Trojanović Prošla su skoro dva mjeseca od završetka gradnje prve izmještene kućerice s područja širenja zračne luke Dubrovnik u Čilipima. No, priča s kućericama ide dalje. U tijeku je gradnja i druge kućerice koja je dobila zavidnu poziciju na sam ulaz u zračnu luku gdje godišnje ”protutnji” preko 2 milijuna putnika. […]

Read More »

 atts
0

Suhozidni dani u Komiži

Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima.

Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop.

Jedan od sudionika radionice, Fabio Gržinčićprvostupnik elektrotehnike i informacijske tehnologije iz Klane, nam šalje svoj osvrt na provedeno vrijeme među komiškim suhozidima:

”Ovaj intenzivni, ali ugodni produženi vikend proveden u Komiži ostat će mi u sjećanju po mnogočemu lijepome.

Počevši od prvog dana, upoznavanja novih suhozidnih kolega, noćne vožnje trajektom, ugodnog dočeka od našeg domaćina Tončija i njegove familije, do prvog upoznavanja s Komižom i njenim živopisnim ljudima.

Zahvaljujući lijepom vremenu koje nas je dočekalo ujutro, u trenutku mi je postalo jasno zašto ljudi toliko vole Komižu. Smještena u jugozapadno orijentiranom zaljevu, pruža prekrasan pogled prema moru i Biševu, istovremeno pružajući osjećaj udobnosti i sigurnosti zakriljena obroncima. Svojom bezvremenom gradnjom, ljudima i načinom života daje osjećaj topline koji se danas rijetko sreće. Krhka, a opet toliko ukorijenjena, kao da je oduvijek tamo, i kao da će zauvijek biti.

Pješačenjem desetak minuta simpatičnim šumskim putom i dolaskom na Tončijeve novosagrađene terase s limunima, rogozima, avokadom, raznoraznim mediteranskim biljem…, javlja se isti osjećaj. To ne treba čuditi; s obzirom da ih je izgradio Igor, majstor zanata, uz pomoć Tončija. Obojica vrijedni ljudi, ljudi na koje Komiža utječe na takav način da nisu imali izbora nego napraviti nešto ovako lijepo, i time ju još više upotpuniti.

Nakon Igorovog uvoda u zidanje suhozida za one kojima je to bio prvi put, i divljenja krajoliku, krenuli smo kopati temelje i postavljati prvi red kamenja. Kao i obično, početak je težak. Čak malo obeshrabrujući, s obzirom da znaš da je cilj zid od metra i pol, dva visine, a u prvih sat vremena nismo niti prvi red postavili; međutim, kamen za kamenom, nekako se udubiš i zaboraviš na vrijeme. Netko slaže kamenja, netko nosi manja kamenja i šutu za ispunu, pa se zamijene, pa još malo… Zastaneš nakon sat, dva, pogledaš, i vidiš zid od pola metra! Onda još malo zidaš, i evo ga Tonči s marendom. Još dva tri sata zidanja i već smo se svi dobro uhodali, ali i začudili kako nam dobro ide. Vuče zidat dalje. Radni dan je jako brzo prošao. Onda ručak kod izvrsne kuharice i domaćice Jadranke, Tončijeve majke, pa večernje druženje s Komižanima.

Raspored je svaki dan bio isti, ali svaki dan naravno posve različit.

Zidanje na prekrasnoj lokaciji, ugodni ljudi i atmosfera, padanje pod teretom prikolice, prah u kosi, lagani povjetarac i grijanje sunca, smijeh, zadovoljstvo kada kamen ‘legne od prve’, orada na gradele i komiška pogača, komiške priče, pogled u daljinu…

Nismo se niti okrenuli, prošlo je 4 dana. Zid nije bio gotov do vrha, ali zadovoljstvo napravljenim je bilo sveprisutno. Svi smo nešto naučili o podzidima i stekli dodatne sigurnosti u sebe za daljnje zidanje. Obogaćeni, krenuli smo doma, znajući da se želimo jednog dana vratiti, makar provjeriti ako nam zid još stoji.

Hvala Tončiju, Igoru, kolegama, Jadranki, Čedotu, udruzi Dragodid, Komiži i svima koji su omogućili ovo volontiranje.”

Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima. Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop. Jedan od sudionika radionice, […]

Read More »