Selo Dragodid

Dragodid je selo od nekoliko kuća na krajnjem sjeverozapadu otoka Visa, udaljeno pedesetak minuta hoda od Komiže. Nema struje ni tekuće vode.

Osnovano je početkom 19. st od težačke obitelji Suić, koja je za svoje stanovanje izabrala brdo pokraj svojih vinograda i polja. Kako se obitelj širila naselje je raslo, sve do druge polovice 20 st. kada je napušteno. Ipak do danas ima povremene stanovnike, i još uvijek egzistiraju dijelovi vinograda, a bere se i ružmarin. U selo povremeno na ručak, boćanje i promatranje rijetkog eleonorinog sokola (Falco eleonorae) dolaze izletnici iz Komiže.

Selo je interesantno za boravak i proučavanje zbog nekih specifičnosti koje ga izdvajaju od ostalih sela na otoku – s druge strane može ga se smatrati tipičnim dalmatinskim selom kamenih kuća i minimalnog životnog komfora kakvih po obali, otocima i u zaleđu ima na stotine. Većina tih sela, pa tako i Dragodid, pedesetih su godina naglo opustjela, a danas zbog turizma ponovo postaju interesantna.

Od 2002. godine u Dragodidu je živnula graditeljska aktivnost, zahvaljujući suradnji između Andrije Suića, jednog od povremenih stanovnika sela, i grupe mladih arhitekata, povjesničara i drugih entuzijasta, koji tu s vremena na vrijeme održavaju graditeljske radionice.

Obnovljeno je nekoliko objekata u selu autohtonom tehnologijom i materijalima: kamenom i borovom građom. Instaliran je mali energetski sustav na sunce i vjetar, a kao rezultat teoretsko-istraživačkog dijela radionica nastala je studija koja sadrži urbanističku i arhitektonsku analizu naselja, daje osnovne upute kako graditi tradicijskom tehnikom i materijalima, te analizira potrebe i mogućnosti revitalizacije naselja s urbanističkim i arhitektonskim idejnim rješenjima. Dio studije koji se bavi tradicijskom tehnikom gradnje zasebno je objavljen kao priručnik, iz čega je nastao projekt dragodid.org.

U posljednjih nekoliko godina u selu su izvršene sanacije na više lokacija te održane edukativne radionice suhozidne gradnje za vrtićku i školsku djecu i turiste.

Fotoizvještaji s održanih akcija:   2002.   2014.   2016.   2017.    2018.    2019.

Tekst Andrije Suića, prvi put objavljen na stranici Vismapping 2001. godine:

Dragodid je relativno mlado naselje. Prvi doseljenik Mate Suić, doselio je poč. XIX st. prije otprilike 200 godina. Kao i svi doseljenici potkraj vladavine Mletačke republike u Komiži, dobio je plac za gradnje obiteljske kuće, a preko brda zemljište za sadnju vinograda. Za razliku od mnogih doseljenika, u Komiži je sagradio prihvatnu kuću – potleušicu za prihvat : koriste je žena i djeca koji su išli na rad u fabriku ili u školu, prihvat i presvlačenje kada se nedjeljom i o blagdanima dolazilo na misu. Kuću za stanovanje i življenje sagradio je na zemljištu gdje je razvio poljoprivredno imanje.

Iako je Dragodid mlađe naselje od okolnih naselja (Rudine, Konjska Glava, Batol i Sv. Bjož), sticajem okolnosti on je postao centar – pajiz . Tu je napravljen i žug za balote, pa se nedjeljom i praznicima ovdje okupljalo. Kao aktivno naselje ostao je naseljen do kraja 50 – tih godina XX. St. Povremena životna aktivnost tzv. vikend nastavlja se do dan danas. Sa Sv. Bjožom ostalo je jedino naselje sjeverozapada otoka u kojem se povremeno živi i boravi.

U obiteljima je vladao nepisan ali obavezan princip da se starijem ili starijim sinovima sagradi nova obiteljska kuća, a mlađi se zadrže sa ocem. Tako su nastala dva osnovna reda obiteljskih kuća (gornji i donji) i velik broj pomoćnih : konobe za vino, štaje, pečenjare za kruh i drugo. Sagrađene su i dvije gustirne (cisterne) za vodu – kišnicu. Prva guštirna u Dragodidu najvećeg je kapaciteta na tom dijelu otoka 4 i pol vaguna pitke vode. I danas je u očuvanom stanju i puna vode.

Sve kuće obiteljske i pomoćne, građene su istom tehnikom: jednom stranom ukopane u zasjeku:
zidovi su kameni iz mjesnog izvora – poluklesanac, debljine 70 – 80 cm ; krovna konstrukcija je drvena iz mjesnog izvora : bor i česmina (samo parcijalno upotrebljavalo se tesano granje), konstrukcija na dvije vode ; pokrov od kamenih ploča iz mjesnog izvora ; osnovne obiteljske kuće su približnih dimenzija 12-15 m, širine 5 m, bez pregradnih zidova. Obično je raspodijeljeno 1/3 za kuhinju, 1/3 za bačve za vino i 1/3 za spavanje ; podovi kako obiteljskih tako i pomoćnih kuća sa za 10 – 20 cm ispod razine dvorišta. Ovo je rješenje vjerojatno primjenjivano zbog očuvanja topline u zimskim uvjetima, obzirom da su kuće u Dragodidu izložene buri i tramuntani (sjevercu).

Sadašnje stanje:
u uporabnom stanju sačuvane su samo tri obiteljske kuće. U prvoj je učinjena zamjena polovine krovišta a ostalo je sve kao otprije 200 godina.
Drugoj je zbog zuba vremena, jakih vjetrova i udaraca grana stabala po krovištu, krovna konstrukcija sa nekoliko tona kamenog pokrova izašla iz ležišta i nagnula se za oko 30 cm.
Sustavom podupora i konzola sa unutrašnje strane, krovište je sanirano na način da je sveukupno opterećenje na tlak preuzeto iznutra, pa će krovište ostati takvo do novog zuba vremena.

Težnja je da se pored ove tri obiteljske kuće, obnove i neke od pomoćnih, u materijalu i načinu kako se to radilo prije 100 ili 200 godina.