Tag Archives: Jadran Kale

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Polemike: o načinu zaštite suhozida i suhozidne gradnje u Hrvatskoj

_MG_0841foto: Marja Kuljiš, 2011.

Napomena: dana 9.2.2017. promijenjen je naslov ovog posta, koji je izvorno glasio “Polemike: treba li nam zakonska zaštita suhozida i kakva?” Ispričavamo se docentu Kali i ostalima koje smo možda naslovom naveli na pomisao da Kale nije za zaštitu suhozida.

Već pune četiri godine, otkako su počele prve aktivnosti za zaštitu suhozidne gradnje kao hrvatskog nematerijalnog kulturnog dobra, vodimo o tome žestoku internu polemiku s najaktivnijim znanstvenikom u Hrvatskoj glede etnoloških pitanja suhozidne gradnje. To je doc.dr.sc. Jadran Kale, s kojim inače blisko surađujemo na svim drugim pitanjima i aktivnostima vezanim za suhozide, kao što su Suhozid.hr ili primjerice obnova suhozida na Srimi.

Ta se polemika do sada uglavnom vodila ispod radara: najviše kroz mailove, te indirektno kroz predstavke Ministarstvu, popularizacijske članke (uglavnom naše), te stručne i znanstvene članke (uglavnom njegove). Ovih se dana, objavom vijesti o trajnoj zaštiti suhozida, preselila i u medije, pa je tako na tportalu prekjučer objavljen polemički članak u kojemu prenose Kaline razloge zašto se ne slaže s registracijom, a sutra navečer možda slično bude i u prilogu vezanom za registraciju u Regionalnom dnevniku HRT-a.

O žestini i ozbiljnosti svjedoči to da je nakon obavijesti o trajnoj registraciji umijeća suhozidne gradnje Kale napisao žalbu i adresirao je, uz Ministarstvo, i na sve 53 adrese inicijalnog popisa nositelja!

Na ovome mjestu nećemo interpretirati njegove “kontra”, niti iznositi svoje stavove “za” registraciju suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra. To će se desiti eventualno kroz komentare, ako bude interesa za komentiranje, tu ili na Facebooku. Za početak, objavljujemo poveznice na Kaline tekstove, te dokumente (rješenja i žalbe) vezane uz registraciju od 2013. godine do danas, pa pročitajte i procijenite sami!

FB1_0384foto: Filip Bubalo, 2011.

Polemički članci Jadrana Kale o zaštiti suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra:

Prilog raspravi o zaštiti suhozida, Ethnologica Dalmatica, Vol.23 No.1 August 2016.

Kako dematerijalizirati kamen? Vodnjanski poučak, Histria (1848-1183) (2016)

Facebook objava s tekstom žalbe upućene na adrese Ministarstva i svih nositelja (2017.)

Nematerijalni suhozid, post na vlastitom blogu Vrulje, 3.2.2017.

Članak na Tportalu, autor Josip Antić, 4.2.2017.

Dnevnik 1, autor Hrvoje Gunjača, 9.2.2017.

Hrvatski radio – Iskustvo prostora, autor Hrvoje Gunjača, 16.2.2017.

Članak u Slobodnoj Dalmaciji, autor Branimir Periša, 17.2.2017.

U nastavku (kronološki):

Rješenje o preventivnoj zaštiti umijeća zidanja “u suho” kao nematerijalnog kulturnog dobra, 2013.

Žalba Jadrana Kale na Rješenje o preventivnoj zaštiti, 2013.

Odbijenica žalbe Jadrana Kale od strane Ministarstva, 2013.

Rješenje o registraciji umijeća suhozidne gradnje, 2016.

Žalba Jadrana Kale na Rješenje o registraciji, 2017.

SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_1 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_2 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_3 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_4 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_5 SUHOZID-2013-preventivnazastita_Page_6

nkd-s-zalba1 nkd-s-zalba2

 

nkd-s-odbijenica1 nkd-s-odbijenica2 nkd-s-odbijenica3

 

Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_01 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_02 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_03 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_04 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_05 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_06 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_07 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_08 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_09 Rjesenje o zastiti suhozidne gradnje 2016_Page_10

SKM_C30817012710140_Page_1 SKM_C30817012710140_Page_2

Akcija na Srimi!

5. godišnja suhozidna gradionica u neslužbenom hrvatskom suhozidnom parku – poluotoku Srimi, održat će se slijedeće subote, 14.5. oko najveće težačke gomile u ovom dijelu Sredozemlja, ujedno jedne od četiri bunje zaštićene kao kulturno dobro RH.

To je Čačina gomila u Rodinim stanima, s ugrađenom ovećom prostorijom i još niz malih spremišta i drugih detalja. Lokacija na karti Suhozid.hr – u neposrednoj blizini je interesantan lokalitet Vodena jama sa speleološkim objektom i drevnom težačkom lučicom.

Sastanak je u subotu 14.5. u 8:00 na autobusnoj stanici na Jadriji.

Osim gradnje, bit će i izložba fotografija vodičkih bunja, autora Boška Fržopa, a konkretni zadatak bit će učenje gradnje usuho na odabranim suhozidnim detaljima u okolici. Pokretač akcije Jadran Kale iz Muzeja grada Šibenika ove je godine pokrenuo i Grad Vodice, regionalni LAG More 249 i Dragodid na službeno sudjelovanje u organizaciji, pa se, ako vrijeme posluži, može očekivati vesela svibanjska subota u fantastičnom ambijentu Srime.

suhozidarska-radionica

 

Volumen u prostoru

izvor: Jadran Kale, blog Vrulje, 2015.

Skup o očuvanju i održivom korištenju hrvatskih kulturnih krajolika kojim se u Zagrebu završavaju ovogodišnji Dani europske baštine me podsjeća blogirati najljepši primjer postavljanja volumena u otvorenom prostoru kojeg sam pronašao u svojem dvadesetpetogodišnjem etnološkom radu. To je jedna bunja s otoka Oruta (Zmajana). Ona je prošle subote izgledala ovako:

Orut2015Zakljoscica0

Građevina se nalazi u jednoj od izohipsnih barijera usporednih s obalom koje su zaprječavale osipanje tla. Nagib padine se može osjetiti po razlici visine niskog zidića s vrha (ovdje zdesna) i dva metra visokog ulaza u dvor pred građevinom, koji izgleda ovako:

Orut-Zakljoscica

Okomica je u toj visini savršena, kao i u ostatku dvora i bunje kao da je bila poravnavana viskom. U ulazu su stepenice od krupnih doklesanih komada uglavljenih u zidovima, tako da se nisu mogle razlabaviti stupanjem ma koliko opterećenih ljudi. Zarušenosti koje postoje su, karakteristično, sa sjevernih strana i vjerojatno duguju povod hidrauličkom djelovanju ledene kiše pod jakom burom (što se vidi na najvećim ovakvim građevinama na Srimi, također napuštenima već puno stoljeće), a otpočela zarušavanja mogli su povećati lovci na kuniće. Mnogi orutski zidovi i bunje su izrovani žicama za okrutno vađenje tih životinja iz pribježišta u pukotinama suhozida.

Dakle, prostor je najprije razdijeljen uredno poslaganim ravnim zidovima paralelnima s obalom, nedaleko žala Zakljošćice gdje je i pri vjetru moguće mirno pristati brodom. Tkivo te barijere je po ranijem planu raščlanjeno prostorom dvora i građevinom, a sam dvor još pravilno zasiječen i kamenom klupom. U drugom zidu dvora je zanimljiva pojedinost:

Orut2015Zakljoscica-sjedalo

Šteta, sve je već u sjeni jer sam mjesto uspio naći tek u poznom popodnevu. U već staroj borovoj šumi sam po naputku 96-godišnjeg Prvićanina Nedjeljka Jurlina po tragu ostataka najurednijih staza i najravnijih zidova tražio bunju (ovdje “kućicu”) za koju je rekao da je najbolja od svih na Orutu. Vidjevši prije toga što su Prvićani izgradili na Srimi (najvišu ovakvu građevinu kod nas, kao i krčevinsku gomilu veću od ukopnih tumula prethistorijskih ilirskih knezova), bilo je jasno kako je letvica dignuta visoko. Kod “Vladićeve kućice” na južnom kraju Oruta, za koju se čini da joj je u ruševini najšira ovakva prostorija kod nas, se našlo isto takvo sjedalo u zidu:

Orut2015Punta-sjedalo

U nekadašnjem intenzivno vinogradarskom krajoliku (po riječima 96-godišnjaka, “Orut je bio izvor prvićkog grožđa”), takvo je sjedalo dorađeni podanak (počivalo) s osloncima za ruke ne bi li opterećeni vinogradar mogao lakše rasprtiti ubrani teret. Takvih podanaka za podizanje tereta, oslonac pri pritezanju i trenutnom počinku ili spuštanju u krškim krajolicima ima mnogo. Evo prilagođenog zida iz takvog uniformnog niza s Pegora na samom Orutu:

Orut2015podanak

Na takav način se, noseći kakav težak teret, može otpočinuti zahvaljujući krajobraznom pomagalu i nad Kravljačicom na Kornatu (staza se nazire slijeva počivala):

pocivalo@kravljacica

Sjedalo za spuštanje tereta grožđa (vjerojatno drvenog korita poput vučije) pred “Vladićevom kućicom” je uvučenije, toga se moglo naslagati više ili je netko još mogao i pripomoći pri skidanju. U našem dvoru za nizanje skinutih tereta je bila praktičnija druga ploha, ona kamene klupe s naslonom zida. Ništa u tom dvoru nije bilo oblikovano ili poravnato bez potrebe, a graditelj kao da si je izlizao kutomjer i visak. Iza sjedala je nasip dijelom popločan krupnim kamenim pločama, sličan onome uz bunju najvećeg vinograda na Kaknju:

Kakanj2015sturic

Kako su tamo rekli potomci, jedanaest metara dug nasip s pločama u vinogradu “Pod brakom” Mate Radovčića-Klike iz Kaprija služio je za sušenje maraštine. U osi tog vinarskog “sturića” iza masline je bunja (ovdje “kujica”, kućica) s ležajem na gredama u zidu, obiteljska spavaća soba vinogradara iz sezone dozrijevanja vinograda. Kamene ploče na podovima kakanjskih bunja, uključivo i s uzglavljima, svjedoče o čestim noćenjima u njima, no ovo je jedina tako dorađena građevina – rječit znak žive potrebe ukućana usred desetak hektara velikog vinograda. Kaprijski vinogradari Kaknja su na ovako izdvojenim posjedima bili u sličnom položaju kao i Prvić-Lučani na Orutu, s tom razlikom da je Kakanj krčen za vinograde još u XV. stoljeću (na ovdje susjednoj Vodotoči) dok se Orut u vinarskoj konjukturi druge polovice XIX. st. krenuo krčiti nakon korištenja otoka za kamenolome i vapnenice a potom kao pasišta ovaca i koza.

O sušenju grožđa na Orutu može posvjedočiti i neobična pojedinost nedalekog nekadašnjeg vinograda:

Orut2015zubi

Jedinstveni suhozidni “zubi” (na pročeljima starih primorskih kuća mogli su ponijeti vratila tkalačkih stanova s tekstilom ovješenim prije rezanja u komade) koji se u zidu nad niskim podankom protežu desetcima metara u vinogradu imaju malo smisla osim za oslanjanje gredica na kakvima bi se za sušenje mogli ovjesiti grozdovi aromatičnijeg grožđa, slično kako se to na suncu izloženim dijelovima kuća radilo i u naselju. S ovakvim graditeljskim domišljajima nije čudno što su Vlahovi sa svojim vlahovcem i kasnijim maraskinom potekli upravo s Prvića.

Uđimo i u samu “kućicu”. Iz njene unutrašnjosti je jasno kako je izgrađena na odgovarajućem mjestu gole stijene:

Orut2015Zakljoscica-unutra-pod

Unutrašnji pogled na ulaz i krovište odaje solidnost gradnje, npr. nad samim ulazom su dovratnici pomno odabrani, doklesani i sljubljeni. Niti nakon čitavog stoljeća nemaju naprslina, što znači da su opterećeni s mjerom:

Orut2015Zakljoscica-unutra-bok

Iz žablje perspektive se krovište vidi u pravilnim koncentričnim krugovima, što je među ovakvim građevinama znak najboljih gradnji. Tako su, uostalom, poredani i klesanci Atrejeve grobnice u Mikeni.

Orut2015Zakljoscica-unutra-vrh

U pačetvorinastoj Šupljoj gromili kod Bilica takvo pučko graditeljstvo “pod špagu” izgleda ovako:

supljagromila-vrh

Ovi koncentrični krugovi, pak, odaju kako je pod špagu napravljen ne samo maslinik Ive Čorkala-Konta već i ostatak zadnje velike krčevine ove vrste s početka 1950-tih godina na poluotoku Binjuš između Tisnog i Tribunja. Nadimak Konto (“grof”) je bio zaslužen zbog pedantnosti:

Binjus-zid

U kažunu Moscarda u Galižani, najurednijoj štali svoje vrste (vidljive grede su nosile sijeno), takva je pomnja dala ovakav rezultat:

Moscarda@Galizana

Čitava je opisana arhitektura nad Zakljošćicom na Orutu podsjetnik na savjesno upravljan krajolik. Graditeljske pojedinosti dostaju za njegovo datiranje. Građevina ima masivno flankiran prilaz, ali bez fortifikacijskih detalja poput puškarnice u starijim Fantovim dvorima kod Ivinja. Stepenice daju znati kako dvor nije bio korišten u kasnijoj ovčarsko-maslinarskoj poljodjelskoj simbiozi, s ravno pristupnim dvorima zaprječivih izlaza za pastirski nadzor stada pred mnogim drugim bunjama. Građevina je vinogradarska, ali u njenoj arhitekturi nema redovitog detalja kasnijih gradnji – škrape za vodnjenje modre galice radi prskanja vinograda. Takve su uvijek izgrađene uz pomoć betona, kojem ovdje nema traga a škrapi ni mjesta. Sorte grožđa koje su se ovdje gojile vjerojatno su prethodile novijim vrstama uvedenima nakon pojave filoksere. Danas je usred borove šume u kakvima namjernici danas podsijecaju granje za tim bolji hlad na izletima, no na takav način nije privlačna jer nije uza samu obalu.

Orut2015suma

S povodom skupa o očuvanju i održivom korištenju kulturnih krajolika, skupa s izlaskom prve hrvatske knjige o kulturnim krajolicima s kakvom bi se u ruci moglo očekivati usustavljivanje stručne pozornosti nad ovakvim najširim otiscima kulture u prostoru, opis valja završiti perspektivom očuvanja i korištenja i ovog povijesno uzornog otiska u krajoliku. Ova krška ljepotica ravnog čela ima vrlo rijetke goste i puno je stoljeće zaboravljena u krajoliku koji je danas ostao korišten samo u borovim hladovinama blizu žala. Uklapa se kao biser u ogrlici generalnog narativa “tradicijskog krajolika”, nasljeđu formativne ideologije nacionalnih država s nepomućenom tradicijom kao antidozom modernih tjeskoba. Takve “izvorne tradicije” nisu nikada postojale. Samo u ovom okolišu, izoliranom i relativno jednostavnom, kulturni krajolik se može stratificirati u nekoliko povijesnih slojeva koji su svi “tradicijski”. Takav je i ovaj aktualni krajolik fikcionalne renaturalizacije u kojem alohtoni bor atribuira “netaknutu prirodu”, kakva mora da leži u skladnom dosluhu i s tradicijom.

Disonantna potka ovog krajobraznog narativa leži u periodizaciji krajolika koja ga čvrsto smješta u okrilje moderniteta. Čitava je prezentna krška artikulacija bila potaknuta kapacitetima industrijskog doba, s novim potražnjama vina i likera kakva su isplativima učinila i krčenja čitavih otoka. Poput mnogih usporedivih ambijenata, Orut kao suhozidima ispresijecan otok s ovakvim pomnim arhitekturama i težačkim urbanizmima nije mogao nastati u predindustrijsko vrijeme. S istočne strane Jadranskog mora parnjak regalnim poticajima krajobraznih kultivacija iz francuskog XVIII. st. (povijesnim roditeljem krajobraznih građevina Provanse) je jedino Takala. Postoje i stariji kulturni krajolici, poput agera i hore, ali oni su u osnovi krajobrazni palimpsesti. Mjera današnjih očuvanja i upravljanja leži u nošenju s takvim krajobraznim dinamizmima, na ovakvom mjestu ponajprije s turizmom a drugdje i s npr. sadašnjim čupanjem vinograda da se sadi utrživije smilje kakvo ne treba tolikih suhozida. Postoji li prostorno-planski i konzervatorski alat za takav zadatak? S druge strane mora on je učinkovito ograničen na obuhvate poput kulturno-povijesnih cjelina u naseljima (Alberobello), ili pak pod povećalom agronoma koji u njemu s pravom prepoznavaju ruralni povijesni krajolik i nalaze mu postmoderno mjesto u industriji doživljaja. Međutim, tamo je put zasebne konzervatorske kategorije počeo pred čitavo stoljeće dok je nama u rukama prošle godine dorađen konzervatorski zakon i dalje bez pojma “kulturni krajolik”. U međuvremenu se krajobrazni dinamizmi odvijaju bez mnogo regulacijskih prepoznatljivosti, čak i u najbiranijim okolišima. Za takav dijalog skidamo s usta povez i ovoj orutskoj ljepotici, doličnoj da se po njenim maketama studenti uče funkcionalnom skladu volumena u prostoru.

43. godina od zaštite Bakarskih prezida

Tekst i foto: Mario Zaccaria 

http://blogodneverina.blog.hr/2015/05/1631946935/43godine-od-zastite-bakarskih-prezida.html


Prostor K.O Praputnjak.


Ako vas slučaj navede da otvorite web tražilicu Registra kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture RH i utipkate “Praputnjak” u mjestu slobodne pretrage, prikazat će vam se tri registrirane povijesne cijeline koje je opisala tadašnja etnologinja pri Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture koji je dijelovao na području od Pule do Paga (danas Konzervatorski odjel u Rijeci), gđa Beata Gotthardi-Pavlovsky.

Bakarski prezidi su najstarija etnografska zona zaštićena u Hrvatskoj i šire što se tiče ovog dijela jugoistočne Europe.

Opis dobra
Prema usmenoj predaji oblikovanje današnje etno-zone bakarskih prezida započelo je u drugoj polovici 18. stoljeća, na poticaj carice Marije Terezije, kada kmetovi, uglavnom s područja Praputnjaka, marnim radom započinju pretvarati strme nadmorske krčevine i pustare u vinogradarska zemljišta, kultivirajući obrise istog krajolika.

Taj oblik privređivanja zadržao se do pred polovicu prošloga stoljeća. 2001. godine kulturno-prosvjetna udruga Praputnjak [sada PZ Dočina] započela je s revitalizacijom zone bakarskih prezida dobivši zemljište od vlasnika Praputnjaraca na petnaest-godišnje korištenje, te potpomognuta financijskim sredstvima Primorko-goranske Županije i Grada Bakra.


Etnologinja Beata Gotthardi-Pavlovsky davne je 1972. g.  zaštitila Bakarske prezide, te je prošlog utorka (26.5) upriličena neslužbena komemoracija toga događaja na poticaj profesora kulturnog krajolika i kustosa Etnografskog odjela pri Gradskom muzeju u Šibeniku Jadrana Kale.


Gđa Beata uslikana pored nedavno obnovljenih Takala koje je pomogla onomad zaštiti pružajući pravnu podlogu.

Pozivu su se odazvali zadrugari iz Dolčine, prestavnik Dragodida (moja malenkost) i još je samo nedostajala pročelnica Konzervatorskog odjela u Rijeci, Biserka Dumbović-Bilušić, koja nije mogla doći radi ranije preuzetih obaveza.


Gđa Beata i njen suvremenik gospodin dr.sc. Anton Zaharija, autor knjige o Praputnjaku. Iako je ispalo da su se tada razdvojili u nesuglasici ovo je bila prilika da se pomire. Iako slabo pokretna gđa Beata je nevjerovatno lucidna i sjeća se svega.

Jučer je proslavila 90. rođendan.

Vrijeme je poteklo u zanimljivom objašnjavanju u kojim je prilikama radila i u kakvim je okolnostima registrirala prvu etnografsku zonu. Bilo je riječi kako se bojala preuzeti odgovornost za svaki slučaj da se prezidi uruše i padnu na magistralu jer su već tada bili napušteni i prekriveni makijom.

Rekla nam je kako je bila jedina etnologinja na potezu od Istre, Kvarnera s otocima do Paga i kako im je dana “djevičanska zemlja” na istraživanje i registriranje što me pomalo podsjetilo na pokojnog Branka Fučića koji je isto tako nakon Drugog svjetskog rata izabran da popiše svu kulturnu baštinu na području Istre.

Posao iz snova je proučavati vlastito podneblje.


Razgovor i prisjećanje smo nastavili na školskom brodu Vila Velebita Srednje pomorske škole u Bakru gdje su nas počastili napolitankama, kavom i biskom.


Kako se nekad obrađivalo prezide… .


Jedna čoporativna.


I jedna prije rastanka.

Ako netko želi produbiti materiju ima sjajan intervju koji je provela Tanja Bukovčan na Hrčku.

Suhozidarske gradionice u Rodinim stanima

Na poluotoku Srimi, između Vodica i Jadrije i ovog se svibnja (četvrtog po redu) svake subote održavaju suhozidne gradionice. Ovogodišnja tema je nastavak obnove i uređenja jednog od rijetkih zakonom zaštićenih suhozidnih kulturnih dobara – velike bunje u Rodinim stanima!

11150623_367950760074574_7410880566983404578_n

Ovdje se može vidjeti lokacija na Suhozid.hr, a o detaljima i mogućnosti sudjelovanja pogledajte na Facebook stranici Suhozidnog parka Srima.

rodini2015plakat

Predavanje o suhozidima šibenskog kraja

Muzej grada Šibenika i LAG More 249 najavljuju:
dr.sc. Jadran Kale, predavanje u utorak 28. IV. u 18.30h u šibenskoj Gradskoj knjižnici

Razvojna baština: suhozidi šibenskog kraja – pred 4. suhozidarske gradionice svibanjskih subota i uvođenje europskih poticaja za obnovu suhozida

Okolica Šibenika predstavlja obalu najgušće zasićenu suhozidima u ovom dijelu Mediterana. Može se pretpostaviti kako suhozida na istočnojadranskoj obali nema manje od sto tisuća kilometara, od toga na petstotinjak četvornih kilometara obalne okolice Šibenika otpada najmanje polovica. Jedini obalni dio slične gustoće suhozidnog kulturnog krajolika je desetak četvornih kilometara sjeverozapadne Vodnjanštine, za koju je u vrijeme pripreme zaštite kulturnog krajolika prije osam godina bila najavljivana prijava za Popis svjetske baštine no iz Hrvatske je naredne godine bila uvrštena samo hvarska “hora”.

foto: otok Baljenac, između Kaprija i Oruta (Zmajana)

Ova najobuhvatnija djela ljudskih ruku u aktualnim europskim pregovorima hrvatske poljoprivredne politike nanovo se vraćaju svojem kontinentalnom postanju. Najveći dio naših suhozida iskrčen je u razdoblju vinarske konjukture koncem XIX. st. kad je na europskim tržištima uzmanjkalo zapadnomediteranskog vina. Današnji povratak hrvatskih suhozida svojim europskim korijenima postavljen je u prijedlogu agrookolišnih poticaja od 0,74 eura za metar obnovljenog suhozida – jamčeći protuerozijski učinak, bolji korijenski režim vlage od plantaža i očuvanje popratnog krajobraznog efekta. Na predavanju ćemo pokazati hrvatskog administrativnog rekordera, povijesni vinograd šibenskog kraja koji bi po ovoj stopi mogao primiti 40 tisuća kuna poticaja. Tome bi se još imalo pribrojiti zasebne poticaje za poljoprivredne kulture.

Predavanje će poslužiti i kao najava svibanjskih civilnih popravljanja najveće hrvatske težačke gomile na Rodinim stanima, zaštićenog kulturnog dobra unutar turističke zone izgradnje na Srimi.

 

Zaštita umijeća gradnje suhozida – i dalje otvoreno pitanje

Ove godine, točnije 12. lipnja 2015., ući ćemo u treću i posljednju godinu preventivne zaštite umijeća zidanja usuho kao kulturnog dobra.

Naime, sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnh dobara, nakon trogodišnje preventivne zaštite dobro se mora ili trajno upisati u Registar kulturnih dobara, ili će zaštita prestati važiti.

Povodom toga upućujemo na članak Jadrana Kale Zaštita vještine gradnje suhozida kao nematerijalne kulturne baštine koji je prošle godine iz (neadekvatno obrazloženih) formalnih razloga odbijen za objavu u Godišnjaku zaštite spomenika kulture, te ga je autor nakon toga stavio u javnu domenu. Članak donosi pregled svih dosadašnjih zaštite suhozida u Hrvatskoj, uz neke svjetske primjere, te polemizira sa detaljima i koncepciji obnove nekih od zaštićenih suhozidnih kulturnih dobara, pogotovo Rašine bunje kraj Vodica koja se nedugo nakon obnove zarušila.

Autorovim riječima sa bloga Vrulje:

Bit će mi drago ako netko bude imao koristi od ovog članka koji je lani povoljno recenziran no pred tisak prošlog tjedna ipak odbijen. Predlaganje za uvrštavanje na nekom drugom mjestu nema mnogo smisla jer je pisan za naš jedini konzervatorski časopis “Godišnjak zaštite spomenika kulture”, za kakav strani časopis bi to bilo preopširno. Izostavio sam fotografije, jer nisu samo moje.

GZSK36Kale

Creative Commons License
Zaštita vještine gradnje suhozida kao nematerijalne kulturne baštine by Jadran Kale is licensed under a Creative Commons Attribution-ShareAlike 4.0 International License.

Bumbakova bunja na Orutu

Foto i tekst: Jadran Kale

Ovo je najbliže što u našem dijelu Sredozemlja postoji da podsjeća na sv. Mihovila na Skelligu u Irskom moru, gdje su nekidan snimali Ratove zvijezda. Radi se o Orutu, otoku u šibenskom otočju. Na zemljovidima je inercijom prepisivan kao Zmajan, kako se zove najviše brdo na otoku. Vlasnici zemljišta na otoku su iz Prvić-Luke a oni ga zovu Orutom, tako da je njihova riječ zadnja.

Kultiviranje iz Prvić-Luke je najvažniji dio orutske povijesne krajobrazne slagalice. Sa istog otoka kultivirano je i susjedno područje na kopnu, Srima. Tamo se nalaze izuzetne suhozidne građevine poput Domaćinove bunje, najviše u Dalmaciji, i Rodinih stana u kojima je istančan masivni suhozidni kompleks čije sve pojedinosti nisu još ni pobrojane. Posve dovoljna pozivnica za orutski izlet.

Južni kraj otoka se na zemljovidu može pročitati imenovan kao rt Sir, no Prvićani ga nazivaju Donjom orutskom puntom. Na tom mjestu otok obilaze lokalne brodske i trajektne linije, mnogi brodovi, jedrilice i jahte. Gužvu na moru razrjeđuje tek jugo, jer je prostor ovdje otvoren na tu stranu. Zimske oluje juga ovdje znaju biti divljačke. Za razliku od bure, olujno jugo ima konstantan pritisak. S mora se na južnoj padini brda Golubinjak mogu vidjeti zarušeni zidovi velike bunje, vidljiv je i njen ulaz, no koloplet zidova izdaleka nema razaznatljiv raspored.

Pred samom građevinom se vidi kako se radi o vrlo velikoj bunji i burobranu – ovdje bi bilo točnije reći jugobranu – pred njenim ulazom. Taj je zid u očuvanim dijelovima visok 2,65 m a dug 12 m, tako da je pred bunjom (gdje se nalazi i klupa) uklonio izloženost vjetru a ostavio osunčanost. Jugobrani su u domišljatim verzijama prisutni i pred drugim okolnim bunjama. U bunji je prostorija puna zarušenog kamenja do iznad ulaza, i na toj visini je najveća širina prostorije kao u osnovici Domaćinove bunje – preko četiri metra. Znači, ova je bila veća. Pročelje je široko 6,5 m, također veće od Domaćinove bunje. Graditelj je uljudno ostavio posjetnicu na dovratniku, čitljivi dio je 1883. godina.

Posebno je iznenađenje struktura zidova, kako ovog i nešto nižeg istaknutog jugobrana tako i na mnogim okolnim zidovima. Otok obiluje pločastim kamenjem i zidovi se u mnogim dijelovima sastoje od ploča postavljenih na nož, ali u sekcijama i slojevima. Na nižoj terasi je posebno izbačen dio ograde (6×2 m) u kojem su nizovi slojeva kamenih ploča postavljenih na nož. Izvorna kultura ovih terasa je bila vinova loza, pa nije jasno jesu li ovako posebno zaštićeni dijelovi sagrađeni zbog voćki. Njihova struktura može imati veze s položajem na udaru olujnog juga. To što se jugobran pred bunjom na sredini zarušio ne mora značiti da tehnika nije izdržala svoju vjetrovitu kušnju, već se iz otvorenog dijela vidi kako veznjaci koji naizmjence svaki sa svoje strane ulaze u dubinu zida nisu onako uzorno udžbenički napravljeni kao na početku zida – tamo kao da je presjek skinut iz priručnika.

Da zaključimo: Bumbakova bunja (nalazi se na posjedu obitelji Bumbak) ulazi u klub 5+ istočnojadranskih lažno svođenih građevina, izvorno viših od pet metara. U Dalmaciji su svega dvije, to je Domaćinova bunja na Donjoj Srimi (danas se zarušava, u visini je od 4,8 m) i ova ovdje. Šačica preostalih se nalazi u sjeverozapadnoj Vodnjanštini, među kojima je kažun obitelji Moscardo u Galižani sa svojih 7 m visine najviši. Koliko je Bumbakova bunja na Orutu mogla biti visoka? Šest, sedam ili osam metara? Za bolju pretpostavku valjalo bi steći točniju predodžbu osnovice prostorije. Sad se može izmjeriti njena širina na visini 0,5-1 m iznad ulaza, koji je visok 0,95 m. U bunjama okomica počinje prelaziti u lažni luk na oko 1-1,5 m visine, pa bi se moglo pretpostaviti kako pod izmjerivom širinom prostorije leži možda još jedan metar raspona. To bi onda moglo dati 6-7 m visoku prostoriju. I uopće je čitav utisak kako su ova dva djela prvićkih ruku zajedno s najboljim kažunima nadrasla istočnojadransku ligu, pa pravo pripadaju u najjaču mediteransku reprezentaciju koja se u Apuliji, na Balearima i drugdje stere u visinama između 7 i 15 m (arheološki primjer Atrejeve grobnice je visok 13,5 m, ali s klesancima).

Najvažnije pitanje pred Bumbakovim bunjom, ali i njenom izuzetnom okolicom, je što danas učiniti s time. Bunja već dugo propada, jedan dio zida je pao prije nekoliko godina. Taman i da se argumentira kao najveća, najbolja itd., što bi se po slovu i praksi zakona s njom moglo dogoditi? Zamislimo čak i da je konzervatorska služba kao zarušavajuće kulturno dobro potpuno i uzorno vrati u izvorno stanje, kakva bi bila njena budućnost? Na takvom mjestu tek bi čekala buduće oluje juga. Turisti amo pješke neće dolaziti. Međutim, pod njom je teško naći trenutak bez nekog proplovljavajućeg broda. Kao što je tisuće ljudi prije nisu uočili kao vrijednu, tako bi joj za iduće tisuće opažanja trebalo panoramski naglasiti. Dakle, obnoviti i nju i “jugobran” da se otvori pogledu s prolazećih brodova. Takvog nečeg nemaju ni Apulija, ni Baleari. Pod njom je svjetionik, a lako bi i ona mogla postati orijentir i krajobrazno mjesto čuvenja. Dalo bi se i nju, bez osjetljive tehnike, istaknuti svjetlom npr. ako se unutrašnja strana “jugobrana” okrenuta prema zapadu pobijeli da je navečer difuzno dosvijetli (ta se strana zida s mora ne vidi), ili na neki drugi način.

Održivo očuvanje fenomena bi težilo ponavljanju razloga koji su do ovakvog graditeljskog čuda uopće doveli. To je poljodjelstvo. To je danas u izvornim okolnostima apstraktno, jer loze okolo više uopće nema niti će je ovdje itko doći uzgajati. Vlasnika zemljišta bi se trebalo vrlo poticajno motivirati da brine o građevini (pasivni način), a naročito poduprijeti njegovo upravljanje imanjem kakvo bi je uključilo u neku održivu ekonomiju (aktivni način). Pred takav posao je potreban kompromis o tome što je prežaljivo, a što se ne smije mijenjati.

Današnja konzervacija kroz postavljene oblike kulturnog dobra i nematerijalnog kulturnog dobra na ovakvim primjerima nema budućnosti, o čemu sam podrobnije pisao za Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske br. 36. Postoje mnogi vernakularni lokaliteti gdje su konzervatori učinili izvrstan posao, ali npr. Prijamni centar PP Lonjsko polje u Krapju unutar pomno obnovljene drvene kuće ima budućnost jer joj je prvi susjed OPG s restoranom začinjenim etnografskom zbirkom, u selu i okolici ih je još nekoliko, a biolozi su determinirali temeljnu kariku održivog predindustrijskog upravljanja kulturnim krajolikom i podupiru uzgoj turopoljske svinje. Dati proračunski novac da se na ovom mjestu građevina vraća u polazni gabarit, da bi se nakon manje ili više vremena bez svojih kultivatora zbog ovakve izloženosti opet počela rušiti, dugoročno nema smisla. Radi toga je sam Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara nedovoljan bez spoja s propisima i radom Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Zakonsko operiranje fenomena ne raspolaže niti kategorijalnim alatom “kulturnog krajolika”, a kamoli još tako delikatnim međuresorskim spojem. Bojim se da za ovakav izazov nije stasala ni civilna scena, i u principu bi bilo važno dokumentirati zatečenu dozu nesrušenosti koliko god se to još da učiniti.

Inače, na otoku ima još biranih primjera uzorne prizmatične gradnje po vodičko-tribunjskom uzusu kubusa nad četvorinom, a među njima je bunja na Colinom boku osobito velika i uredno sagrađena. Načelni je dogovor idući put doći s motornim pilama, jer su bunju počeli okruživati borovi. S očišćenim okolišem njene bi se jasne forme također vidjele izdaleka, praktično kao svojevrsni krajobrazni spomenik.

Kultura se vratila kući

Iz H-Altera prenosimo komentar Jadrana Kale u povodu donošenja “Firentinske izjave”  o povezanosti kulturne i biološke raznolikosti koja je donesena na međunarodnom kongresu u Firenci 11. travnja 2014. Uz komentar je i prijevod izjave na hrvatski jezik te link na izvornik na engleskom jeziku.

Izvor: H-alter, 6.6.2014., http://www.h-alter.org/vijesti/kultura-se-vratila-kuci

tekst, fotografije i prijevod: Jadran Kale

“Firentinska izjava” novi je osvojeni vidikovac. Za nama u magli ostaju utvare esencijaliziranih autentičnosti u obliku predmeta okamenjenih materijalnih cjelovitosti, dok se pred nama steru panorame djela ljudskih ruku kao kulture polučene od svojih vitalnih zajednica.

Na takvom mjestu bi se očekivalo znati što se želi i od “krajolika” i od “kulture”, no domaćini su objasnili kako je i njihovo vlastito naukovanje bilo gorko. Ruski bogataši i američke estradne zvijezde koje u toskanskim brdima kupuju vinograde skupa sa svojim novim posjedima pridržavaju i asocirane vinske etikete, tako da su se same lokalne zajednice našle u situacijama da više nemaju veze s onim što se prodaje kao najpoznatiji proizvod njihovoga kraja. S druge strane, u susjednoj južnoj pokrajini Chianti vinogradarstvo su posve preuredili kao masovnu plantažnu proizvodnju, da bi se na koncu tih zaravnjavanja našli s lošijim vinom no što je bilo ono s kojim su krenuli. Agronomi i tehnička veleučilišta priskočila su pomoći u utvrđivanju zašto je režim izmjene vlage u suhozidnim terasama bolji od poravnatih plantaža s nakapnim navodnjavanjem, pa smo na licu mjesta u vinogradu s ruba rasprostranjenosti loze na 800 metara visine vidjeli telekomunikacijski uređaj koji veleučilišnom računalnom poslužitelju dojavljuje promjene stupaca vode u različitim dijelovima obnovljenih suhozidnih terasa.

firentinska2_kale.jpg
firentinska4_kale.jpg
Uzgajivači budućih imanja već odavno više ne nose odjeću nastalu od tekstilnih vlakana uzgojenih u vlastitoj sredini, a po novim uzusima seoski nakit za ponos i kićenje će biti oznaka ugljičnog otiska vlastite štale, njive ili vinograda. Na tom putu Firentinska izjava je novi osvojeni vidikovac. Za nama u magli ostaju utvare esencijaliziranih autentičnosti u obliku predmeta okamenjenih materijalnih cjelovitosti, dok se pred nama steru panorame djela ljudskih ruku kao kulture polučene od svojih vitalnih zajednica. Sa svim budućim dobrim vinima koja tek trebaju biti ispijena stvarat će se i nove napitnice digitalnog doba, po uzoru vremena u kojem je Bordeaux probijao pravne puteve i za današnja najzakučastija pridržavanja apstraktnih prava ljudi koji stvaraju nove vrijednosti.

(Autor je etnolog iz Šibenika, op. ur.)

firentinska1_kale.jpg

Firentinska izjava o povezanosti biološke i kulturne raznolikosti (donesena u Firenci 11. travnja 2014. godine) florence_declaration.pdf

Mi, sudionici Prvog europskog skupa za primjenu zajedničkog programa UNESCO-a i Tajništva Konvencije o bioraznolikosti, održanog od 8. do 11. travnja u Firenci u Italiji:

  • utvrđujući vitalni značaj kulturnog i biološkog diverziteta za sadašnje i buduće naraštaje i dobrostanje suvremenih društava i urbanim i ruralnim područjima,
  • utvrđujući nadalje važnost veza između kulturne i biološke raznolikosti, i u ovom kontekstu primjećujući koncept biološke raznolikosti i važnost kulturnih potpora pruženih iz ekosustava,
  • primajući na znanje važan napredak učinjen u izgradnji osnovice spoznaja o vezama između biološke i kulturne raznolikosti i njihovih umiješanosti u odlučivanja iz domene održivog razvoja,
  • uzimajući u obzir povezane odredbe u tekstu Konvencije o biološkoj raznolikosti i mnogobrojne odluke koje su proistekle iz njih, povezane kulturne konvencije UNESCO-a i druge povezane instrumente, programe i inicijative, kao i povezane međunarodne odluke o ljudskim pravima i pravima domorodnih naroda, i regionalne dogovore i sporazume u europskom kontekstu koji se odnose na to (što je sve navedeno u prvom aneksu Izjave),
  • naglašavajući potrebu da se i nadalje osnažuje suradnja između relevantnih međunarodnih sporazuma i tijela u polju bio-kulturne raznolikosti, i u ovom kontekstu primjećujući važnost Zajedničkog programa između UNESCO-a i Tajništva Konvencije o biološkoj raznolikosti o povezanosti biološke i kulturne raznolikosti,

1. Slažemo se kako su u europskom kontekstu od posebne važnosti idući zaključci:

a)      ruralni i urbani žitak i blagostanje su usko povezani sa stanjem i trendovima biološke i kulturne raznolikosti,

b)      sadašnje stanje biološke i kulturne raznolikosti u Europi proizlazi iz kombinacije povijesnih i odvijajućih procesa korištenja okoliša i zemljišta te kulturne baštine

c)      dok asimilira privredne, društvene, kulturne i okolišne procese u vremenu i prostoru, europski krajolik je prvenstveno višenamjenski biokulturni krajolik. Kao takav, on pruža ključni i djelotvorni prostor za integraciju biološke i kulturne raznolikosti radi ljudskog blagostanja, uključivo i u kontekstu ruralnih područja,

d)      privremena, polutrajna i trajna ljudska migratorna gibanja i pridružene razmjene umijeća, znanja i dobara između grada i okolice u mnogim su slučajevima oblikovala lokalne biološke i kulturne raznolikosti, te i dalje pružaju široke mogućnosti za njihova unaprjeđenja,

e)      krajolici koji su bogati biokulturnom raznolikošću su često oni kojima upravljaju obrađivači malih ili seoskih razmjera, tradicijski stočari ili uzgajivači stoke i ribari malih ili zanatskih razmjera djelatnosti,

f)        uključenost lokalnih zajednica, utvrđivanje i poštovanje njihovih kulturnih baština, tradicijskog znanja, inovacija i praksi mogu pomoći u djelotvornijem upravljanju i vladanju višenamjenskim biokulturnim krajolicima, i doprinijeti njihovim otpornostima i prilagodljivostima,

g)      kako bi bolje razumjeli dinamičnu međuigru između biološke i kulturne raznolikosti na razini krajolika i implikacije za žitak i dobrostanje, postoji potreba za osnaženo interdisciplinarno i transdisciplinarno istraživanje veza biološke i kulturne raznolikosti na nacionalnim i subnacionalnim razinama, uključujući i njihovu povijesnu pozadinu,

h)      potrebna je javna svjesnost veza između biološke i kulturne raznolikosti i političkih akcija koje razmatraju ove veze unutar političkog odlučivanja, ne bi li se djelotvorno ostvarile međunarodne i nacionalne predanosti okrenute okolišnoj, društvenoj i ekonomskoj održivosti i ljudskom dobrostanju u raznim razmjerima.

2. Pozivamo vlade i relevantna tijela, uključujući Europsku Uniju i Savjet Europe, da na odgovarajućim razinama pokrenu i provedu iduće akcije:

Regionalna razina

Konstatirajući Zajedničku poljoprivrednu politiku i Europske okolišne politike i zakonodavstvo (zakonodavstva) i njihovu važnost za povezanosti među biološkom i kulturnom raznolikošću,

a)      unaprijediti djelatnosti na regionalnoj razini, napose u kontekstu Europske Unije, da bi se ojačala provedba međunarodnih i regionalnih sporazuma spomenutih u prvom aneksu,

b)      poduzeti specifične akcije za vrjednovanje i unaprjeđenje i kulturne i biološke raznolikosti pomoću, među ostalim:

  • promoviranjem uključenja biokulturne raznolikosti u nacionalna i lokalna planiranja zaštite prirode i upravljanja krajolicima, uključujući zaštićena područja, poljodjelske i šumske krajolike,
  • oblikovanjem i primjenom postupaka za sudjelovanje raznih dionika, uključujući lokalne zajednice, u provedbu pristupa važnih za povezivanje biološke i kulturne raznolikosti,
  • promoviranjem uvrštavanja veza između biološke i kulturne raznolikosti u održivo upravljanje šumama, također i pomoću razvijanja prikladnih kriterija i pokazatelja,
  • predstavljanjem utvrđivanja pozitivnih interakcija između biološke i kulturne raznolikosti kroz prikladne certifikacijske procese i djelotvorna označivanja proizvoda,
  • predstavljanjem korištenja Europskog inovacijskog partnerstva (EIP) za promociju i vrjednovanje veza između biološke i kulturne raznolikosti za znanstvenike, upravljače i druge dionike.

Nacionalna razina

a)      Usvojiti integrirani i transdisciplinarni pristup u provedbi relevantnih međunarodnih i regionalnih sporazuma na nacionalnoj razini,

b)      u okviru odvijajućih ruralnih i okolišnih politika poduzeti mjere za uključivanje biološke i kulturne raznolikosti i povezanosti među njima,

c)      učiniti dostupnima sredstva poput znanstveno-istraživačkih potpora za transdisciplinarna i multidisciplinarna istraživanja biološke i kulturne raznolikosti i veza među njima,

d)      ustanoviti međusektorske i/ili međuodjelne pristupe biološkoj i kulturnoj raznolikosti,

e)      utvrditi postojanje zajedničkih dobara, njihovih tradicijskih korištenja i prava na takve resurse, običajnih prava i upravljanja korisnih za unaprjeđenje i zaštitu biološke i kulturne raznolikosti, uključujući agrokulturnu raznolikost tradicijskih vrsta i pasmina,

f)        koristiti procese razvoja zakonodavstva od osnovice naviše kakve uključuju lokalne zajednice, kako sa ženama tako i s muškarcima,

g)      utvrditi i osigurati da zakonska regulacijska uređenja ne proturječe održivim lokalnim življenjima ovisnima o biološkoj i kulturnoj raznolikosti,

h)      utvrditi i zaštititi posvećene lokalitete prirode, primjećujući kako igraju važnu ulogu u obnovi i kulturi lokalnih ekosustava,

i)        ponuditi male potpore i poticaje inicijativama vezanima za lokalnu biološku i kulturnu raznolikost, uključujući razmjene znanja lokalnih zajednica,

j)        osigurati mehanizme za praćenje relevantnih europskih i nacionalnih odlučivanja, uzimajući u obzir veze između biološke i kulturne raznolikosti,

k)      utvrditi i unaprijediti prakse lokalne proizvodnje kao dobre prakse zaštite i promocije povezane biološke i kulturne raznolikosti, i osigurati sredstva za njihovo uvećavanje i ponavljanje gdje je to prikladno činiti,

l)        biološku i kulturnu raznolikost pomoću marketinških tehnika predstavljati kao pozadinu kompetitivnosti ruralnih krajolika kakva stvara lokalnu proizvodnju i turizam,

m)    podržavati kulturne, prosvjetne i rekreacijske inicijative za predstavljanje povezanosti biološke i kulturne raznolikosti,

n)      pratiti dostupnost poticaja malim i raznovrsnim poljodjelcima, poljoprivrednicima koji promoviraju i čuvaju agrokulturnu bioraznolikost usjeva, pasmina i krajolika, u istoj mjeri kao i za velike poljoprivrednike.

Lokalna razina

a)      ohrabrivati partnerstva poput prilika za sudjelujuća istraživanja znanstvenika i lokalnih zajednica,

b)      ohrabrivati inkluzivni razvoj, od društvene osnovice naviše, svih politika i zakonodavstava važnih za biološku i kulturnu raznolikost,

c)      utvrđivati, unaprjeđivati i, gdje je to prikladno, uvećavati i ponavljati dobre lokalne prakse održavanja biološke i kulturne raznolikosti,

d)      ohrabrivati i osnaživati lokalne zajednice i njihove organizacije da nastavljaju, prenose i inoviraju tradicijske prakse uskladive s održivim korištenjem biokulturne raznolikosti,

e)      podržavati organizacije lokalne zajednice da razvijaju inicijative zaštite biokulturne raznolikosti kao temelja prilagodljivih kultivirajućih sustava i lokalnih gospodarstava,

f)        unaprjeđivati urbanu biološku i kulturnu raznolikost pomoću komunalnih potpora, stvaranje javnih zelenih površina, komunalnih vrtova i ozelenjavanje gradova.

3. Tražimo da se ova Izjava prinese pozornosti zemalja članica Ujedinjenih naroda i izloži na razmatranje relevantnim međuvladinim tijelima Konvencije biološke raznolikosti i UNESCO-a, kao i upravljačkim tijelima Europske Unije i Vijeća Europe, te na sjednicama i u razmatranjima stručnih zajednica.

Svibanjske suhozidarske radionice na Srimi i u njenoj blizini


Kroz četiri svibanjske subote udruga “Težački dom” poziva na suhozidarske gradionice. Popravljat će se izabrani istaknuti primjeri suhozidnog graditeljstva u šibenskoj okolici. Srimarska okupljanja počinju sutra, 1. svibnja, na misi s blagoslovom polja u crkvici Gospe Srimske u 10h i s kasnijim okupljanjem vlasnika srimarskih zemalja na Prižbi.

Prve subote, 4. svibnja, čistimo okolicu i popravljamo ulaz Ninićevog čemera kod benzinske pumpe na Njivicama, uz magistralu prema šibenskom mostu. Na njemu se kao graditelj 1940. godine potpisao stanoviti “B. Š.”:

klikni za otvaranje lokacije na karti

Druge subote, 11. svibnja, popravljamo prstenove Petrovićevog čemera na trasi plinovoda uz autocestu, blizu odmorišta Krka. Prilaz je iz Bilica (Vrulja):

klikni za otvaranje lokacije na karti

Oba ova čemera su sačuvana tik uz frekventne prometnice i malo će im njege dobro doći da zasjaje pred očima tisuća prolaznika. Pred njima će se kao spomenik postaviti fiksirane motike.

Treće subote, 18. svibnja, gradimo stepenice uz najvišu dalmatinsku građevinu ove vrste, Domaćinovu bunju na Donjoj srimi. Prošlog svibnja smo obnovili malu zarušenu bunju iz istog njenog nasipa. Kad se okupi dovoljno ljudi prionut ćemo i na popravak zarušenih dijelova velike bunje. Pristup je pješke sa Prižbe:

klikni za otvaranje lokacije na karti

Četvrte subote, 25. svibnja, smo u Rodinim stanima na monumentalnom suhozidnom kompleksu – možda i najvećoj i najuređenijoj težačkoj gomili u jadranskoj Hrvatskoj. Nalazi se u turističkoj zoni, no nadamo se da je uspjela ući pod zaštitu. Radi dokumentiranja i mjerenja joj treba počistiti okoliš i popraviti dio zarušenih zidova. Pristup je trasom vodovoda s Jadrije:

klikni za otvaranje lokacije na karti

Okupljanja počinju u 8h, radi se do 11h.

Voditelj gradionica je etnolog Jadran Kale.

S poštovanjem,
Jadran Kale
Težački dom, Šibenik.

Radionice na Srimi

Ilustracija: Domaćinova bunja na Srimi, obnavljana na radionicama prošle godine  … Lokacija bunje na suhozid.hr 

Prenosimo vijest i plakat sa http://www.libar.net

Lokacija radionice na suhozid.hr

Facebook grupa Suhozidni park Srima

Zašto više nema zvončara u trapericama

Kega si pitala!? Ja san protiv tega da smo pod UNESCO-om. Ki je uopće to za nas potpisal? Sad se samo očekuju neki soldi… To samo deli jude, to nas je posvadilo. Kako ćeš ti nekemu ki je polupismen objasniti ča je UNESCO? Oni sad ne znaju ča očekivat, misle da će semo prit čuda judi i strah ih je tega… Nan to niš ne rabi, to uništava stare zvončare, ki već nestaju. Bit će rata i protiv teh Halubjani… Neka nas si puste na miru, nan to niš ne rabi. Mi bi se rada iz tega ispisali. To sad više ni našo… Sad kad je zaštićeno, to je sačije. Globalizirano. 

Bez komentara! Etnolog koji ne pročita magarac!

Kultura ili baština? Problem nematerijalnosti, Etnološka tribina, Vol.42 No.35 Prosinac 2012.

Lidija Nikočević, Ljiljana Gavrilović, Mirela Hrovatin, Daniela Angelina Jelinčić, Jadran Kale, Dragana Lucija Ratković, Amy Mountcastle, Peter Simonič, Tvrtko Zebec

Radionica Petrebišća – nakon tri godine

Tekst i crteži: Filip Šrajer
Fotografije: arhiva Dragodid

Ove godine između 21. i 29. srpnja u selu Petrebišća u Parku prirode Učka odradili smo 3. studentsku suhozidnu radionicu-volonterski kamp. Radionice na Petrebišćima organiziramo mi iz udruge Dragodid sa Parkom prirode Učka i ostalim lokalnim partnerima, a praktični cilj je obnova sela, prvenstveno dvaju objekata u vlasništvu Općine Mošćenička Draga, i njihovo stavljanje u funkciju kao skloništa za izletnika, planinare i druge korisnike i posjetitelje ovog zanimljivog prostora.

Ove smo godine obnovili slamnati krov na bivšoj štali (učkarskom “dvoru”), i opremili oba novoobnovljena objekta osnovnim namještajem (klupe i ležajevi).  Od zidarskih poslova, prezidali smo neke podzide puteva u selu i osigurali par zidova na ostalim kućicama od rušenja.

Podjela uloga bila je standardna: sudionici radionice bili su pretežito studenti arhitekture, etnologije i krajobrazne arhitekture sa Sveučilišta u Zagrebu, glavnu riječ imali su lokalni majstori Branko Brubnjak i Stjepan “Štefić” Marić, a mi  iz Dragodida odrađivali smo logistiku i glavninu teorijskog dijela radionice, dokumentirali i vodili jednostavnije suhozidne radove. Odlično je ispalo; sa preklani obnovljenim kamenim krovom i pristojno uređenim okolišem, može se reći da je ovogodišnjom radionicom zaokružen prvi ciklus obnove sela. Istodobno, sa premijernim sudjelovanjem stranih volontera (dvije studentice iz Grenoblea) preko francuske baštinske mreže REMPART naznačena je organizacijska trasa za slijedeći ciklus Dragodidovih pothvata na Učki.  Dobra prilika za jedan opširniji izvještaj.

Za početak, evo jedan prije-poslije pregled učinjenog u ove tri godine:


U gornjem redu je kamena kućica obnovljena prve godine, u sredini je dvor koji smo obnavljali prošle i ove godine, a u donjem redu je malo širi plan koji otkriva još neke detalje – očišćene vegetacije, obnovljenih podzida i ostalih konstruktivno-kozmetičkih zahvata.

O PETREBIŠĆIMA


Petrebišća su napušteno sezonsko naselje kamenih kućica 750 m nad morem iznad Mošćeničke Drage, u skrivenoj planinskoj udolini iz koje se preko kanjona Mošćeničke Drage pruža dojmljiv pogled na Suhi Vrh – početak glavnog hrpta Učke. Danas je to ambijent bjelogorične šume i travnatih proplanaka-dolaca, ali do prije 50-ak godina u tim dolcima su bila žitna polja i krumpirišta, a na mjestu šume bile su sjenokoše i pašnjaci. U mjerilima Učke iznimno obilje plodne zemlje nataložene s okolnih brda, postojanje površinske vode (lokva na samom lokalitetu i potok u kanjonu) i zaklonjen položaj na jednom od povijesnih puteva između Istre i Kvarnera upućuju na pradavnu ljudsku prisutnost koja je i potvrđena arheološkim nalazima i toponimijom.


Kućica ima ukupno desetak i jako su jednostavne: male, suhozidne, pravokutne, s jednom prostorijom, bez prozora, bez dimnjaka. One namijenjene ljudima  imaju krovove “na jednu vodu” od kamenih ploča. Ti krovovi su danas uglavnom u raspadnutom ili poluraspadnutom stanju, a jedino što ih još koliko toliko drži su tanke, natrule i nagorjele, ali očito izvorno jako kvalitetne hrastove i kestenove grede. Najveća kuća u selu tlocrtno nema niti 6 x 4 m, odnosno 5 x 3 m iznutra.

Kuće za blago su tlocrtno nešto veće, preciznije rečeno dulje, a nad kamenim zidovima imale su slamnate krovove od kojih nijedan nije sačuvan. Njihovu, recimo nešto “raskošniju” pojavu i dominaciju u prostoru sela kao da potcrtava i njihov naziv – “dvor”. Osim nastambi za ljude i životinje, od suhozidnih građevina u selu postoji i jedno malo pravokutno gumno za ručno mlaćenje žita, te nešto suhozidnih podzida i stepenica.

U Petrebišćima su ljudi iz sela oko Mošćeničke Drage boravili tijekom sezone poljodjelskih radova. Čak i oni koji nisu imali zemlje i kuća u selu, tu su nadničili odnosno pomagali u poslovima kao što je košnja livada.  Takva ekonomija trajala je još i u pedesetima i šezdesetima unatoč promjeni ekonomskog sustava: iako su ljudi tada već u velikom broju bili zaposleni u nepoljoprivrednim djelatnostima i trajno živjeli uz more, primjerice za praznik 1. maja Mošćenička Draga bi opustjela jer su deseci ljudi išli u brdo koristeći slobodne dane za obavljanje proljetnih poslova u polju.

Koz šezdesete i sedamdesete, Petrebišća su pomalo potpuno napuštena. Nekoliko objekata starci su u zamjenu za smještaj u domu prepisali Općini jer im više očito nisu bili potrebni. Ostali objekti su ostali u privatnom vlasništvu – a i jedni i drugi jednako su propali. Neki su i izgorjeli. Šuma se počela širiti, a osim divljih životinja, jedini korisnici prostora ostali su lokalni lovci, koji su si napravili i jednu novu malu kućicu na rubu sela, zatim učkarski pastiri sa stadima ovaca i omanje krdo konja koje ovdašnji vlasnici puštaju da slobodno lutaju po šumama i gorama. Zahvaljujući stoci i njenom apetitu za travom i izdancima, šuma se nije proširila na plodno tlo, ali su ograde i podzidi stradali na više mjesta jer su si konji, ovce i divlje životinje našli i prokrčili nove, njima logičnije puteve.

Unazad par godina, ovaj prilično zabačeni dio planine dobio je i svoje turiste, najviše zahvaljujući tzv. Mitsko-povijesnoj stazi Trebišća-Perun, poučnoj stazi  dugoj 15 km koja obilazi lokalitete čija imena potječu još iz slavenske mitologije i pomoću desatak ilustriranih panoa priča priču o povezanosti mita i krajolika kod prvih slavenskih doseljenika na ovaj prostor.

Tu negdje u priču ulazimo i mi, tj. Dragodid, tj. Grga, koji je na temelju antropoloških istraživanja akademika Katičića i prof. Belaja osmislio ovu povijesnu stazu dok je radio u Parku prirode Učka, istražio selo i upoznao se sa nekoliko ljudi koji će se pokazati kao jako bitni u priči.

Otprilike su u to vrijeme aktivnosti u Dragodidu, zbog smrti barba Andrije, ušle u višegodišnju pauzu i tražili smo alternativnu lokaciju za našu glavnu ljetnu radionicu. Ta lokacija je, zbog kronično neizvjesnog financiranja i drugih organizacijskih priča trebala biti nešto dostupnija i bliža sjeveru, budući da iz tog smjera dolazi većina studenata i organizatora. Morala je biti atraktivna u smislu ambijenta i suhozidne baštine, biti pogodna za podizanje kampa za dvadesetak-tridesetak ljudi, morala je imati ljudsku bazu u smislu zainteresirane ili bar prijateljski nastrojene lokalne zajednice, i najmanje jednog lokalnog majstora sa znanjem rada u kamenu. Još jedan bitan uvjet bio je postojanje nekretnina u vlasništvu lokalne samouprave ili RH, koje bi se nakon obnove mogle staviti u javno korištenje – da izbjegnemo kontroverzu trošenja javnog novca za obnovu privatnih kuća.

Sve to našli smo na Učki. Ključno je bilo otprije zasluženo povjerenje terenske ekipe iz Parka, te lokalnih autoriteta okupljenih oko Lovačkog društva “Perun”, Katedre čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga i same Općine. Na taj način smo osigurali logistiku za organizaciju života na dva sata hoda i 700 m visinske razlike od najbliže trgovine . Majstori su se pokazali fenomenalni, puni zanatskih trikova i podataka o nekadašnjem životu na Učki. Samo selo Petrebišća je sa svojom skromnom ali raznolikom arhitekturom puno inspirativnih ali i realno savladivih zadataka, ambijent je besprijekoran, mjesta za kampiranje na državnom zemljištu ima dovoljno, hlada također. I najzad, tu je i tih nekoliko kućica u vlasništvu Općine, a ona ih je bila voljna ustupiti da se obnove i koriste kao skloništa za planinare i izletnike.

76037_139033799480259_1673733_n
Od minusa, jedino se vrijeme pokazalo kao problem. Prve dvije godine, upravo je tijekom zadnjeg tjedna srpnja, kad se održava radionica, nekoliko dana lijevala kiša, a to na 750 m visine u šumi znači ili zimska jakna ili smrzavanje ujutro na oko 10 stupnjeva C. Naša mala suhozidna peć često je bila zatrpana mokrim čarapama.

RADIONICA SUHOZIDA PETREBIŠĆA 2010
link na info i ostalo o radionici


Prva na red, 2010., došla je kamena kućica, ona najveća u selu. Kad smo u proljeće došli do nje, krov je bio srušen, a pod je bio prekriven skoro metar debelim slojem kamenih ploča pomiješanih sa trulim granjem i lišćem. To smo očistili, a onda je trebalo smisliti drvenu građu za krovište.

Najprije su nam na pamet pali borovi koji rastu na obroncima Peruna, a tamo su zasađeni u jednoj davnoj kampanji pošumljavanja. Budući da je bor unesena vrsta i danas se tretira gotovo kao korov, nismo imali problema dobiti dozvolu da posiječemo petnaestak manjih stabala, ali veliki problem bio je nagovoriti majstora Branka da od njih napravimo krovište. Naime u učkarskoj je tradiciji raditi krovišta od hrasta ili kestena, a bor se tretira kao smeće.  To Brankovo odbijanje je za nas bilo velika frustracija budući da smo učili graditi u srednjoj Dalmaciji gdje je bor dominantno građevinsko drvo, a dobiti dozvolu da posiječemo kesten ili hrast u parku prirode nam se činilo ne samo kao nemoguća misija, nego čak i svetogrđe pokraj toliko krasnih ravnih borova u okolici. Nakon napornih “pregovora” dogovorili smo da posiječemo borove, ali da za ovo krovište kupimo jelovu građu. To je na kraju ispalo dobro, jer smo borove gulili i prenosili tijekom cijele radionice, pa vjerojatno ne bismo u isti mah stigli od njih napraviti krovište.

Ovako, sa jelovinom iz dućana, Branko je radio uz našu pomoć brzo i lako. I tako, bilanca prve radionice bila je obnovljeni kameni krov, zatim jedna suhozidna “zmija” sagrađena pod vodstvom kipara Ljube De Karine kao land-art dodatak Mitsko-povijesnoj stazi, te pripremljena borova građa, očišćeno gumno i još par sitnica.

Imali smo i nekoliko gostiju koji su, bilo održali predavanja, bilo s nama radili, bilo oboje. Neki od njih poznate su ličnosti hrvatske “suhozidne scene”, a za neke će se još čuti. U svakom slučaju, jako je lijepo od svih njih da su, uglavnom o svom trošku, potegnuli do gore: Tomo Vinšćak, Jadran Kale, Tihana Stepinac-Fabijanić, Branko Orbanić, Goran Andlar i Vedran Jukić.

Atrakcija je bila profesionalna kamera koju je donijela i njome snimala Željka Kovačević iz FADE-INa.

Suhozid from FADE IN on Vimeo.

RADIONICA SUHOZIDA PETREBIŠĆA 2011
link na info i ostalo o radionici

Druge godine uzeli smo si zadatak urediti jedan veliki dvor i po mogućnosti obnoviti mu i slamnati krov. Tu smo se prvi put susreli sa problemom nabavka slame. Nekad, dok su ljudi sami sebi sijali i želi žitarice,  slama je bila izrazito dostupan materijal, ujedno i vrlo praktičan i pogodan za pokrivanje raznih objekata. Čak i u selima na kršu, koja danas poistovjećujemo sa kamenim krovovima, slama je bila više nego redovita pojava, pogotovo za pokrivanje štala i ostalih zgrada za životinje.

Danas je potpuno drugačije. Industrijalizacija proizvodnje žitarica imala je veliku ulogu u promjeni krajolika našeg sela iza II. svj. rata, jer su pomalo nestali i slamnati krovovi, i to toliko temeljito da se danas ljudi čude kad im kažete da je na nekoj kamenoj kući krov bio od slame. Uglavnom, slamu 2011. nismo uspjeli nabaviti nego smo se koncentrirali na to da od prošlogodišnjih, i novoposječenih borovih trupaca iskrojimo grede i rogove za krovište, na što je i Branko pristao jer su se prošlogodišnji trupci lijepo osušili i ulijevali povjerenje. Branko je za tesarske poslove trebao jednog pomoćnika, jačima je opet dopalo nošenje balvana, a pomalo smo se svi zajedno bavili suhozidarijom. Uredili smo nekoliko urušenih podzida, puteva i ograda u selu, a najviše smo na kraju bili ponosni na potpuno rekonstruirani zid na dvoru, lijepi ravni, visine malo preko 2 m.

RADIONICA SUHOZIDA PETREBIŠĆA 2012

Ove godine na red je konačno došla i slama. Negdje krajem zime smo na netu oglasili da trebamo slamu za takvu-i-takvu akciju, i na FB-u nam više ljudi se javilo linkovima. Tragom jednog oglasa na Njuškalu otišli smo na gospodarstvo Šturbekovih u selu Kolarec na kalničkom prigorju, uvjetno rečeno kod Križevaca, ali u stvari na tromeđi Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske županije.

Oni uzgajaju raž za svoje potrebe, da si rade kruh. Slamu obično koriste za stoku, ali žetva 2011. je dala jako lijepu, visoku i ravnu slamu, pa je Franjo Šturbek odlučio sačuvati u snopovima i nešto s njom poduzeti, prodati ili si sam napraviti nešto od nje. Otišli smo tamo, slama je izgledala OK, a Šturbeki vrlo dragi i poslovni, ali kako nismo imali nikakvog iskustva, fotku smo pokazali Branku. Kad je on dao zeleno svjetlo, slamu smo kupili po cijeni od 20 kn po snopu (cca 10 po kilogramu), ali za krov nam je trebalo još. Na njihovom polju već je bila niknula ovogodišnja raž i preostalo nam se nadati da neka nepogoda neće pokvariti urod i da nećemo trebati ostatak vući od negdje drugdje. Još smo se dogovorili da u lipnju/srpnju u vrijeme žetve dođemo malo posnimiti i sudjelovati u tim akcijama.

I tako je i bilo, snimili smo kako Franjina mama žanje srpom, i sami smo se okušali u prljavom i znojnom poslu mlaćenja i češljanja slame. Nekoliko posjeta Kolarecu donijelo je nama gradskoj djeci i nesvakidašnje iskustvo pomaganja pri teljenju krave. Cijelu feštu malo je pokvarila činjenica da ove godine slama nije bila tako dobra jer ju je vjetar dosta iskrivio, pa se nije moglo sve ni iskoristiti. Bili smo na knap, ali je pala odluka da ćemo probati s ovim što imamo. Na sreću, kad je Matija pokupio sve u svoj kombi njegov susjed u Vrbovcu pridodao je još nešto što je njemu ostalo od nadstrešnice, i tako je slama došla na Učku.Da puno dalje ne duljimo s pričom, u nastavku je fotografijama i tekstom ilustriran svaki dan ovogodišnje radionice.

PRIPREME: Kao i uvijek, prethodnica je imala dosta posla.Trebalo je doći ranije, nasjeći nešto jasenovih kolaca, skupiti drva, podići “kozaru” i prezidati naš kamin koji se počeo urušavati.

1. dan, subota 21.7. Petrebišća se nalaze na 2-3 sata hoda od mjesta sastanka sudionika u Mošćeničkoj Dragi. Perun nam je poželio dobrodošlicu kišom, što lagano postaje tradicija. Nakon sastanka i podizanja šatora uputili smo se na obilazak terena, iz kamene kućice istjerali puha, a Luka Jelušić, krajobrazni arhitekt/dizajner/stolar iz Rijeke je kod zmije održao blic predavanje o različitim vrstama lokalnog drva i njegove obrade i upotrebe. Ovakva grupna tumaranja šumom obično iskoristimo i da svatko ponese nešto suhih grana za loženje. U kampu smo rastegnuli info-plakate o suhozidanju na njemačkom jeziku koje nam je poklonila ekipa iz švicarske organizacije umwelteinsatz.ch , a uzvik Falsch! je ubrzo postao nezamjenjiv u komunikaciji na gradilištu i šire. Na kraju dana smo održali kratko predavanje o osnovama suhozidanja i prikazali slajdove i video ulomke žetve i obrade slame.

2. dan, nedjelja 22.7. Naporan dan. Prvo je trebalo prenijeti dvjestotinjak snopova slame i kubik i pol letvi i dasaka, od ceste kroz kamp do gradilišta udaljenog 500-tinjak metara. Na to je otišlo cijelo prijepodne. U jednom trenutku je svratio i majstor Branko pa smo komadom ugljena na betonskoj deki utvrdili ključne detalje izvedbe krova, a dotle se naša dvočlana stolarska sekcija bacila na izradu ležajeva u kamenoj kućici. Popodne smo mi veterani krenuli otkopavati jedan urušen podzid, a mlade zidarske snage su iskušavale oko i ruku zidajući probne zidiće sa strane. Borovu građu, koje je veći dio bio posječen još 2010., trebalo je lagano početi impregnirati ekološkim premazom na bazi starog motornog ulja otopljenog u benzinu. Tog dana na Petrebišća se popeo i Jadran Kale koji je održao predavanje o nematerijalnoj kulturnoj baštini, doduše ne na projektoru nego na laptopu jer se agregat od Parka stalno gasio.

3. dan, ponedjeljak 23.7. Ujutro su se pojavili Majstori Branko Brubnjak i Štef Marić i krenula je akcija. Bilo je zanimljivo gledati njih dvojicu kako se gotovo bez riječi sporazumijevaju na gradilištu, ali nismo na Učku došli samo gledati, pa su se polaznici pojačani doktorima etnologije bacili na onaj podzid koji smo otkopavali jučer. Fino smo se naradili, pa smo popodne odlučili dati ljudima malo odmora i zabave u vidu pokazne vježbe iz prve pomoći, i to u profi maniri, sa umjetnom krvi, ranama i ostalim, sve zahvaljujući našoj Srni Krtak, studentici krajobraza i bivšoj reprezentativki Hrvatske na natjecanjima u pružanju prve pomoći.

4. dan, utorak 24.7.  Jedna brigada je završavala krovište, druga je otkopavala još jedan urušeni podzid, a šminkerice su ušminkavale onaj od jučer. Sutra je bio predviđen slobodan dan, pa se nakon opširnih predavanja o hrvatskoj suhozidnoj baštini i kvarnerskoj seoskoj arhitekturi lomila gitara do dugo u noć.

5. dan, srijeda 25.7. Slobodan dan je dio ekipe iskoristio za uspon na obližnji Brgud, a drugi dio zaputio se na vrh Učke, da bi putem u selu Mala Učka naišli na nevjerojatan prizor – majstore iz Međimurja koji su za jednog privatnika radili slamnati krov. Nevjerojatan, jer na cijeloj Učki valjda 50 godina nitko nije napravio slamnati krov, a onda su u istom tjednu napravljena dva.  Lijepo je bilo sresti te srdačne Međimurce, popričati s njima i malo škicnuti njihovu tehniku. Oni su svoj krov napravili u profi maniri, oboružani specijalnim trimerima, dok je ovaj naš, vidjet će se poslije, više arhaičan. Dok su se neki skitali po planini, drugi su odlučili ostati na Petrebišćima i malo zaigrati omraženu igru okolišnih aktivista :), ovdje u pankerskoj DIY varijanti. Navečer je Mia Rizner sa Raba pričala o životu na prijelazu iz starijeg u mlađe kameno doba, a Fabrice Duffaud, međunarodni koordinator REMPART-a, ukratko je prikazao rad svoje organizacije koja postoji već 40 godina i okuplja oko 170 baštinskih inicijativa poput naše u volontersku mrežu sa razrađenim sustavom distribucije volontera po radionicama diljem Francuske i Europe. Te večeri je pao i poziv na predstavljenje Dragodida na Salon international du patrimoine culturel o čemu izvještaj možete naći ovdje, te međunarodni turnir u boćanju pod reflektorima.

6. dan, četvrtak 26.7. Ušli smo u drugu polovicu našeg radnog tjedna. Svi su se bacili na slamu, a u kamenoj kućici završen je krevat na kat. Predvečer je bilo vremena za žestoki turnir, i nakon toga open-air predavanje o energetskoj podlozi tradicijskih ekonomskih praksi. Nažalost, projekciju filma Koyanisqaatsi pokvario je nepouzdani agregat. Nakon što je agregat prekinuo film, nama je pukao film i odlučili smo nabaviti jedan, pa kud puklo da puklo.

7. dan, petak 27.7. Potrošili smo svu slamu i nažalost falilo je taman za završiti predzadnji red na jednoj strani i zadnji red (sljeme). Da smo tanje slagali, možda bi bilo i dosta, ovako smo se morali vratiti u 9. mjesecu sa još pedesetak snopova. Sad je trebalo dovršiti namještaj za obje kućice, i napraviti mostić da se može ući pod krov. I broj sitne djece se još povećao, pa je u kampu lagano zavladala vikend-atmosfera.

8. dan, subota 28.7. Trebalo sve lagano dovršiti i urediti gradilišta, pa su svi prionuli. Došao je i kolega sa Geodetskog fakulteta pa smo testirali mobitel aplikaciju za inventarizaciju suhozidne baštine koja će nam biti jedna od glavnih tema slijedeće godine. Za dvor smo izradili pravi “IKEA” namještaj, dvije 4 m dugačke klupe na kojima se može i spavati, i jedan stol-krevet napravljen od starog poljskog ležaja talijanske vojske. Janjca smo kupili od lokalnih pastira i fešta je mogla početi.

9. dan, nedjelja 29.7. Zadnji dan, raspremanje kampa. Naši prijatelji iz Parka prirode imali su gužvu oko organizacije međunarodne biciklističke utrke, pa su nam vatrogasni zapovjednici pomogli spustiti stvari u Mošćeničku Dragu. Proveli smo ih kroz kamp i selo, napravili grupni portret, potrpali stvari u aute i doviđenja Petrebišća!!!

Završavanje krova, 22.-23.9. Lijepi vikend u 9. mjesecu trebalo je iskoristiti i odraditi krov do kraja. Opet je slama putovala  sa kontinenta, s tim da smo je ovaj put u Dragi prekrcali na terence Parka. I, evo možete vidjeti obje kućice u funkciji. Pod slamnatim krovom se spava, a u kamenoj kućici se kuha.

REZIME 2012.: 

Pod vodstvom majstora iz Mošćeničke Drage (Branka Brubnjaka i Štefa Marića) i članova udruge Dragodid, 15 studenata arhitekture, etnologije i krajobrazne arhitekture obnavljalo je napušteno selište Petrebišća na Učki povrh Mošćeničke Drage. Osim studenata Sveučilišta u Zagrebu i članova Udruge, na radionici su sudjelovale dvije volonterke prijavljene putem francuske baštinske mreže REMPART. Za radionicu su od Ministarstva zaštite okoliša i prirode ishođeni uvjeti zaštite prirode.

U praktičnom dijelu radionice studenti su:

– dobili poduku u osnovama zidanja suhozida,

– dobili poduku iz prve pomoći kod suhozidarskih ozljeda,

– obnavljali jednostavne suhozidne podzide puteva u selu,

– pomagali u obnovi slamnatog krova na učkarskom dvoru – štali u vlasništvu Općine Mošćenička Draga (uređenje započelo prošle godine)

– sudjelovali u izradi namještaja za dvije novoobnovljene kućice u selu.

U teoretskom dijelu radionice održana su predavanja na engleskom jeziku, sa slajdovima:

JADRAN KALE: Vernacular architecture – between tangible and intangible heritage

FILIP ŠRAJER: Dry stone landscapes and buildings of Eastern Adriatic

FILIP ŠRAJER: SUHOZID.HR – GIS based dry-stone heritage inventory project

FILIP ŠRAJER: How did we get the straw thatch for the roof

FABRICE DUFFAUD: Union REMPART – the network of heritage initiatives

GRGA FRANGEŠ: Rural architecture of Croatian northern coast

GRGA FRANGEŠ: Energetic background of traditional economic practices

MIA RIZNER: Mesolithic lifestyles

U sklopu radionice obavljeno je i prvo testiranje softvera za participativnu GIS inventarizaciju suhozidne baštine putem mobitela

Organizatori i voditelji: Grga Frangeš (UNIZG), Miše Renić, Filip Šrajer (UNIZG), Siniša Bodrožić, Lidija Novosel, Jadran Kale (UNIZD), Srna Krtak (UNIZG), Matija Fukat

Majstori voditelji: Branko Brubnjak i Štef Marić (Mošćenička Draga)

Sudionici: Vilma Stopfer, Josipa Popović, Zrinka Vrkić, Kristina Uzelac, Ivan Milanovski, Luka Forko, Marko Pejić (studenti UNIZG), Marko Brkljačić (student UNIZD), Miše Renić, Miran Križanić, Ante Senjanović, Ivan Jovanovac (arhitekti), Antun Bahat, Pauline Beaudet, Clementine Gay (volonterke mreže REMPART),

Gosti:  Fabrice Duffaud (međunarodni koordinator mreže REMPART), Dražen Odobašić (UNIZG), Luka Jelušić (krajobrazni arhitekt), Mirna Ratkajec (etnolog)

Novi list je reportažom izvjestio o radionici, a još fotografija može se naći na facebook stranicama.

Radionice na Petrebišćima 2010.-2012. financirali su: Ministarstvo kulture, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu, Općina Mošćenička Draga, te sami organizatori (članovi udruge Dragodid) i sudionici (kotizacija za 2012. bila je 100 kn).

Sav rad na organizaciji i provedbi bio je volonterski, osim honorara majstorima obračunatih po zidarskoj satnici (70 kn).

Logistička podrška: JU Park prirode Učka, Općina Mošćenička Draga, DVD Sisol, Katadra čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga, Lovačko društvo Perun, Radnik Opatija (donacija kruha). HVALA SVIMA!

Izvještaj: Suhozidi Vranskog jezera 2012.

Tekst i foto: Filip Šrajer

Potaknuti uspjehom prošlogodišnje suhozidne radionice, u Parku prirode Vransko jezero su ove godine odlučili napraviti korak dalje i proširiti radni program na nekoliko dana. Produženi vikend za Dan nezavisnosti i lijepo vrijeme išli su na ruku i organizatorima i sudionicima od kojih su neki i noćili na terenu, uglavnom u šatorima u ribarskoj lučici Prosika, a neki i u obnovljenim bunjama!

Zidalo se cijelu subotu 6.10., te u ponedjeljak dopodne, dok je nedjelja bila rezervirana za upoznavanje sa kulturnom baštinom i poviješću okolnog krajolika Modrava i prve pokušaje digitalne inventarizacije najvrjednijih suhozidnih građevina.

Obnovljena je jedna lijepa bunja uz kanal Prosika i uređen prilaz i teren oko nje. Koordinatorica cijele priredbe bila je biologinja Norma Fressel, zaposlena u Parku kao stručni suradnik za edukaciju. Šef gradilišta bio je Jadran Kale,  a glavni majstor bio je Murterin Kurnatar Ive Šikić Bažokić. Osim njega, dosta je ljudi imalo iskustva sa gradnjom suhozida, pa je gradilište bilo u velikoj mjeri samoorganizirajuće. “Šef”, osim uvodne riječi, nije trebao intervenirati. Od onih koji su zidali po prvi put, bila je tu grupa studenata iz Zadra i nekoliko vlasnika zainteresiranih za uređenje svojih terena, a od iskusnijih, grupa Murterina, zatim zaposlenici Parka, Jadran Kale i nas nekoliko iz Dragodida.

Prosika u subotu ujutro, okupljanje sudionika, doručak i kava.

 

Jadran Kale vodi uvodni obilazak bunje obnovljene na prošlogodišnjoj radionici. Komentira se tehnika zidanja, ali i promjena uloge suhozidne baštine – od infrastrukture preživljavanja nekad do atrakcije u okolišu danas.

Početak radova. Popravlja se zarušen vanjski dio bunje (“prstenovi”). Jedan put do bunje ide preko ove gomile desno, pa se gomila treba urediti u terase počevši od donjeg reda.

Pronalazak posebno upotrebljivog kamena pristojno je prijaviti starijim po činu zidarima 🙂

Ana Katalinić, voditeljica stručne službe Parka, fotografira radove.

Dječaci su bili najglasniji: otkriće-pitanje-otkriće-pitanje…

Najteži dio posla je otkopati gomilu da se dođe do nivoa odakle se može početi zidati.

Uz pauzu za ručak, radovi su nastavljeni do mraka.

Mladi zidari poziraju na bunji. Ajmo majstori, večera i na spavanje u šatore.

Nedjelja, malo zidanja za dobro jutro. Šef gradilišta Jadran Kale je zadovoljan.

Minuta biologije: modravski škorpion.

Kurnatari u akciji. Ive Šikić Bažokić uz pomoć Lovre Skračića i svog unuka Jere ozidava kameni pitar za smokvu. Ovakve velike gomile jalovog kamena Murterini su na ovaj način privodili poljoprivredi.

Ive Juraga Nadov govori o povijesti Modrava.

Norma Fressel sadi smokvu.

Image

Nakon ručka, uvod u terensku nastavu: digitalna inventarizacija suhozidne baštine. Ovdje na Vranskom jezeru, odnosno Modravama, napravili smo malo testiranje mobitel aplikacije za evidentiranje bunja i suhozida. Za stolom je i ekipa iz udruge za biološka istraživanja BIOM, s kojima smo razmijenili neka iskustva vezano za rad i financiranje udruga, a navečer udarili debatu o čovjeku i okolišu.. (Foto: PP Vransko jezero)

Norma unosi fotografiju, GPS koordinate i neke osnovne podatke bunara za lov jegulja – jedne od suhozidnih atrakcija Parka prirode Vransko jezero.

Zatim smo se zaputili dublje u Modrave i obišli dvije velike bunje. Jednoj se dosta urušio vanjski plašt, ali iznutra je OK, kaže etnospeleolog Kale.

A ovo je kraljica bunja na Modravama. Jako čvrsto građena, odolijeva buri bez problema, jedino bi vrh trebalo malo nasuti i malo urediti gomilu. Ulaz je jako mali, unutra je prostor promjera i visine 2,5 m. Primijetite burobran na ulazu. Ovo je pogled prema sjeveru, u pozadini je Vransko jezero. O bunji kruži priča da je u njoj bila partizanska bolnica, što je moguće pod uvjetom da su partizani bili visoki 50 cm.

Marsovci napadaju. Elektronika zuji. Izgled, dimenzije i koordinate i ovog skloništa Zemljana pohranjeni su u digitalnom obliku…101010001111001010101010 (foto: Jadran Kale)

Jadran Kale oboružan senzorima. Opet lijepi pogled na jezero, sad u smjeru jugoistoka. Smračilo se i krećemo nazad u naš kamp na Prosici, tamo negdje u dnu jezera iza Kaline desne ruke.

Iza ponoći sa nedjelje na ponedjeljak zapuhala je bura sa kišom, pa su to neki luđaci u kampu shvatili kao izazov i otišli spavati u bunje. Ukupno troje ljudi u dvije bunje. Stjepan, koji je spavao u ovoj, kaže da je zapalio malu vatru unutra i da uopće nije dimila.

Ponedjeljak je osvanuo vedar i vjetrovit. Preostala ekipa još uredila prilaze i očistila gradilište. Cure su hrestale maljevima po batudi da ju malo smrve, to je trebalo snimiti. Doviđenja bunjo.

Prije polaska posjetili smo Jugovir, gdje se kroz podzemne kanale more prelijeva u jezero, ili, što se već godinama nije desilo, jezero u more.

Cijeli lokalitet je uređen 2008., kad i Prosika, a tom prilikom je napravljen ovaj most. Onaj zid otraga u jezeru je ostatak starog “uređaja” za lov jegulja.  Oni prolazi lijevo i desno bi se bili zatvorili, i jegulje su ostajale u jezercu “na raspolaganju”.

Zid je pažljivo građen klesancima “usuho”, na podlozi neke vrste primitivnog betona.

Kućica na Jugoviru krije zanimljivost, vrlo rijedak bačvasti svod kakav smo, prema tekstovima i fotografijama Svena Kulušića, spomenuli u priručniku. Eto, Prosika nam je na kraju poklonila nekoliko za nas novih suhozidih zanimljivosti, a službeni izvještaj i još fotki možete naći na stranicama Parka.

Fotostrip po danima: PP Vransko jezero

 

Najava: Radionica suhozida – dry stone workshop Petrebišća 2012

RADIONICA SUHOZIDA – PETREBIŠĆA 2012 – dry stone workshop – seminaire de pierre sèche – workshop di pietra a secco – Trockenmauern Workshop
21.-29.7.2012.

download .pdf A3 poster 1
download .pdf A3 poster 2

ORGANIZATOR ORGANIZER:
4 GRADA-DRAGODID, Komiža

PODRŠKASUPPORT:
Općina Mošćenička Draga, Javna ustanova „Park prirode Učka“, Lovačko društvo “Perun” Mošćenička Draga, Katedra čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga, Sveučilište u Zagrebu, Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu, Ministarstvo kulture, “Radnik” Opatija

LOKACIJA LOCATION:
Napušteno ljetno selište Petrebišća iznad Mošćeničke Drage smješteno je u udolini ispod glavnog hrpta Učke. Uz spomeničku važnost za kulturu života na ovom prostoru, ovaj slikoviti lokalitet je nedavnim otvaranjem Mitsko-Povijesne staze Trebišća-Perun dobio i turistički značaj kao jedan od njenih punktova. Petrebišća is abandoned seasonal village of simple stone huts, situated on a high plateau on Učka mountain and surrounded by forest. Few years ago,   History and mythology trail Trebišća-Perun was established by Nature park Učka, adding touristic significance to Petrebišća as one of the features on it.
U suradnji udruge Dragodid i Općine Mošćenička Draga 2010. pokrenuta je organizacija  ljetnih studentskih radionica kroz koje bi se, praktičnim radom na obnovi selišta, znanja o  tradicijskim graditeljskim tehnikama prenjela na novu generaciju mladih profesionalaca. Namjera je obnovljene objekte i uređene površine pretvoriti u sadržaje poput planinarskog skloništa za posjetitelje Parka prirode Učka i otvorenog prostora za kulturna događanja. Since 2010., Dragodid Association and Mošćenička Draga Municipality have organized summer students’ workshops in Petrebišća. Reconstructed dry-stone buildings and landscape features are to be used as hikers’ shelters and open spaces for various cultural events.

PROGRAM RADIONICE WORKSHOP PROGRAM:
Studenati i profesionalci iz profesija vezanih uz kulturnu baštinu (arhitektura, krajobrazna arhitektura, etnologija) će se tijekom osmodnevnog trajanja radionice upoznati sa osnovama gradnje suhozida i ostalih jednostavnih konstrukcija tradicijskog graditeljstva u kršu. Ove godine radionica je uvrštena u najveću europsku baštinsku volontersku mrežu, francuski REMPART, pa će na radionici sudjelovati i nekoliko volontera iz Francuske. During eight-day workshop, participants – heritage professionals (architecture, ethnology, landscape architecture), students and activists – will learn basics of dry-stone walling and other traditional building techniques under mentorship of the experienced local builders. This year the workshop is included in european biggest heritage volunteer network, REMPART from France.
Praktični rad biti će obogaćen predavanjima o povijesti ljudskog korištenja ovog prostora, građevinskim tehnikama i lokalnim resursima korištenim u njegovom antropogenom oblikovanju, te općenito o fenomenu suhozida u arhitektonsko-krajobraznoj baštini istočne obale Jadrana. Practical work will be followed by the lectures on vernacular building and landscape heritage of Eastern Adriatic, an opportunity for theoretical debate and exchange among the assembled enthusiasts and professionals.

Radni zadaci Working tasks:
OBNOVA SLAMNATOG KROVA NA UČKARSKOM DVORU (nekadašnjoj štali) – budućem planinarskom skloništu
REBUILDING THE THATCHED ROOF ON THE STONE SHELTER (former sheep stable) – future hikers’ shelter 

SUHOZIDNO UREĐENJE OKOLIŠA SELA
DRY STONE LANDSCAPING

Predavanja – razgovori Lectures – discussions:

21.7. SUBOTA/SATURDAY:

MIŠE RENIĆ: Osnove tehnike gradnje suhozida – teorijski dio i radionica na otvorenom
Basic dry stone walling techniques – theory and outdoor workshop
MIRNA RATKAJEC: Zidari i klesari Crikvenice i Vinodola
Stone masons of Crikvenica and Vinodol  

22.7. NEDELJA/SUNDAY:

JADRAN KALE:  Tradicijska graditeljska baština između materijalnog i nematerijalnog
Vernacular architecture – between tangible and intangible heritage
FILIP ŠRAJER: Kako smo nabavili slamu za krov? (slajdovi i video-klipovi)
How did we get the straw thatch for the roof? (slides ond video-clips)

23.7. PONEDELJAK/MONDAY:

SRNA KRTAK: Prva pomoć kod suhozidarskih ozljeda – radionica na otvorenom
First aid for dry stone masonry work injuries – outdoor workshop

24.7. UTORAK/TUESDAY:

FILIP ŠRAJER: Suhozidne građevine i krajolici istočnog Jadrana
Dry stone landscapes and buildings of Eastern Adriatic
GRGA FRANGEŠ: Ruralna arhitektura sjevernog Jadrana
Rural architecture of Croatian northern coast

25.7. SRIJEDA/WEDNESDAY:

MIA RIZNER: Mesolithic lifestyles
Mesolithic lifestyles
FABRICE DUFFAUD: Union REMPART – umrežavanje baštinskih inicijativa
Union REMPART – the network of heritage initiatives

26.7. ČETVRTAK/ THURSDAY:

GRGA FRANGEŠ: Energetska pozadina tradicijskih ekonomskih praksi – predavanje na otvorenom
Energetic background of traditional economic practices – outdoor lecture
KOYAANISQATSI (1982.) – projekcija filma i diskusija
KOYAANISQATSI (1982.) – documentary film + discussion

27.7 PETAK/FRIDAY:

FILIP ŠRAJER: SUHOZID.HR – projekt GIS inventarizacije suhozidne baštine
SUHOZID.HR – GIS based dry-stone heritage inventory project

 28.7. SUBOTA/SATURDAY:

Kako ispeći janjca na ražnju – radionica iz ekspirimentalne arheologije
How to roast a lamb on a spit – experimental archeology workshop 

VIŠE O PETREBIŠĆIMA MORE ON PETREBIŠĆA:

Napušteno ljetno selište Petrebišća (700m n.v.) iznad Mošćenićke Drage smješteno je u udolini iznad kanjona Potoške vale, između vrha Peruna i glavnog hrpta Učke. Ovaj lokalitet prirodno je sakupljalište vode i bogatog humusa i jedno je od najkvalitetnijih zemljišta na cijeloj planini. Potvrđeni arheološki tragovi ljudskog prisutstva u ovome krajoliku sežu još u neolitik i od tada svjedoče o njegovoj važnosti za ljudski opstanak. Sam je toponim Petrebišća potencijalno vezan uz predkršćanski kult prvih slavenskih doseljenika na sjeverni Jadran. Abandoned seasonal village Petrebišća is situated on a 700 high plateau above Mošćenička Draga and Potoška vala canyon, between Perun peak and the Učka mountain’s main ridge. This location is rich in water and fertile ground and has been one of top quality agricultural locations on the mountain since the neolithic era. Name Petrebišća is arguably connected with pre-Christian cults of early Slavic settlers in this (Northeastern Adriatic) area.
Današnje selište bilo je korišteno kao sezonsko boravište ljudi iz sela Potoške vale, prilikom stočarenja i radova u polju. Jednostavna suhozidna arhitektura sezonskih nastambi i štalica izgrađenih u nizu nagurana je uz rub polja kako se ne bi zauzimala plodna zemlja. Za ljudske nastambe krovni pokrov su bile kamene ploče a za štale (dvorove) slama. Izvor svih originalnih građevinskih materijala bila je neposredna okolina. Today’s village was used as a summer settlement of Potoška vala inhabitants, who lived here during sumer season, shephearding,  and growing crops and vegetables. Elementary shelters for people and sheep were organized around the edges od the field. Men’s shelters’ roofs were covered with stone slates, and sheep shelters’ roofs were thatched with straw thatch. Source of all building materials was the village environment: rock, woods and field.
Promjenom društveno-gospodarskih prilika nakon II. svjetskog rata, ovaj oblik egzistencije se napušta te selo biva ostavljeno propadanju. Struktura sela je još vidljiva i očuvana, no većina objekata više nije pod krovom i izložena je ubrzanom propadanju zbog djelovanja atmosferilija. Danas ga kao sklonište koriste lovci i ovčari koji još ovdje povremeno vrše ispašu. Along with socioeconomic changes after WWII, this type of existence has been abandoned and the village was left to decay. It’s structure is still visible, but most buildings’ roofs fell down and the buildings are rapidly weathering. The village is visited by tourists, local hunters and shepherds.











 

 

Pressclip: Ancestor traces in stone

Articles by Jordanka Grubač in The Adriatic Times. On Croatian dry stone heritage and workshops on Srima. Published on June 7th 2012.

Ancestor traces in stone.
Bunje-corbelled stone huts; Suhozidi-dry stone walls; Stanovi-Lodgings.
Intersting facts on dry stone walls by dr Jadran Kale.

We wish to put dry stone walls on the UNESCO list.

Izvještaj: Srima, svibanj 2012.

piše: Jadran Kale

Arheološki lokalitet Prižba na Srimi se s Jadranske magistrale lako uoči po čempresima, a sa odvojka za Jadriju je označen smeđim putokazom. Piščeva fotografija.

Prošlog mjeseca su se na području Srime (poluotok koji između ušća rijeke Krke i Vodica sa sjeverozapada zatvara kanal sv. Ante pred Šibenikom) održale četiri gradionice i kolokvij posvećeni suhozidnom graditeljstvu. Prireditelj je bila šibenska udruga Težački dom, a voditelj pisac ovih redaka. Gradionice su se nadovezale na voditeljev ilustrirani članak o baštini i perspektivama suhozidnog krajolika Srime koji je kroz ožujak i travanj na lokalnim kioscima bio prisutan u popularno uređivanom dvomjesečniku “Šibenik”. Za način odvijanja ovih okupljanja dovoljno je bilo ugledati se u višegodišnji uzor Orbanićevih “Mojih kažuna”: zaokruženo područje, kombinirani lokaliteti, otvoreni pristup, neposredni rad, subote (istina, samo subotama prijepodne – za razliku od njegovih prijepodnevnih i poslijepodnevnih programa subotama i nedjeljama). Gradionice su bile najavljene u medijima, na lokalnim predavanjima o srimskim suhozidima, i, naravno, na virtualnom Dragodidu.

Poletno i susjedski na gradionici prvoj

Prve subote, 5. V., osmero je okupljenih uz kamene ograde maslina na Prižbi sagradilo tri klupe. Bili smo iz Bogdanovića, Šibenika, Pirovca i iz samog sela Srima. Na ovome mjestu vlasnici zemljišta na Srimi nakon travanjskog blagoslova polja pod vodstvom župnika iz Doca u Šibeniku (danas je to katedralni župnik, dušebrižnik i Bogdanovića na Srimi) posljednjih godina upriličavaju piknik za svoje obitelji i goste, pa će klupe u hladu maslina sigurno biti od koristi. Više se razmišljanja posvetilo načinu izgradnje stola, kakav bi mogao biti koristan i tim zgodama i svakom izletniku, no taj je posao ostao na početku.

Izgradnja kamenih klupa pod maslinama. Piščeva fotografija.

Malobrojno, ali ustrajno na gradionici drugoj

Druge smo subote osvanuli u skučenijem društvu petero suhozidara (Bogdanovići, Šibenik, Dazlina), pa smo na istom mjestu dovršili klupe i potom posjetili nedaleku najveću bunju, očistivši joj raslinje pred ulazom. Prižba je za suhozidarska okupljanja osobito prikladna jer je nakon arheoloških iskapanja iz 1970-tih na licu mjesta ostalo više uredno poslaganih nasipa iskopanog kamenja pa nema uobičajenog problema materijala za ovakve akcije. Postignut je dogovor s arheolozima, jer se novim sadržajima ne će zasjeniti osnovna atrakcija mjesta (ostatke dvostruke crkve iz VI. st.). U perspektivi bi ova muzejska parcela mogla biti ulazom u vođene obilaske suhozidnog krajolika koji ga okružuje. Teren je ravan pa se može obilaziti i invalidskim kolicima, a pojedine bi staze bile dobre i za ture turističkim vlakićem među suhozidima između Vodica, Srime i Jadrije – bez izlaska na magistralu.

Pogled na popravljenu bunju s vrha susjednog orijaša. Fotografija Ivane Rupić i Hrvoja Gunjače.

Treća gradionica: bunja je obnovljena!

Treće subote je petnaestak sudionika (Šibenik, Srima, Dazlina, Rogoznica) suhozidni okoliš dvojne bazilike oplemenilo još jednim detaljem iz krajobrazne baštine svojeg okoliša – klupom koja je gradnjom uvučena u zid – i oko deset sati počeli popravljati manju bunju uz orijaša posjećenog prije tjedan dana. Tada je nastupio nusefekt naširoko subvencioniranog maslinarstva iz predintegracijskih godina: društvo se odbijalo razići dok se krov bunje posve ne dovrši, s najangažiranijim sudionicima među maslinarima koji si u zadnje vrijeme obnavljaju djedovske maslinike a kopka ih znatiželja vezana za tehniku nepravog svođenja. Završili smo u jedan, a zadnji je kod bunje iza dva sata ostao novinar čije su tri minute snimateljskog i montažerskog djela emitirane tri dana kasnije u jutarnjem terminu televizijskih najava iz svih dijelova Hrvatske. Na obnovljenoj bunji se skrasio Tugomir, obrnuti smajlić zatečen među kamenjem, kao znak moguće zlohude sudbine živine koja se u ovako duboko ugrađenoj bunji mogla gojiti s isključivim izlaskom papcima prema naprijed (kako je to bio slučaj s bunjom bez prolaza u ogradi, u blizini Rašine bunje).

“Profesore, dođite vidjeti što smo pronašli!” Piščeva fotografija.

Gradionica četvrta: otkriće

Četvrta je suhozidarska gradionica 26. V. održana na trećem mjestu, u Rodinim stanima (stanovima) – nekadašnjem sezonskom naselju ovčara i maslinara Prvić Luke uz uvalu Vodena Jama (na pola puta između sela Srima i kupališta Jadrija). Građevina odabrana za susret je monumentalan suhozidni kompleks koji se sastoji od dvije pažljivo sagrađene gomile, velike bunje, platforme za sušenje smokava, dvora i neobičnih detalja poput minijaturnih nepravo svođenih prostorija – jedne uz prostoriju bunje i dvije izvan nje. Ovoga puta su zainteresirani suhozidari došli iz nedalekog sela Srima, zajedno s voditeljem i ranijim entuzijastom iz Dazline. Kompleks se nalazi u granicama građevinske zone T-2, a da bi se mogao premjeriti i dokumentirati prethodno ga je trebalo očistiti i koliko-toliko popraviti makar osnovne crte pružanja građevine.

Najvrjedniji trenutak svibanjskih gradionica između čišćenja gustiša i podizanja kamenja bio je povik “Dođite vidjeti što smo pronašli!” Do tog časa je bila jasna po jedna nepravo svođena prostorijica u unutrašnjosti i na vanjskom rubu kompleksa, no uklanjanjem kamena što je zasulo rampe za penjanje na vrh više gomile (njena je visina oko 9 metara, poslije se razjasnilo da čitavim tim usponom nije posrijedi rampa već kontinuirano stepenište) izronila je još jedna. To su unikatne pojedinosti ovog kompleksa, jer se ne radi o jednostavnim, pločasto natkrivenim zidnim udubinama već o kompletnim nepravo svođenim prostorima – iako u majušnom razmjeru. Takvo razvođenje podsjeća na pulješke trule, kod kojih svaki zasebni unutrašnji prostor (bilo veća prostorija ili ostava, cisterna, krušna peć i sl.) ima svoj vlastiti nepravi svod. U Hrvatskoj ovakve “nepravo svođene niše” nisu uobičajene, ove tri su najsličnije najmanjoj (krajnjoj sjeverozapadnoj)  od pet prostorija Starog stana, bunje na predjelu Samograd na otoku Žirju. Svrhe su im očito bile posve različite, samogradska se nalazi na koncu unutrašnjosti 12 metara duge ovčarske građevine dok smo za dvije vanjske prostorijice (okrenute su na jug i jugoistok) nagađali namjenu klopke za ptice (u otkopanoj je nađena jedna ptičja kost; pjevice su znale biti prodavane u gradu) ili ostave. Nakon ovog nalaza smo se posvetili njegovom popravljanju, a popravljen je i dio stepeništa s obično ugrađenom nišom pri njegovom početku.

Za vrijeme čišćenja, prije popravljanja nepravog svoda pronađene niše. Piščeva fotografija.

Kolokvij

Sutradan je na istim mjestima uslijedio kolokvij. Okupili smo se na Prižbi, posjetili najvišu bunju i zasjeli u prostranu bunju suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima koja je za ovakve zgode osobito prikladna zbog svoje kamene klupe (ovo je najveća od nekoliko takvih bunja na Srimi). Tu su bili Filip Šrajer i Filip Bubalo iz udruge “Dragodid” (jedni među autorima našeg prvog suhozidarskog priručnika, kojim smo uhvatili priključak u kompoziciji svjetskih suhozidnih velesila 🙂  ), Sanja Buble (autorica obrazloženja upisa kulturnog krajolika Muster u Komiži i cisterni Lorca na otoku Visu u Registar kulturnih dobara), Jasna Dasović (voditeljica ljetne škole analize kulturnog krajolika na otoku Drveniku koja se odvija poslijednje četiri godine), Filip Đinđić (autor obrazloženja upisa suhozidnog kompleksa Ugrinići na otoku Pašmanu u Registar kulturnih dobara), Berislav Horvatić (istraživač i objavljivač suhozidnih mošuna, zdenaca i mrgara na otoku Krku) i Jadran Kale (autor obrazloženja upisa Starog stana i Rašine bunje kod Vodica u Registar kulturnih dobara), a pridružila nam se i arhitektonska doktorantica Ivana Katurić te šibenska novinarka Jordanka Grubač čiji je članak o gradionicama i kolokviju ubrzo izašao u Slobodnoj Dalmaciji. Berislavu dugujemo zahvalnost za inventivnu fotografiju kolokvija iz ptičje perspektive (vrh bunje, kao i kod nedalekog orijaša, je zarušen), a bez Jordanke ne bi stekli ni dobrih fotografija svih suhovježa na okupu. Zbog nedolaska su se ispričali Branko Orbanić (Žminj), Tihana Stepinac Fabijanić (Rijeka), Borut Juvanec, Domen Zupančič (obojica iz Ljubljane), Robert Bilić (Pula), Biserka Bilušić Dumbović, Stela Cvetnić Radić (obje iz Zagreba), Ivo Šprljan (Šibenik) i Gordana Birin (Vodice).

U najvišoj bunji, slijeva nadesno: Buble, Horvatić, Kale, Đinđić, Bubalo, Dasović, Šrajer i Katurić. Fotografija Jordanke Grubač.

Ispod podvučene crte

Sve u svemu, u jednom familijarnom krajoliku smještenom uz veći (Šibenik) i manji grad (Vodice) Orbanićeva se formula iz “Mojeg kažuna” čini pogođenom: ako ne travanj, tada je najpogodnije vrijeme svibanj, i to trebaju biti ustrajno održavana (ne jednokratna) okupljanja – za što su najbolje subote. Koliko netko drži vrijednim ulagati svoje dragocjene subote u suhozide, ili uopće u bilo što, tiče se osobne računice. U ovoj računici voditeljstvo se moglo nasloniti na kolegijalnu odluku vlasnika zemljišta (stručni kolegij Muzeja Grada Šibenika), dobru volju uprave Grada Vodica na čijem su se području gradionice održavale, te udrugu koja je stajala iza samog voditelja. U razrješenju sudbine ovog neobičnog krajolika, ili makar u upućenom i zainteresiranom nošenju s tom sudbinom, u čitav se posao nije vrijedilo upuštati bez namjere njegova višegodišnjeg ustaljivanja. Kada se od sudionika kroz razne gradionice čulo kako bi vrijedilo dovesti i školsku djecu (ideja nastavnica), ili da bi nastavak valjalo upriličiti još ove godine u listopadu, takve su nade pomalo dobijale na težini.

Sudionika je bilo iz raznih mjesta i raznih profila: srednjih godina i mlađi, s djecom kod kuće ili dovedenom sa sobom, studenti, stariji i mlađi umirovljenici, nastavnici, zaposleni u obližnjim tvrtkama, iz prvih kuća i oni koji su imali voziti skoro sat. Imali smo sreću da su nam se reportažno posvetili najbolji novinari ovdašnjih dopisništava i redakcija pa su okupljanja uživala dobar odjek i jamstvo javne upoznatosti za iduće prilike. Voditeljev ponos vezan je za narav dogođenog otkrića: u jednom zaboravljenom krajoliku je poznavanje građevina iz drugih krajeva pomoglo da se lokalni ljudi nanovo dovedu do najvrjednijih točaka podneblja, ali da njegove izuzetnosti potom otkrivaju sami! Etnologov je zadatak u prvu ruku bio zajamčiti izuzetnost pojave, a kada se pažnja već svrnula vrjednije je otkrivanje bilo od baštinika krajolika nego od ekspertnog evidentičara. U XXI. st. više nitko od ovih lokalnih sudionika nije nepismeni seljak iz vremena kodificiranja nazora o tradicijama u XIX. st., svi su oni u svojoj mjeri upućeni, zainteresirani i motivirani dionici svojih lokalnih zajednica.

Ponosni pred popravljenom baštinom. Piščeva fotografija.

Iz više se razloga (društveni ukus retradicionalizacije, isticanje autohtonih vrijednosti kao dijaloške strategije antiglobalizacije, napose intenzivna reoleizacija jadranske Hrvatske u namicanju što veće ulazne kvote maslina za referentnu godinu pred europsku integraciju itd.) moglo pretpostaviti kako se može očekivati makar i manji broj vrlo zainteresiranih sudionika. U tom je tonu gradionička kruna bilo spontano komentiranje i divljenje popravljača suhozidnog kompleksa na Rodinim stanima, poučavajući se i komplimentirajući svojim pretcima za trud, okretnost, odmjerenost i sklad rješenja koje su zatjecali raščišćavajući gomile popadale desetljećima pod udarom sleđujuće i razglavljujuće bure.

Samo okupljanje stručnjaka pred javnošću može pomoći u verifikaciji vrijednosti lokaliteta, a u okupljenom društvu smo od razmjene mišljenja koristi imali i sami. Osim izgleda za neposrednu sudbinu kompleksa predviđenog za rušenje, bilo je i dalekosežnijih ocjena s dobrim temeljima za razrade u stručnoj periodici. Vezano za najnovija zbivanja u upravljanju kulturnim krajolicima (vidjeti autorov članak u posljednjem broju Vijesti muzealaca i konzervatora), tim će se putem zasigurno nastaviti i dalje – u najmanju ruku dijaloški na idućim gradionicama.

Kolokvijaši. Između Ivane Katurić i Jasne Dasović se vidi ulaz zasebne unutrašnje male prostorije. Fotografija Berislava Horvatića.

U oproštajnom ovogodišnjem pasusu valja reći da će se kompleks radi boljeg dokumentiranja nastaviti popravljati, u suradnji s vlasnikom i predložiti za upis u Registar kulturnih dobara što bi ovoj parceli cijenu moglo samo podići a njenu konzumaciju iz jednokratne pretvoriti u kontinuiranu. Makar i za slučaj najcrnjeg scenarija, za tehnološki napredno dokumentiranje kompleksa (trodimenzionalno skaniranje posebnom kamerom iz nisko upravljanog balona) posredstvom građanske udruge valja namaknuti deset tisuća kuna. S takvom dokumentacijom u ruci kompleks bi se jednog dana mogao i nanovo sagraditi, slično kao što u nekadašnjim maslinicima zablaćkih Gaja surogatske suhozide turističkog Dalmatinskog sela preko kanala sv. Ante danas grade u hotelskom kompleksu Solaris. Orijaška bunja (4,6 m sačuvane visine, preko 5 m izvorne visine, prostorija veličine 3,3 x 4,4 m, uzorno sagrađeni prstenovi i složen raspored u kombinaciji s manjom sljubljenom bunjom) zavrjeđuje zaseban respekt Registra kulturnih dobara – no, nejasno je u kojoj kategoriji, jer su dosadašnji upisi savršenijih ostvarenja (najrazvedenija, najsavršenija i najstarija hrvatska građevina ove vrste) zavedeni kao kulturna dobra lokalnog značaja. Ova bi građevina, sudeći po tome, kao jedna od najboljih mediteranskih nepravo svođenih građevina s prstenovima imala biti podvedena među sublokalna kulturna dobra nacionalnog Registra?

Radnici su nakon obavljenog posla izvršili i nepristranu evaluaciju. Fotografija Ivane Rupić.

Bunje na milost i nemilost turističkih investitora

Slobodna Dalmacija, 29.5.2012.

Najava: Suhozidarske g-radionice na Srimi i tekst o Srimi Jadrana Kale

Udruga Težački dom, zajedno sa Muzejom Grada Šibenika i Gradom Vodicama organizira radionice popravka suhozida i  bunja na Srimi. Radionice će biti otvorene za javnost a održavat će se istaknutim srimskim suhozidnim lokalitetima tijekom četiri svibanjske subote.

FB event http://www.facebook.com/events/380233455331042/

Novinski tekst Jadrana Kale o srimskim suhozidima izašao je u časopisu Šibenik http://mok.hr/casopis-sibenik/ br. 13, ožujak-travanj 2012.  a može se pročitati (i) na http://bib.irb.hr/datoteka/575347.srima-suhozidi.rtf

1. subota (5.5.) arheološki lokalitet Prižba

http://maps.google.com/?ll=43.753578,15.830041&spn=0.001567,0.002411&t=h&z=19

2. i 3. subota (12. i 19.5.) kod najveće srimske bunje

http://maps.google.com/?ll=43.744324,15.826728&spn=0.001568,0.002411&t=h&z=19

4. subota (26.5.) u Rodinim stanima

http://maps.google.com/?ll=43.734509,15.824655&spn=0.001568,0.002411&t=h&z=19

 

4 GRADA DRAGODID je korisnik institucionalne podrške Nacionalne
zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.