Tekst i foto: Filip Bubalo
U okviru IPA projekta Baština-Pokretač razvoja, a pod organizacijskom palicom NVO Expeditio iz Kotora, KZU Napredak i općine Tivat, u Gornjoj Lastvi pored Tivta održana je dvodnevna (17.-19. lipnja) suhozidna radionica. Kako je riječ o vrijednoj ambijentalnoj cjelini i jednoj od rijetkih nenarušenih arhitektonskih sklopova u Crnoj Gori, odaziv volontera bio je izniman, pa se iz okolnih mjesta i gradova pojavilo šareno društvo od osnovnoškolaca, planinara, volontera, pa sve do crnogorskog princa Nikole, inače arhitekta i velikog prijatelja Gornje Lastve.
slika L: Eksterijer
slika D: Interijer
Kako i ne bi kad je ova mediteranska kamena oaza, koja zbog dostupnosti crvenkastog pločastog vapnenca (đuričkog kamena), te iznimnih graditeljskih sklopova, posjeduje neusporediv magnetizam. Udaljena samo par kilometara od Jadranske magistrale s pogledom na Tivatski zaljev i poluotok Lušticu, ne bez razloga je utočište vrijednim Lastovljanima već stoljećima (2010.g. proslavljeno je 600 godina od prvog pisanog spomena župne crkve sv. Marije), ali danas unatoč obilju prirodnih (i kulturnih) resursa – ipak bez stalnog stanovništva.
slika L: Uslojeni kamen s malim podzidima
slika D: Đurički crvenkasti klesanac
Sa stalnom izmjenom vremenskih (ne)prilika, prvog dana radionice u domu kulture Ilija Marković održavana su iznimno posjećena predavanja prof. dr. Boruta Juvaneca s Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani i predavača-praktičara – autora ovog teksta, pa se osim virtualne šetnje svjetskom vernakularnom baštinom, u drugom dijelu moglo čuti o volonterskim iskustvima Dragodida na području zaštite suhozidne (ne)materijalne kulturne baštine na lokalitetima diljem Jadrana.
slika L: Mladi suvozidari bili su nezaustavljivi
slika D: Veliki nanosi zemlje s gornjih terasa urusili su podzid
Osim teoretskog dijela, drugog dana trebalo se zavrnuti rukave ali i nogavice, te doslovno iz blata obnoviti porušene podzide, najbolje pokazatelje kako stari Crnogorci kao ni Dalmatinci nisu bili lijeni, već su to samo – njihovi potomci. Naravno ne svi, a pogotovo ne mlađe generacije što su demonstrirale čak i pod kišom, koju ni sveprisutni entuzijazam nije mogao zaustaviti. Tako se malo razvedravanja iskoristilo za podizanje dvaju urušenih podzida nekadašnjih maslinika. Kako je ovo drugi put da Dragodid vodi suhozidnu radionicu u Crnoj Gori, pridružili su se i neka poznata lica – članovi planinarskog društva Vjeverica, koji su bili u maloj prednosti pred onima koji su prvi put suvozidarili, no sve nas je obilna kiša potjerala u dom na druženje i gastronomski predah, ali i razmjenu tek stečenih iskustava. Bilo je tu i novinara radija, novina, koji su vrijedno bilježili izjave oduševljenih i pomalo šta od rada što od kiše mokrih sudionika, a kad je eto i potomak kralja Njegoša došao dati podršku volonterima, između princa Nikole i suvozida, sa mikrofonom u ruci i spremnim pitanjima, omela ga je zgodna TV novinarka. Ništa zato, svi su radili svoj posao, podigli su se podzidi i podružili smo se. Motivi dolaska na radionicu te uspostava veze između nekoliko civilnih inicijativa, možda je i najača struktura što su je polaznici izgradili u ta tri dana izgradili, jer drugoga dana uz povremene bljeskove sunca, kiša je i dalje bila najaktivnija. Ipak na zadovoljstvo svih prvi suvozidni koraci su napravljeni, većina zacrtanog se obnovila, a klica suhozidanja kao vještine koju je potrebno njegovati i dalje, čini se pala je na plodno lastovljansko tlo.
slika L: Red kiše, red predavanja
slika D: Od novinara princ Njegoš nije dospio do suvozidanja
Kako je ovdje žutica – prevladavajuća sorta masline, kojoj je uz toplu klimu dobra zemlja neophodna, tako su ovi podzidi bili ključni u zadržavanju plodnog tla. Odlaskom stanovništva i napuštanjem tradicionalne poljoprivrede, zemlja je jednostavno erodirala i urušila podzide.
slika L: Kanali za odvodnju vode
slika D: Od druma, preko skala, pragova, sve je od đuričkog kamena
Uz popločane drumove, podzide, terase, te naravno kuće od pločastog vapnenca, nije teško naslutiti da su Gornjolastovljani bili i poznati zidari, a jedino šta nisu mogli napraviti, bile su isklesane kamenice za ulje – pila od velolučkog kamena. Brodovima su ih Bokelji dovozili, jer svaka ih je kuća morala imati, kao spremište ulja, ali i kao svojevrsni statusni simbol. U kući Anđelka Stjepčevića, neumornog kroničara i dobrog duha revitalizacije Gornje Lastve, nalazi se jedna takva kamenica, uz još 100-ak artefakata etnografske zbirke koje su nekad čini život u ovom mjestu na obroncima Vrmca.
Etnografska zbirka g. Stjepčevića -alat među kojim i klesarski, ručna vrcalica za med i kamenica za maslinovo ulje
slika L: Detalj starog mlina
slika D: Koliko ljepote, toliko i pustoši
Zanimljivo kako se ispod njih, kao i u ostalom u cijeloj Gornjoj Lastvi nalaze kameni kanali, kojim se višak vode zajedno sa zemljom, odvodio u posebne separatore, iz kojih bi se zemlja vraćala u polja, a voda nastavila put u bunare. Ovdašnji spremnici vode ili tzv. počuli, karakteristični su za ovo područje, jer se vertikala nadsvodi (u mortu) i gradi kvadratni otvor-prozor preko kojeg se uzima voda.Gđa. Marija i Zoran Nikolić (društvo Napredak), potomci starosjedioca, zajedno s civilnim udrugama poput Expeditio-a, nemumorni su u organiziranju radionica, poput one započete 2003.g. kada je obnovljen i Dom kulture, a kojim ase nastoji obnoviti i revitalizirati Gornja Lastva, no povratak života u selo, dalek je koliko i težak. Danas se život u Gornjoj Lastvi svodi uglavnom na vikend izlete nekadašnjih stanovnika, radionice (nakon ove održana je još jedna u organizaciji Fondacije Petrović-Njegoš i KZU Napredak), te središnju manifestaciju – Lastovsku feštu, koja se slavi prve subote u kolovozu, kao spomen na bogat kulturni život mjesta koje je od 1845,g, imalo svoju školu, tamburaško i dramsko društvo, čitaonicu…Bili su tu i nekadašnji predsjednik Mesić, ljubitelj polarnih medvjeda Vidošević i drugi slični, ali da se netko vratio i počeo živjeti – još se čeka…
Suvozid ili suhozid, tako je svejedno, jer tehnika i potreba građenja svugdje je iz temelja ista, uvjetovana tek vrstom i načinom obrade dostupnog kamena, te voljom i željom ljudi da oblikuju svoj životni postor i cijeli krajolik. Međutim i sudbine ruralnih područja poput ovoga, koje je prije samo 50-ak godina nastanjivalo oko 500-ak ljudi, vazda su iste, bilo gdje da se nađete na Mediteranu, Balkanu, a i šire.
Relikti nekadašnjeg života na visoravni ispod Lovćena
I ove fotografije jednog od posljednjih preživjelih slamnatih krovova (i gumna) na širem području Lovćena, točnije u mjestu Vučev Do, govore o ugroženosti tradicijske baštine. Fenomenalni primjeri narodne arhitekture poput ovog na Bižaljevcu, gdje je prirodni izvor vode jednoslojno nadsvođen (pa se ni vrsni poznavatelj corbellinga prof. Juvanec nije prije susreo s ovakvom strukturom), još se uvijek mogu pronaći na napuštenim pastirskim stazama.
Kamenom obgrljen, sačuvan i zaštićen izvor vode na Bižaljevcu
Odsutstvo masovnog turizma poput onoga oko Njegoševa mauzoleja na Lovćenu možda jest izbjegavanje devastacije tog tipa, no potpuno zanemarivanje je možda još i gore. Možda najbolji primjer jest i stari suhozidni prilaz mauzoleju, koje se ne koristi i koji je u većem dijelu razrušen. Za Expeditio izvrsna lokacija za novu suhozidnu radionicu, ali za nekog drugog možda savršen izgovor za rušenje pod izlikom ugrožavanja života ljudi i imovine?!
Novi, i stari suhozidni put prema Njegoševu mauzoleju (autor Ivan Meštrović)
Udruga Dragodid samo čeka slijedeći poziv bilo da je Lovćen, Luštica, Lastva ili Vrmac, jer kako kaže pjesnik Aleksandar Stojković-ST: Ne možeš mnogo, al možeš malo!
