Skup o očuvanju i održivom korištenju hrvatskih kulturnih krajolika kojim se u Zagrebu završavaju ovogodišnji Dani europske baštine me podsjeća blogirati najljepši primjer postavljanja volumena u otvorenom prostoru kojeg sam pronašao u svojem dvadesetpetogodišnjem etnološkom radu. To je jedna bunja s otoka Oruta (Zmajana). Ona je prošle subote izgledala ovako:

Građevina se nalazi u jednoj od izohipsnih barijera usporednih s obalom koje su zaprječavale osipanje tla. Nagib padine se može osjetiti po razlici visine niskog zidića s vrha (ovdje zdesna) i dva metra visokog ulaza u dvor pred građevinom, koji izgleda ovako:

Okomica je u toj visini savršena, kao i u ostatku dvora i bunje kao da je bila poravnavana viskom. U ulazu su stepenice od krupnih doklesanih komada uglavljenih u zidovima, tako da se nisu mogle razlabaviti stupanjem ma koliko opterećenih ljudi. Zarušenosti koje postoje su, karakteristično, sa sjevernih strana i vjerojatno duguju povod hidrauličkom djelovanju ledene kiše pod jakom burom (što se vidi na najvećim ovakvim građevinama na Srimi, također napuštenima već puno stoljeće), a otpočela zarušavanja mogli su povećati lovci na kuniće. Mnogi orutski zidovi i bunje su izrovani žicama za okrutno vađenje tih životinja iz pribježišta u pukotinama suhozida.

Dakle, prostor je najprije razdijeljen uredno poslaganim ravnim zidovima paralelnima s obalom, nedaleko žala Zakljošćice gdje je i pri vjetru moguće mirno pristati brodom. Tkivo te barijere je po ranijem planu raščlanjeno prostorom dvora i građevinom, a sam dvor još pravilno zasiječen i kamenom klupom. U drugom zidu dvora je zanimljiva pojedinost:

Šteta, sve je već u sjeni jer sam mjesto uspio naći tek u poznom popodnevu. U već staroj borovoj šumi sam po naputku 96-godišnjeg Prvićanina Nedjeljka Jurlina po tragu ostataka najurednijih staza i najravnijih zidova tražio bunju (ovdje “kućicu”) za koju je rekao da je najbolja od svih na Orutu. Vidjevši prije toga što su Prvićani izgradili na Srimi (najvišu ovakvu građevinu kod nas, kao i krčevinsku gomilu veću od ukopnih tumula prethistorijskih ilirskih knezova), bilo je jasno kako je letvica dignuta visoko. Kod “Vladićeve kućice” na južnom kraju Oruta, za koju se čini da joj je u ruševini najšira ovakva prostorija kod nas, se našlo isto takvo sjedalo u zidu:

U nekadašnjem intenzivno vinogradarskom krajoliku (po riječima 96-godišnjaka, “Orut je bio izvor prvićkog grožđa”), takvo je sjedalo dorađeni podanak (počivalo) s osloncima za ruke ne bi li opterećeni vinogradar mogao lakše rasprtiti ubrani teret. Takvih podanaka za podizanje tereta, oslonac pri pritezanju i trenutnom počinku ili spuštanju u krškim krajolicima ima mnogo. Evo prilagođenog zida iz takvog uniformnog niza s Pegora na samom Orutu:

Na takav način se, noseći kakav težak teret, može otpočinuti zahvaljujući krajobraznom pomagalu i nad Kravljačicom na Kornatu (staza se nazire slijeva počivala):

Sjedalo za spuštanje tereta grožđa (vjerojatno drvenog korita poput vučije) pred “Vladićevom kućicom” je uvučenije, toga se moglo naslagati više ili je netko još mogao i pripomoći pri skidanju. U našem dvoru za nizanje skinutih tereta je bila praktičnija druga ploha, ona kamene klupe s naslonom zida. Ništa u tom dvoru nije bilo oblikovano ili poravnato bez potrebe, a graditelj kao da si je izlizao kutomjer i visak. Iza sjedala je nasip dijelom popločan krupnim kamenim pločama, sličan onome uz bunju najvećeg vinograda na Kaknju:

Kako su tamo rekli potomci, jedanaest metara dug nasip s pločama u vinogradu “Pod brakom” Mate Radovčića-Klike iz Kaprija služio je za sušenje maraštine. U osi tog vinarskog “sturića” iza masline je bunja (ovdje “kujica”, kućica) s ležajem na gredama u zidu, obiteljska spavaća soba vinogradara iz sezone dozrijevanja vinograda. Kamene ploče na podovima kakanjskih bunja, uključivo i s uzglavljima, svjedoče o čestim noćenjima u njima, no ovo je jedina tako dorađena građevina – rječit znak žive potrebe ukućana usred desetak hektara velikog vinograda. Kaprijski vinogradari Kaknja su na ovako izdvojenim posjedima bili u sličnom položaju kao i Prvić-Lučani na Orutu, s tom razlikom da je Kakanj krčen za vinograde još u XV. stoljeću (na ovdje susjednoj Vodotoči) dok se Orut u vinarskoj konjukturi druge polovice XIX. st. krenuo krčiti nakon korištenja otoka za kamenolome i vapnenice a potom kao pasišta ovaca i koza.

O sušenju grožđa na Orutu može posvjedočiti i neobična pojedinost nedalekog nekadašnjeg vinograda:

Jedinstveni suhozidni “zubi” (na pročeljima starih primorskih kuća mogli su ponijeti vratila tkalačkih stanova s tekstilom ovješenim prije rezanja u komade) koji se u zidu nad niskim podankom protežu desetcima metara u vinogradu imaju malo smisla osim za oslanjanje gredica na kakvima bi se za sušenje mogli ovjesiti grozdovi aromatičnijeg grožđa, slično kako se to na suncu izloženim dijelovima kuća radilo i u naselju. S ovakvim graditeljskim domišljajima nije čudno što su Vlahovi sa svojim vlahovcem i kasnijim maraskinom potekli upravo s Prvića.

Uđimo i u samu “kućicu”. Iz njene unutrašnjosti je jasno kako je izgrađena na odgovarajućem mjestu gole stijene:

Unutrašnji pogled na ulaz i krovište odaje solidnost gradnje, npr. nad samim ulazom su dovratnici pomno odabrani, doklesani i sljubljeni. Niti nakon čitavog stoljeća nemaju naprslina, što znači da su opterećeni s mjerom:

Iz žablje perspektive se krovište vidi u pravilnim koncentričnim krugovima, što je među ovakvim građevinama znak najboljih gradnji. Tako su, uostalom, poredani i klesanci Atrejeve grobnice u Mikeni.

U pačetvorinastoj Šupljoj gromili kod Bilica takvo pučko graditeljstvo “pod špagu” izgleda ovako:

Ovi koncentrični krugovi, pak, odaju kako je pod špagu napravljen ne samo maslinik Ive Čorkala-Konta već i ostatak zadnje velike krčevine ove vrste s početka 1950-tih godina na poluotoku Binjuš između Tisnog i Tribunja. Nadimak Konto (“grof”) je bio zaslužen zbog pedantnosti:

U kažunu Moscarda u Galižani, najurednijoj štali svoje vrste (vidljive grede su nosile sijeno), takva je pomnja dala ovakav rezultat:

Čitava je opisana arhitektura nad Zakljošćicom na Orutu podsjetnik na savjesno upravljan krajolik. Graditeljske pojedinosti dostaju za njegovo datiranje. Građevina ima masivno flankiran prilaz, ali bez fortifikacijskih detalja poput puškarnice u starijim Fantovim dvorima kod Ivinja. Stepenice daju znati kako dvor nije bio korišten u kasnijoj ovčarsko-maslinarskoj poljodjelskoj simbiozi, s ravno pristupnim dvorima zaprječivih izlaza za pastirski nadzor stada pred mnogim drugim bunjama. Građevina je vinogradarska, ali u njenoj arhitekturi nema redovitog detalja kasnijih gradnji – škrape za vodnjenje modre galice radi prskanja vinograda. Takve su uvijek izgrađene uz pomoć betona, kojem ovdje nema traga a škrapi ni mjesta. Sorte grožđa koje su se ovdje gojile vjerojatno su prethodile novijim vrstama uvedenima nakon pojave filoksere. Danas je usred borove šume u kakvima namjernici danas podsijecaju granje za tim bolji hlad na izletima, no na takav način nije privlačna jer nije uza samu obalu.

S povodom skupa o očuvanju i održivom korištenju kulturnih krajolika, skupa s izlaskom prve hrvatske knjige o kulturnim krajolicima s kakvom bi se u ruci moglo očekivati usustavljivanje stručne pozornosti nad ovakvim najširim otiscima kulture u prostoru, opis valja završiti perspektivom očuvanja i korištenja i ovog povijesno uzornog otiska u krajoliku. Ova krška ljepotica ravnog čela ima vrlo rijetke goste i puno je stoljeće zaboravljena u krajoliku koji je danas ostao korišten samo u borovim hladovinama blizu žala. Uklapa se kao biser u ogrlici generalnog narativa “tradicijskog krajolika”, nasljeđu formativne ideologije nacionalnih država s nepomućenom tradicijom kao antidozom modernih tjeskoba. Takve “izvorne tradicije” nisu nikada postojale. Samo u ovom okolišu, izoliranom i relativno jednostavnom, kulturni krajolik se može stratificirati u nekoliko povijesnih slojeva koji su svi “tradicijski”. Takav je i ovaj aktualni krajolik fikcionalne renaturalizacije u kojem alohtoni bor atribuira “netaknutu prirodu”, kakva mora da leži u skladnom dosluhu i s tradicijom.

Disonantna potka ovog krajobraznog narativa leži u periodizaciji krajolika koja ga čvrsto smješta u okrilje moderniteta. Čitava je prezentna krška artikulacija bila potaknuta kapacitetima industrijskog doba, s novim potražnjama vina i likera kakva su isplativima učinila i krčenja čitavih otoka. Poput mnogih usporedivih ambijenata, Orut kao suhozidima ispresijecan otok s ovakvim pomnim arhitekturama i težačkim urbanizmima nije mogao nastati u predindustrijsko vrijeme. S istočne strane Jadranskog mora parnjak regalnim poticajima krajobraznih kultivacija iz francuskog XVIII. st. (povijesnim roditeljem krajobraznih građevina Provanse) je jedino Takala. Postoje i stariji kulturni krajolici, poput agera i hore, ali oni su u osnovi krajobrazni palimpsesti. Mjera današnjih očuvanja i upravljanja leži u nošenju s takvim krajobraznim dinamizmima, na ovakvom mjestu ponajprije s turizmom a drugdje i s npr. sadašnjim čupanjem vinograda da se sadi utrživije smilje kakvo ne treba tolikih suhozida. Postoji li prostorno-planski i konzervatorski alat za takav zadatak? S druge strane mora on je učinkovito ograničen na obuhvate poput kulturno-povijesnih cjelina u naseljima (Alberobello), ili pak pod povećalom agronoma koji u njemu s pravom prepoznavaju ruralni povijesni krajolik i nalaze mu postmoderno mjesto u industriji doživljaja. Međutim, tamo je put zasebne konzervatorske kategorije počeo pred čitavo stoljeće dok je nama u rukama prošle godine dorađen konzervatorski zakon i dalje bez pojma “kulturni krajolik”. U međuvremenu se krajobrazni dinamizmi odvijaju bez mnogo regulacijskih prepoznatljivosti, čak i u najbiranijim okolišima. Za takav dijalog skidamo s usta povez i ovoj orutskoj ljepotici, doličnoj da se po njenim maketama studenti uče funkcionalnom skladu volumena u prostoru.