Tag Archives: krajolik

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Jedan primjer s Visa

17016985_10208934065124149_5754871269765670735_o

Primjer kako može izgledati jadranski suhozidni okoliš kad se očisti bušak (makija), poprave kolnjici (suhozidi) i urede pristave (terase)!!!

Zahvaljujući vrlo aktivnim članovima nekoliko Facebook grupa o otoku Visu (uz “Klub obožavatelja otoka Visa i viškiga jazika“, odakle je ova fotografija, tu su i Bavul-baština i povijest otoka Visa i još jedna-dvije), otkrivamo detalje o uređenju ovog fascinantnog lokaliteta kojega smo već objavili u jednoj reportaži. Hvala Vicku Tomiću na fotografiji, a posebno Srećku Marinkoviću na podacima.

Riječima šjor Srećka:

Raspoložive informacije govore slijedeće: vlasnik imanja je Josip Gospodinović – Pikara (povratnik iz Zagreba, 75 godina) – stoga se taj predio zove Pikarin Dolac. Dolac se nalazi na trećem zavoju-udolini ceste od Križa do Visa. Pristup imanju moguć je s gornje strane, makadamskom cestom koja vodi od Križa prema Svetom Andriji.
Pristave i suhozide (kolnjike) gradili su vlasnik imanja, Josip Gospodinović, koji je sam gradio donje pristave, a gornje, ljepše, je gradio Ivica Marinković iz Duboke (Podšpilje). Kroz vrijeme, u čišćenju i gradnji suhozidi i pristavi, kao i čišćenju terena, bili su uključeni Miro Golemac (furešt koji ima brata na Visu) i Igor Družijanić iz Metkovića (tada je radio na Visu), a pomagao je, u par navrata i Slobodan Vladimir (furešt).
Teren su bagerima raskrčili, očistili i upristojili Mićo i Toni Kuljiš – Mamaca.

Pohvale i čestitke svima uključenima, a svima ostalima poziv da podijele s nama što više ovakvih lokaliteta, priča i imena!

ITLA Manifest za terasirane krajobraze

pages-from-01-manifesto-for-terraced-landscapes-def

 01-manifesto-for-terraced-landscapes-def2

MANIFEST

Izbor budućnosti za terasirane krajobraze

Mi, 250 sudionika iz više od 20 zemalja, okupljeni u Padovi prilikom završne sjednice 3. svjetskog skupa o terasiranim krajobrazima, izražavamo toplu zahvalu našim talijanskim domaćinima za ovo poticajno iskustvo koje su obilježila nadahnjujuća predavanja te izravna razmjena stručnih znanja i vizija prilikom plenarnih sjednica koje su se održavale u Veneciji i Padovi, kao i tijekom stručnih izleta u tršćansko priobalje (Costiera triestina) te područja Topolò-Dordolla, Valstagna, Valpolicella-Valdobbiadene, Trentino, dolinu Ossola, dolinu Canavese-Aosta, Chiavari-Lavagna-Vernazza, obalu Amalfi-Ischia (Ischia-Costiera amalfitana), otok Pantelleria.

Usmjerili smo našu pažnju na iznimnu povijest i regionalne inačice terasa širom svijeta, uz poseban fokus na talijanske primjere; također smo s velikom brigom i velikom nadom promišljali budućnost terasiranih krajobraza. Razmatrajući široko polje europske baštine terasiranih krajobraza, mišljenja smo da u današnje vrijeme – nakon desetljeća procesa napuštanja i degradacije terasa – treba ostvariti pozitivan zaokret vezano uz ovu suhozidnu baštinu.

Dajemo si zadatak podržati rastući trend oživljavanja upotrebe i održivog upravljanja sustavima terasa. Smatramo da se ta hrabra odluka može opravdati serijom aktualnih impulsa: to uključuje jačanje potražnje za svježom, lokalno proizvedenom hranom poznatog podrijetla i dobre kvalitete, s kraćom transportnom udaljenosti i s manje umjetnih dodataka; podršku manjim i obiteljskim farmama te omogućavanje novoj generaciji mladih proizvođača da se bave uzgojem zemlje uz dostojanstven život u brdskim područjima. Ove činjenice omogućavaju bitnu polazišnu točku za novo vrednovanje velikog naslijeđa terasiranih krajobraza. Oni imaju ključnu ulogu u svjetskom društvenom i kulturnom bogatstvu, jer su stvoreni vještinom i teškim radom prošlih generacija, a omogućavaju upotrebu zemlje kroz desetljeća i stoljeća. Odražavaju način života koji je u mnogim krajevima još uvijek prisutan. No u drugim krajevima terase su već napuštene, zbog teškog rada koji zahtijevaju te iseljavanja stanovništva.

Vjerujemo da izazov u takvim krajevima predstavlja nalaženje novih načina života i odgovarajućih aktivnosti koje mogu koristiti taj naslijeđeni resurs. Rješenja se mogu temeljiti, odnosno biti opravdana dugoročnom javnom koristi koje pružaju terasirane padine: sprječavanju erozije tla, smanjivanju učinka klimatskih promjena, kontroli poplava i upravljanjem vodnim sustavima; zaštitom i obogaćivanjem agro-bio-raznolikosti i eko-sustava; diverzifikacijom ruralnih gospodarstava dodavanjem vrijednosti raznovrsnoj hrani, sjemenju i ljetini; voljom da se izaberu ove mogućnosti za bolji život ljudi; obrazovnom vrijednosti baštine i kulturnih krajolika, te pričama o ljudima i prirodi koje utjelovljuju; ljepotom i poželjnosti tih krajolika za korištenje radi rekreacije i u turizmu. Takav bogati raspon korisnosti ili ‘javnih dobara’ opravdava novo upravljanje te uključenje zajedničkih resursa – na lokalnom, regionalnom, nacionalnom, kontinentalnom ili globalnom planu – u održavanje, a gdje je to potrebno i obnavljanje terasiranih područja.

S velikim zanimanjem primjećujemo pristupanje analizama i uvažavanju krajobraza kako se to odražava u Europskoj konvenciji o krajobrazu, s principima koje možemo primijeniti i drugdje u svijetu. Prihvaćajući Konvenciju, mnoge su se Europske vlade obvezale identificirati, procijeniti i pripremiti ciljeve s potpunim uključenjem javnosti vezano uz sve krajobraze na svom području, kao i osigurati zaštitu i upravljanje svim krajobrazima te promovirati aktivnosti obnove gdje je to potrebno. To usmjerava ka potrebi istraživanja i planiranja temeljem uključenja širokog raspona disciplina i sustava znanja. Utvrđivanje aktualnih istraživanja pri sveučilištima i regionalnim vladama predstavlja podlogu za takve aktivnosti.

Prepoznajemo središnju ulogu starih i novih oblika održive poljoprivrede i obrta (farmeri, graditelji suhozida, hobistički i priučeni poljoprivrednici, zadruge proizvođača i udruge) u održavanju terasa. Prikladno znanje i vještine tih dionika, čiji su preci i predšasnici stvorili terase dubokim razumijevanjem prirode i vještom upotrebom dostupnih materijala, trebaju biti prihvaćeni u raspravama i donošenju odluka o budućnosti terasiranih zemljišta.

Pozdravljamo povećano zanimanje za obnovom napuštenih terasiranih sustava. Na sve većem broju mjesta, lokalne zajednice, lokalne uprave i poljoprivrednici vode tu obnovu. Osvježava vidjeti predanost mladih ljudi u obrađivanju zemlje, kao i pozive za djelovanje lokalnih uprava i civilnog društva da ih se podupre u tim ambicijama kroz stručnu edukaciju, podučavanjem kroz praksu, financijskom potporom za nove došljake i na druge načine. Uspješnost poljoprivrednika na terasiranim područjima može biti uvelike unaprijeđena podupiranjem novih gospodarstava, dodavanjem vrijednosti lokalnoj hrani i proizvodima te uvođenjem cirkularnih sistema lokalne ekonomije.

Istovremeno, potrebne su novi odnosi u suradnji i zajedničkoj dobrobiti između ruralnih područja s terasiranim krajobrazima i gradova. Kvaliteta baštine, okoliš i proizvodnja hrane također mogu ponuditi jedinstveno iskustvo posjetiteljima i donijeti komplementarni prihod ruralnim ekonomijama.

Pozivamo međunarodne organizacije, vlade, lokalne uprave, stanovnike, vlasnike zemljišta, trgovačke interesente, ruralne i urbane zajednice, seljake, obrtnike te druge proizvođače, edukatore, istraživače i sve relevantne dionike, da se posvete zaštiti i dugoročnom održavanju terasa. Oni moraju odražavati poštovanje prema terasiranim krajobrazima u svim planovima i programima, posebno u onima koji podupiru poljoprivredu, ruralni razvoj i kvalitetu života, zaštitu okoliša, upravljanje vodama i riječnim tokovima, prostorno i teritorijalno planiranje i regionalni razvoj.

Povjeravamo Međunarodnom udruženju za terasirane krajobraze (ITLA – International Terraced Landscapes Alliance) da preuzme vodstvo nad multinacionalnom razmjenom ideja i iskustava i da potpomaže jačanje inicijativa i umrežavanje na tom području.

Padova, 15.10. 2016.

Prevela na hrvatski jezik: Tihana S. Fabijanić

klikni za izvorni dokument (EN)

Poziv volonterima na Hvar

POZIV VOLONTERIMA 8 FEST LEVANDESMF plakat 2016

Akcija na Srimi!

5. godišnja suhozidna gradionica u neslužbenom hrvatskom suhozidnom parku – poluotoku Srimi, održat će se slijedeće subote, 14.5. oko najveće težačke gomile u ovom dijelu Sredozemlja, ujedno jedne od četiri bunje zaštićene kao kulturno dobro RH.

To je Čačina gomila u Rodinim stanima, s ugrađenom ovećom prostorijom i još niz malih spremišta i drugih detalja. Lokacija na karti Suhozid.hr – u neposrednoj blizini je interesantan lokalitet Vodena jama sa speleološkim objektom i drevnom težačkom lučicom.

Sastanak je u subotu 14.5. u 8:00 na autobusnoj stanici na Jadriji.

Osim gradnje, bit će i izložba fotografija vodičkih bunja, autora Boška Fržopa, a konkretni zadatak bit će učenje gradnje usuho na odabranim suhozidnim detaljima u okolici. Pokretač akcije Jadran Kale iz Muzeja grada Šibenika ove je godine pokrenuo i Grad Vodice, regionalni LAG More 249 i Dragodid na službeno sudjelovanje u organizaciji, pa se, ako vrijeme posluži, može očekivati vesela svibanjska subota u fantastičnom ambijentu Srime.

suhozidarska-radionica

 

Pokrenute aktivnosti za prijavu suhozida na listu nematerijalne baštine UNESCO

Neformalnim sastankom održanim u Nikoziji 22.-23.1.2016. na kojemu su prisustvovali predstavnici kulturnih institucija domaćina i inicijatora Cipra, te Bugarske, Grčke, Hrvatske, Španjolske i Švicarske, započete su aktivnosti na sastavljanju zajedničke prijave (umijeća gradnje) suhozida na UNESCO-vu Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Il PresidenteHrvatska je jedna od zemalja gdje je suhozid dobio i novu ulogu kao medij okupljanja različitih generacija entuzijasta i stručnjaka kroz radne akcije obnove baštine. Prizor sa prošlogodišnje radionice na Hvaru, tiskan i na kalendaru South East Europe Heritage Networka.  Foto: Mario Švencbir

Umijeće gradnje suhozida široko je rasprostranjeno, i sadrži mnogo dodirnih točaka, kao i bezbroj lokalnih razlika. Ono što je svima koji ga baštine zajedničko jest da su slaganjem kamena na kamen zajednice oblikovale svoje krajolike prilagođavajući ih svojim potrebama obitavanja i uzgoja biljaka i životinja. Suhozidom se čovjek kroz povijest borio ili se još uvijek bori protiv erozije, poplava, lavina, isušivanja, a usput su u suhozidu i oko njega svoj dom našle brojne sitne biljke i životinje povećavajući bioraznolikost i kompleksnost okoliša.

Inspirirani uspjehom međunarodne nominacije mediteranske prehrane (od strane Cipra, Hrvatske, Grčke, Španjolske, Italije, Maroka i Portugala) koja je rezultirala upisom na UNESCO-vu listu 2013. godine, te iskazanom željom pojedinih zajednica poznavatelja  suhozidne tehnike da se ona promovira i sačuva, sudionici sastanka su procijenili da bi umijeće gradnje suhozida moglo biti slijedeća sastavnica zajedničkog naslijeđa (ovoga puta ne samo mediteranskog) vrijedna suradnje i dijaloga na evidentiranju dodirnih točaka i specifičnosti, te zajedničke prijave, koja bi – ako sve bude teklo po planu – trebala uslijediti u ožujku sljedeće godine.

Prethodno bi svaka zemlja trebala obaviti svoj dio posla u popunjavanju prijavnice, a očekuje se priključenje još nekih zemalja potpisnica Konvencije o nematerijalnoj baštini (prije svega Francuske i Italije, a mi navijamo i za sve naše istočnojadranske susjede – Sloveniju smo već obavijestili). Aktivnosti bi trebale kulminirati sastankom na grčkom otoku Kefaloniji 9.-11. rujna 2016. u sklopu redovnog dvogodišnjeg susreta Međunarodnog udruženja za suhozid, a biti okončane ratifikacijom teksta u nacionalnim institucijama početkom 2017. godine i slanjem prijave u UNESCO.

Ovdje možete naći i službenu obavijest Ministarstva kulture, a aktivnosti na ovoj nominaciji ćemo naravno pratiti i objavljivati na ovim stranicama i Fb. (FŠ)

Volumen u prostoru

izvor: Jadran Kale, blog Vrulje, 2015.

Skup o očuvanju i održivom korištenju hrvatskih kulturnih krajolika kojim se u Zagrebu završavaju ovogodišnji Dani europske baštine me podsjeća blogirati najljepši primjer postavljanja volumena u otvorenom prostoru kojeg sam pronašao u svojem dvadesetpetogodišnjem etnološkom radu. To je jedna bunja s otoka Oruta (Zmajana). Ona je prošle subote izgledala ovako:

Orut2015Zakljoscica0

Građevina se nalazi u jednoj od izohipsnih barijera usporednih s obalom koje su zaprječavale osipanje tla. Nagib padine se može osjetiti po razlici visine niskog zidića s vrha (ovdje zdesna) i dva metra visokog ulaza u dvor pred građevinom, koji izgleda ovako:

Orut-Zakljoscica

Okomica je u toj visini savršena, kao i u ostatku dvora i bunje kao da je bila poravnavana viskom. U ulazu su stepenice od krupnih doklesanih komada uglavljenih u zidovima, tako da se nisu mogle razlabaviti stupanjem ma koliko opterećenih ljudi. Zarušenosti koje postoje su, karakteristično, sa sjevernih strana i vjerojatno duguju povod hidrauličkom djelovanju ledene kiše pod jakom burom (što se vidi na najvećim ovakvim građevinama na Srimi, također napuštenima već puno stoljeće), a otpočela zarušavanja mogli su povećati lovci na kuniće. Mnogi orutski zidovi i bunje su izrovani žicama za okrutno vađenje tih životinja iz pribježišta u pukotinama suhozida.

Dakle, prostor je najprije razdijeljen uredno poslaganim ravnim zidovima paralelnima s obalom, nedaleko žala Zakljošćice gdje je i pri vjetru moguće mirno pristati brodom. Tkivo te barijere je po ranijem planu raščlanjeno prostorom dvora i građevinom, a sam dvor još pravilno zasiječen i kamenom klupom. U drugom zidu dvora je zanimljiva pojedinost:

Orut2015Zakljoscica-sjedalo

Šteta, sve je već u sjeni jer sam mjesto uspio naći tek u poznom popodnevu. U već staroj borovoj šumi sam po naputku 96-godišnjeg Prvićanina Nedjeljka Jurlina po tragu ostataka najurednijih staza i najravnijih zidova tražio bunju (ovdje “kućicu”) za koju je rekao da je najbolja od svih na Orutu. Vidjevši prije toga što su Prvićani izgradili na Srimi (najvišu ovakvu građevinu kod nas, kao i krčevinsku gomilu veću od ukopnih tumula prethistorijskih ilirskih knezova), bilo je jasno kako je letvica dignuta visoko. Kod “Vladićeve kućice” na južnom kraju Oruta, za koju se čini da joj je u ruševini najšira ovakva prostorija kod nas, se našlo isto takvo sjedalo u zidu:

Orut2015Punta-sjedalo

U nekadašnjem intenzivno vinogradarskom krajoliku (po riječima 96-godišnjaka, “Orut je bio izvor prvićkog grožđa”), takvo je sjedalo dorađeni podanak (počivalo) s osloncima za ruke ne bi li opterećeni vinogradar mogao lakše rasprtiti ubrani teret. Takvih podanaka za podizanje tereta, oslonac pri pritezanju i trenutnom počinku ili spuštanju u krškim krajolicima ima mnogo. Evo prilagođenog zida iz takvog uniformnog niza s Pegora na samom Orutu:

Orut2015podanak

Na takav način se, noseći kakav težak teret, može otpočinuti zahvaljujući krajobraznom pomagalu i nad Kravljačicom na Kornatu (staza se nazire slijeva počivala):

pocivalo@kravljacica

Sjedalo za spuštanje tereta grožđa (vjerojatno drvenog korita poput vučije) pred “Vladićevom kućicom” je uvučenije, toga se moglo naslagati više ili je netko još mogao i pripomoći pri skidanju. U našem dvoru za nizanje skinutih tereta je bila praktičnija druga ploha, ona kamene klupe s naslonom zida. Ništa u tom dvoru nije bilo oblikovano ili poravnato bez potrebe, a graditelj kao da si je izlizao kutomjer i visak. Iza sjedala je nasip dijelom popločan krupnim kamenim pločama, sličan onome uz bunju najvećeg vinograda na Kaknju:

Kakanj2015sturic

Kako su tamo rekli potomci, jedanaest metara dug nasip s pločama u vinogradu “Pod brakom” Mate Radovčića-Klike iz Kaprija služio je za sušenje maraštine. U osi tog vinarskog “sturića” iza masline je bunja (ovdje “kujica”, kućica) s ležajem na gredama u zidu, obiteljska spavaća soba vinogradara iz sezone dozrijevanja vinograda. Kamene ploče na podovima kakanjskih bunja, uključivo i s uzglavljima, svjedoče o čestim noćenjima u njima, no ovo je jedina tako dorađena građevina – rječit znak žive potrebe ukućana usred desetak hektara velikog vinograda. Kaprijski vinogradari Kaknja su na ovako izdvojenim posjedima bili u sličnom položaju kao i Prvić-Lučani na Orutu, s tom razlikom da je Kakanj krčen za vinograde još u XV. stoljeću (na ovdje susjednoj Vodotoči) dok se Orut u vinarskoj konjukturi druge polovice XIX. st. krenuo krčiti nakon korištenja otoka za kamenolome i vapnenice a potom kao pasišta ovaca i koza.

O sušenju grožđa na Orutu može posvjedočiti i neobična pojedinost nedalekog nekadašnjeg vinograda:

Orut2015zubi

Jedinstveni suhozidni “zubi” (na pročeljima starih primorskih kuća mogli su ponijeti vratila tkalačkih stanova s tekstilom ovješenim prije rezanja u komade) koji se u zidu nad niskim podankom protežu desetcima metara u vinogradu imaju malo smisla osim za oslanjanje gredica na kakvima bi se za sušenje mogli ovjesiti grozdovi aromatičnijeg grožđa, slično kako se to na suncu izloženim dijelovima kuća radilo i u naselju. S ovakvim graditeljskim domišljajima nije čudno što su Vlahovi sa svojim vlahovcem i kasnijim maraskinom potekli upravo s Prvića.

Uđimo i u samu “kućicu”. Iz njene unutrašnjosti je jasno kako je izgrađena na odgovarajućem mjestu gole stijene:

Orut2015Zakljoscica-unutra-pod

Unutrašnji pogled na ulaz i krovište odaje solidnost gradnje, npr. nad samim ulazom su dovratnici pomno odabrani, doklesani i sljubljeni. Niti nakon čitavog stoljeća nemaju naprslina, što znači da su opterećeni s mjerom:

Orut2015Zakljoscica-unutra-bok

Iz žablje perspektive se krovište vidi u pravilnim koncentričnim krugovima, što je među ovakvim građevinama znak najboljih gradnji. Tako su, uostalom, poredani i klesanci Atrejeve grobnice u Mikeni.

Orut2015Zakljoscica-unutra-vrh

U pačetvorinastoj Šupljoj gromili kod Bilica takvo pučko graditeljstvo “pod špagu” izgleda ovako:

supljagromila-vrh

Ovi koncentrični krugovi, pak, odaju kako je pod špagu napravljen ne samo maslinik Ive Čorkala-Konta već i ostatak zadnje velike krčevine ove vrste s početka 1950-tih godina na poluotoku Binjuš između Tisnog i Tribunja. Nadimak Konto (“grof”) je bio zaslužen zbog pedantnosti:

Binjus-zid

U kažunu Moscarda u Galižani, najurednijoj štali svoje vrste (vidljive grede su nosile sijeno), takva je pomnja dala ovakav rezultat:

Moscarda@Galizana

Čitava je opisana arhitektura nad Zakljošćicom na Orutu podsjetnik na savjesno upravljan krajolik. Graditeljske pojedinosti dostaju za njegovo datiranje. Građevina ima masivno flankiran prilaz, ali bez fortifikacijskih detalja poput puškarnice u starijim Fantovim dvorima kod Ivinja. Stepenice daju znati kako dvor nije bio korišten u kasnijoj ovčarsko-maslinarskoj poljodjelskoj simbiozi, s ravno pristupnim dvorima zaprječivih izlaza za pastirski nadzor stada pred mnogim drugim bunjama. Građevina je vinogradarska, ali u njenoj arhitekturi nema redovitog detalja kasnijih gradnji – škrape za vodnjenje modre galice radi prskanja vinograda. Takve su uvijek izgrađene uz pomoć betona, kojem ovdje nema traga a škrapi ni mjesta. Sorte grožđa koje su se ovdje gojile vjerojatno su prethodile novijim vrstama uvedenima nakon pojave filoksere. Danas je usred borove šume u kakvima namjernici danas podsijecaju granje za tim bolji hlad na izletima, no na takav način nije privlačna jer nije uza samu obalu.

Orut2015suma

S povodom skupa o očuvanju i održivom korištenju kulturnih krajolika, skupa s izlaskom prve hrvatske knjige o kulturnim krajolicima s kakvom bi se u ruci moglo očekivati usustavljivanje stručne pozornosti nad ovakvim najširim otiscima kulture u prostoru, opis valja završiti perspektivom očuvanja i korištenja i ovog povijesno uzornog otiska u krajoliku. Ova krška ljepotica ravnog čela ima vrlo rijetke goste i puno je stoljeće zaboravljena u krajoliku koji je danas ostao korišten samo u borovim hladovinama blizu žala. Uklapa se kao biser u ogrlici generalnog narativa “tradicijskog krajolika”, nasljeđu formativne ideologije nacionalnih država s nepomućenom tradicijom kao antidozom modernih tjeskoba. Takve “izvorne tradicije” nisu nikada postojale. Samo u ovom okolišu, izoliranom i relativno jednostavnom, kulturni krajolik se može stratificirati u nekoliko povijesnih slojeva koji su svi “tradicijski”. Takav je i ovaj aktualni krajolik fikcionalne renaturalizacije u kojem alohtoni bor atribuira “netaknutu prirodu”, kakva mora da leži u skladnom dosluhu i s tradicijom.

Disonantna potka ovog krajobraznog narativa leži u periodizaciji krajolika koja ga čvrsto smješta u okrilje moderniteta. Čitava je prezentna krška artikulacija bila potaknuta kapacitetima industrijskog doba, s novim potražnjama vina i likera kakva su isplativima učinila i krčenja čitavih otoka. Poput mnogih usporedivih ambijenata, Orut kao suhozidima ispresijecan otok s ovakvim pomnim arhitekturama i težačkim urbanizmima nije mogao nastati u predindustrijsko vrijeme. S istočne strane Jadranskog mora parnjak regalnim poticajima krajobraznih kultivacija iz francuskog XVIII. st. (povijesnim roditeljem krajobraznih građevina Provanse) je jedino Takala. Postoje i stariji kulturni krajolici, poput agera i hore, ali oni su u osnovi krajobrazni palimpsesti. Mjera današnjih očuvanja i upravljanja leži u nošenju s takvim krajobraznim dinamizmima, na ovakvom mjestu ponajprije s turizmom a drugdje i s npr. sadašnjim čupanjem vinograda da se sadi utrživije smilje kakvo ne treba tolikih suhozida. Postoji li prostorno-planski i konzervatorski alat za takav zadatak? S druge strane mora on je učinkovito ograničen na obuhvate poput kulturno-povijesnih cjelina u naseljima (Alberobello), ili pak pod povećalom agronoma koji u njemu s pravom prepoznavaju ruralni povijesni krajolik i nalaze mu postmoderno mjesto u industriji doživljaja. Međutim, tamo je put zasebne konzervatorske kategorije počeo pred čitavo stoljeće dok je nama u rukama prošle godine dorađen konzervatorski zakon i dalje bez pojma “kulturni krajolik”. U međuvremenu se krajobrazni dinamizmi odvijaju bez mnogo regulacijskih prepoznatljivosti, čak i u najbiranijim okolišima. Za takav dijalog skidamo s usta povez i ovoj orutskoj ljepotici, doličnoj da se po njenim maketama studenti uče funkcionalnom skladu volumena u prostoru.

Izvještaji sa 7. festivala levande

U malom mjestu Velom Grablju na otoku Hvaru, epicentru “levanderstva” u Hrvatskoj a nekada i na svijetu,  održan je 7. po redu Festival levande koji prirodnu i kulturnu baštinu na opušten i zabavan način spaja sa živahnim dnevnim i noćnim programom.

U ovom postu donosimo reportažu iz osobnog kuta našeg istaknutog purgera-suhozidara Marija Švencbira i kratki izvještaj organizatora festivala, prijatelja iz udruge Pjover.

Homo ća u levandu!

Tekst i foto: MŠ (mali od lambika)

SpWHaeG6-8d1E9FhqInx1mQ6m4aQDIE94o_b2WsfIq8

Uopće mi nije teško napustiti ovakav Zagreb u tjednu koji  nimalo suptilno vabi za spajanjem radnih dana sa neradnima. Još ako je uzrok bijega Festival Levande u Grablju kojeg organizira Udruga Pjover  a radionica naše udruge je jedan od temelja otvaranja festivala, ne dvojim ni sekunde nego palim (p.s. već sam prošle godine znao da ću doći).

Noćni bus i trajekt u zoru prilike su za san, a buđenje u svitanje pred starogradskom lukom pozivnica za izlazak na provu i promatranje forskog okoliša. Kumulonimbusi su se nadvili nad otokom i spriječili isparavanje osebujnog mirisa otoka. Taj buke koji me omamio pri izlasku iz trajekta ukazao je na misao kako bi bilo fantastično zaštititi tu aromu Mediterana kao nematerijalnu dobro i uključiti je u svaku bitniju ponudu našeg more i sunce turizma.

image001
Oznaka za Velo Grablje na stazi od Malog Grablja

Vraćati se na radionice za mene je poseban doživljaj koji ću nadam se i dalje štovati. Ovo mi je bilo drugi put da se vraćam negdje s Dragodidom (na istu lokaciju) i svakako se nadam da nije posljednji.

Entuzijasti iz Pjovera me uvijek iznova oduševe svojim stavom, pozitivnim feedbackom za odrađeni posao i ustrajnošću te mi je u potpunosti jasno kako su ostvarili ovu 5 godina dugu suradnju s nama.

Mala preinaka u smještaju volontera je apsolutni bingo što se tiče upuštanja u otočku atmosferu, naime smješteni smo bili u novonastalom VIP (Volounteers important persons) hostelu što nam je dalo šansu doživiti Hvar kao otok za razliku od ranijeg smještaja u mjestu Hvar gdje zbog stranaca ne čuješ ni forski a kamoli hrvatski pa se izgubi taj kompletni doživljaj.

Radionica suhozida je također veseliji prizor svake godine i nije to više par la finta a u prilog tome govori da je više od pola volontera došlo na festival informirajući se posredno ili neposredno preko Dragodida. I ove je godine radionica bila međunarodna i to ultra međunarodna.

Naš nadam se budući barakaš Xavi Hernandez Alonso Cartwright koji će za sebe reći da je Fancuz Englez, Srđan – Mostarac sa australskom putovnicom, Miroslav iz Livna, Ivan iz Metkovića, Igor i Hrvoje iz Zga te prezidente i ja. Naravno bilo je usputnih dobacivača kamena i promatrača pa nas je na trenutke znalo biti i 15ak.

image003
Grande pokazuje što moramo srediti

Sređivali smo izvalu na već tradicionalnom mjestu dok su organizatori i ini sudionici otvaranja davali intervjue i okupirali polja old skul srpovima kako bi što masnije napunili lambik.

image005
Lokacija zidanja i otvaranja festivala, pogled sa vidikovca stogodišnjakinje

Izvala je sređena u tili čas iako je nova ekipa bila prilično skeptična oko toga kako uglaviti 2m3 kamena pogotovo nakon što je erodirala i neciljana gomila. Radionica je naravno sretno cvršena i službeno je krenula allegria!

image007
Zajednička fotka na kraju radionice nikoga ne ostavlja ravnodušnim

Sami koncept festivala je bio drukčiji nego lani što će reći da je na trenutke pario Motovun u odnosu na lanjski Fest.Projekcija dokumentarca ispred prostora zadruge sa filmom na zidinama crkve je ispala pun pogodak. Glazbe je bilo manje, što se kompenziralo soundtrackom dokumentarnih filmova koji su se puštali. Festival širi svoj obuhvat i raste iz godine u godinu i nitko sretniji ako i dalje bude tako. Program Festivala možete i mogli ste vidjeti ovdje a vjerodostojnost uloge volontera i zadovoljstva organizatora ovdje.
Ovim putem se želim zahvaliti nama, Pjoveru, i svima koji su omogućili ovakav Festival!

A kako nikad ne odem iz Dalmacije bez neke pisme tako nisam ni sada. Živili!

Dropbox galerija

**************

DSC_6828

Završen je 7. Festival levande
Pjover

U Velom Grablju na otoku Hvaru završen je sedmi po redu Festival levande. Cijela priča zamišljena je kao autohtona manifestacija, koja nudi najbolje od našeg otoka, u jednom od najljepših mjesta otoka Hvara. O programu ćemo u kratkim crtama; žetva u poljima levande, radionica suhozida/gomili, Raznovrsna ponuda domaćih jela, izložbe, 30 izlagača domaćih proizvoda, boćanje, predavanja, poezija, ljetno kino – projekcija filmova, radionica gline za djecu , knjižnica, destilacija levandinog i ruzmarinovog ulja,  aroma masaža, muzika uživo …

Velik broj posjetitelja i stranih turista potvrda je, da je fešta uspjela, i da ideja o revitalizaciji i zaštiiti Velog Grablja, koju provodi udruga „Pjover“ ima perspektivu. Naporan rad članova udruge uz pomoć Grada Hvara, TZ Grada Hvar, LAG-a Škoji, Žuvela d.o.o. i ostalih malih al vrijednih sponzora, osigurao je da se ova manifestacija održi na visokom nivou. Zahvaljujemo im se, a najveće zahvale ovogodišnjim volonterima, koji su svojom energijom Festival podigli na „skalinu više“ … vidimo se dogodine! Posebna zahvala bratskoj udruzi „4 grada Dragodid“, na radionici suhozida, po našu gomili .

Organizator Festivala udruga „Pjover“, cijelu zimu, radila je na smještajnim kapacitetima u Velom Grablju, te je za vrijeme Festivala, otvoren „Dom sanjara“. Prenoćiti i ujutro doživjeti zoru, osjećaj kojeg jednom morate provati …

U ime organizatora, od srca hvala svima!

Najava: 7. festival levande

Na otoku Hvaru, u mjestu Velom Grablju, 26. i 27. lipnja 2015.  održava se 7. FESTIVAL LEVANDE! Festival je zamišljen i organiziran kao niz kulturnih, edukativnih, gospodarskih i turističkih događanja. Festival organizira udruga „Pjover“ koja je osnovana radi zaštite kulturno-povjesne baštine područja Velog Grablja koje je smješteno u općini Grada Hvara. Udruga već devetu godinu radi na obnovi tradicije i očuvanju identiteta mjesta, te pridonosi održivom razvoju otoka Hvara. Kvalitetan rad udruge Pjover prepoznala je Splitsko-dalmatinska županija, koja je ovo selo proglasila i uključila u program etno-eko sela županije, te se Velo Grablje nalazi pod preventivnom konzervatorskom zaštitom.

7 fest levande plakat

7 fest levande program

Velo Grablje je pitoreskno malo mjesto smješteno na brežuljku iznad pučine s pogledom na Paklene otoke, te svega par kilometara udaljenosti od atraktivnog grada Hvaru. Iako je selo danas gotovo napušteno, nekoć su se ljudi ovdje bavili levandom, pa je okruženo mirisnim poljima eteričnog bilja, a u samom mjestu se nalazi jedna od najstarijih destilerija na otoku Hvaru, koja i dan danas proizvodi levandino, ružmarinovo i ostala eterična ulja. Baš u vrijeme kada levanda cvjeta i zamiriše na otoku, započinju pripreme za žetvu levande, a evo već sedmu godinu organizira se FESTIVAL LEVANDE.

Ove godine izdavjamo; žetvu levande u poljima oko mjesta, radionice, projekcije dokumentarnih filmova, bogatu gastronomsku ponudu, izložbe hvarskih umjetnika, predavanja, prezentaciju tradicionalne destilacije lavandinog ulja, dah poezije uz pjesnike, koncert grupe The Beatles revival band, te sve izlagače s najboljim autohtonim proizvodima s otoka sunca i lavande.

 

Mallorca – otok koji voli svoje suhozide

Tekst i foto: Grga Frangeš

Udruga 4 GRADA DRAGODID pozvana je da sudjeluje u radnom skupu “Synergies of ethnological heritage and sustainable development” 11.-12.6.2915. na balearskom otoku Mallorca. Organizatori iz Consell de Mallorca, tijela lokalne otočke samouprave usporedivog sa našom županijom, pobrinuli su se da kao sudionici dobijemo kvalitetan uvid u tradicijsku baštinu i život ovoga otoka.

IMG_6311Kada me naš predsjednik Filip Bubalo zamolio da ga zamijenim na ovome zadatku, nisam imao jasnu viziju što me očekuje, no nisam ni trenutka dvojio oko prihvaćanja ponude – uvijek volim popuniti rupe u mojoj mentalnoj mapi Mediterana, a i za osobu koja ima dvoje male djece, svaki izgovor za putovanje je dar sa neba.

Nakon putovanja avionom sa presjedanjem u Zürichu, po slijetanju u Palmu dočekala me ugodna otočka klima temperature od oko 29 stupnjeva, rashlađena pučinskim povjetarcem. Otok je jedno od najstarijih odredišta masovnog turizma i godišnje ga posjećuje 15 000 000 (!) turista što se definitivno očitava na rivijeri glavnog grada Palme, koja bi se dala sumirati kao red gužvovite plaže i betonskih megahotela.  Sam centar Palme, grada veličine Rijeke, zadržava svoj urbani identitet sa secesijskim širokim bulevarima i konzervatorski korektno očuvanom utvrđenom starom jezgrom. Kao očuvana baština ističu se i vjetrenjače koje su na ovom žitnom otoku očigledno bile građene u industrijskim razmjerima. Gastronomska ponuda je nešto skuplja nego u nas ali iznimno kvalitetna– kao u ostatku španjolske nose ju svepristuni maštoviti mali zalogaji tapas i kraljica paella.

k1Kontrasti u Palmi

Idući dan, po ovom kratkom samostalnom uvodu u glavni grad, preuzima nas organizator. Strepio sam da će se cijela stvar odvijati u nekom beskarakternom kongresnom centru, no to se pokazalo potpuno neosnovanim. Tim Consell de Mallorca nas odmah po upoznavanju vodi u planine Serra de Tramuntana, kulturni krajobraz na UNESCO-voj listi svjetske baštine, u planinarski dom na 1000 m nadmorske visine.

Panorama 1Prizor iz Serra de Tramuntana

Putujući kroz dramatični krajobraz Serre koji grubošću nerijetko nadmašuje kanjone Paklenice vidljivo je koliko su Majorčani koristili ovu planinu kao izvor egzistencije. Niži obronci prekriveni su  terasama  za uzgoj masline i citrusa, srednji predjeli bili su posvećeni eksploataciji visoke šume hrasta crnike, a u hrptovima planina bile su smještene velike stočarske ekonomije usporedive sa creskim stanovima.

Planinarski dom do kojeg dolazimo bio je upravo jedna od tih ekonomija – lijepo i prostrano latifundijsko gospodarstvo danas besprijekorno adaptirano novoj svrsi. I tu se susrećem sa možda najvećim faktografskim šokom na cijelom ovom putovanju. Ovaj je dom zajedno sa još 6 drugih na Serra de Tramuntani u potpunom vlasništvu i direktnom upravljanju Consell de Mallorca (dakle županije) te je obnovljen radom njihovog vlastitog građevinskog odjela. Ovi su domovi povezani u 7-dnevni itinerer koji se zove La Ruta de Pedra en Sec (staza suhozida) kojim upravlja županijski odjel za suhozide i planinarske staze. Taj odjel zapošljava tri inženjera, sedam stalnih i dvadeset sezonskih profesionalnih suhozidara. Sva ova javna treking i baštinska infrastrukutra majorčanskoj županiji donosi profit, komplementira turističku ponudu i produžuje joj sezonu. Naravno, profil gostiju je potpuno drugačiji od onih koji borave na betonskim hotelima uz plažu, i ovi potonji uglavnom ostaju u svojim rezervatima Zrće tipa.

k2Planinarski domovi i staza suhozida – javna i profitabilna turistička infrastruktura

Razumijte moj šok – dolazim iz zemlje gdje je u privatizaciji ovakva javna infrastrukutra, poput domova na Vidovoj gori ili Biokovu, rašćerdana i dana pomno odabranim privatnicima, koji su je ili upropastili ili pretvorili u banalna ugostiteljstva sa janjetinom kao glavnom atrakcijom. Prijedlog da bi neka naša županija upravljala sa planinarskim domovima, a kamoli zapošljavala nekave suhozidare da to održavaju,  kod nas bi bio proglašen komunizmom i jugonostalgijom. Ali eto, bit će da mi znamo nešto što Majorčani još ne znaju.

Nakon ovog uvodnog šoka zadobio sam izrazit respekt prema našim domaćinima i odlučio se krajnje uozbiljiti za radni dio programa. Seminar spomenut u uvodu ovoga teksta organiziran je kao jedna od završnih aktivnosti projekta Rando per la culture, u kojemu su Consell de Mallorca, Regionalna samouprava Korzike i grčka općina Zagora surađivale na razvoju kulturnih itinerera po ruralnim krajevima kojima je jedna od zajedničkih značajki važno mjesto suhozida u krajoliku. Jedan od ciljeva ovoga skupa bio je i pokretanje nove projektne incijative kroz koju bi se za Vijeće Europe razradio koncept za transnacionalnu Europsku kulturnu rutu suhozida, u čemu je važna uloga namijenjena i našim krajevima – istočnoj obali Jadrana.

IMG_6266Radni skup

Europske kulturne rute projekt su Vijeća Europe za stvaranje transnacionalnih itnerera koji posjetitelje zainteresirane za neku temu provode kroz vezane atrakcije u različitim zemljama Europe. Hrvatska je već dio Europske rute maline, Europske rute spomeničkih groblja, židovske baštine… Neke rute poput hodočašća  u Santiago de Compostella definirane su na jasnoj početnoj osnovi i definitivno imaju svoj život u realnom svijetu, no s obzirom da mnoge postoje samo na papiru i bez ikakve su infrastrukture na terenu, kriteriji za osnivanje novih ruta znatno su postroženni te zahtjevaju da svaka od sudjelućih zemalja ima instituciju partnera zaduženu za provedbu ovog projekta. Svrha moje prisutnosti na skupu bila je da zajednički utvrdimo koji doprinos i koju ulogu udruga Dragodid može iznijeti u ovome novom projektu.

IMG_6339

U tu svrhu na drugi dan skupa u pitoresknom gradiću Selvi, održao sam i prezentaciju koja se sastojala od dva dijela: uvodni o fenomenu suhozida istočnoga Jadrana te završni o programima i radu udruge. Ovaj prvi dio zacementirao je pažnju publike – iako mi u Dragodidu znamo imati malo rezerve oko pretjeranog busanja “našim” suhozidima, pristurni Majorčani, Grci, Ciprani, Korzikanci, pa čak i predstavnik talijanskih Cinque Terre iskazali su otvoreno oduševljenje prizorima poput onih sa Hvara, Korčule, Cresa, Srime, Bakarskih prezida… Izgleda da u suhozidima zaista imamo fenomen važan u globalnim razmjerima.

Programi naše udruge također su ostavili dobar dojam, i jednoglasna ocjena ostalih sudionika bila je da bez obzira na skroman budžet kojim raspolažemo neizostavno pripadamo u projekt Europske rute suhozida kao koordinatori za istočnu obalu Jadrana. Consell de Mallorca napraviti će okvir za projekt te nam unutar njega, kada se osigura financiranje iz jednog od EU izvora, za ovo raspodjeliti budžet i odgovornosti. Ovaj je dogovor zaliven prikladnim količinama odličnog majorčanskog crnog vina i okrunjen ogromnom paellom, a za kraj smo odvedeni i na srčan i veseo folklorni performans najcjenjenije majorčanske tradicijske glazbeno plesne skupine sa stoljetnom tradicijom.

k3Lokalni folklor daje kontekst lokalnoj krkačini

Posljednji dan skupa bio je rezerviran za radionicu u županijskom suhozidnom etnografskom parku, na kojoj smo podigli koji kamen sa županijskim timom suhozidara. Građen je postament za karbunicu (gomilu za izradu drvenog ugljena) te okruglo sklonište za karbunare pokriveno sa slamom osobite majorčanske trave. Županijski su suhozidari veseli ljudi ponosni sa svojim poslom koji u zajednici ima i određeni status, pravi profići koji paze na standard zanata i zaštitu na radu. Bila je posebna i obostrana radost sporazumjeti se s nima kroz slaganje kamena vještinu koja je predstavljala osnovu preživljavanja u dijeljenom nam krševitom mediteranskom podneblju.

k4Lijevo: Mallorčanska maca odličan je specijalizrani komad suhozidarskog alata
Desno: Stariji mentor pokazuje kako se pokriva karbunarsko sklonište

Po odlasku sa otoka moj dojam je bio da smo na Mallorci stekli partnere i iskrene prijatelje. A rupa u mojoj mentalnoj mapi Mediterana spomenuta na početku ovog teksta, popunjena je fantastičnim impresijama i iskustvima koja postavljaju vrijedan primjer za nas, suhozidoljupce istočne obale Jadrana.

k5Rad županijske suhozidarske službe. Profići.

 

Svoltona kućica- obnovljeni potencijal otoka Brača

080515_6760
Foto: Ante Senjanović

Piše: Filip Bubalo
Foto: Geaviva – vidi cijeli album, A.S., F.B.

U želji da od svog posjeda koje se prostire na 1,4 ha u blizini Milne na Braču,  napravi centar za diseminaciju znanja i uglavnom zaboravljenih i alternativnih vještina, Sabine –osnivačica Udruge Gea Viva napravila je u nekoliko godina malu zelenu revoluciju. Nekadašnji vinograd, danas je mjesto susreta udruga i pojedinaca, kojima otok sa svim svojim resursima, predstavlja znatno više od puke ljetne destinacije za ispucavanje godišnjeg. Naime, ovaj agrokulturni posjed taman je toliko udaljen od Milne da posjeduje tipične građevine za privremeni boravak u polju. Uz poneki kuriozitet kao šta su gomile sa malim uzidanim vidikovcima (vjerojatno za lov ptica), na posjedu je i jedna nekadašnja (zapaljena) vapnenica, ali i bunja ili po bračku svoltona kućica. Stoga i naziv projekta Održivost na otoku-prošlost, sadašnjost, budućnost kojim je obuhvaćen niz besplatnih radionica u trajanju od skoro pola godine, najbolje govori kako život na otoku, ne samo za stranu državljanku rođenu tisućama kilometara koja se odlučila za komadić zemlje na Braču, nego i za otočko stanovništvo pa i za turiste, uz malo volje može biti znatno ispunjenije od turizma apartmanskog tipa. U središtu takvog promišljanja jest prirodna i kulturna baština Brača, koja se ne bez razloga brendira kao Otok kulture i avanture, iako u promo videu nema niti jednog kadra svoltone kućice. Tako je dio radionica, koje financira i Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU, bio usmjeren na ekološku/održivu proizvodnju: permakultura, sakupljanje samoniklog bilja, filcanja vune, izrada solarnih panela, dok smo mi Dragodidaši tijekom dvodnevne akcije bili zaduženi za obnavljanje graditeljske baštine.

IMG_7725

IMG_7616

Radionicu suhozida otvorio je cijeli osmi razred osnovne škole iz Milne, svih četvoro uz pratnju učiteljice, koji su nakon kratkog obilaska posjeda i edukacijskog dijela prionuli radu na ogradnom zidu i pokazali da je u genetski zapis u malih bračana uistinu od kamena. Šteta samo što nastavni program u školama nije prilagođen željama i potrebama sredinama i područjima s ovako bogatom baštinom. Ono što su započeli osnovnoškolci, u popodnevnim satima dovršili su Dragodidovi volonteri,pa je prva lokacija i suhozid od kojih 10-ak metara, kao zagrijavanje uzidan u trenu. Prava akcija započela je odmah rano izjutra drugog dana, kad su nam se pridružili šjor Ive Cvitanić, neobično vitalan i vedar 81-godišnjak iz Postira, meštar ol bunje, ali i pasionirani maslinar, te naš čovjek na terenu, klesar Andrija iz Nerežišća.

IMG_7666

S obzirom da je bunja bila razrušena na tri mjesta uglavnom na gornjom prstenu, napalo se sa svih strana. Da je riječ o spašavanju u zadnji čas, bilo je jasno nakon što se prilikom čišćenja sa zapadne strane,sam aod sebe urušila trećina prstena oko svoda. U ritmu odmjerenihpokreta meštra Ive, preslaganje vrha bunje, kao i cijelog prstena bilo je dovršeno prije podnevnog odmora. Nakon toga pridružilisu nam se ostali volonteri, većinom pristigli iz Splita,ali i iz Gdinja, Oliba i Francuske,  poznanici ali i predstavnici udruga (Permakultura Dalmacije i Galerija Povlja), pa je suhozid od nekih 15 metara ubrzo bio i dovršen, iako su se neki po prvi put susreli sa kamenim tetrisom. Zbog pogled na friško uzdignut suhozid, nitko se nije požalio na znojno čelo, ozljede na rukama ili izgubljeno subotnje poslijepodne. Samo je na babuljast kamen bilo je pritužbi (vađen iz zemlje u okolici i spaljen do pucanja), od meštra do najmlađih, jer ipak smo na Braču.

IMG_7688 IMG_7705

Nakon okrepe u vidu pravog suhozidarskog fažola, bilo je potrebno bokun više od sata za odmor, ne toliko od kamena koliko od sunca. No, sa dosad rekordnim brojem volontera (21) na suhozidnim radionicama u Milni, treća lokacija, u kojoj se od urušenog zidića podigao pravi ogradni zid od kojih (cca 15 x 2m) prigodna imena zmajski suhozid, također je bio gotov prije zacrtanog, pa je ostalo taman vremena za grupno fotografiranje, teza većinu pravac trajekt. Tek par sati u nedjelju ostalo je za jedan kratki đir preko Nerežišća, eko sela Dola i najstarijeg naselja na otoku – Škripa. Stvarno malo, ali zapravo sasvim dosta vremena da se zarolaju novi planovi s nekim drugim udrugama i institucijama, jer potencijali zapravo leže u svakom kutku Brača, od prapovijesnih gomila, preko kamenoloma, pučke arhitekture, svoltanih kućica, jedinstvenih Dolskih kamenih košnica, malih poljoprivrednih posjeda i čekaju da ih se poveže u jednu baštinsku turu, kojom bi rado pješačio i domaći svit, škole, eskurzije, a kamoli strani turisti. Financiranje putem domaćih i EU fondova više nije znanstvena fantastika, postoje LAG-ovi i LEADER mreža preko kojih se mogu povući sredstva za razvoju ruralnih područja.

Šta se čeka?

IMG_7745

Brac 2015 5961
Foto: FB

 

Kamen na kamen

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Novi list, 26.4.2015.

Tekst: Slavica Mrkić Modrić; Foto: Roni Brmalj

NL-26042015

 

 

 

 

Predavanje o suhozidima šibenskog kraja

Muzej grada Šibenika i LAG More 249 najavljuju:
dr.sc. Jadran Kale, predavanje u utorak 28. IV. u 18.30h u šibenskoj Gradskoj knjižnici

Razvojna baština: suhozidi šibenskog kraja – pred 4. suhozidarske gradionice svibanjskih subota i uvođenje europskih poticaja za obnovu suhozida

Okolica Šibenika predstavlja obalu najgušće zasićenu suhozidima u ovom dijelu Mediterana. Može se pretpostaviti kako suhozida na istočnojadranskoj obali nema manje od sto tisuća kilometara, od toga na petstotinjak četvornih kilometara obalne okolice Šibenika otpada najmanje polovica. Jedini obalni dio slične gustoće suhozidnog kulturnog krajolika je desetak četvornih kilometara sjeverozapadne Vodnjanštine, za koju je u vrijeme pripreme zaštite kulturnog krajolika prije osam godina bila najavljivana prijava za Popis svjetske baštine no iz Hrvatske je naredne godine bila uvrštena samo hvarska “hora”.

foto: otok Baljenac, između Kaprija i Oruta (Zmajana)

Ova najobuhvatnija djela ljudskih ruku u aktualnim europskim pregovorima hrvatske poljoprivredne politike nanovo se vraćaju svojem kontinentalnom postanju. Najveći dio naših suhozida iskrčen je u razdoblju vinarske konjukture koncem XIX. st. kad je na europskim tržištima uzmanjkalo zapadnomediteranskog vina. Današnji povratak hrvatskih suhozida svojim europskim korijenima postavljen je u prijedlogu agrookolišnih poticaja od 0,74 eura za metar obnovljenog suhozida – jamčeći protuerozijski učinak, bolji korijenski režim vlage od plantaža i očuvanje popratnog krajobraznog efekta. Na predavanju ćemo pokazati hrvatskog administrativnog rekordera, povijesni vinograd šibenskog kraja koji bi po ovoj stopi mogao primiti 40 tisuća kuna poticaja. Tome bi se još imalo pribrojiti zasebne poticaje za poljoprivredne kulture.

Predavanje će poslužiti i kao najava svibanjskih civilnih popravljanja najveće hrvatske težačke gomile na Rodinim stanima, zaštićenog kulturnog dobra unutar turističke zone izgradnje na Srimi.

 

Obnova modravskih suhozida

Izvor: Zadarski list, 12.4.2015.

Tekst i foto: Velimir Brkić

SUHOZID modrave1

U Parku prirode Vransko jezero održana je dvodnevna radionica suhozidne gradnje “Obnova modravskih suhozida”. Tijekom radionice, što u subotu što u nedjelju, pedesetak složnih ljudi pored edukacije u praktičnom dijelu obnovilo je oko 100 metara suhozida uz Šeničnu cestu, jedan od najvažnijih suhozidnih puteva koji su težaci prostora Betine i Murtera koristili za prolaz i transport od mora do Vranskog jezera.

– Projekt se provodi u sklopu programa IPA 2011 “Potpora organizacijama civilnog društva za razvijanje partnerstava za održivo korištenje zaštićenih područja u Hrvatskoj, uključujući moguća područja unutar NATURA 2000”, rekao je voditelj projekta Luka Ježina iz ekološke udruge Argonaut.

Koordinator projekta je udruga Argonaut dok su partneri udruge 4 grada Dragodid, Feniks, Modrave Murter-Betina te JU PP Vransko jezero. JU NP Kornati u ovom projektu sudjeluje u ulozi suradnika.

Šenična cesta u dužini od 1.000 metara u svojevrsnom prirodnom fenomenu spaja Jadransko more i Vransko jezero. Kako je presijeca Jadranska magistrala od mora do magistrale je oko 200 metara, a od magistrale do jezera oko 800 metara.

Kako kaže Norma Fressel, iz JU PP Vransko jezero, cilj akcije je daljnja obnova Šenične ceste, jednog od važnijih poljskih puteva na Modravama, čija rekonstrukcija je ključna u sagledavanju budućnosti korištenja ovog iznimnog krajolika.

– Obnovom i učenjem tradicijskih praksi želi se potaknuti održivo korištenje prirodnih resursa na zaštićenom području, kazala je Fressel dodajući kako je u cijeloj priči pozitivno to što se potomci i nasljednici nekadašnjih težaka iz Betine, Murtera, Pirovca, Draga, Pakoštana i Zadra, koji su u Modravama zemlju doslovce otimali od kamena, sve više zanimaju za obnovu zapuštene djedovine.

Video Petrebišća 2014

Studentica arhitekture Nevena Kereša snimila je i montirala zgodan video kolaž koji je u par dana postao najdijeljeniji sadržaj Dragodidove Facebook stranice. Materijal je snimljen na prošlogodišnjoj radionici na Petrebišćima i prikazuje radove na obnovi dvije kamene kućice (jednoj smo mijenjali krov, drugoj popravljali zidove), te trenutke večernjih predavanja i dokolice u kampu i po okolnim brdima.

Dry-stone Workshop Petrebišća from Nevena Kereša on Vimeo.

Zaštita umijeća gradnje suhozida – i dalje otvoreno pitanje

Ove godine, točnije 12. lipnja 2015., ući ćemo u treću i posljednju godinu preventivne zaštite umijeća zidanja usuho kao kulturnog dobra.

Naime, sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnh dobara, nakon trogodišnje preventivne zaštite dobro se mora ili trajno upisati u Registar kulturnih dobara, ili će zaštita prestati važiti.

Povodom toga upućujemo na članak Jadrana Kale Zaštita vještine gradnje suhozida kao nematerijalne kulturne baštine koji je prošle godine iz (neadekvatno obrazloženih) formalnih razloga odbijen za objavu u Godišnjaku zaštite spomenika kulture, te ga je autor nakon toga stavio u javnu domenu. Članak donosi pregled svih dosadašnjih zaštite suhozida u Hrvatskoj, uz neke svjetske primjere, te polemizira sa detaljima i koncepciji obnove nekih od zaštićenih suhozidnih kulturnih dobara, pogotovo Rašine bunje kraj Vodica koja se nedugo nakon obnove zarušila.

Autorovim riječima sa bloga Vrulje:

Bit će mi drago ako netko bude imao koristi od ovog članka koji je lani povoljno recenziran no pred tisak prošlog tjedna ipak odbijen. Predlaganje za uvrštavanje na nekom drugom mjestu nema mnogo smisla jer je pisan za naš jedini konzervatorski časopis “Godišnjak zaštite spomenika kulture”, za kakav strani časopis bi to bilo preopširno. Izostavio sam fotografije, jer nisu samo moje.

GZSK36Kale

Creative Commons License
Zaštita vještine gradnje suhozida kao nematerijalne kulturne baštine by Jadran Kale is licensed under a Creative Commons Attribution-ShareAlike 4.0 International License.

Čudo kućic u Kunu

Tekst i foto: FŠ

Za vikend 13. i 14. 12. ekipa Dragodida boravila je u Tkonu i za Suhozid.hr istraživala lokalitete sa suhozidnim kućicama – kako ovdje nazivaju bunje.

Sastav je bio FŠ, zatim etnologinja i povjesničarka umjetnosti Mirna Ratkajec i arhitekt Matija Fukat. Ovom terenu prethodila su preliminarna istraživanja i unosi napravljeni u sklopu radionica održanih 2013. i 2014. godine, zatim unos Jadrana Kale, koji je još u skopu svojeg magistarskog rada sredinom devedesetih obradio i sklop Vidovića tor kao rijedak primjer složene suhozidne građevine, te možda i najprimamljivija, Facebook galerija kućica autora Dražena Pribilovića. Svi ti podaci upućivali su na to da je šira okolica Tkona jedno od područja sa najvećom gustoćom tih nepravo svođenih kamenih skloništa na našoj obali, što se nigdje u litaraturi ne spominje i samo po sebi predstavlja određeno otkriće!

Stoga smo jedan vikend odlučili posvetiti obilasku terena. Preko Nadie Varunek iz TZ Tkon došli smo do jednog od domaćih poznavaoca terena, Branislava Smoljana, koji nam je na karti označio dvadesetak lokaliteta od kojih smo mogli početi istraživanje.

Vrijeme nas je poslužilo, pa smo unatoč kratkom prosinačkom danu (i pol) uspjeli u ukupno 11 sati terena uspjeli obići dvadeset dva lokaliteta sa ukupno trideset i dvije kućice odn. neprava svoda. Taj omjer dosta govori o brojnosti kućica, ali i lokalnoj graditeljskoj specifičnosti gdje gdje je više od četvrtine lokaliteta sadržavalo više od jedne kućice kao dijela istog graditeljskog sklopa.

Primijetili smo nekoliko takvih karakteristika:

1) kućice su uglavnom prigrađene na gomilu, često potpuno ugrađene u nju, a vrlo vrlo rijetko slobodnostojeće. Što se oblika tiče, samo su dvije na ovom terenu imale izvana po dva “prstena”, ostale su monovolumeni, najčešće cilindrični, ili blago pravokutni. Kupole obično zadnjim redovima ploča izviruju iz korpusa građevine (čime se u krajoliku izdvajaju među ostalim gomilama), a nema završnog kamena na vrhu kupole (poput pinčuka na kažunima ili huhurića na nekim trimima),

2) karakteristično je grupiranje u “torove”, sa dvije ili više kućica orijentiranih na izduženo predvorje u kojem je bila stoka. Branislav nam je ukazao na jednog kapitalca: tor Titulići koji ima četiri kućice u nizu (od čega su dvije spojene unutarnjim prolazom, što je rijetki detalj u istočnojadranskim razmjerima). Na ovom istraživanju našli smo još dva tora sa 3 i dva tora sa 2 kućice, i svi su orijentirani na pašnjak ili na put što potvrđuje stočarsku namjenu, ali se – što je također važno – nalaze na samom rubu krčenog zemljišta u kojem su danas maslinici. Može se zamisliti da je isti vlasnik na taj način držao na oku i podalje od plodina svoje stado, dok je istodobno stanovao sa njim i krčio vinograd – Kale detaljno opisuje život u najvećem tkonskom suhozidnom Vidovića toru.

3) u unutrašnjosti kućice je primjetna težnja ka pravokutnom tlocrtu, koji se onda svodi u kupolu  postupnim skošenjem pravog kuta, recimo – pandantivima,

4) ulaz najčešće nije lociran centralno u odnosu na unutrašnjost, nego uz jedan od bočnih zidova,

5) u unutrašnjosti nema ponara (niša koje su primjerice na Hvaru prisutne gotovo u svakom, pa i najmanjem trimu),

6) nadvoji nad ulazom nemaju rasterećenja (ni u vidu manjeg otvora kao na Hvaru, niti u vidu trozglobnog luka od dva kamena pod kutom kao na srimsko-zatonskom području).

Mala kućica izgrađena na stijeni. Nalazi se u masliniku dosta visoko na brdu i dominira okolicom. Njena proporcija nas je prevarila, pa smo iz daljine mislili da je daleko veća nego što jest.

Jedan tor sa dvije kućice. Lokacija na Suhozid.hr.

Pogled preko drugog tora sa dvije kućice na Kruševo polje, otočić Košaru sa uzgajalištem riba i Kornate u daljini.

Bilo je i zanimljivih detalja mimo teme kućica – evo dva zaklona za čuvanja polja. Originalno stanje je vjerojatno uključivalo i neku zaštitu od sunca od biljnog materijala. Pogotovo je zanimljiv ovaj prozorčić – za čuvanje dvije parcele istodobno?

Još jedan izniman nalaz, sklop sa dvojnom kućom uz koju su dvije velike kućice (kupole u prvom planu). Kuća ima bačvasti svod!

Lijepa kućica za predvorjem koje je nekoć imalo neku vrstu krova, inače ne bi bilo ovog zabata na ulazu u predvorje i onog kamena na kućici iznad ulaza koji je bio drugo uporište sljemene grede.

Pogledajte cijelu galeriju fotki s terena i lokacije na Suhozid.hr.  Imamo još označenih lokaliteta, znači vraćamo se sigurno na proljeće.

 

 

S Antunom Vrankovićem u lovu na trime

Tekst i foto: FŠ

Jesenski vikend-teren na Hvaru je 22. i 23. studenog 2014., drugu godinu zaredom, organizirala ekipa Dragodid/Suhozid.hr sa voditeljima i studentima krajobrazne arhitekture sa Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Ugođaj tih kasnojesenskih otočkih vikenda uvijek je obilježen prisutnošću lovaca u krajoliku. Sezona je lova: vegetacija je ušla u mirovanje, kukci su se povukli, drača je postala prohodnija, a vinogradi „prozirniji“. Nedjelje su dani kad ćete van naselja obavezno ili sresti lovce, ili čuti lavež pasa i hice iz pušaka. Ovo je dobro vrijeme i za nas lovce na trime i ostala suhozidna čuda. Sad je puno lakše ugledati ih među grmljem, doći do njih i fotkati ih – regulirati im broj, da parafraziramo lovački rationale.

Ove godine jako smo dobro prošli jer smo kao vodiča imali iskusnog i karizmatičnog Antuna Vrankovića iz Svirča, koji je u lov na trime već odavno vodio prvu ligu istočnojadranskih suhozidnih istraživača: Jadrana Kalu još početkom devedesetih, a početkom dvijetisućitih i Boruta Juvanca i Berislava Horvatića. Hvala Berislavu koji nas je ovom prilikom povezao.

Vranković pred Lučića trimima na Paklini, 2002., foto: Berislav Horvatić

Predstavlja se imenom Antun, prijatelji iz djetinjstva ga zovu Bili, a neki iz sela i obiteljskim nadimkom Santiago koji je dobio po ocu koji je živio u Južnoj Americi. Bavi se poljoprivredom, ima masline i lozu na više lokacija u Starogradskom polju i drugdje na otoku. Sa suprugom Venijom živi u obiteljskom „dvorcu“ Vrankovića: zanimljivom sklopu kamenih kuća u Svirču, gdje je prikupio cijeli jedan muzej predmeta obiteljske ostavštine, paleontološkog, arheološkog i etnološkog „sitniša“ skupljenog radom i lutanjem po otoku, te raznih pisanih tekstova, članaka i ostalog. Kao i svaki drugi muzej, i ovaj bi malo vrijedio bez svog kustosa, a ovaj o kojem je riječ u startu je u prednosti pred ostalim baštinskim entuzijastima, jer kao aktivni poljoprivrednik, izravni nasljednik bogate obiteljske povijesti i aktivni lovac poznaje svoju građu iz prve ruke (i koljena).

Ovdje želim potcrtati Antunovo iskustvo kao lovca. Kroz ovaj teren učvrstio mi se stav da se među lovcima nalaze najbolji izvori, kako za povijesne artefakte „zagubljene“ u krajoliku, tako i za aktualnu dinamiku okoliša. U današnjoj situaciji kad je tolike poljoprivredne površine i pašnjake prekrila šuma i šikara, jedini su lovci ti koji krajolik koriste i poznaju. Netko tko bi morao tražiti vodiča za neki novi suhozidni teren ne bi puno pogriješio ako bi ga tražio među domaćim lovcima, i mislim da podlijegati nekom općem zaštitarskom senzibilitetu i lovce generalizirati u negativce (a takvog stava među konzervatorima ima), znači propustiti priliku naučiti nešto od ovakvih eksperata.

Okoliš se katkad mijenja brže nego čovjek.  2004. godina, Antun na istom mjestu; Berislav Horvatić i Borut Juvanec snimaju trime

U subotu su se studentice Marija Kušan, Monika Lukić i Zinka Zakarija u društvu voditelja kolegija dr.sc. Gorana Andlara zaputile biciklima u Starogradsko polje, a ja sam sjeo sa Antonom u njegov Fiat Pandu i krenuo za Sviraški vorh, odnosno Vorh – kamenitu visoravan sa nešto plodne zemlje pod samim vrhom Hvara Sv. Nikolom, gdje vlasnici iz Svirča povijesno imaju svoja imanja. Cilj izleta bio je obići dvadesetak lokaliteta sa trimima, koji su na ovom dijelu otoka vrlo atraktivni i dobro vidljivi u krajoliku, opožarenom u velikom požaru 2003. godine.

Putem smo diskutirali o raznim temama iz prirode i povijesti otoka, a on je obišao i nahranio svoje pse koje drži na imanju na Pojicima (uži lokalitet na širem prostoru Sviraškog vorha), i vjerovali ili ne, par zlatnih ribica koje je iz zabave nasadio u jednoj napuštenoj gustirni.

U nastavku je fotoizvještaj:

Još smo Napoje, u Starogradskom polju blizu lokaliteta Jurkovice. Antun nam pokazuje suhozidnu rijetkost: lovno-tehnički objekt koji je služio za lov ptica grabljivica poput jastrebova ili škanjaca. Na vrhu velike gomile uspravljen je neobičan kamen, koji dominira neposrednom okolicom i na koji brzo nakon postavljanja počne redovito dolaziti grabljivica i sa toga mjesta vrebati sitne životinje: glodavce, kukce, gmazove i ostale. Ispod tog uspravnog kamena u posebnom ležištu nalazi se ploča – zamka – koja se napinjala grančicama i postavljao miš kao ješka. Uzimajući ješku, ptica bi rušila ploču na sebe i bila uhvaćena. Budući da su se kokošori smatrali štetočinama, a i specijalitetom, nagrada za ulovljenu pticu bila je jedna dnevnica. O tome je u lovačkom časopisu Dobra kob u veljači 2011. Mirko Crnčević napisao kraći članak Tko je ćapo žurnotu?, naravno prema Antunovim informacijama i s njim u glavnoj ulozi.

Kosti štakora – uz bijele tragove izmeta – pouzdani su trag da ptice grabljivice i dalje pohode ovo mjesto.

Ovaj pronalazak otvorio mi je oči u pogledu zanimljive biološke uloge koju visoke suhozidne gomile imaju u svom okolišu. Ovakve lovačke naprave su raritet, ali sličnih visokih gomila ima posvuda, i na koju god da sam se od tada popeo – i ovdje na Hvaru i slijedeći vikend u Modravama – nalazio sam slične tragove – tekući izmet bijele boje i košćice, gvalice i slično. Tema za razmišljanje, pogotovo zato jer gomile za sada nemaju nikakvo mjesto u najavljenim agrookolišnim mjerama kojima bi se kroz novčane poticanje održavanja suhozida trebala poticati krajobrazna i bioraznolikost.

Nakon tog kratkog posjeta Polju rastali smo se s Goranom, i Pandom krenuli u uspon od Svirča prema Vorhu.

Na usponu prema Vorhu, spektakularni amfiteatralni vinograd na položaju Krušvica. Lokalitet je podigao Josip Makjanić (1937.-1929.) iz Svirča, izuzetno zanimljiva povijesna ličnost, napredni vinogradar koji je uvodio nove tehnike u vinarstvu, samouki kipar i kroničar svoje obitelji i mjesta. Vinograde je prije desetak godina uzela u zakup i obnovila obitelj Plančić.

Veliki trim neposredno ispod raskrižja makadamskih cesta na ulazu na zonu Vorha. „Arhaičnog“ je oblika: kalota sa nediferenciranim prijelazom između zida i kupole. Građen je od izrazito nepravilnog kamena što u kombinaciji sa veličinom govori o vještini i odlučnosti graditelja, vjerojatno o brzini kojom je sazidan, a možda i o starosti. Unutarnja visine je puna 3 m. Nadvoj nad ulazom je približnih dimenzija 30 x 120 x 75 cm što pomnoženo sa 2,5 t/m3 daje impresivnu težinu od preko 650 kg. Jedan od najzanimljivijih i najnetipičnijih trima na Hvaru. Usporedi fotografiju Berislava Horvatića od prije deset godina.

Jedan od funkcionalnih detalja koje Antunovo oko lako čita: kamen za uzjahivanje (konja, mule…). Trim je vlasništvo obitelji Vranković – Plončini.

Evo i nas Na Paklini. Usporedi mijenu u krajoliku 2002.-2004.-2014. Sklop je izgrađen koncem 19. stoljeća, a 1995. godine izmjerio ga je i potom opisao Jadran Kale prema razgovoru sa potomcima obitelji graditelja i vlasnika zemljišta, Antunom Vrankovićem i Marinom Lučićem. To su jedini trimi na Hvaru koji imaju prolaz između prostorija, i to između desnog, većeg trima i nedovršenog trima u pozadini koji sa ova prednja dva čini trolist. Ispred trima je tor, što ih prema Antunovim riječima čini „tipičnim stočarskim trimima“. Tipični vinogradarski trimi, za razliku od toga, uz sebe nemaju tor, nego gustirnu sa kamenicama.

Zid tora sa nutarnje strane ima blagi prevjes (nagnutost prema unutra), da stoka ne bi mogla naći uporište za preskočiti van.

Isti sklop odostraga, pogled prema sjeveroistoku. U pozadini se vidi Hvarski kanal i otoci Brač i Šolta, te u daljini kopno između Trogira i Šibenika.

Čitanje poljoprivrednog krajobraza: Lučića trimi nalaze se točno na granici dvaju poljoprivrednih areala: otvorenog pašnjaka i prostora iskrčenog za vinograde raznih vlasnika. Tko pogleda na ortofoto, jasno će vidjeti. Prostor desno je bio pašnjak, a lijevo se u pozadini vide brojne visoke gomile – enormna količina kamena koji je trebao biti ručno uklonjen da se omogući sadnja vinograda. Pašnjake i vinograde dijelio je zid, kojega se vide ostaci – vjerojatno je gornji dio zida bio građen unjulo pa se urušio.

U prvom planu na desnoj strani slike vide se žive stijene – mjesto odakle se vadio kamen za Lučića trime. Kamen se za veće zahvate vadio crnim barutom na način da se šipkom odozgora bušila duboka rupa. Na dno rupe bi se stavila određena količina (recimo 5 cm) baruta, zatim korda (fitilj, stijenj), i odozgora bi se barut začepio nasipom sitno drobljene opeke. Crni barut za lomljenje stijena radi se od 70% drvenog ugljena (najbolje od česmine), 15% sumpora i 15% salitre. Eksplozija takve smjese kamen ne raznese, nego samo raspuca i rastrese, pa se pojedini blokovi dalje vade polugama.

Veliki trim na Šurjakovici, sa visinom unutarnjeg prostora skoro 3,5 m (u sredini svoda trenutno nedostaje nekoliko završnih ploča pa zjapi manja rupa). U ovakvim velikim trimima se u kraćim vremenskim periodima i stanovalo, a stambenu namjenu odlikuje veći ulaz (ovdje 1×1,6 m) sa vratima (danas najčešće samo tragovima šarki). Trim na Šurjakovici također ima tor pred ulazom, ali Anton smatra da je tor mogao biti i kasnije dodan, odnosno ima neku pomoćnu funkciju, budući da ostale odlike i poznavanje povijesti obitelji Carić kojoj trim pripada ipak odaju poljodjelsku namjenu.

Lijepi trim koji je od ovako nepravilnog kamena između dva rata sagradio Bartul Buratović, a popravio ga je ove godine njegov sin Marko Buratović. Bartul Buratović je bio vrlo vrijedan čovjek, a njegova je obitelj bila među pionirima osvajanja ovog prostora na vrh Hvara i prilično imućna u težačkim mjerilima. Sklop kućice, trima, štalice za konja i gustirne priča i o redoslijedu građenja: trim – gustirna – kućica za konja – kućica za ljude.

Pogled na ambijent Jagodnorskog dolca i na vrh Hvara Sv. Nikolu u pozadini. Toponim govori o vezi sa selom Jagodna koje se nalazi na kilometar zračne udaljenosti na južnoj padini otoka. Pod glavnim smo hrptom otoka, gledamo prema zapadu, Lučića trimi su nam iza leđa. U prvom planu desno od Antona pruža se mali vinograd za dva reda loza. Suhozidne gomile složene su na živoj stijeni. Anton otkriva koristan podatak: u ovakvom terenu računalo se da je težak zaradio dnevnicu ako bi iskrčio prostor za četiri loze. Ako se loza postavljala na razmaku 1,2 m, znači da četiri loze zauzimaju prostor do maksimalno 5,76 m2. Za iskrčiti 100 x 500 m, odnosno 5 ha koliko ima Jagodnorski dolac, po tom standardu trebalo je oko 9000 čovjek-dana. Kao ispomoć domaćima, na Hvar su u vrijeme većih radova dolazili najamnici s kopna, pogotovo iz okolice Imotskog, te bi kod svojih domaćina živjeli i nešto sitno zaradili.

Gomila složena na živoj stijeni govori o želji za osvajanjem doslovno svakog centimetra obradive površine, a možda i o prestižu graditelja – nije teško zamisliti da je i u ono vrijeme ovakva neobična i spretno složena konstrukcija privlačila pogled i izazivala komentare. Možda i šaljive 🙂

Svi najveći trimi na ovom potezu, pa tako i ovaj dvojni trim obitelji Matijević iz Jagodne koji sa osojne strane dominira Jagodnorskim dolcem, nalaze se na granici pašnjaka i vinograda i svjedoče o miješanoj ekonomiji i gospodarskoj snazi svojih vlasnika. I u ovom je sklopu desni trim bio „glavni“, imao je vrata i u njemu se spavalo, a lijevi je služio kao kuhinjica. Anton se sjeća dok se zemlju još obrađivalo i u trimima povremeno stanovalo, a pogotovo naglašava živost u polju, i veliku urednost „okućnice“ i unutrašnjosti trima (neki poput ovog su imali i pod od kamena).

Pogled na Jagodnorski dolac sa pašnjaka povrh trima. Tu je nekoliko malih torova prilijepljenih jedan na drugi, sada do vrha ispunjenih kupinom i ostalom vegetacijom. Krošnje ovih u požaru stradalih crnih borova, autohtone vrste, govore o izloženosti lokacije vjetru, ali i o snalažljivosti ovčara koji su torove podigli u njihovoj sjeni. Možemo samo zamišljati koji je to prizor bio.

Još jedna grupa zaraslih torova. Zaklon od vjetra i nekad davno pognojena zemlja danas predstavljaju najgostoljubivije biljno stanište u okolici. Vidljiv je način gradnje ogradnog zida koji završava unjulo sa unutarnjim prevjesom.

Na suprotnoj, prisojnoj strani uskog Jagodnorskog dolca nalazi se duboka, danas zarasla gustirna povrh koje prolazi put. Na pjover (naplov) gustirne složen od kamenih ploča nastavljao se jednostrešni krov teze (spremišta), koja je u katastru nacrtana i zavedena kao konoba. Anton je spomenuo mugućnost daje gustirna bila komunalna, što bi bio svojevrstan raritet za ovakvu situaciju. Pogled na posjedovni list „konobe“ i pripadajuće parcele (koja se vodi kao pašnjak) otkriva ime Zaninović Dinko, pok. Jurja iz Svete Nedjelje.

Evo ključa za za priču o komunalnoj prirodi Zaninovićeve gustirne: prirodne kamenice za napajanje konja. Povrh gustirne, po najkamenitijem dijelu plitkog hrbata između Jagodnorskog dolca i Pojica, jedan uz drugi pružaju se javni put (na njemu stoji Antun) i uz njega pojas komunalnog pašnjaka (u širini do prvih borova). Kako bi se u kamenice smjela ulijevati voda iz duboke gustirne (a odakle bi drugdje?), očito je pravo korištenja za potrebe napajanja životinja moralo biti regulirano u nekom zajedničkom duhu.

Prošli smo još nekoliko trima, idući ugrubo onuda kuda je Anton vodio Berislava Horvatića i Boruta Juvanca 2004. godine. Ovdje možete vidjeti Berislavovu galeriju fotografija, a ovdje njegove zanimljive izvještaje iz 2002. i 2004. godine, hvala mu na dozvoli za objavu tih (do sada internih) materijala. Borutovi crteži nalaze se ovdje. Svi trimi koje sam obišao uneseni su na Suhozid.hr, najvećima su mjerene osnovne dimenzije. Trasirka prislonjena uz trim visoka je 2 m i ima crveno-bijelu podjelu na 25 cm.

Na povratku u Svirče svratili smo još do jedne zamke za jastrebove, na predjelu Rovan (Ravan). Ova je još impozantnija od one u Polju, sa većim tornjem i većom zamkom. Ta je objavljena u časopisu Dobra kob. Zanimljivost: vlasnik, mlađi čovjek, se nakon jednog Antunovog komentara da se radi o vrijednoj baštini, prihvatio posla i popravio zarušeni dio u podnožju.

Berislav Horvatić šalje fotografije zamke koju je snimio blizu rijeke Krupe. Ima nekoliko rješenja mehanizma napinjanja, a ovakvo se koristi i na Hvaru.

Sutradan u nedjelju je je Antonu osvanuo prvi lovni dan pa je sa psima otišao u brda, a ja sa fakultetskom ekipom nastavio lov na trime uz zvučnu kulisu pravog lova koji se odvijao po rubnim dijelovima Polja.

Veliki trim sa uklesanom godinom 1896 na nadvoju. Zanimljivo, od dva trima u Polju koja smo našli da imaju uklesanu godinu na nadvratniku, oba imaju 1896. To je vrijeme kad je „vinska klauzula“, taj za hrvatske krajeve vrlo nepovoljan vanjskotrgovinski ugovor između Austrije i Italije, već stupila na snagu, a nad Dalmaciju se već nadvila prijetnja filoksere. Stoga se – ako sam čin gradnje velikog trima i upisivanja godine na njega shvatimo kao čin određenog poduzetničkog entuzijazma, čak i ponosa – nameće pitanje: zar na Hvaru nisu bili svjesni crne situacije? Možda je stvar u tom zapravo prilično velikom vremenskom razmaku od 15 godina između dolaska filoksere (žiloždera) na sjeverni Jadran i njenog dolaska na Hvar, oko 1907.-1909.? U svakom slučaju, na Hvaru su nadolazeće katastrofe postali itekako svjesni početkom stoljeća, kada je na crkvicu Gospe od Ruzarija u Ivan Dolcu Ivan Carić dao uklesati slijedeći natpis:

U SLAVU MAJKE BOŽJE
OVU CRKVU SAGRADI IVAN CARIĆ P. JURJA
LUG I PERONOSPORA
OD G. 1852. UNIŠTAVA GROŽDJE
BIJAŠE TEŠKIH NEVOLJA
ŽILOŽDERA DOŠLA DO ZADRA – LOZJE GINE
STRAHOTOM ČEKA PROPAST NARODA
PUČE! SKORENI UVRIJEDE BOGU
OBRATI SE B. D. MARIJI
NEK TE SVEMOGUĆI UČUVA
OD OVA TRI
BIČA
G.G. 1901.

Veliki „stambeni“ trim na rubu velike gomile, sa gustirnom u podnožju. Lokalitet Moče (toponim sam izvadio iz katastra) koji se dobro vidi iz Polja kod aerodroma. Teren je u vlasništvu dolske grane obitelji Vranković. Lokacija na Suhozid.hr.

Pod kupolom trima uglavljene su grane na koje bi stavile daske i zatim odlagale ili vješale stvari. Spavalo se na ležajevima također od slabo obrađenog drva, malo podignutim od poda.

Još jedan lovno-tehnički objekt. Ovaj se nalazi u ogradi prema putu i služio je za lov zečeva – sa druge strane prolaza postavila bi se zamka.

Zanimljiv mali trim sa dva ulaza, u šikari između aerodroma i glavne ceste Stari Grad -Jelsa. Unutarnji promjer mu je jedva 150 cm, prostor je visine 180, a ulazi su dimenzija 50×70 cm. Koja mu je bila svrha?

Neobična građevina – promatračnica za nadzor vinograda i/ili još jedan lovno-tehnički objekt? Anton bi vjerojatno znao. Metar prislonjen uz građevinu dugačak je 2 m. Lokacija na Suhozid.hr. 

U ponedjeljak prijepodne smo putovali, pa je bilo vremena kratko obići neke dijelove terena i još jednom posjetiti Antuna Vrankovića u Svirču. Na gornjoj slici je neobičan pravokutni trim koji se nalazi između ceste i prvih kuća na sjeverozapadu naselja Vrboska. Na njega upozorava Horvatić u svom izvještaju iz 2002. Neobičan je jer je pravokutan, još neobičniji jer je „dosljedno“ pravokutan – u unutrašnjosti nema nepravu kupolu nego nepravi bačvasti svod (vidi Horvatićevu raspravu), i još dodatno neobičan je su u njega ugrađeni i predgotovljeni betonski elementi (npr. vidi ugao desno od ulaza – kao nekakav gradilišni otpad obrađen i ugrađen u trim).

Kod Vrankovića u Svirču: u zid kuće ugrađeni su portreti graditelja Ivana Vrankovića (skroz desno), njegova dva brata Jakova i Marina (Antunovog pradjeda) i žene Lucije. Ivan Vranković bio je glava obiteljske zajednice koja je imala poljoprivredne posjede, a uz to je trgovinom trgovinom stekao priličan imetak (i onda se to moglo samo trgovinom : ). Osim kuće, izgradio je i trime na više lokaliteta od kojih je najpoznatiji sklop Vrankovića trimi na lokalitetu U gomile kod ceste Jelsa-Svirče. Tamo sam se rastao s Antonom i to je ujedno i zadnji suhozidni lokalitet koji sam posjetio na ovom terenu.

Građevni sklop Vrankovića trimi u Gomile nalazi se desno od ceste Jelsa – Svirče i kao neka mala utvrda dominira poljem zvanim Polanda. Oblik građevine zaveo je Pjera Skrivanelija, bivšeg učitelja u osnovnoj školi u Svirču, da mu u članku Prilog proučavanju hvarskih trina objavljenom u zborniku Zapisi o zavičaju (Jelsa, 1979.) pripiše obrambeni karakter, „ilirski tip“, i vrijeme gradnje najkasnije u 15. stoljeće.

Pogriješio je. Gradila ga je obitelj Ivana Vrankovića, a “utvrda” je služila za sušenje smokava! Radi se o velikoj pravokutnoj gomili tlocrtnih dimenzija 11×12 m, visine oko 2 m, zaravnatog i djelomično popločanog vrha, koja sa istočne strane gleda na polje, a sa zapadne ima dvor koji okružuju četiri (3+1) međusobno spojena trima. Kompleks je bio čuvan, ali ne od vojnog napada, nego od kradljivaca smokava i grožđa, a čuvao ga je poljar najamnik – spomenuli smo da su najamnici najčešće dolazili iz okolice Imotskog.

Ova zabuna u dataciji je tipično arhaiziranje koje je česta pojava u vezi suhozidnih građevina (baš na ovaj primjer osvrće se Jadran Kale fusnoti na stranici 12. članka Etnologija sa zrnom soli, 2012.), ali uz nešto štete bilo je i koristi, jer je napravljen arhitektonski snimak (koji bi trebalo malo dopuniti) i kompleks je ušao u konzervatorske evidencije (Kale na drugom mjestu navodi da jedno vrijeme bio preventivno zaštićen kao kulturno dobro).

Skrivanelijev crtež kompleksa. Zanimljivo je da svoje pretpostavke nije pokušao provjeriti kod obitelji Vranković koji su vlasnici trima, te je napisao članak čak koristeći i krivi toponim Rake  (ovo je U gomile, a Rake su malo dalje). Posebna zanimljivost je što je terenska istraživanja (uključujući i arheološka “sondiranja”) radio sa djecom iz osnovne škole. Iz perspektive vlasnika, koji su tada itekako postojali i trebali biti konzultirani, u najmanju ruku nepristojno. Iz perspektive zaštite kulturnih dobara, rani primjer danas vrlo aktualnog izravnog uključivanja zajednice u istraživanje zavičajne baštine!

I tako je došao i kraj našeg dinamičnog terena. Sudjelovali su Marija Kušan, Monika Lukić i Zinka Zakarija, studentice 4. godine krajobrazne arhitekture Agronomskom fakultetu u Zagrebu, sa voditeljima Goranom Andlarom sa Fakulteta i Filipom Šrajerom (Dragodid/Suhozid.hr). Uneseno je 105 novih lokaliteta u bazu Suhozid.hr, od toga 54 trima. Ovdje se nalazi galerija fotografija. Bilo je i nešto važnijih saznanja u vezi uloge suhozida u okolišu i ekonomike krčenja krša, te uvid u više sitnih detalja forenzike suhozidnog krajolika. Ipak najviše od svega značilo je poznanstvo sa Antunom Vrankovićem Bilim, s kojim još ima dosta tema za razgovarati i lokacija za obići. Nadam se da se ostali vlasnici suhozidne baštine ne ljute zbog posjećivanja njihovih posjeda i pozivamo ih da se jave sa svojim prilozima i informacijama. Do skorog viđenja na Hvaru!

IPA "produženi" vikend na Murteru

Slijedeći petak, subotu i nedjelju 21.-23.11. na Murteru startaju prve aktivnosti netom ugovorenog EU IPA projekta: dvodnevna radionica suhozida na Colentumu i jedna “indoor” radionica o vrijednosti usluga ekosustava pod neformalnim nazivom “Imati i ovce i novce?”  Pogledajte plakate, pročitajte najave sa detaljnijim opisom aktivnosti (ispod plakata u pdf-u) … i pridružite nam se!

Poziv_aktivnost_1.1.3._vrijednosti ekosustava.pdf

Pozivamo vas na sljedeću aktivnost koja se provodi u sklopu projekta: “Oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa otoka Murtera i njegove prirodne regije”.

Cilj radionice jest jačanje kapaciteta sudionika na temu usluga ekosustava i dobrobiti dvaju zaštićenih te Natura 2000 područja kao i  predstavljanje rezultata analize vrijednosti usluga ekosustava provedene kroz metodologiju „Procjene dobrobiti zaštićenih područja parkova Dinarskog luka“.

Tema radionice biti će usluge ekosustava tj. dobrobiti ili dobra koje priroda pruža besplatno a čovjek ih koristi.  Usluge se odnose na ekosustave prirodne regije otoka Murtera kao Natura 2000 područja, Parka prirode Vransko jezero i Nacionalnog Parka Kornati.

Neformalna radionica o vrijednosti usluga ekosustava Murterskog kraja održati će se 21.studenog 2014. u 10 sati u restoranu Marine Hramina, Put gradine bb., Murter.

Kroz radionicu okupljamo sve zainteresirane dionike voljne sudjelovati u cjelovitom tijeku projekta.

Molimo vas da svoj dolazak potvrdite najkasnije do 19. studenog na kontakt mail: norma.fressel@pp-vransko-jezero.hr ili broj. 0912323099.

Poziv_aktivnost_2.2.1._Grasroot inicijativa Colentum.pdf

Pozivamo vas na sljedeću aktivnost koja se provodi u sklopu projekta: “Oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa otoka Murtera i njegove prirodne regije”.

U sklopu ovog projekta između ostalih aktivnosti biti će provedene tri 2-dnevne radne akcije (edukativne terenske volonterske radionice) koje imaju za cilj oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa na zaštićenom području otoka Murter i njegove prirodne regije.

Terenske radionice provoditi će se na različitim lokacijama te će imati vlastitu pod-temu. Radna akcija koja se planira provesti u veljači 2015. u Modravama biti će posvećena obnovi zapuštenih tradicionalnih maslinika. Radna akcija planirana u listopadu 2015. na Kornatima biti će posvećena revitalizaciji tradicionalnog ovčarstva.

Ovom prilikom pozivamo vas na radnu akciju obnove drevnih suhozidnih bedema grada Colentuma (arheološko nalazište) koja će se održati 22. i 23. studenog 2014. na brdu Gradina od 09 do 14. sati.

Pod-tema ove radionice jest volontiranje u svrhu korištenja i širenja znanja tradicionalne vještine izgradnje suhozida. Ručak i osvježenje za volontere biti osigurani. Premda će biti osigurana i određena količina alata pozivamo sve volontere da sa sobom ponesu i vlastiti alat.

Kroz radionicu okupljamo sve zainteresirane dionike voljne sudjelovati u cjelovitom tijeku projekta.

Molimo vas da svoj dolazak potvrdite najkasnije do 19. studenog na kontakt mail: mail@argonauat.hr ili brojeve 0914033033, .

 

Projekt se provodi u sklopu programa IPA 2011 „Potpora organizacijama civilnog društva za razvijanje partnerstava za održivo korištenje zaštićenih područja u Hrvatskoj, uključujući moguća područja unutar NATURA 2000“. Projekt financira Europska unija, a sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

 

IPA “produženi” vikend na Murteru

Slijedeći petak, subotu i nedjelju 21.-23.11. na Murteru startaju prve aktivnosti netom ugovorenog EU IPA projekta: dvodnevna radionica suhozida na Colentumu i jedna “indoor” radionica o vrijednosti usluga ekosustava pod neformalnim nazivom “Imati i ovce i novce?”  Pogledajte plakate, pročitajte najave sa detaljnijim opisom aktivnosti (ispod plakata u pdf-u) … i pridružite nam se!

Poziv_aktivnost_1.1.3._vrijednosti ekosustava.pdf

Pozivamo vas na sljedeću aktivnost koja se provodi u sklopu projekta: “Oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa otoka Murtera i njegove prirodne regije”.

Cilj radionice jest jačanje kapaciteta sudionika na temu usluga ekosustava i dobrobiti dvaju zaštićenih te Natura 2000 područja kao i  predstavljanje rezultata analize vrijednosti usluga ekosustava provedene kroz metodologiju „Procjene dobrobiti zaštićenih područja parkova Dinarskog luka“.

Tema radionice biti će usluge ekosustava tj. dobrobiti ili dobra koje priroda pruža besplatno a čovjek ih koristi.  Usluge se odnose na ekosustave prirodne regije otoka Murtera kao Natura 2000 područja, Parka prirode Vransko jezero i Nacionalnog Parka Kornati.

Neformalna radionica o vrijednosti usluga ekosustava Murterskog kraja održati će se 21.studenog 2014. u 10 sati u restoranu Marine Hramina, Put gradine bb., Murter.

Kroz radionicu okupljamo sve zainteresirane dionike voljne sudjelovati u cjelovitom tijeku projekta.

Molimo vas da svoj dolazak potvrdite najkasnije do 19. studenog na kontakt mail: norma.fressel@pp-vransko-jezero.hr ili broj. 0912323099.

Poziv_aktivnost_2.2.1._Grasroot inicijativa Colentum.pdf

Pozivamo vas na sljedeću aktivnost koja se provodi u sklopu projekta: “Oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa otoka Murtera i njegove prirodne regije”.

U sklopu ovog projekta između ostalih aktivnosti biti će provedene tri 2-dnevne radne akcije (edukativne terenske volonterske radionice) koje imaju za cilj oživljavanje lokalnih tradicijskih praksi održivog korištenja prirodnih resursa na zaštićenom području otoka Murter i njegove prirodne regije.

Terenske radionice provoditi će se na različitim lokacijama te će imati vlastitu pod-temu. Radna akcija koja se planira provesti u veljači 2015. u Modravama biti će posvećena obnovi zapuštenih tradicionalnih maslinika. Radna akcija planirana u listopadu 2015. na Kornatima biti će posvećena revitalizaciji tradicionalnog ovčarstva.

Ovom prilikom pozivamo vas na radnu akciju obnove drevnih suhozidnih bedema grada Colentuma (arheološko nalazište) koja će se održati 22. i 23. studenog 2014. na brdu Gradina od 09 do 14. sati.

Pod-tema ove radionice jest volontiranje u svrhu korištenja i širenja znanja tradicionalne vještine izgradnje suhozida. Ručak i osvježenje za volontere biti osigurani. Premda će biti osigurana i određena količina alata pozivamo sve volontere da sa sobom ponesu i vlastiti alat.

Kroz radionicu okupljamo sve zainteresirane dionike voljne sudjelovati u cjelovitom tijeku projekta.

Molimo vas da svoj dolazak potvrdite najkasnije do 19. studenog na kontakt mail: mail@argonauat.hr ili brojeve 0914033033, .

 

Projekt se provodi u sklopu programa IPA 2011 „Potpora organizacijama civilnog društva za razvijanje partnerstava za održivo korištenje zaštićenih područja u Hrvatskoj, uključujući moguća područja unutar NATURA 2000“. Projekt financira Europska unija, a sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

 

4 GRADA DRAGODID je korisnik institucionalne podrške Nacionalne
zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.