Tekst i foto: FŠ

Jesenski vikend-teren na Hvaru je 22. i 23. studenog 2014., drugu godinu zaredom, organizirala ekipa Dragodid/Suhozid.hr sa voditeljima i studentima krajobrazne arhitekture sa Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Ugođaj tih kasnojesenskih otočkih vikenda uvijek je obilježen prisutnošću lovaca u krajoliku. Sezona je lova: vegetacija je ušla u mirovanje, kukci su se povukli, drača je postala prohodnija, a vinogradi „prozirniji“. Nedjelje su dani kad ćete van naselja obavezno ili sresti lovce, ili čuti lavež pasa i hice iz pušaka. Ovo je dobro vrijeme i za nas lovce na trime i ostala suhozidna čuda. Sad je puno lakše ugledati ih među grmljem, doći do njih i fotkati ih – regulirati im broj, da parafraziramo lovački rationale.

Ove godine jako smo dobro prošli jer smo kao vodiča imali iskusnog i karizmatičnog Antuna Vrankovića iz Svirča, koji je u lov na trime već odavno vodio prvu ligu istočnojadranskih suhozidnih istraživača: Jadrana Kalu još početkom devedesetih, a početkom dvijetisućitih i Boruta Juvanca i Berislava Horvatića. Hvala Berislavu koji nas je ovom prilikom povezao.

Vranković pred Lučića trimima na Paklini, 2002., foto: Berislav Horvatić

Predstavlja se imenom Antun, prijatelji iz djetinjstva ga zovu Bili, a neki iz sela i obiteljskim nadimkom Santiago koji je dobio po ocu koji je živio u Južnoj Americi. Bavi se poljoprivredom, ima masline i lozu na više lokacija u Starogradskom polju i drugdje na otoku. Sa suprugom Venijom živi u obiteljskom „dvorcu“ Vrankovića: zanimljivom sklopu kamenih kuća u Svirču, gdje je prikupio cijeli jedan muzej predmeta obiteljske ostavštine, paleontološkog, arheološkog i etnološkog „sitniša“ skupljenog radom i lutanjem po otoku, te raznih pisanih tekstova, članaka i ostalog. Kao i svaki drugi muzej, i ovaj bi malo vrijedio bez svog kustosa, a ovaj o kojem je riječ u startu je u prednosti pred ostalim baštinskim entuzijastima, jer kao aktivni poljoprivrednik, izravni nasljednik bogate obiteljske povijesti i aktivni lovac poznaje svoju građu iz prve ruke (i koljena).

Ovdje želim potcrtati Antunovo iskustvo kao lovca. Kroz ovaj teren učvrstio mi se stav da se među lovcima nalaze najbolji izvori, kako za povijesne artefakte „zagubljene“ u krajoliku, tako i za aktualnu dinamiku okoliša. U današnjoj situaciji kad je tolike poljoprivredne površine i pašnjake prekrila šuma i šikara, jedini su lovci ti koji krajolik koriste i poznaju. Netko tko bi morao tražiti vodiča za neki novi suhozidni teren ne bi puno pogriješio ako bi ga tražio među domaćim lovcima, i mislim da podlijegati nekom općem zaštitarskom senzibilitetu i lovce generalizirati u negativce (a takvog stava među konzervatorima ima), znači propustiti priliku naučiti nešto od ovakvih eksperata.

Okoliš se katkad mijenja brže nego čovjek.  2004. godina, Antun na istom mjestu; Berislav Horvatić i Borut Juvanec snimaju trime

U subotu su se studentice Marija Kušan, Monika Lukić i Zinka Zakarija u društvu voditelja kolegija dr.sc. Gorana Andlara zaputile biciklima u Starogradsko polje, a ja sam sjeo sa Antonom u njegov Fiat Pandu i krenuo za Sviraški vorh, odnosno Vorh – kamenitu visoravan sa nešto plodne zemlje pod samim vrhom Hvara Sv. Nikolom, gdje vlasnici iz Svirča povijesno imaju svoja imanja. Cilj izleta bio je obići dvadesetak lokaliteta sa trimima, koji su na ovom dijelu otoka vrlo atraktivni i dobro vidljivi u krajoliku, opožarenom u velikom požaru 2003. godine.

Putem smo diskutirali o raznim temama iz prirode i povijesti otoka, a on je obišao i nahranio svoje pse koje drži na imanju na Pojicima (uži lokalitet na širem prostoru Sviraškog vorha), i vjerovali ili ne, par zlatnih ribica koje je iz zabave nasadio u jednoj napuštenoj gustirni.

U nastavku je fotoizvještaj:

Još smo Napoje, u Starogradskom polju blizu lokaliteta Jurkovice. Antun nam pokazuje suhozidnu rijetkost: lovno-tehnički objekt koji je služio za lov ptica grabljivica poput jastrebova ili škanjaca. Na vrhu velike gomile uspravljen je neobičan kamen, koji dominira neposrednom okolicom i na koji brzo nakon postavljanja počne redovito dolaziti grabljivica i sa toga mjesta vrebati sitne životinje: glodavce, kukce, gmazove i ostale. Ispod tog uspravnog kamena u posebnom ležištu nalazi se ploča – zamka – koja se napinjala grančicama i postavljao miš kao ješka. Uzimajući ješku, ptica bi rušila ploču na sebe i bila uhvaćena. Budući da su se kokošori smatrali štetočinama, a i specijalitetom, nagrada za ulovljenu pticu bila je jedna dnevnica. O tome je u lovačkom časopisu Dobra kob u veljači 2011. Mirko Crnčević napisao kraći članak Tko je ćapo žurnotu?, naravno prema Antunovim informacijama i s njim u glavnoj ulozi.

Kosti štakora – uz bijele tragove izmeta – pouzdani su trag da ptice grabljivice i dalje pohode ovo mjesto.

Ovaj pronalazak otvorio mi je oči u pogledu zanimljive biološke uloge koju visoke suhozidne gomile imaju u svom okolišu. Ovakve lovačke naprave su raritet, ali sličnih visokih gomila ima posvuda, i na koju god da sam se od tada popeo – i ovdje na Hvaru i slijedeći vikend u Modravama – nalazio sam slične tragove – tekući izmet bijele boje i košćice, gvalice i slično. Tema za razmišljanje, pogotovo zato jer gomile za sada nemaju nikakvo mjesto u najavljenim agrookolišnim mjerama kojima bi se kroz novčane poticanje održavanja suhozida trebala poticati krajobrazna i bioraznolikost.

Nakon tog kratkog posjeta Polju rastali smo se s Goranom, i Pandom krenuli u uspon od Svirča prema Vorhu.

Na usponu prema Vorhu, spektakularni amfiteatralni vinograd na položaju Krušvica. Lokalitet je podigao Josip Makjanić (1937.-1929.) iz Svirča, izuzetno zanimljiva povijesna ličnost, napredni vinogradar koji je uvodio nove tehnike u vinarstvu, samouki kipar i kroničar svoje obitelji i mjesta. Vinograde je prije desetak godina uzela u zakup i obnovila obitelj Plančić.

Veliki trim neposredno ispod raskrižja makadamskih cesta na ulazu na zonu Vorha. „Arhaičnog“ je oblika: kalota sa nediferenciranim prijelazom između zida i kupole. Građen je od izrazito nepravilnog kamena što u kombinaciji sa veličinom govori o vještini i odlučnosti graditelja, vjerojatno o brzini kojom je sazidan, a možda i o starosti. Unutarnja visine je puna 3 m. Nadvoj nad ulazom je približnih dimenzija 30 x 120 x 75 cm što pomnoženo sa 2,5 t/m3 daje impresivnu težinu od preko 650 kg. Jedan od najzanimljivijih i najnetipičnijih trima na Hvaru. Usporedi fotografiju Berislava Horvatića od prije deset godina.

Jedan od funkcionalnih detalja koje Antunovo oko lako čita: kamen za uzjahivanje (konja, mule…). Trim je vlasništvo obitelji Vranković – Plončini.

Evo i nas Na Paklini. Usporedi mijenu u krajoliku 2002.-2004.-2014. Sklop je izgrađen koncem 19. stoljeća, a 1995. godine izmjerio ga je i potom opisao Jadran Kale prema razgovoru sa potomcima obitelji graditelja i vlasnika zemljišta, Antunom Vrankovićem i Marinom Lučićem. To su jedini trimi na Hvaru koji imaju prolaz između prostorija, i to između desnog, većeg trima i nedovršenog trima u pozadini koji sa ova prednja dva čini trolist. Ispred trima je tor, što ih prema Antunovim riječima čini „tipičnim stočarskim trimima“. Tipični vinogradarski trimi, za razliku od toga, uz sebe nemaju tor, nego gustirnu sa kamenicama.

Zid tora sa nutarnje strane ima blagi prevjes (nagnutost prema unutra), da stoka ne bi mogla naći uporište za preskočiti van.

Isti sklop odostraga, pogled prema sjeveroistoku. U pozadini se vidi Hvarski kanal i otoci Brač i Šolta, te u daljini kopno između Trogira i Šibenika.

Čitanje poljoprivrednog krajobraza: Lučića trimi nalaze se točno na granici dvaju poljoprivrednih areala: otvorenog pašnjaka i prostora iskrčenog za vinograde raznih vlasnika. Tko pogleda na ortofoto, jasno će vidjeti. Prostor desno je bio pašnjak, a lijevo se u pozadini vide brojne visoke gomile – enormna količina kamena koji je trebao biti ručno uklonjen da se omogući sadnja vinograda. Pašnjake i vinograde dijelio je zid, kojega se vide ostaci – vjerojatno je gornji dio zida bio građen unjulo pa se urušio.

U prvom planu na desnoj strani slike vide se žive stijene – mjesto odakle se vadio kamen za Lučića trime. Kamen se za veće zahvate vadio crnim barutom na način da se šipkom odozgora bušila duboka rupa. Na dno rupe bi se stavila određena količina (recimo 5 cm) baruta, zatim korda (fitilj, stijenj), i odozgora bi se barut začepio nasipom sitno drobljene opeke. Crni barut za lomljenje stijena radi se od 70% drvenog ugljena (najbolje od česmine), 15% sumpora i 15% salitre. Eksplozija takve smjese kamen ne raznese, nego samo raspuca i rastrese, pa se pojedini blokovi dalje vade polugama.

Veliki trim na Šurjakovici, sa visinom unutarnjeg prostora skoro 3,5 m (u sredini svoda trenutno nedostaje nekoliko završnih ploča pa zjapi manja rupa). U ovakvim velikim trimima se u kraćim vremenskim periodima i stanovalo, a stambenu namjenu odlikuje veći ulaz (ovdje 1×1,6 m) sa vratima (danas najčešće samo tragovima šarki). Trim na Šurjakovici također ima tor pred ulazom, ali Anton smatra da je tor mogao biti i kasnije dodan, odnosno ima neku pomoćnu funkciju, budući da ostale odlike i poznavanje povijesti obitelji Carić kojoj trim pripada ipak odaju poljodjelsku namjenu.

Lijepi trim koji je od ovako nepravilnog kamena između dva rata sagradio Bartul Buratović, a popravio ga je ove godine njegov sin Marko Buratović. Bartul Buratović je bio vrlo vrijedan čovjek, a njegova je obitelj bila među pionirima osvajanja ovog prostora na vrh Hvara i prilično imućna u težačkim mjerilima. Sklop kućice, trima, štalice za konja i gustirne priča i o redoslijedu građenja: trim – gustirna – kućica za konja – kućica za ljude.

Pogled na ambijent Jagodnorskog dolca i na vrh Hvara Sv. Nikolu u pozadini. Toponim govori o vezi sa selom Jagodna koje se nalazi na kilometar zračne udaljenosti na južnoj padini otoka. Pod glavnim smo hrptom otoka, gledamo prema zapadu, Lučića trimi su nam iza leđa. U prvom planu desno od Antona pruža se mali vinograd za dva reda loza. Suhozidne gomile složene su na živoj stijeni. Anton otkriva koristan podatak: u ovakvom terenu računalo se da je težak zaradio dnevnicu ako bi iskrčio prostor za četiri loze. Ako se loza postavljala na razmaku 1,2 m, znači da četiri loze zauzimaju prostor do maksimalno 5,76 m2. Za iskrčiti 100 x 500 m, odnosno 5 ha koliko ima Jagodnorski dolac, po tom standardu trebalo je oko 9000 čovjek-dana. Kao ispomoć domaćima, na Hvar su u vrijeme većih radova dolazili najamnici s kopna, pogotovo iz okolice Imotskog, te bi kod svojih domaćina živjeli i nešto sitno zaradili.

Gomila složena na živoj stijeni govori o želji za osvajanjem doslovno svakog centimetra obradive površine, a možda i o prestižu graditelja – nije teško zamisliti da je i u ono vrijeme ovakva neobična i spretno složena konstrukcija privlačila pogled i izazivala komentare. Možda i šaljive 🙂

Svi najveći trimi na ovom potezu, pa tako i ovaj dvojni trim obitelji Matijević iz Jagodne koji sa osojne strane dominira Jagodnorskim dolcem, nalaze se na granici pašnjaka i vinograda i svjedoče o miješanoj ekonomiji i gospodarskoj snazi svojih vlasnika. I u ovom je sklopu desni trim bio „glavni“, imao je vrata i u njemu se spavalo, a lijevi je služio kao kuhinjica. Anton se sjeća dok se zemlju još obrađivalo i u trimima povremeno stanovalo, a pogotovo naglašava živost u polju, i veliku urednost „okućnice“ i unutrašnjosti trima (neki poput ovog su imali i pod od kamena).

Pogled na Jagodnorski dolac sa pašnjaka povrh trima. Tu je nekoliko malih torova prilijepljenih jedan na drugi, sada do vrha ispunjenih kupinom i ostalom vegetacijom. Krošnje ovih u požaru stradalih crnih borova, autohtone vrste, govore o izloženosti lokacije vjetru, ali i o snalažljivosti ovčara koji su torove podigli u njihovoj sjeni. Možemo samo zamišljati koji je to prizor bio.

Još jedna grupa zaraslih torova. Zaklon od vjetra i nekad davno pognojena zemlja danas predstavljaju najgostoljubivije biljno stanište u okolici. Vidljiv je način gradnje ogradnog zida koji završava unjulo sa unutarnjim prevjesom.

Na suprotnoj, prisojnoj strani uskog Jagodnorskog dolca nalazi se duboka, danas zarasla gustirna povrh koje prolazi put. Na pjover (naplov) gustirne složen od kamenih ploča nastavljao se jednostrešni krov teze (spremišta), koja je u katastru nacrtana i zavedena kao konoba. Anton je spomenuo mugućnost daje gustirna bila komunalna, što bi bio svojevrstan raritet za ovakvu situaciju. Pogled na posjedovni list „konobe“ i pripadajuće parcele (koja se vodi kao pašnjak) otkriva ime Zaninović Dinko, pok. Jurja iz Svete Nedjelje.

Evo ključa za za priču o komunalnoj prirodi Zaninovićeve gustirne: prirodne kamenice za napajanje konja. Povrh gustirne, po najkamenitijem dijelu plitkog hrbata između Jagodnorskog dolca i Pojica, jedan uz drugi pružaju se javni put (na njemu stoji Antun) i uz njega pojas komunalnog pašnjaka (u širini do prvih borova). Kako bi se u kamenice smjela ulijevati voda iz duboke gustirne (a odakle bi drugdje?), očito je pravo korištenja za potrebe napajanja životinja moralo biti regulirano u nekom zajedničkom duhu.

Prošli smo još nekoliko trima, idući ugrubo onuda kuda je Anton vodio Berislava Horvatića i Boruta Juvanca 2004. godine. Ovdje možete vidjeti Berislavovu galeriju fotografija, a ovdje njegove zanimljive izvještaje iz 2002. i 2004. godine, hvala mu na dozvoli za objavu tih (do sada internih) materijala. Borutovi crteži nalaze se ovdje. Svi trimi koje sam obišao uneseni su na Suhozid.hr, najvećima su mjerene osnovne dimenzije. Trasirka prislonjena uz trim visoka je 2 m i ima crveno-bijelu podjelu na 25 cm.

Na povratku u Svirče svratili smo još do jedne zamke za jastrebove, na predjelu Rovan (Ravan). Ova je još impozantnija od one u Polju, sa većim tornjem i većom zamkom. Ta je objavljena u časopisu Dobra kob. Zanimljivost: vlasnik, mlađi čovjek, se nakon jednog Antunovog komentara da se radi o vrijednoj baštini, prihvatio posla i popravio zarušeni dio u podnožju.

Berislav Horvatić šalje fotografije zamke koju je snimio blizu rijeke Krupe. Ima nekoliko rješenja mehanizma napinjanja, a ovakvo se koristi i na Hvaru.

Sutradan u nedjelju je je Antonu osvanuo prvi lovni dan pa je sa psima otišao u brda, a ja sa fakultetskom ekipom nastavio lov na trime uz zvučnu kulisu pravog lova koji se odvijao po rubnim dijelovima Polja.

Veliki trim sa uklesanom godinom 1896 na nadvoju. Zanimljivo, od dva trima u Polju koja smo našli da imaju uklesanu godinu na nadvratniku, oba imaju 1896. To je vrijeme kad je „vinska klauzula“, taj za hrvatske krajeve vrlo nepovoljan vanjskotrgovinski ugovor između Austrije i Italije, već stupila na snagu, a nad Dalmaciju se već nadvila prijetnja filoksere. Stoga se – ako sam čin gradnje velikog trima i upisivanja godine na njega shvatimo kao čin određenog poduzetničkog entuzijazma, čak i ponosa – nameće pitanje: zar na Hvaru nisu bili svjesni crne situacije? Možda je stvar u tom zapravo prilično velikom vremenskom razmaku od 15 godina između dolaska filoksere (žiloždera) na sjeverni Jadran i njenog dolaska na Hvar, oko 1907.-1909.? U svakom slučaju, na Hvaru su nadolazeće katastrofe postali itekako svjesni početkom stoljeća, kada je na crkvicu Gospe od Ruzarija u Ivan Dolcu Ivan Carić dao uklesati slijedeći natpis:

U SLAVU MAJKE BOŽJE
OVU CRKVU SAGRADI IVAN CARIĆ P. JURJA
LUG I PERONOSPORA
OD G. 1852. UNIŠTAVA GROŽDJE
BIJAŠE TEŠKIH NEVOLJA
ŽILOŽDERA DOŠLA DO ZADRA – LOZJE GINE
STRAHOTOM ČEKA PROPAST NARODA
PUČE! SKORENI UVRIJEDE BOGU
OBRATI SE B. D. MARIJI
NEK TE SVEMOGUĆI UČUVA
OD OVA TRI
BIČA
G.G. 1901.

Veliki „stambeni“ trim na rubu velike gomile, sa gustirnom u podnožju. Lokalitet Moče (toponim sam izvadio iz katastra) koji se dobro vidi iz Polja kod aerodroma. Teren je u vlasništvu dolske grane obitelji Vranković. Lokacija na Suhozid.hr.

Pod kupolom trima uglavljene su grane na koje bi stavile daske i zatim odlagale ili vješale stvari. Spavalo se na ležajevima također od slabo obrađenog drva, malo podignutim od poda.

Još jedan lovno-tehnički objekt. Ovaj se nalazi u ogradi prema putu i služio je za lov zečeva – sa druge strane prolaza postavila bi se zamka.

Zanimljiv mali trim sa dva ulaza, u šikari između aerodroma i glavne ceste Stari Grad -Jelsa. Unutarnji promjer mu je jedva 150 cm, prostor je visine 180, a ulazi su dimenzija 50×70 cm. Koja mu je bila svrha?

Neobična građevina – promatračnica za nadzor vinograda i/ili još jedan lovno-tehnički objekt? Anton bi vjerojatno znao. Metar prislonjen uz građevinu dugačak je 2 m. Lokacija na Suhozid.hr. 

U ponedjeljak prijepodne smo putovali, pa je bilo vremena kratko obići neke dijelove terena i još jednom posjetiti Antuna Vrankovića u Svirču. Na gornjoj slici je neobičan pravokutni trim koji se nalazi između ceste i prvih kuća na sjeverozapadu naselja Vrboska. Na njega upozorava Horvatić u svom izvještaju iz 2002. Neobičan je jer je pravokutan, još neobičniji jer je „dosljedno“ pravokutan – u unutrašnjosti nema nepravu kupolu nego nepravi bačvasti svod (vidi Horvatićevu raspravu), i još dodatno neobičan je su u njega ugrađeni i predgotovljeni betonski elementi (npr. vidi ugao desno od ulaza – kao nekakav gradilišni otpad obrađen i ugrađen u trim).

Kod Vrankovića u Svirču: u zid kuće ugrađeni su portreti graditelja Ivana Vrankovića (skroz desno), njegova dva brata Jakova i Marina (Antunovog pradjeda) i žene Lucije. Ivan Vranković bio je glava obiteljske zajednice koja je imala poljoprivredne posjede, a uz to je trgovinom trgovinom stekao priličan imetak (i onda se to moglo samo trgovinom : ). Osim kuće, izgradio je i trime na više lokaliteta od kojih je najpoznatiji sklop Vrankovića trimi na lokalitetu U gomile kod ceste Jelsa-Svirče. Tamo sam se rastao s Antonom i to je ujedno i zadnji suhozidni lokalitet koji sam posjetio na ovom terenu.

Građevni sklop Vrankovića trimi u Gomile nalazi se desno od ceste Jelsa – Svirče i kao neka mala utvrda dominira poljem zvanim Polanda. Oblik građevine zaveo je Pjera Skrivanelija, bivšeg učitelja u osnovnoj školi u Svirču, da mu u članku Prilog proučavanju hvarskih trina objavljenom u zborniku Zapisi o zavičaju (Jelsa, 1979.) pripiše obrambeni karakter, „ilirski tip“, i vrijeme gradnje najkasnije u 15. stoljeće.

Pogriješio je. Gradila ga je obitelj Ivana Vrankovića, a “utvrda” je služila za sušenje smokava! Radi se o velikoj pravokutnoj gomili tlocrtnih dimenzija 11×12 m, visine oko 2 m, zaravnatog i djelomično popločanog vrha, koja sa istočne strane gleda na polje, a sa zapadne ima dvor koji okružuju četiri (3+1) međusobno spojena trima. Kompleks je bio čuvan, ali ne od vojnog napada, nego od kradljivaca smokava i grožđa, a čuvao ga je poljar najamnik – spomenuli smo da su najamnici najčešće dolazili iz okolice Imotskog.

Ova zabuna u dataciji je tipično arhaiziranje koje je česta pojava u vezi suhozidnih građevina (baš na ovaj primjer osvrće se Jadran Kale fusnoti na stranici 12. članka Etnologija sa zrnom soli, 2012.), ali uz nešto štete bilo je i koristi, jer je napravljen arhitektonski snimak (koji bi trebalo malo dopuniti) i kompleks je ušao u konzervatorske evidencije (Kale na drugom mjestu navodi da jedno vrijeme bio preventivno zaštićen kao kulturno dobro).

Skrivanelijev crtež kompleksa. Zanimljivo je da svoje pretpostavke nije pokušao provjeriti kod obitelji Vranković koji su vlasnici trima, te je napisao članak čak koristeći i krivi toponim Rake  (ovo je U gomile, a Rake su malo dalje). Posebna zanimljivost je što je terenska istraživanja (uključujući i arheološka “sondiranja”) radio sa djecom iz osnovne škole. Iz perspektive vlasnika, koji su tada itekako postojali i trebali biti konzultirani, u najmanju ruku nepristojno. Iz perspektive zaštite kulturnih dobara, rani primjer danas vrlo aktualnog izravnog uključivanja zajednice u istraživanje zavičajne baštine!

I tako je došao i kraj našeg dinamičnog terena. Sudjelovali su Marija Kušan, Monika Lukić i Zinka Zakarija, studentice 4. godine krajobrazne arhitekture Agronomskom fakultetu u Zagrebu, sa voditeljima Goranom Andlarom sa Fakulteta i Filipom Šrajerom (Dragodid/Suhozid.hr). Uneseno je 105 novih lokaliteta u bazu Suhozid.hr, od toga 54 trima. Ovdje se nalazi galerija fotografija. Bilo je i nešto važnijih saznanja u vezi uloge suhozida u okolišu i ekonomike krčenja krša, te uvid u više sitnih detalja forenzike suhozidnog krajolika. Ipak najviše od svega značilo je poznanstvo sa Antunom Vrankovićem Bilim, s kojim još ima dosta tema za razgovarati i lokacija za obići. Nadam se da se ostali vlasnici suhozidne baštine ne ljute zbog posjećivanja njihovih posjeda i pozivamo ih da se jave sa svojim prilozima i informacijama. Do skorog viđenja na Hvaru!